PROSLOV
Brojne su knjige napisane o
Domovinskom ratu. Mnoge od njih iznose vrijedne
podatke i kronologiju pojedinih postrojbi ili ratnih
zbivanja na određenom području. Nedostaje, ne samo u
hrvatskoj publicistističkoj i stručnoj literaturi,
cjelovito promatranje rata na području 'zapadnoga
Balkana', kako to danas vole reći nadziratelji
upravljane krize, ali i mnogi domaći poslušnici
ukorijenjeni u obmanu zvanu jugoslavenstvo. Ova
knjiga, nakon knjige "Hrvatska i veliko ratište"
, nastoji ublažiti taj nedostatak. Da bi se na
strateškoj razini oslikalo ono što Hrvati zovu
Domovinski rat, a da se istodobno izbjegne
subjektivizam, posegnulo se za srpskim, britanskim,
američkim i obavještajnim izvorima, a tek djelomično
za hrvatskim.
Može se reći da je bilo više razloga
za pisanje, ove i ovakve knjige. Jedan je svako bio
nezaobilazan, paće odlučujući, a to je da je Hrvatska,
petnaest godina nakon oslobodilačke operacije "Oluja",
sve bliže, ali i sve čvršće u zagrljaju 'zapadnoga
Balkana', odnosno 'Jugosfere'. Podloga tom
protuhrvatskom smjeru, ili toj hrvatskoj stranputici
jest sustavna kriminalizacija Domovinskog rata, koju,
za račun krojača 'novoga svjetskoga poretka', provode
raznorazni politički, medijski i udružbeni 'vučji
čopori'. Njima je itekako dobro znano da, ako se
obezvrijede vrjednote na kojima je stvorena hrvatska
država, do četvrte Jugoslavije, jer je treća bila ona
Miloševićeva, neće biti teško doći. Zato je ova knjiga
odgovor svima njima, njihovim obmanama i njihovim
lažima, jer ona na sveobuhvatan način tumaći rat na
području bivše Jugoslavije.
Ta sveobuhvatnost uključuje ono što se u strategiji
zove vanjski i unutarnji krug.
U takvu prikazu s obzirom na
polazište, naravno, prevladava strateški pogled, ali
tamo gdje je potrebno, radi razumijevanja biti
problema, zastupljena je i taktička razina. Da knjiga,
kada dođe u ruke, bude zanimljiva i 'stručnjacima i
običnim ljudima', način pisanja i struktura teksta
takvi su da svatko brzo i jednostavno može pronaći ono
što ga zanima ili ono što mu stvara dvojbu.
U knjizi se nastavljaju iznositi
dokazi i objašnjenja onoga što je naznačeno u knjizi
"Hrvatska i veliko ratište". Prije svega, pokazuje se
da je rat na 'brdovitom Balkanu' laboratorijski uzorak
upravljane krize koja je njezinim nadzirateljima
poslužila da se na kraju 20. stoljeća učvrste na prvim
vratima Euroazije. Slijedom toga, u knjizi se zorno
obrazlaže da na oblikovanje politike europskih sila i
prekomorske velesile, glede Jugoslavije i država joj
sljednica, nisu utjecali samo mitovi, nego da je to
bio pomno osmišljen plan kojim se željelo dokazati
'pogubnost svih nacionalizama', prikazujući srpsku
agresiju kao 'građanski rat', pa čak i vjerski sukob.
U provedbi toga plana Srbe se proglašavalo vojno
nepobjedivima, a Srbiju najboljim jamcem opstanka i
očuvanja Jugoslavije. U sklopu te paradigme,
primjerice, međunarodno priznanje Hrvatske prikazivano
je kao 'preuranjeno' te da je ono uzrok rata, a ne
velikosrpska ideja koju je Slobodan Milošević
praktično pokušao ostvariti uz pomoć Jugoslavenske
narodne armije.
Da bi se čitatelju razvidnije
približila strateška razina rata i omogućilo lakše
snalaženje u takvoj problematici, u knjizi nema
bilješki, ali zato su u njoj brojni citati, najčešće
kao dio rečenice, koji su, naravno, istaknuti
kurzivom.
Budući da je knjiga cjelovita analiza
Domovinskog rata, pored operacija koje su u njemu
izvedene, u njoj su obuhvaćeni i događaji koji su
prethodili srpskoj agresiji na Hrvatsku, a potom na
Bosnu i Hercegovinu, ali i potezi glavnih sila i
takozvane mitske 'međunarodne zajednice', uključujući
stajališta i licemjerne odluke Velike Britanije i
Francuske.
U cjelovitost analize ulaze i dokazi
da jugoslavenska upravljana kriza nije slučajno izbila
upravo u intervalu između "Zaljevskoga rata" i
konačnog raspada Sovjetskog Saveza te usred pregovora
u Maastrichtu o 'novoj Europi'.
Kriza, a s njome i nasilje na području
Jugoslavije mogli su izostati da su vodeće europske
zemlje, nakon loma bipolarne podjele svijeta, bez
ustezanja priznale samostalnost onim republikama koje
su to željele. Umjesto toga, sve su one, više ili
manje, zaigrale na britansko-američku kartu održavanja
Jugoslavije kao jedinstvene države.
'Poželjni poligon' zvan Jugoslavija, sa Srbima u
glavnoj ulozi, uvijek je britanskoj ravnoteži moći
služio kao nepremostiva prepreka njemačkom utjecaju
prema jugoistoku.
Budući da je manipuliranje
činjenicama, a posljedično tome i poviješću samom,
toliko prisutno u tumačenju Jugoslavenske upravljane
krize, svakako je bilo potrebno napisati ovu knjigu.
Valjalo ju je napisati napose stoga što je na kraju
20., odnosno na početku 21. stoljeća borba za bolju
prošlost, kao zalog budućnosti, dobila na važnosti
više nego ikada. U toj borbi, prikriti planove glavni
je cilj moćnih, što uvijek za posljedicu ima oprečna
mišljenja i tumačenja, a koja se namjerno i potiču, da
bi iskrivljena povijesna svijest i kojekakvo
manipuliranje verificiralo poželjnu 'istinu'.
Ustoličenjem poželjne 'istine', svako traganje za onom
pravom istinom unaprijed je podvrgnuto žigosanju onih
koji su planove osmislili, a i onih koji su ih
provodili, proglašavajući to jednostavno 'teorijom
urote'.
Očiti primjer takva novoga načina
ratovanja jest kriminalizacija Domovinskog rata. lako
je od njegova svršetka prošlo petnaest godina, on još
uvijek traje, a teško je odgovoriti na pitanje koliko
će još trajati. Činjenica je da se on više ne vodi na
bojnom polju, kao što je činjenica da se bitka za
'istinu' o njemu preselila u javni prostor u kojemu
operacije planiraju i izvode mediji i kojekakva
sudišta.
Takav oblik rata tipičan je za
operaciju "Oluja". Percepcija se "Oluje" u petnaestak
posljednjih godina mijenjala u različitim
međunarodnim, ali i domaćim krugovima. U početku je
ona bila briljantno izvedena i besprijekorna vojna
operacija, a danas mnogi će za "Oluju" reći "Da,
ali...", a javljaju se i ideje, ne samo iz srpskih
krugova, da Hrvatska ne bi trebala obilježavati
obljetnicu te oslobodilačke operacije. Nije nimalo
slučajno da je operacija "Oluja" kao paradigma
Domovinskog rata prošla sve percepcijske faze. Ona je
jednostavno dijelila sudbinu Domovinskog rata. Kako je
vrijeme odmicalo, a njegova kriminalizacija poprimala
sve više i jače oblike, poglavito nakon siječnja
2000., ni "Oluja" nije mogla izbjeći tu sudbinu.
Nova se Jugoslavija, 'zapadni Balkan'
ili 'Jugostera', ne mogu uspostaviti ako se prije toga
ne 'dokaže' da pobjednika nema i da je na području
'južno od Alpa i sjeverno od Grčke' punih pet godina
bjesnio 'građanski rat. To je glavni razlog zašto je
"Oluja" od briljantno izvedene vojne operacije, što
ona i jest po svim pokazateljima vojnog umijeća, došla
do stadija "Da, ali ...". Zato nije teško odgovoriti
komne smeta "Oluja" danas nakon petnaest godina. Ona
smeta onima u međunarodnoj zajednici koji se zbog
svojih strateških interesa, ne mogu, a i neće pomiriti
s nestankom Jugoslavije. To je prije svih Velika
Britanija. "Oluja" smeta onima u Hrvatskoj koji se
također ne mogu, a i neće pomiriti s nastankom
samostalne i suverene države Hrvatske. To su i svi oni
koji zastupaju i promiću tezu o podjeli Hrvatske na
'crvenu' i 'crnu'. Naravno, ona smeta i Srbima jer je
"Olujom" srušen njima tako drag mit o njihovoj
nepobjedivosti.
U svim neravnopravnim ratovima, kao
što je ovaj, koji se već petnaest godina vodi prema
Hrvatskoj i Hrvatima, često su odlučivali nelinearni
čimbenici, kao što su na primjer moralna snaga ili
čvrstina volje. Zašto to ne bi vrijedilo i u današnjem
vremenu informacijskih i asimetričnih ratova.
Ova je knjiga napisana zato da, kada
se ona pročita, nestanu dvojbe o tome tko je žrtva, a
tko agresor, tko je napadao da bi oteo tuđe, a tko je
branio svoje, tko je uistinu dijelio Bosnu i
Hercegovinu, a tko ju je zapravo spasio.
Iskrena je autorova želja da knjiga
"Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. - strateški
pogled" pomogne čitatelju da potpunije razumije način
na koji svjetska moć djeluje, da bi oni koji su
izloženi njezinoj pogubnoj naravi uvidjeli da je,
unatoč svemu, uvijek moguće uspješno se braniti. Ako
autor u toj nakani bar malo uspije, onda se trud
uložen u ovu knjigu, više nego isplatio.
admiral Davor Domazet-Lošo
U Zagrebu,
30. svibnja 2010.
Ulomci iz
knjige:
|
