Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

DESETLJETNE SRPSKE PRIPREME ZA RAT    (06.05.2011.)

Donosimo nekoliko zanimljivosti iz knjige admirala Domazeta, koju ćemo predstaviti 15. ovog mjeseca u Badenu - Vidi POZIV

Na kraju otvaramo diskusiju na temu:

Trebaju li Hrvati u Švicarskoj reagirati na presude i kako?

 

Hrvatski domovinski rat 1991. - 1995. strateški pogled

Treće poglavlje

Prije negoli će vrh Jugoslavenske narodne armije otvoreno izići na političku pozornicu i sudbinu Jugoslavije krojiti po svojim mjerilima, jer ni sam nije vjerovao u zajedničku jugoslavensku državu, morat će se prirediti izvanredne prilike, kao operatora za provedbu puzajućega državnog udara.

Desetljetne srpske pripreme za rat

Ako je obilježje Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, u strategijskom iskazu, bilo izravno sučeljavanje 'mora' protiv 'kopna', u kojima je ravnoteža moći pokazala svu svoju snagu, i u kojima su jedna protiv druge ratovale Njemačka i Rusija, u ostvarivanju 'novoga svjetskoga poretka' procesi se odvijaju inverzno. I opet su Njemačka i Rusija u središtu zbivanja, ali u drukčijoj ulozi od uloge prije pedeset, odnosno, osamdeset godina.
Zid koji ih je razdvajao, nestao je, a s njim je nestala i mogućnost potpale bureta baruta na europskom ozemlju, a ta bi se eksplozija potom širila na druge kontinente, kao u prethodnim slučajevima.

Na kraju 20. stoljeća Njemačka i Rusija pokazale su se neprikladnima da i treći put budu potpalom u preoblikovanju svjetskoga poretka zbog činjenice da je Rusija u međuvremenu postala nuklearna i svemirska velesila. Međutim, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija svojim su manipulacijama uspjele zapaliti bure baruta. Kao što je u drugom poglavlju rečeno, prvo na Srednjem istoku, a pet mjeseci kasnije i na području Jugoslavije. I ovaj je put pušteno da rat i nasilništvo u Jugoslaviji potraju gotovo pet godina, da bi se steklo opravdanje da NATO preuzme kontrolu nad cijelim strateški vazžim područjem jugoistočne Europe.

Okidač u 'balkanskom buretu baruta'

Washington će svoj strateški cilj na jugoistoku Europe ostvariti pet, odnosno, deset godina nakon jugoslavenske krvave ratne drame, izgradnjom velike vojne baze na Kosovu, nazvane "Camp Bondsteel", ali i proširenjem NATO-a na tom području, uključujući primanje Bugarske i Rumunjske, odnosno Hrvatske i Albanije u taj savez.

Cilj dvadesetogodišnje vašingtonske i londonske aktivnosti na južnoeuropskom području, krajem 20. i početkom 21. stoljeća, bio je da se Rusiji ograniči izlaz na Sredozemno more, te da se ona opkoli, a Njemačka upregne u kola novoga svjetskoga poretka, pa da nijedna ni druga ne osvijeste svoju potencijalnu moć i ne postanu ozbiljan konkurent Anglosaksoncima, ne samo u Europi. U takvoj geopolitičkoj igri narodi Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i Srbije, i uništenje područja na kojemu obitavaju, ciničnim Anglosaksoncima bili su mala cijena koju je trebalo platiti da bi NATO stekao privilegirani položaj s kojega, istodobno, može kontrolirati naftna područja bivšega Sovjetskoga Saveza, Bliskog istoka, Srednjeg istoka te Kaspijskog jezera.

Osmišljeni novi okidač na području svjetske ravnoteže moći, započet na obalama rijeka Eufrata i Tigrisa, a nastavljen na 'brdovitom Balkanu' imao je i svoje konstruktore i pritiskivače. Konstruktore na 'brdovitom Balkanu' u vanjskom iskazu, predstavljali su lord Peter Carrington, James Beker, Cyrus Vance, Lawrence Eagleburger, David Owen, Yasushi Akashi. Svi su oni djelovali slijedom scenarija napisanog u uredu Henryja Kissingera, toga neuništivog američkog praktičara geopolitičke teorije sir Halforda Mackindera. Srpska akademija nauka (SANU) pobrinula se da pritisne okidač u 'balkanskom buretu baruta' svojim "Memorandumom" iz 1986. godine, a Slobodan Milošević učinio je to svojim pokličem da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi.

Upravljana kriza u Jugoslaviji zamka za Europu

Sjedinjene Američke Države, na krilima pobjede u "Zaljevskom ratu", već su sebe vidjele na tronu novoga svjetskoga poretka pa su odlučile ograničeni regionalni rat, to jest upravljanu krizu na području 'južno od Alpa i sjeverno od Grčke' prividno prepustiti Europskoj zajednici (EZ).

Jugoslavenska upravljana kriza nimalo slučajno nije izbila u intervalu između "Zaljevskoga rata" i konačnog raspada Sovjetskoga Saveza te usred pregovora u Maastrichtu o 'novoj Europi'. Izjava luksemburškog ministra vanjskih poslova i člana takozvane EZ trojke, Jacquesa Poosa, da je s izbijanjem rata u Jugoslaviji, "nastupilo vrijeme Europe" u tome je trenutku odražavala opće raspoloženje europskih čelnika, ali ne i Velike Britanije. Neke su europske države poput Francuske, iako joj je na čelu stajao probritanski nastrojeni predsjednik, nastojale promicati održivu europsku zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku, neovisno o Sjedinjenim Američkim Državama.

Takav stav većine europskih zemalja u britanskih političara nije izazvao nikakvo malodušje. Sa slabljenjem moći Sovjetskoga Saveza i jačanjem uloge Sjedinjenih Američkih Država, London je kao vjerni sljedbenik Washingtona, vidio priliku da će jačanjem svoga položaja unutar Europske zajednice moći i dalje zadržati Status sile.

Obavještajna i vojna moć Velike Britanije omogućili su joj da igra presudnu ulogu u narušavanju napora u izgradnji europskoga zajedništva. Britanska ciničnost, tvrdoglavost i nepopustljivost bili su glavna prepreka europskom političkom integriranju. Programirana i upravljana kriza na području Jugoslavije, Velikoj je Britaniji nudila mogućnost da iz pozadine, diplomacijom prijevare, nametne svoje vodstvo. Zato se ona zdušno uključila u tu krizu, tako, da je sve pozive na intervenciju, koji su dolazili od europskih zemalja, u korijenu sasijecala, da u praksi ne bi oživjela održiva europska zajednička vanjska i sigurnosna politika. I drugo, uz pomoć embarga na uvoz oružja, Velika će Britanija za cijelo vrijeme rata osiguravati održavanje vojne supremacije Srbije u odnosu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Samo iz ta dva političko-diplomatska poteza - sprječavanje intervencije i uvođenje embarga - može se nedvojbeno zaključiti da je Velika Britanija upravljala krizom na području Jugoslavije otvoreno se suprotstavljajući svojim europskim partnerima. Ti su potezi utvrđeni još prije nego će lord Peter Carrington Slobodanu Miloševiću preporučiti da posao mora obaviti "hrzo i bez mnogo proljevanja krvi".

Kriza, a s njome i nasilje na području Jugoslavije, mogla je izostati da su vodeće europske zemlje, nakon loma bipolarne podjele svijeta, bez ustezanja priznale samostalnost onim republikama koje su to željele. Umjesto toga, sve su one, više ili manje, zaigrale na britansko-američku kartu održavanja Jugoslavije kao jedinstvene države. A ta anglosaksonska 'jedinstvena Jugoslavija' bila je samo maska koja će srpskom vođi, kao operatoru krize, poslužiti da izvede veliku predstavu ograničenog rata pod kontrolom Londona i Washingtona.
Uvijek kada se Milošević našao u poteškoćama u pomoć su mu priskakali njegovi saveznici i pokrovitelji, posebice Velika Britanija, te mu omogućili ojačati položaj i ovladati vojskom i glavnim političkim i gospodarskim strukturama moći. Tako će on, primjera radi, nakon izgubljene prve dionice rata u Hrvatskoj, u kojoj njegove vojne snage nisu uspjele izbiti na zapadnu granicu 'velike Srbije' Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, uz pomoć Londona, potkraj 1991. ponovno čvrsto zasjesti u sedlo i vojno djelovanje odnosno agresiju proširiti na Bosnu i Hercegovinu.

Sve u svemu, misleći da vlada procesom i da je neki čimbenik, Europska je zajednica i sama postala dio upravljane krize onog trenutka kada se odlučila za politiku suzdržavanja od uporabe vojne sile u brzom rješavanju jugoslavenske krize. Nedostatak volje, i odlučnosti, dovest će je na zao glas, što će Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama omogućiti da krizu vode i modeliraju prema svojim pravilima.

Kratka povijest prve Jugoslavije

Borba za bolju prošlost, kao zalog pobjede u budućnosti, nikada kroz ljudsko postojanje nije dobila toliku važnost kao na kraju 20. stoljeća. Stara i poznata spoznaja da u povijesti nema slučajnosti ne može se drukčije isčitavati nego da postoji plan koji netko provodi, više prikriveno, a manje javno. Prikrivenost planova uvijek za posljedicu ima oprečna mišljenja i tumačenja, a koja se namjerno i potiču, da bi iskrivljena povijesna svijest i kojekakvo manipuliranje verificirali poželjnu 'istinu'. Ustoličenjem poželjne 'istine' svako traganje za onom pravom istinom unaprijed je podvrgnuto žigosanju onih koji su planove osmislili, kao i onih koji su ih provodili, proglašavajući to jednostavno 'teorijom urote'.

Budući da je manipuliranje činjenicama, a posljedično tome i poviješću samom, toliko prisutno u tumačenju nastanka Jugoslavije, valja radi razumijevanja njezina kraja prozboriti nekoliko riječi o tom njezinu nastanku.
U ovom, uistinu, kratkom prikazu povijesti prve Jugoslavije, neće se govoriti o onome što se može naći u mnogobrojnim udžbenicima povijesti. Dakle, neće se govoriti kako je Prvi svjetski rat počeo sukobom između Austrije i Srbije kojemu je navodno uzrok atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Neće se govoriti ni o šefu Crne ruke Dimitrijević-Apisu, ni o atentatoru Gavrilu Principu, ni o austrijskom ultimatumu u kojemu se između ostalog, što je vrlo znakovito, tražilo ukidanje svih srpskih tajnih pokreta, neće se govoriti ni o udarima i protuudarima na bojišnicama diljem Europe, ili pak o učinku bačenih bojnih otrova na istim tim bojišnicama. Također se neće govoriti ni o tenku, kao novom oružju na bojnom polju, a ni o tome tko je kome i kada nagovijestio rat.

Sve navedeno pripada onom što se zove događajnost, koja više ili manje slijedi plan. A o tom planu rijetko kada, da se ne kaže nikada, ništa se ne može pročitati ni u povijesnim udžbenicima, ni u memoarističkoj literaturi, ni u vojnim knjigama operacijskog umijeća ili pak strategije.

Tu i tamo istaknuto je da su Prvi svjetski rat obilježila dva važna događaja. Prvi je, izlazak Rusije iz rata uzrokovan Oktobarskom revolucijom i drugi kasniji ulazak Sjedinjenih Američkih Držva u rat na strani Antante.
Ta dva važna događaja, ili u strategijskom izričaju gravitacijske stožerne točke, uz onu treću da je Rusija stala na stranu Srbije, a Njemačka da je došla u pomoć Austriji, tvore okosnicu anglosaksonskoga plana, kako na početku 20 stoljeća poništiti geopolitičku zamisao o 'velikom kontinentalnom području'. Planeri rata dobro su znali da rat neće potrajati nekoliko mjeseci, kako su neki predviđali, jer se tako relativno brzo ne bi mogla raspasti čak četiri carstva, a što je planom bilo predviđeno, niti bi bila razrušena infrastruktura i industrijski potencijali gotovo svih europskih zemalja, osim Velike Britanije.

Britanska uporišna točka

Ponižena Njemačka i Oktobarskom revolucijom preorana Rusija tvore taj strateđši prikriveni cilj, koji će Londonu i Washingtonu otvoriti put prema svjetskoj dominaciji u 20, stoljeću, onako kako je to zapisao sir Halfor Johan Mackinder. Da bi se to postiglo, Prvi svjetski rat morao se odvijati po matrici:
Njemačka i Rusija na suprotnim stranama; rat mora biti dugotrajan; težišno se mora odvijati u Središnjoj Europi, a dijelom na Bliskom istoku radi uspostavIjanja nadzora na naftnim izvorima; mora nestati vertikalni ustroj vlasti (carstva i kraljevstva) u državama koje tvore 'svjetski otok' ili njemu gravitiraju; te, konačno, Sjedinjene Američke Države moraju iz tog rata izići kao vodeća politička, gospodarska i vojna sila, da bi postale arbitar novog poretka, pa otuda njezino kasno uključivanje u ratna zbivanja.

Ne samo na infrastrukturno i industrijski, nego još više na političko-državno razrušenoj Srednjoj i Istočnoj Europi planski su uspostavljene nove tvorevine po nacrtu i ukusu Londona, odnosno Washingtona, a manje Pariza. Jugoslavija je jedna od tih tvorevina. Ona je pod dominacijom Srba postala britanska uporišna točka, i prepreka svakom možebitnom novom pokušaju prodora Njemačke ili Rusije prema jugoistoku, ako one ikada više dosegnu svoju moć.
Njezino nastajanje i postojanje od Krfske deklaracije, preko Pribićevićeve prijevare i Radićevih 'gusaka u magli', Vidovdanskog ustava, atentata na Stjepana Radića, šestosiječanjske diktature, atentata u Marseillesu, do sporazuma Cvetković-Maček, uvijekje bilo u funkciji ostvarenja samo jedne ideje - ideje 'velike Srbije'.

Imajući iza sebe moćnu Veliku Britaniju, srpska je politika početkom 20. stoljeća dobila takvo pravo i javno artikulirati, na što druge politike, odnosno narodi, nisu smjeli ni pomisliti.
Teritorijalna osvajanja i uobličavanje u državnu tvorbu pod srpskom dominacijom vođeni su i opravdani s nekoliko slogana: "Srhi svi i svuda", "Tamo gdje je makar jedan Srhin, tamo je Srbija" ili "Tamo gdje su srpski grobovi, tamo je Srbija".

Iza navedenih slogana provodila se politika koja je podrazumijevala: da je srpski narod 'velika dominantna nacija' pa mora zavladati ostalim narodima u okružju, kako bi se ostvarilo veliko srpsko carstvo. Operacionalizacija te ideje bila je: Makedonci, Crnogorci, Vlasi i bugarska manjina u Srbiji svi su pravoslavci, dakle, Srbi; Albanci s Kosova i muslimani u Bosni i Sandžaku dugoročno moraju postati pravoslavci jer prije osmanlijskih osvajanja nisu bili muslimani; Hrvati i Slovenci i ostali, jesu 'srpsko-hrvatske manjine' dakle, plemena 'velike srpske nacije'.
U takvu političkom ozračju i državnom ustroju Hrvati, oslobodivši se 1918. austrougarske dominacije, teško da su mogli prihvatiti novu dominaciju, paće diktaturu, koja je za cilj imala eutanaziju njihove nacionalne svijesti te uništenje njihovoga političkoga, gospodarskog i kulturnog identiteta. U tome leže svi kasniji nesporzumi u hrvatsko-srpskim odnosima.

Drugi svjetski rat nastavak Prvoga svjetskog rata

Kad je početkom 19. stoljeća obnovljen mit o 'velikoj Srbiji', i kad je on prvom Jugoslavijom postao stvarnost, srpska manjina u Hrvatskoj i dalje je ostala uporištem osporavanja njezine cjelovitosti i suvereniteta. Ta je manjina zdušno nastavila podupirati velikosrpsku politiku, braneći svoje povlastice, stećene u doba Turaka, a kasnije od austrijskih generala, povezujući se s hrvatskim političkim protivnicima, na primjer Talijanima, što je vodilo sve većoj nepomirijivosti, pa i neprijateljstvu između Hrvata i Srba.

Kada danas na početku 21. stoljeća razni povjesničari, političari, novinari i drugi 'stručnjaci' ove problematike govore o mržnji i višestoljetnim 'plemenskim' sukobima između Hrvata i Srba, nikada ne postavljaju, a niti ne daju odgovor na pitanje: Gdje su korijeni i početak svega?

A te korijene i početak svega treba tražiti u geopolitičkim zamislima moćnih i njihovim igrama na jugoistoku Europe. U ovom konkretnom slučaju to je igra Velike Britanije, točnije igra njezinih političkih stratega, koji su prepoznali da se srpska mitomanska svijest može uspješno preoblikovati u politički projekt koji glasi - Srbi su jedini narod s državotvornom sposobnosti na području 'južno od Alpa i sjeverno od Grčke'.

Kada su Hrvati počeli dokazivati da to nije baš tako, i da oni nisu ništa manje državotvorniji od Srba, njihov je vođa Stjepan Radić bez milosti ubijen, a Mačekova Banovina Hrvatska, koja je bila izravna posljedica zajedništva srpske manjine i hrvatske većine okupljene u "Zajedničkoj fronti", i koja je na izborima 1938. dobila 75 posto glasova, razbijena je državnim udarom prije nego je i počela funkcionirati.

Unatoč svemu ne može se, a bilo bi i posve pogrješno, govoriti o kroničnoj ili uvjetovanoj mržnji ta dva slavenska kršćanska naroda.

Ta je mržnja 'laboratorijski' proizvedena i 'uzgajana' tako da su jednima, Srbima, pripisivane određene sposobnosti, a drugima, Hrvatima, te iste sposobnosti osporavane, a potom ih se kao takve utjerivalo u zajedničku državnu tvorevinu. U tako neprirodno nastaloj državi jedino što je moglo uspjeti jest kaos, većeg ili manjeg intenziteta. Onoga trenutka kad je kaos probio gornju gornju granicu održivosti ta se tvorevina raspadala, ali ne bez krvi. Nakon sto je ona u krvi nestala prema istom načelu, odmah se kretalo u oživotvorenje nove tvorevine, ali s drugim akterima, uvažavajući nove okolnosti, koje je vrijeme sobom neizbješno nosilo.

Ako se Prvim svjetskim ratom željelo Sjedinjene Američke Države promovirati u svjetsku silu, te Veliku Britaniju i donekle Francusku u europske sile, a od svih ostalih učiniti drugorazredne ili beznačajne političke čimbenike u sklopu svjetske moći, u tomu se samo djelomično uspjelo. Niti je Njemačka, kao velika europska nacija, do kraja mogla biti dotučena, niti je Rusija sasvim nestala u pepelu i dimu Oktobarske revoluclje.

Da bi se dokrajčile i Njemačka i Rusija, ali i Japan, a da bi se moglo ovladati oceanima, odnosno Rimlandom, te da bi se još čvršće opkolio 'svjetski otok', bio je potreban novi, još razorniji i sveobuhvatniji svjetski rat.

Strateški okvir Drugoga svjetskog rata

Pripreme za Drugi svjetski rat počele su odmah nakon završetka Prvoga svjetskog rata.

Dok je originalni nacrt Versailleskog ugovora 7. svibnja 1919. bio na stolu, a delegati glavne poražene strane ostali zaprepašteni njegovom strogošću, Britanci su, bez pitanja svojih dojučerašnjih saveznika, predložili niz ustupaka Njemačkoj. Ta je 'iznenadna' popustljivost, s jedne strane, bila priprema za novi rat, a s druge strane bila je igranje na znanu kartu britanske vanjske politike utemeljene na ravnoteži moći.

A definicija te toliko spominjane britanske strategije ravnoteže moći, glasi: Uvijek treba podupirati drugu najjaču silu na europskom kontinentu, da bi se onu moćniju spriječilo u postizanju premoći.

Nakon Prvoga svjetskog rata vodeća europska kontinentalna sila postala je Francuska. Nju su, dakle, Britanci trebali obuzdati, a to se moglo samo tako da Njemačka ne potone do dna, kako je Francuska zahtijevala. Da bi se Njemačka održala 'iznad vode', prijeko potreban bio je operator koji će zadovoljiti dva uvjeta. Prvi, njemačku naciju podignuti na noge i vratiti joj 'ponos', ali na takvoj ideologiji koja će u svom biću biti zločinačka, i drugi uvijet da bez zadrške bude potpaljivačem novoga svjetskog rata. Za to je odabran Adolf Hitler, još dok se, nesretnik, u bolnici oporavljao od engleskog napada plinom.

Hitler, nakon što je odabran za operatora krize, i nakon što se uz pomoć anglosaksonskih bankara dočepao vlasti, žestoko je i revnosno krenuo u ispunjavanje zadaće europskoga (svjetskoga) piromana. Prvo je potlačio sve demokratske i prosvijetljene elemente u Njemačkoj, da bi se snage despotizma i grijeha učvrstile na vlasti. Nakon toga krenuo je u ispunjenje drugoga dijela plana- u obračun s anglosaksonskim neprijateljima, s Francuskom na zapadu, i s Rusijom na istoku.

Cjeloviti anglosaksonski plan, da bi oni postali glavnim igračem na svjetskoj Ijestvici moći u drugoj polovici 20. stoljeća, može se ukratko opisati ovako:
zadržati ravnotežu snaga u Europi izgrađujući Njemačku protiv Francuske i Rusije; povećati britansku težinu u toj ravnoteži moći, odbaciti bilo kakve obveze, naročito bilo kakve obveze putem Lige naroda, i bilo kakve obveze da se pomogne Francuskoj; sačuvati britansku slobodu djelovanja; prema Njemačkoj voditi politiku koja omogućava učvrščenje nacionalsocijalizma kao nove ideologije bezboštva i kao ideologije koja će dugoročno Nijemce držati pod hipotekom zločina; natjerati Njemačku prema istoku, protiv Rusije, kako ni jedna od njih, ali ni zajedno, ne bi postale ugroza anglosaksonskih interesa u Europi; prije nego se dvije ideologije bezboštva (nacizam i komunizam) okrenu jedna protiv druge, pustiti ih da ojačaju i da postanu prijetnja ostatku Europe; odnosno prije nego što se međusobno sukobe, jednu od njih pustiti do Atlantskog oceana, a onda tako izmrcvarenu Europu 'oslobodit' od fašizma i nacizma, ali ne i od komunizma, nego prešutno dopustiti da se on instalira u što većem dijelu središnje i jugoistočne Europe.

nastavlja se!

 

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch