Pod istim
imenom (linkom) sada se može pročitati samo
kratki osvrt na presudu:
Žalbeno vijeće Haškog suda
donijelo je oslobađajuće presude generalima Anti
Gotovini i Mladenu Markaču nakon što je sud odbacio
zaključke raspravnog vijeća prema kojima su Gotovina i
Markač sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu,
kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina,
Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i
Markača oslobodio i zapovjedne odgovornosti.
Međutim, uvijek ima ljudi koji si orginalnu stranicu
arhiviraju u pdf-u, i portala koji ga prenesu
na svoju stranicu.
To se, u ovom slučaju, dogodilo i Jutarnjem listu,
koji je tako uhvaćen u manipulaciji čitateljima.
Posljedica za
takvo ponašanje, trebao bi biti - bojkot novina i novinara! (D. Gaupp)
Pročitajte prvobitni članak:
Nije Tuđman
morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu
projektu
Kada danas ujutro šef Haaškog suda
Theodor Meron bude čitao pravomoćnu presudu Anti
Gotovini i Mladenu Markaču, s treskom će se zalupiti
vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti. Kako god
Žalbeno vijeće Haaškog suda odreže kaznu dvojici
generala, smanji je ili potvrdi, to će biti presuda
Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj.
Jasno je da Haaški sud sudi
pojedincima, a ne državama baš u namjeri da se krivnja
individualizira, a ne da je generacijama poslije kao
teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu
odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač,
obojica danas 57-godišnjaci, pojedinci sa svojim
osobnim životima.
Jedan je kao dječak pobjegao preko
granice i mijenjao kontinente živeći život pun
pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko
gradio karijeru u policiji bivše države. Krenuli su u
život u različitim pravcima, da bi ih spojio rat
devedesetih i Carla del Ponte. Danas se u Haagu izriče
pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no
simbolički je haaški proces za Oluju bio
proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih.
Protjerivanje Srba
Činjenica je da je haaška optužnica za Oluju iskonstruirana za politički i
vojni vrh države, a ne za šefa specijalne policije, naftaša i generala s
biografijom legionara. Tako je zločin u Gruborima (počinili su ga specijalci, a
njihov nadređeni nije osigurao da počinitelji budu kažnjeni, što bi, recimo, bio
ključan krimen da se htjelo suditi za njihova nedjela u Oluji) ovdje
tek jedan element široko postavljene optužnice.
Po Haagu, nije Markač kriv za ubojstva
kao što je Blaškić odgovarao za ubojstvo u Ahmićima,
nego prije svega zato što je poslužio Tuđmanu, Gojku
Šušku iZvonimiru Červenku, prvoj trojici iz optužnice,
u provedbi cilja o protjerivanju Srba iz Hrvatske.
Remetilački faktor
Optužnica protiv Gotovine ili Markača nije poput one kakvu je
Haaško tužiteljstvo pisalo protiv, recimo, generala Sefera Halilovića, optuženog
pa oslobođenog optužbe za pokolj u Grabovici u Hercegovini. Ključni zločin za
koji odgovaraju Gotovina i Markač nisu ubojstva više od 150 staraca preostalih
nakon Oluje, ni pljačka i palež stotina sela, nego protjerivanje većine srpskog
stanovništva s područja oslobođenog u Oluji.
Tuđman je smislio cilj koji nikada
nije tajio: Hrvatska bi bila stabilnija s manje Srba,
često je to ponavljao i u javnim prigodama. Te
Tuđmanove izjave uzeli su haaški tužitelji, dodali im
Brijunski transkript i napisali optužnicu. Na
Brijunima je dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio
vojni vrh i ondje su smislili kako provesti taj plan
protjerivanja Srba, smatra Tužiteljstvo, a potvrdilo
je prvostupanjsko vijeće Haaškog suda.
Taj plan o protjerivanju "remetilačkog
faktora", kako je Tuđman zvao Srbe, proveli su
artiljerijskim napadom prva dva dana Oluje:
napali su Knin i druge gradove granatirajući ih tako
nasumično da su među stanovništvom izazvali paniku, pa
su ljudi u strahu pobjegli i zauvijek napustili svoje
domove.
Ono što je uslijedilo poslije,
ubojstva, pljačke i palež, to nije bilo unaprijed
smišljeno, ali se moglo očekivati, piše Haag, a cilj
svega bio je spriječiti povratak Srba, što je
osigurano kasnijim diskriminacijskim mjerama hrvatske
Vlade, koja je dvjema uredbama oduzela imovinu
odbjeglim Srbima planirajući njihove kuće pokloniti
koloniziranim bosanskim Hrvatima.
Na Brijunima su uz Franju Tuđmana bili
ministar obrane Gojko Šušak, general zbora Anton Tus,
generali Pavao Miljavac, Miljenko Crnjac, Luka Džanko,
Željko Glasnović, Marijan Mareković, Petar Stipetić,
Josip Lucić, Imra Agotić, admirali Ante Budimir i
Davor Domazet i brigadir Mirko Norac. Gotovina i
Markač također. Zašto su samo oni optuženi?
Konačna kazna
Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo
njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo
poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka
da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je
otišla: za to će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik
jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.
Haaška presuda će najglasnije
odjeknuti u javnosti, ali najveći posao u zatvaranju
ratnog poglavlja hrvatske povijesti obavljaju domaći
sudovi: Glavaš služi kaznu za zločine u Osijeku,
Merčep tek čeka na presudu za zločine iz 1991. Oni
prvi, poput Norca, već izlaze iz zatvora. Lora, Sisak,
Kerestinec - diljem Hrvatske, manje ili više uspješno,
lokalni sudovi čiste zajedničku prošlost od zločina i
nepravde.
Autor: Snježana Pavić
Jutarnji list,
16.11.2012.
|
