Desetljetne srpske pripreme za rat
Ako je obilježje Prvoga i Drugoga
svjetskoga rata, u strategijskom iskazu, bilo izravno
sučeljavanje 'mora' protiv 'kopna', u kojima je
ravnoteža moći pokazala svu svoju snagu, i u kojima su
jedna protiv druge ratovale Njemačka i Rusija, u
ostvarivanju 'novoga svjetskoga poretka' procesi se
odvijaju inverzno. I opet su Njemačka i Rusija u
središtu zbivanja, ali u drukčijoj ulozi od uloge
prije pedeset, odnosno, osamdeset godina.
Zid koji ih je razdvajao, nestao je, a s njim je
nestala i mogućnost potpale bureta baruta na europskom
ozemlju, a ta bi se eksplozija potom širila na druge
kontinente, kao u prethodnim slučajevima.
Na kraju 20. stoljeća Njemačka i
Rusija pokazale su se neprikladnima da i treći put
budu potpalom u preoblikovanju svjetskoga poretka zbog
činjenice da je Rusija u međuvremenu postala nuklearna
i svemirska velesila. Međutim, Sjedinjene Američke
Države i Velika Britanija svojim su manipulacijama
uspjele zapaliti bure baruta. Kao što je u drugom
poglavlju rečeno, prvo na Srednjem istoku, a pet
mjeseci kasnije i na području Jugoslavije. I ovaj je
put pušteno da rat i nasilništvo u Jugoslaviji potraju
gotovo pet godina, da bi se steklo opravdanje da NATO
preuzme kontrolu nad cijelim strateški vazžim
područjem jugoistočne Europe.
Okidač u 'balkanskom buretu baruta'
Washington će svoj strateški cilj na
jugoistoku Europe ostvariti pet, odnosno, deset godina
nakon jugoslavenske krvave ratne drame, izgradnjom
velike vojne baze na Kosovu, nazvane "Camp Bondsteel",
ali i proširenjem NATO-a na tom području, uključujući
primanje Bugarske i Rumunjske, odnosno Hrvatske i
Albanije u taj savez.
Cilj dvadesetogodišnje vašingtonske i
londonske aktivnosti na južnoeuropskom području,
krajem 20. i početkom 21. stoljeća, bio je da se
Rusiji ograniči izlaz na Sredozemno more, te da se ona
opkoli, a Njemačka upregne u kola novoga svjetskoga
poretka, pa da nijedna ni druga ne osvijeste svoju
potencijalnu moć i ne postanu ozbiljan konkurent
Anglosaksoncima, ne samo u Europi. U takvoj
geopolitičkoj igri narodi Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, ali i Srbije, i uništenje područja na
kojemu obitavaju, ciničnim Anglosaksoncima bili su
mala cijena koju je trebalo platiti da bi NATO stekao
privilegirani položaj s kojega, istodobno, može
kontrolirati naftna područja bivšega Sovjetskoga
Saveza, Bliskog istoka, Srednjeg istoka te Kaspijskog
jezera.
Osmišljeni novi okidač na području
svjetske ravnoteže moći, započet na obalama rijeka
Eufrata i Tigrisa, a nastavljen na 'brdovitom Balkanu'
imao je i svoje konstruktore i pritiskivače.
Konstruktore na 'brdovitom Balkanu' u vanjskom iskazu,
predstavljali su lord Peter Carrington, James Beker,
Cyrus Vance, Lawrence Eagleburger, David Owen, Yasushi
Akashi. Svi su oni djelovali slijedom scenarija
napisanog u uredu Henryja Kissingera, toga neuništivog
američkog praktičara geopolitičke teorije sir Halforda
Mackindera. Srpska akademija nauka (SANU) pobrinula se
da pritisne okidač u 'balkanskom buretu baruta' svojim
"Memorandumom" iz 1986. godine, a Slobodan Milošević
učinio je to svojim pokličem da svi Srbi moraju
živjeti u jednoj državi.
Upravljana kriza u Jugoslaviji zamka
za Europu
Sjedinjene Američke Države, na krilima
pobjede u "Zaljevskom ratu", već su sebe vidjele na
tronu novoga svjetskoga poretka pa su odlučile
ograničeni regionalni rat, to jest upravljanu krizu na
području 'južno od Alpa i sjeverno od Grčke' prividno
prepustiti Europskoj zajednici (EZ).
Jugoslavenska upravljana kriza nimalo
slučajno nije izbila u intervalu između "Zaljevskoga
rata" i konačnog raspada Sovjetskoga Saveza te usred
pregovora u Maastrichtu o 'novoj Europi'. Izjava
luksemburškog ministra vanjskih poslova i člana
takozvane EZ trojke, Jacquesa Poosa, da je s
izbijanjem rata u Jugoslaviji, "nastupilo vrijeme
Europe" u tome je trenutku odražavala opće
raspoloženje europskih čelnika, ali ne i Velike
Britanije. Neke su europske države poput Francuske,
iako joj je na čelu stajao probritanski nastrojeni
predsjednik, nastojale promicati održivu europsku
zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku, neovisno o
Sjedinjenim Američkim Državama.
Takav stav većine europskih zemalja u
britanskih političara nije izazvao nikakvo malodušje.
Sa slabljenjem moći Sovjetskoga Saveza i jačanjem
uloge Sjedinjenih Američkih Država, London je kao
vjerni sljedbenik Washingtona, vidio priliku da će
jačanjem svoga položaja unutar Europske zajednice moći
i dalje zadržati Status sile.
Obavještajna i vojna moć Velike
Britanije omogućili su joj da igra presudnu ulogu u
narušavanju napora u izgradnji europskoga zajedništva.
Britanska ciničnost, tvrdoglavost i nepopustljivost
bili su glavna prepreka europskom političkom
integriranju. Programirana i upravljana kriza na
području Jugoslavije, Velikoj je Britaniji nudila
mogućnost da iz pozadine, diplomacijom prijevare,
nametne svoje vodstvo. Zato se ona zdušno uključila u
tu krizu, tako, da je sve pozive na intervenciju, koji
su dolazili od europskih zemalja, u korijenu
sasijecala, da u praksi ne bi oživjela održiva
europska zajednička vanjska i sigurnosna politika. I
drugo, uz pomoć embarga na uvoz oružja, Velika će
Britanija za cijelo vrijeme rata osiguravati
održavanje vojne supremacije Srbije u odnosu na
Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Samo iz ta dva političko-diplomatska
poteza - sprječavanje intervencije i uvođenje embarga
- može se nedvojbeno zaključiti da je Velika Britanija
upravljala krizom na području Jugoslavije otvoreno se
suprotstavljajući svojim europskim partnerima. Ti su
potezi utvrđeni još prije nego će lord Peter
Carrington Slobodanu Miloševiću preporučiti da posao
mora obaviti "hrzo i bez mnogo proljevanja krvi".
Kriza, a s njome i nasilje na području
Jugoslavije, mogla je izostati da su vodeće europske
zemlje, nakon loma bipolarne podjele svijeta, bez
ustezanja priznale samostalnost onim republikama koje
su to željele. Umjesto toga, sve su one, više ili
manje, zaigrale na britansko-američku kartu održavanja
Jugoslavije kao jedinstvene države. A ta
anglosaksonska 'jedinstvena Jugoslavija' bila je samo
maska koja će srpskom vođi, kao operatoru krize,
poslužiti da izvede veliku predstavu ograničenog rata
pod kontrolom Londona i Washingtona.
Uvijek kada se Milošević našao u poteškoćama u pomoć
su mu priskakali njegovi saveznici i pokrovitelji,
posebice Velika Britanija, te mu omogućili ojačati
položaj i ovladati vojskom i glavnim političkim i
gospodarskim strukturama moći. Tako će on, primjera
radi, nakon izgubljene prve dionice rata u Hrvatskoj,
u kojoj njegove vojne snage nisu uspjele izbiti na
zapadnu granicu 'velike Srbije'
Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, uz pomoć Londona,
potkraj 1991. ponovno čvrsto zasjesti u sedlo i vojno
djelovanje odnosno agresiju proširiti na Bosnu i
Hercegovinu.
Sve u svemu, misleći da vlada procesom
i da je neki čimbenik, Europska je zajednica i sama
postala dio upravljane krize onog trenutka kada se
odlučila za politiku suzdržavanja od uporabe vojne
sile u brzom rješavanju jugoslavenske krize.
Nedostatak volje, i odlučnosti, dovest će je na zao
glas, što će Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim
Državama omogućiti da krizu vode i modeliraju prema
svojim pravilima.
Kratka povijest prve Jugoslavije
Borba za bolju prošlost, kao zalog
pobjede u budućnosti, nikada kroz ljudsko postojanje
nije dobila toliku važnost kao na kraju 20. stoljeća.
Stara i poznata spoznaja da u povijesti nema
slučajnosti ne može se drukčije isčitavati nego da
postoji plan koji netko provodi, više prikriveno, a
manje javno. Prikrivenost planova uvijek za posljedicu
ima oprečna mišljenja i tumačenja, a koja se namjerno
i potiču, da bi iskrivljena povijesna svijest i
kojekakvo manipuliranje verificirali poželjnu
'istinu'. Ustoličenjem poželjne 'istine' svako
traganje za onom pravom istinom unaprijed je
podvrgnuto žigosanju onih koji su planove osmislili,
kao i onih koji su ih provodili, proglašavajući to
jednostavno 'teorijom urote'.
Budući da je manipuliranje
činjenicama, a posljedično tome i poviješću samom,
toliko prisutno u tumačenju nastanka Jugoslavije,
valja radi razumijevanja njezina kraja prozboriti
nekoliko riječi o tom njezinu nastanku.
U ovom, uistinu, kratkom prikazu povijesti prve
Jugoslavije, neće se govoriti o onome što se može naći
u mnogobrojnim udžbenicima povijesti. Dakle, neće se
govoriti kako je Prvi svjetski rat počeo sukobom
između Austrije i Srbije kojemu je navodno uzrok
atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda.
Neće se govoriti ni o šefu Crne ruke
Dimitrijević-Apisu, ni o atentatoru Gavrilu Principu,
ni o austrijskom ultimatumu u kojemu se između
ostalog, što je vrlo znakovito, tražilo ukidanje svih
srpskih tajnih pokreta, neće se govoriti ni o udarima
i protuudarima na bojišnicama diljem Europe, ili pak o
učinku bačenih bojnih otrova na istim tim bojišnicama.
Također se neće govoriti ni o tenku, kao novom oružju
na bojnom polju, a ni o tome tko je kome i kada
nagovijestio rat.
Sve navedeno pripada onom što se zove
događajnost, koja više ili manje slijedi plan. A o tom
planu rijetko kada, da se ne kaže nikada, ništa se ne
može pročitati ni u povijesnim udžbenicima, ni u
memoarističkoj literaturi, ni u vojnim knjigama
operacijskog umijeća ili pak strategije.
Tu i tamo istaknuto je da su Prvi
svjetski rat obilježila dva važna događaja. Prvi je,
izlazak Rusije iz rata uzrokovan Oktobarskom
revolucijom i drugi kasniji ulazak Sjedinjenih
Američkih Držva u rat na strani Antante.
Ta dva važna događaja, ili u strategijskom izričaju
gravitacijske stožerne točke, uz onu treću da je
Rusija stala na stranu Srbije, a Njemačka da je došla
u pomoć Austriji, tvore okosnicu anglosaksonskoga
plana, kako na početku 20 stoljeća poništiti
geopolitičku zamisao o 'velikom kontinentalnom
području'. Planeri rata dobro su znali da rat neće
potrajati nekoliko mjeseci, kako su neki predviđali,
jer se tako relativno brzo ne bi mogla raspasti čak
četiri carstva, a što je planom bilo predviđeno, niti
bi bila razrušena infrastruktura i industrijski
potencijali gotovo svih europskih zemalja, osim Velike
Britanije.
Britanska uporišna točka
Ponižena Njemačka i Oktobarskom
revolucijom preorana Rusija tvore taj strateđši
prikriveni cilj, koji će Londonu i Washingtonu
otvoriti put prema svjetskoj dominaciji u 20,
stoljeću, onako kako je to zapisao sir Halfor Johan
Mackinder. Da bi se to postiglo, Prvi svjetski rat
morao se odvijati po matrici:
Njemačka i Rusija na suprotnim stranama; rat mora
biti dugotrajan; težišno se mora odvijati u Središnjoj
Europi, a dijelom na Bliskom istoku radi
uspostavIjanja nadzora na naftnim izvorima; mora
nestati vertikalni ustroj vlasti (carstva i
kraljevstva) u državama koje tvore 'svjetski otok' ili
njemu gravitiraju; te, konačno, Sjedinjene Američke
Države moraju iz tog rata izići kao vodeća politička,
gospodarska i vojna sila, da bi postale arbitar novog
poretka, pa otuda njezino kasno uključivanje u ratna
zbivanja.
Ne samo na infrastrukturno i
industrijski, nego još više na političko-državno
razrušenoj Srednjoj i Istočnoj Europi planski su
uspostavljene nove tvorevine po nacrtu i ukusu
Londona, odnosno Washingtona, a manje Pariza.
Jugoslavija je jedna od tih tvorevina. Ona je pod
dominacijom Srba postala britanska uporišna točka, i
prepreka svakom možebitnom novom pokušaju prodora
Njemačke ili Rusije prema jugoistoku, ako one ikada
više dosegnu svoju moć.
Njezino nastajanje i postojanje od Krfske
deklaracije, preko Pribićevićeve prijevare i Radićevih
'gusaka u magli', Vidovdanskog ustava, atentata na
Stjepana Radića, šestosiječanjske diktature, atentata
u Marseillesu, do sporazuma Cvetković-Maček, uvijekje
bilo u funkciji ostvarenja samo jedne ideje - ideje
'velike Srbije'.
Imajući iza sebe moćnu Veliku
Britaniju, srpska je politika početkom 20. stoljeća
dobila takvo pravo i javno artikulirati, na što druge
politike, odnosno narodi, nisu smjeli ni pomisliti.
Teritorijalna osvajanja i uobličavanje u državnu
tvorbu pod srpskom dominacijom vođeni su i opravdani s
nekoliko slogana: "Srhi svi i svuda", "Tamo gdje je
makar jedan Srhin, tamo je Srbija" ili "Tamo gdje su
srpski grobovi, tamo je Srbija".
Iza navedenih slogana provodila se
politika koja je podrazumijevala: da je srpski narod
'velika dominantna nacija' pa mora zavladati ostalim
narodima u okružju, kako bi se ostvarilo veliko srpsko
carstvo. Operacionalizacija te ideje bila je:
Makedonci, Crnogorci, Vlasi i bugarska manjina u
Srbiji svi su pravoslavci, dakle, Srbi; Albanci s
Kosova i muslimani u Bosni i Sandžaku dugoročno moraju
postati pravoslavci jer prije osmanlijskih osvajanja
nisu bili muslimani; Hrvati i Slovenci i ostali, jesu
'srpsko-hrvatske manjine' dakle, plemena 'velike
srpske nacije'.
U takvu političkom ozračju i državnom ustroju
Hrvati, oslobodivši se 1918. austrougarske dominacije,
teško da su mogli prihvatiti novu dominaciju, paće
diktaturu, koja je za cilj imala eutanaziju njihove
nacionalne svijesti te uništenje njihovoga
političkoga, gospodarskog i kulturnog identiteta. U
tome leže svi kasniji nesporzumi u hrvatsko-srpskim
odnosima.
Drugi svjetski rat nastavak Prvoga
svjetskog rata
Kad je početkom 19. stoljeća obnovljen
mit o 'velikoj Srbiji', i kad je on prvom Jugoslavijom
postao stvarnost, srpska manjina u Hrvatskoj i dalje
je ostala uporištem osporavanja njezine cjelovitosti i
suvereniteta. Ta je manjina zdušno nastavila
podupirati velikosrpsku politiku, braneći svoje
povlastice, stećene u doba Turaka, a kasnije od
austrijskih generala, povezujući se s hrvatskim
političkim protivnicima, na primjer Talijanima, što je
vodilo sve većoj nepomirijivosti, pa i neprijateljstvu
između Hrvata i Srba.
Kada danas na početku 21. stoljeća
razni povjesničari, političari, novinari i drugi
'stručnjaci' ove problematike govore o mržnji i
višestoljetnim 'plemenskim' sukobima između Hrvata i
Srba, nikada ne postavljaju, a niti ne daju odgovor na
pitanje: Gdje su korijeni i početak svega?
A te korijene i početak svega treba
tražiti u geopolitičkim zamislima moćnih i njihovim
igrama na jugoistoku Europe. U ovom konkretnom slučaju
to je igra Velike Britanije, točnije igra njezinih
političkih stratega, koji su prepoznali da se srpska
mitomanska svijest može uspješno preoblikovati u
politički projekt koji glasi - Srbi su jedini narod s
državotvornom sposobnosti na području 'južno od Alpa i
sjeverno od Grčke'.
Kada su Hrvati počeli dokazivati da to
nije baš tako, i da oni nisu ništa manje
državotvorniji od Srba, njihov je vođa Stjepan Radić
bez milosti ubijen, a Mačekova Banovina Hrvatska, koja
je bila izravna posljedica zajedništva srpske manjine
i hrvatske većine okupljene u "Zajedničkoj fronti", i
koja je na izborima 1938. dobila 75 posto glasova,
razbijena je državnim udarom prije nego je i počela
funkcionirati.
Unatoč svemu ne može se, a bilo bi i
posve pogrješno, govoriti o kroničnoj ili uvjetovanoj
mržnji ta dva slavenska kršćanska naroda.
Ta je mržnja 'laboratorijski'
proizvedena i 'uzgajana' tako da su jednima, Srbima,
pripisivane određene sposobnosti, a drugima, Hrvatima,
te iste sposobnosti osporavane, a potom ih se kao
takve utjerivalo u zajedničku državnu tvorevinu. U
tako neprirodno nastaloj državi jedino što je moglo
uspjeti jest kaos, većeg ili manjeg intenziteta. Onoga
trenutka kad je kaos probio gornju gornju granicu
održivosti ta se tvorevina raspadala, ali ne bez krvi.
Nakon sto je ona u krvi nestala prema istom načelu,
odmah se kretalo u oživotvorenje nove tvorevine, ali s
drugim akterima, uvažavajući nove okolnosti, koje je
vrijeme sobom neizbješno nosilo.
Ako se Prvim svjetskim ratom željelo
Sjedinjene Američke Države promovirati u svjetsku
silu, te Veliku Britaniju i donekle Francusku u
europske sile, a od svih ostalih učiniti drugorazredne
ili beznačajne političke čimbenike u sklopu svjetske
moći, u tomu se samo djelomično uspjelo. Niti je
Njemačka, kao velika europska nacija, do kraja mogla
biti dotučena, niti je Rusija sasvim nestala u pepelu
i dimu Oktobarske revoluclje.
Da bi se dokrajčile i Njemačka i
Rusija, ali i Japan, a da bi se moglo ovladati
oceanima, odnosno Rimlandom, te da bi se još čvršće
opkolio 'svjetski otok', bio je potreban novi, još
razorniji i sveobuhvatniji svjetski rat.
Strateški okvir Drugoga svjetskog
rata
Pripreme za Drugi svjetski rat počele
su odmah nakon završetka Prvoga svjetskog rata.
Dok je originalni nacrt Versailleskog
ugovora 7. svibnja 1919. bio na stolu, a delegati
glavne poražene strane ostali zaprepašteni njegovom
strogošću, Britanci su, bez pitanja svojih
dojučerašnjih saveznika, predložili niz ustupaka
Njemačkoj. Ta je 'iznenadna' popustljivost, s jedne
strane, bila priprema za novi rat, a s druge strane
bila je igranje na znanu kartu britanske vanjske
politike utemeljene na ravnoteži moći.
A definicija te toliko spominjane
britanske strategije ravnoteže moći, glasi: Uvijek
treba podupirati drugu najjaču silu na europskom
kontinentu, da bi se onu moćniju spriječilo u
postizanju premoći.
Nakon Prvoga svjetskog rata vodeća
europska kontinentalna sila postala je Francuska. Nju
su, dakle, Britanci trebali obuzdati, a to se moglo
samo tako da Njemačka ne potone do dna, kako je
Francuska zahtijevala. Da bi se Njemačka održala
'iznad vode', prijeko potreban bio je operator koji će
zadovoljiti dva uvjeta. Prvi, njemačku naciju
podignuti na noge i vratiti joj 'ponos', ali na takvoj
ideologiji koja će u svom biću biti zločinačka, i
drugi uvijet da bez zadrške bude potpaljivačem novoga
svjetskog rata. Za to je odabran Adolf Hitler, još dok
se, nesretnik, u bolnici oporavljao od engleskog
napada plinom.
Hitler, nakon što je odabran za
operatora krize, i nakon što se uz pomoć
anglosaksonskih bankara dočepao vlasti, žestoko je i
revnosno krenuo u ispunjavanje zadaće europskoga
(svjetskoga) piromana. Prvo je potlačio sve
demokratske i prosvijetljene elemente u Njemačkoj, da
bi se snage despotizma i grijeha učvrstile na vlasti.
Nakon toga krenuo je u ispunjenje drugoga dijela
plana- u obračun s anglosaksonskim neprijateljima, s
Francuskom na zapadu, i s Rusijom na istoku.
Cjeloviti anglosaksonski plan, da bi
oni postali glavnim igračem na svjetskoj Ijestvici
moći u drugoj polovici 20. stoljeća, može se ukratko
opisati ovako:
zadržati ravnotežu snaga u Europi izgrađujući
Njemačku protiv Francuske i Rusije; povećati britansku
težinu u toj ravnoteži moći, odbaciti bilo kakve
obveze, naročito bilo kakve obveze putem Lige naroda,
i bilo kakve obveze da se pomogne Francuskoj; sačuvati
britansku slobodu djelovanja; prema Njemačkoj voditi
politiku koja omogućava učvrščenje nacionalsocijalizma
kao nove ideologije bezboštva i kao ideologije koja će
dugoročno Nijemce držati pod hipotekom zločina;
natjerati Njemačku prema istoku, protiv Rusije, kako
ni jedna od njih, ali ni zajedno, ne bi postale ugroza
anglosaksonskih interesa u Europi; prije nego se dvije
ideologije bezboštva (nacizam i komunizam) okrenu
jedna protiv druge, pustiti ih da ojačaju i da postanu
prijetnja ostatku Europe; odnosno prije nego što se
međusobno sukobe, jednu od njih pustiti do Atlantskog
oceana, a onda tako izmrcvarenu Europu 'oslobodit' od
fašizma i nacizma, ali ne i od komunizma, nego
prešutno dopustiti da se on instalira u što većem
dijelu središnje i jugoistočne Europe.
nastavlja
se! |
