EU  još nije završila čišćenje Balkana. Grčka kriza je još daleko od završetka a Albanija kao i posljednji ostatci Jugoslavije moraju se na dulji rok ukotviti u velikoj europskoj obitelji. Jer se ne mogu otputiti nikamo drugamo. A i Balkan pripada Europi: Crnogorci, Srbi, Albanci ili Makedonci isto su toliko Europljani kao Nizozemci ili Šveđani.

No "ukotvljenje“ danas znači već nešto više od zemljopisa, kulture i povijesti. Upravo to i označava EU: to je ime za usku suradnju, sa zajedničkim ustanovama, pravilima i raznim uvjetima koje svaki član najprije treba ispuniti. Može se usporediti s engleskim gospodskim klubom: Prije nego što se smije okititi istom kravatom kao ostali, čovjek se treba pokazati dostojnim a osim toga i prihvatiti važeća kućna pravila.

Ali već tu počinju problemi za Balkan. Najvažnija od zemalja u repu za EU je naravno Srbija. Važno je ne samo za samu zemlju nego i za buduću stabilnost i razvitak cijele regije da Srbija nađe svoje mjesto među ostalima u zajednici. I Bruxelles to želi; nedavno se i sa švedske strane pokušalo olakšati put u pregovore koji bi mogli dovesti do budućeg srbijanskog članstva.

Ali kako bi to članstvo bilo moguće uz hipoteku kao što je general Ratko Mladić, glavni krivac krvoprolića nad više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, koji je petnaest godina kasnije još uvijek na slobodi negdje u Srbiji? I kako bi zemlja mogla postati članica EU a da prethodno ne prizna Kosovo kao samostalnu državu, nego dovodi u pitanje i njene granice i one koji vladaju prostorom koji je Beograd nastavio promatrati kao dio Srbije? Oba ova problema treba riješiti prije nego što zemlja dobije pravo nošenja klupske kravate.

No čini se da nema rješenja osim onoga da Beograd sasvim napusti svoju sadašnju poziciju i izruči Mladića sudu u Haagu i osim toga prizna da je Kosovo izgubljeno. No to nije na dnevnom redu. Iako se Bruxelles ponaša kao da je sve skupa pitanje vremena. I dok vrijeme prolazi nastavlja se planirati srbijansko članstvo.

Pribojavam se na žalost da će se ova strategija pokazati neuspješnom. Beograd ne misli izručiti generala Mladića na način na koji je izručen Radovan Karadžić. Lakoumni optimizam Bruxellesa zasniva se jednostavno na nepotpunom razumijevanju uvjeta srbijanske politike.

U današnjoj Srbiji postoje tri nedirnute institucije koje uvelike dominiraju politikom: organizirani kriminal, pravoslavna crkva i ono što nazivamo vojno-policijskim kompleksom. Potonji je naslijeđen iz Titove Jugoslavije u kojoj je bio bitni temelj titoističkog sastava vlasti. U svemu bitnome preživio je zajedno sa svojim profesionalizmom, ugledom i osjećajem zajedništva, ali od samoga početka i kao država u državi. Nije ona tu da sluša neku vladu: Vlada je tu da sluša nju.

Profesionalni vojnik kao Ratko Mladić je neposredni izdanak te države, uz to Srbin, domoljub, narodni junak i popularan kako među kolegama tako i među običnim vojnicima. Zato nije nimalo vjerojatno da bi njegovi nadređeni dozvolili bilo kojoj srbijanskoj vladi da ga pošalje na sud u stranu zemlju, gdje njihova čovjeka namjeravaju staviti iza brave za ostatak života. Predsjednik, uvjereni Europljanin Boris Tadić, može reći i obećati Bruxellesu što god hoće: da se ne zna gdje je Mladić ali ga se traži i uskoro će ga se uhititi. No zaštitnici generala neće dozvoliti Tadiću da učini išta od toga.

To uostalom zna i on sam. Iznenađuje jedino da Bruxelles izgleda vjeruje simpatičnom Tadiću kad on tvrdi suprotno.

Radovan Karadžić, reći će netko. Na kraju krajeva on je uhićen i poslan u Haag gdje se sada nalazi na sudu. Kako je to bilo moguće? Ali Karadžić nije nikada bio "jedan od nas“, osim toga on je Crnogorac, mutan pjesnik i psihijatar, folklorno stvorenje koje se pri kraju bavilo ljekovitim biljem i čiji je prošao politički vrhunac odavna prošao.

Godinama je vojno-policijski kompleks budno pratio svaki njegov najmanji korak, pomogao je da ga se "skrije“ u Beogradu da bi ga se zatim izvuklo na svjetlo dana kad je iz raznih razloga bilo uputno isporučiti jednog osumnjičenika u Haag.

A Kosovo? U tom pogledu čak ni sama vlada nije pokušala ugoditi Bruxellesu. Čak i da je htjela (što, dakle, nije), jedva da bi se usudila. Razum govori jednim jezikom, osjećaji drugim, a ovdje se - od pravoslavne crkve do nepismenog seljaka - računaju samo osjećaji koji su tako važan dio srbijanskog identiteta. Nacija je, uz male iznimke, u ovom pogledu jedinstvena. Samo samoubojica dobrovoljno kreće protiv samoga sebe a onaj srbijanski političar, koji bi bio spreman da se odrekne "kolijevke nacije“, vjerojatno bi stavio vlastiti život na kocku.

Na taj način cijeloj EU strategiji na Balkanu prijeti da bude blokirana. Zato je velik rizik da će EU - a ne Srbija - promijeniti svoju poziciju i ublažiti svoje uvjete. Dakle, još jedna kravata će se podijeliti nekome tko nije potpuno kvalificiran; što je zapravo način da se pokaže da je riječ o kandidatu lake kategorije koji nije posve punopravan.

Na dulji rok to je opasna strategija, iako nije sasvim nova kad je riječ o širenju Europe prema Istoku.

Richard Swartz, richard.swartz@chello.at

Dagens Nyheter (najveće švedske jutarnje novine), 21.8.2010.

Kolumna: Richard Swartz: Zašto se Ratko Mladić neće nikada naći u Haagu

(Richard Swartz je bio dugodišnji dopisnik "Svenska Dagbladeta“ za Istočnu i Srednju Europu. Suprug je Slavenke Drakulić.) 

02.09.2010.