Naime, kada je izabran na to mjesto, Aca Stanković
pozvao ga je u svoju emisiju 'Nedjeljom u 2' i postavio
mu to famozno pitanje o Srbinu kao zetu. Kerum je
odgovorio da ne bi želio Srbina za zeta, i medijska
'žvakaća' puštena je u promet. Neki dan dosjetljivi je
Aca opet pozvao Keruma u svoju emisiju, gdje su opet
divanili o 'Srbinu zetu', 'srpskom bankarskom lobiju' i
sličnim poslasticama za uvijek budne borce protiv
'hrvatskog nacionalizma' i sveprisutnog 'ustašluka'.
Koga bi Kerum volio za zeta, doista me ne zanima, no
sama ta priča ipak nije tako bezazlena. Upućuje na
nešto za javnost mnogo dublje i važnije od toga koga
će Kerumova kći izabrati za muža kad se bude udavala.
Riječ je zapravo o posvemašnjoj srbizaciji hrvatskog
društva. O tome u našim medijima ne ćete čuti ni
pročitati ništa, jer to je zabranjena tema. I da ne bi
bilo zabune, srbizaciju vrše etnički Hrvati, a
hrvatski Srbi tu su, kao i toliko puta u povijesti,
samo sredstvo. Od svega toga će, vjerojatno, imati
mnogo više štete nego koristi. Uostalom, i sam je
predsjednik države optužio lidera hrvatskih Srba
Milorada Pupovca da vodi svojevrsni 'etnobiznis'.
To je vjerojatno točno, međutim nije cijela istina.
Pupovac se možda služi Srbima kao sredstvom za
vlastiti probitak i probitak klike oko sebe, međutim u
istoj se mjeri Josipović i ostali hrvatski vrhovnici
služe Pupovcem (ili Džakulom, svejedno je) za svoje
ciljeve. Aktualna vlast, kojoj je zajednički rigidno
jugoslavenski komunistički background, srbizaciju
hrvatskog društva provodi s jasnim ciljem stvaranja
takvog političkog okružja u kojemu se oni najbolje
snalaze, iako ni sentimentalne razloge ne treba
podcijeniti.
Kad govorim o srbizaciji društva, ne namjeravam se
baviti postotkom etničkih Srba u hrvatskoj političkoj,
medijskoj, upravljačkoj i kulturnoj eliti, nego prije
svega mislim na forsiranje 'srpskih tema' u hrvatskom
društvu preko svake stvarne potrebe i mjere. U našim
novinama i drugim medijima vijesti iz Srbije
višestruko premašuju broj vijesti iz primjerice
Mađarske, Italije ili Slovenije.
U Hrvatskoj
se osniva srpska banka, a prodaje se strancima
posljednja hrvatska banka. Kulturni projekti,
manifestacije i festivali postali su gotovo
nezamislivi bez regionalne komponente, većinu
vanjskopolitičkih aktivnosti naši političari
upražnjavaju sa srpskim kolegama (sada je, doduše,
došlo do malog zastoja na tom planu zbog izbora
Tomislava Nikolića, ali sredit će se to ...), sudi se
uglavnom za zločine počinjene nad Srbima, dok za
zločine nad Hrvatima Bajić i suradnici nemaju vremena,
sve više je glasova koji tvrde da je hrvatski jezik
zapravo srpskohrvatski itd.
Sve to, naravno, ne vodi pomirenju i međusobnom
razumijevanju Hrvata i Srba, nego vodi rađanju novih
animoziteta. Idiotski je bolesnog Merčepa držati u
zatvoru kad se zna da ne kani i ne može pobjeći, a
zdravog Dušana Ivkovića pustiti da pobjegne. Osim ako
se ne želi ozlojediti većinsko stanovništvo.
Srbizacija
hrvatskog društva nametanjem srpskih tema i forsirano
kulturno i političko zbližavanje s istočnim susjedima
za cilj ima stvoriti jugoslavensko ozračje, pravu malu
Jugoslaviju od Hrvatske. Tek u takvom ozračju, čini
se, baštinici i često izravni potomci bivšeg
komunističkog establišmenta mogu funkcionirati bez
frustracija, grča i nelagode.
U tom konceptu prepoznaje se i znatan dio hrvatskih
Srba. Stoga predsjednik Josipović i nastoji oslabjeti
Pupovca, koji mu djeluje previše osamostaljeno, te
prevesti Srbe natrag u Partiju. Baš kao što je to bilo
i prije devedesete. Objektivno, međutim, Srbima
srbizacija društva i obnova jugoslavenskog ozračja ne
odgovara. Ona će, unatoč hrvatskoj inertnosti i
državnopolitičkom neiskustvu, kad-tad dovesti do
reakcije, koja zna biti hirovita i nepredvidiva.
Nekakvi novi hrvatsko-srpski sukobi u Hrvatskoj ili u
Regiji bili bi krajnje kontraproduktivni i za jedan i
za drugi narod. Budući da su i jedan i drugi narod
gospodarski, kulturno i demografski već i dosada
poprilično oslabljeni.
Forsiranje nekog novog jugoslavenstva ne će ih
izmiriti ni približiti, nego samo još više zamrsiti
njihove ionako zapetljane odnose. Zbog svega toga
pitanje o 'Kerumovu zetu' i nije baš bezazleno. Ono je
također nastalo u kuhinji iz koje potječu i ostali
neojugoslavenski recepti, a sva su jela po njima
pripremljena otrovna. Sindrom Kerumova zeta jedan je
od simptoma bolesti našeg društva, a lijeka nema na
vidiku.
Piše: dr.
Damir Pešorda
Hrvatski list
27.09.2012.28.09.2012.
|
