Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

JASENOVAČKI MIT ILI PRIPREME ZA NOVI RAT    (11.05.2011.)

Donosimo nekoliko zanimljivosti iz knjige admirala Domazeta, koju ćemo predstaviti 15. ovog mjeseca u Badenu - Vidi POZIV

Na kraju otvaramo diskusiju na temu:

Trebaju li Hrvati u Švicarskoj reagirati na presude i kako?

 

Hrvatski domovinski rat 1991. - 1995. strateški pogled

Regentova 'jadna zemlja'


Hitler, briljantno vođen anglosaksonskom 'nevidijivom rukom' 1939. od Središnje Europe počinje spiralu nasilja i krvi, kakvu svijet do tada nije doživio. Ako je Središnja Europa u ratu, onda se po zakonu spojenih posuda i Balkan, kao njezino prednje dvorište, morao i sam naći u ratnom kovitlacu.

Kaotična jugoslavenska stvarnost u predvečerje Drugog svjetskog rata izravna je posljedica politike koju je od 1918. Beograd provodio sustavno, bez ikakvih korekcija. Ne samo geslo, nego, slobodno se može reći, i program te politike bio je: "Neka Hrvati i Slovenci rade za nas, a mi, koji smo 'pobjednici i osloboditelji' vladat ćemo zemljom i predstavljati 'veliku Srbiju' na međunarodnoj razini." Isto geslo, a to znači i isti program, preuzet će 1991. Slobodan Milošević, uzviknuvši: "Srbi ne znaju raditi, ali znaju ratovati".
Prvu jugoslavensku državu najbolje i najslikovitije opisao je regent Pavle Karađorđević, potpisnik Trojnoga pakta sa silama Osovine, rekavši: "Jadna je zemlja kojom vladaju generali i pravoslavni popovi".
Ta je regentova 'jadna zemlja' bila predodređena da umre, ali ujedno je bila predodređena da se na njezinim ruševinama izgradi nova neprirodna tvorevina koja će imati istu zadaću - biti britanska uporišna točka na jugoistoku Europe.

I državni udar generala Simovića i Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon Jugoslavije opet bude Jugoslavija. A ona, nova Jugoslavija mogla je nastati samo na jedan način - da se na njezinu području odvije rat 'svi protiv svih'.

Hrvati u očima Karla Marxa i Friedricha Engelsa

Nastanak obje Jugoslavije, i njihovih sedam desetljeća življenja, obilježila je britanska ruka, njezina diplomacija prijevarom. Već od nastanka Jugoslavije, to jest od dana kad je na poticaj britanske vlade u Ženevi održana "Jugoslavenska konferencija" ta je država obilježena prijevarama, licemjerjem i čistim lažima, što će sedamdeset i četiri godine kasnije dovesti do otvorene srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u čemu će britanska VIada odigrati glavnu ulogu, kao što je to činila i u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Britanska je diplomacija prijevarom sustavno još od sredine 19. stoljeća, stvarala sliku o Hrvatima kao 'zločinačkom narodu'. Za to su kao uzor, poslužili Karl Marx i Friedrich Engels, koji su tim istim Hrvatima navijestili "rat uništenja" i "bezobzirnog terora", jer su se usudili spasiti Habsburšku Monarhiju, koju su oni prevratništvom namjeravali uništiti. Za razliku od 'zločinačkih Hrvata', Srbi su, poput Bayronovih Grka ušli, ne samo u svijest britanske javnosti, kao hrabri borci, koji su se u balkanskim ratovima borili za svoju slobodu protiv bezobzirnih i okrutnih Turaka, ili u Prvom svjetskom ratu protiv reakcionarnih Habsburgovaca.

Takav britanski stereotip osobito se očitovao u Drugom svjetskom ratu. Groteskna priroda Pavelićeva režima došla im je kao naručena i samo je potvrdila njihove već ustaljene predrasude. Njih nimalo nije zanimalo kakav je oblik vlasti bio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ponajmanje je njih zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu političku filozofiju. Njima će biti vazno samo to koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje hrvatske nezavisne države. To je za njih bilo isključivo praktično pitanje. Za politiku Velike Britanije i njezine sljedbnike bila je bitna činjenica da je Nezavisna Država Hrvatska nastala i održavala se u osovinskom sklopu te da je preuzela njihove zločinačke metode.
Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke metode, kao što je i Tito poslan da postane 'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim hrvatskim narodom.

Ante Pavelić i Josip Broz Tito igrači istoga tima

U ratu 'svi protiv svih' kao planu krvi, na kojem će izrasti druga Jugoslavija, morali su i prije Pavelićeva preuzimanja vlasti krenuti obračuni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvo, protiv četnika koji su još od 1918. sijali strah i teror i nekažnjeno ubijali, a potom, nakon Pavelićeva dolaska na vlast, i Hrvata koji su se protivili njegovu režimu. Potom su slijedili pokolji i ustaša i četnika, kao posljedica nakupljene mržnje koja je izrasla na britanskoj podjeli naroda, na one državotvorne, i one koji to nisu.

Izglasani rasni zakoni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, za koje nema niti može biti bilo kakva opravdanja, postali su neoborivim dokazom britanske teorije o 'zločinačkim Hrvatima'. Zato se s pravom, i bez zadrške, može reći - Ante Pavelić nije radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo na njegovu štetu.
A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj.

A Tito, čiji je on bio igrač? S mentalnim sklopom diktatora, kao i Staljin, bio je idealna osoba za britansku politiku diplomacija prijevarom. To je razlogom zašto je bez oklijevanja, Churchill upravo njemu, a ne kralju Petru, odnosno Draži Mihajloviću, dao prednost. Zato nije nimalo čudno što je 1943., taj isti Churchill, u pomoć Titu poslao čak i svoga sina. Britanska obavještajna služba, a posljedično tome i Churchill, dobro su znali da Tito nije nikakav revolucionar pun pravednosti za sve, nego običan prodavač magle, sklon 'blagodatima života' od luksuza svake vrste do lijepih žena.

S otvorenom britanskom potporom, Tito je shvatio da je sve odlučeno te da neće imati nikakvih poteškoća zadržati vlast poslije rata. Tako je i bilo. Prvi izbori održani prema boljševičkom načelu, na znakovit datum 11. Studenoga 1945., samo su bili formalnost da Tito i njegovi komunisti preuzimu vlast u novoj Jugoslaviji.

A onda je krenuo neumoljiv obračun s 'narodnim izdajnicima', u kojemu je križni put bio samo jedan od oblika rata poslije rata.

U Pavelićevu zločinačkom udaru i Titovu zločinačkom protuudaru trebalo je, prema anglosaksonskom planu, konačno na prvim vratima Euroazije slomiti krpćanstvo, a prije svega katoličanstvo. Dakle, Pavelić i Tito nisu ništa drugo nego dva klona proizvedena u istom laboratoriju i s istom zadaćom. A to što tobože dolaze iz suprotstavljenih ideologija samo je obmana. Da su oni 'dvije strane iste medalje', potvrđuje to da nakon Pavelića u drugoj Jugoslaviji nije nestao totalitarizam. Naprotiv! Obnovljena od komunista, Jugoslavlja je krenula u državni i društveni život doslovno kopirajući Staljinov Sovjetski Savez.

Nakon sukoba sa Staljinom 1948., u Titovoj će se Jugoslaviji dogoditi neke promjene koje, međutim, nikada u pitanje nisu dovele totalitarističko obilježje vlasti. To se osobito odnosi na komunističku partiju i način na koji se ona obračunavala s neistomišljenicima.
Jedino je nadbiskup Alojzije Stepinac, osjetivši bilo svog naroda, spoznao tko su Pavelić i Tito i što im je namjera, odnosno zadaća. Njegova istinita spoznaja odvest će ga prema mučeničkoj smrti, ali i uzdignuti na čast oltara.

Jasenovački mit ili priprema za novi rat

Najčešće spominjana brojka o ukupnim gubitcima na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu jest 1,7 milijuna poginulih.
Međutim, tu brojku nikada nisu potvrdili demografski stručnjaci. Oni su, polazeći od procjene "prirodnoga gubitka", odnosno znatno nižeg nataliteta u ratu (glad, bolesti, egzodusi), uključivši protjerane Nijemace te prognane AIbance i Turke, procijenili da je između 1941. i 1945. u Jugoslaviji moglo najviše biti milijun žrtava.

Budući da su svi oni kojima je mila britanska teorija o 'zločinačkim Hrvatima' neprestano ponavljali, da je u logoru Jasenovac tijekom rata izginulo 700.000 Srba, nisu mogli napustiti brojku od 1,7 milijuna žrtava jer bi to značilo odreknuće i od navedene teorije.
Brojkom od 1,7 milijuna žrtava služio se i Tito da bi postigao što veću ratnu odštetu od Njemačke. Naknada je isplaćena iako se nikada nije saznalo kamo je otišla i na što je potrošena.

Pri uveličavanju brojki poučno je prisjetiti se talijanske poslovice koja kaže: "Ako nije istinito, dobro je izmišljeno".
Istina je da je komunistička vlast 1950. zatražila statističke podatke o broju žrtava, ali istina je i to da oni nikada nisu objavljeni, a o razlozima je besmisleno i raspravijati.

Pobornici jasenovačkog mita, a i njegovi proračunati promicatelji, kako je to napisao dr. Franjo Tuđman, zločin Jasenovca pretvorili su u "koheziono tkivo" jugoslavenske zajednice, izopačujući povijesnu stvarnost, i obmanjujući javnost, tvrdeći da je u njemu izginulo toliko ili čak i više ljudi, negoli u cijeloj Jugoslaviji na svim zaraćenim stranama.

Inzistiranje na 700 tisuća žrtava, što ne odgovara povijesnoj istini, za svrhu ima dizanje Jasenovca na razinu drugog najvećeg logora u nacističkoj Europi, da bi teorija o 'zločinačkim Hrvatima' s vremenom postala projektirana stvarnost. To što je preuveličavanje potpuno nepotrebno i štetno, jer za posljedicu ima dugotrajne povijesne, političke i moralne implikacije, to promicatelje jasenovačkog mita odveć ne brine, kao što ih ne brine ni objektivan broj ubijenih u Jasenovcu i drugim logorima kvinslinske ustaške NDH, koji je sam po sebi dovoljno strašan i dovoljno grozan.

Nakon kratkoga zatišja pedesetih i šezdesetih godina, Jasenovački je mit sedamdesetih godina 20. stoljeća, osobito nakon Hrvatskoga proljeća, ponovno aktualiziran prigodom različitih obljetnica. Broj žrtava zadržan je na razini od sedamsto tisuća, ali s očitom tendencijom daljnjeg uveličavanja, ali i sve većeg i jednostranog isticanja tih žrtava na postizanje pogoršanja hrvatsko-srpskih odnosa.
Za četiri i pol desetljeća sustavno i smišljeno manipuliranje ratnim žrtvama poslužit će za raspirivanje srpsko-hrvatskog razdora, koji će vrhunac doseći u osamdesetim godinama i biti uvertirom za Miloševićev krvavi ratni pohod prvo na Hrvatsku, a potom na Bosnu i Hercegovinu.


Vanjske i unutarnje granice drugeJugoslavije

U novoj, drugoj Jugoslaviji vanjske granice utvrđene su tako da je granica s Grčkom, Albanijom i Bugarskom ostala ista kao 1913., to jest kao i poslije Drugoga balkanskog rata.
Na sjeveru Jugoslavije, odnosno Srbije, granica je ostala kao i 1919., onakva kakvaje utvrđena u Trianonu, kad je Srbija sebi pripojila Vojvodinu, nekada južnu Mađarsku, kao i hrvatski Srijem, kojemu su granice dopirale do Zemuna.

Jugoslavenska je Vlada djelomično dobila Baranju jer je veći dio te pokrajine ostao unutar Mađarske. Srpsku je vlast više zanimao veći dio Banata, na štetu Rumunjske i Mađarske, nego mađarski dio Baranje, u kojemu su se nalazili gradovi Mohač i Pečuh s brojnim hrvatskim življem.

Granica Hrvatske s Mađarskom na rijeci Dravi ostala je ista kao i prije tisuću godina, a granica između Slovenije i Austrije utvrđena je plebiscitarno 1919. godine. Tom je prigodom oko 500 tisuća Slovenaca ostalo u Austriji i mnogi su odlučili uzeti austrijsko državljanstvo, a u gradovima Klagenfurtu (Celovecu) i Vilachu (Beljaku) ostalo je oko 50 tisuća Hrvata.

Jedina promjena vanjskih granica Jugoslavije 1945. dogodila se u područjima koja su 1918. potpala pod Italiju. Za povratak tih područja u okrilje Hrvatske nisu toliko zaslužni Titovi komunisti, koliko će oni kasnije to sebi pripisivati, nego Katolička crkva koja je u uvjetima zastrašujuće talijanizacije uspjela sačuvati hrvatski identitet Istre i Kvarnerskih otoka. Posebnu zaslugu ima velečasni Božo Milanović, koji je prije prihvaćanja sporazuma u Parizu 1948. priložio nepobitan dokaz - etničku kartu - prema kojoj su Hrvati bili većina na tom inaće povijesnom hrvatskom području.

Unutarnje granice, Srbija je ukinula 1918., da bi lakše ostvarila 'veliku Srbiju' te je prva Jugoslavija bila podijeljena u trideset tri područja. Godine 1929. I 1931. monarhistička se Jugoslavija ponovno prekraja, tada u devet regija, od kojih je jedna bila sa slovenskom većinom, šest sa srpskom većinom, a dvije s hrvatskom većinom. Osam godina kasnije, nakon sporazuma Cvetković-Maček, Hrvatskoj je pripala i sjeverna Bosna (sve do Tuzle) i Hercegovina (s Mostarom i Travnikom).

U drugoj Jugoslaviji odluku o osnivanju federalnih republika i autonomnih pokrajina, komunisti su potvrdili Ustavom iz 1945., ali i tada je problem granica unutar Jugoslavije ostao i dalje neriješen.
Povjerenstvo visokih predstavnika komunističkog režima, u sastavu Milovan Đilas, Milentije Popović, Vicko Krstulović, Jovan Veselinov i Jerko Zlatarić, unutarnje su granice odredili prateći one 'povijesne', ali tako da je Hrvatska ispala veliki gubitnik, a Srbija veliki dobitnik. Naime, Hrvatskoj su oduzete Hercegovina i sjeverna Bosna (Posavina) i dodijeljene Bosni i Hercegovini, Boka kotorska pripala je Crnoj Gori, a Srijem Srbiji.

Hrvatskoj je pripojena Istra, koja je oduvijek bila hrvatska zemlja, te mali dio Baranje s hrvatskom većinom. Bosna i Hercegovina dobila je granice s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom koje datiraju iz turske vladavine, uključujući i Neum, ali ne i Sutorinu. Makedonija je izgubila dio teritorija u korist Srbije, ali zadržalaje grad Kumanovo sa srpskom manjinom. Crnoj je Gori pripojena hrvatska Boka kotorska i dio Sandžaka, a Slovenija je zadržala svoje granice iz 1918. uz dio Gorice i slovenskoga primorja.
Pozorniji pogled na komunističku unutarnju podjelu Jugoslavije otkriva da je Srbija znatno proširila svoj teritorij, ako se izuzmu prolazna osvajanja u Srednjem vijeku i razdoblje balkanskih ratova. Odbijen je zahtjev srpskih vođa da i Bosna i Hercegovina bude jedna od autonomnih pokrajina u sklopu Srbije. Unatoć nepravednoj podjeli, granice republika i pokrajina u drugoj Jugoslaviji nisu nikada bile upitne, sve do 1991., kad je obnovljena ideja 'velike Srbije' koja će postati podlogom za oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Davor Domazet - Lošo

vidi:

DESETLJETNE SRPSKE PRIPREME ZA RAT

PROSLOV i pozivnica

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch