Kaotična jugoslavenska stvarnost u predvečerje Drugog
svjetskog rata izravna je posljedica politike koju je od
1918. Beograd provodio sustavno, bez ikakvih korekcija.
Ne samo geslo, nego, slobodno se može reći, i program te
politike bio je: "Neka Hrvati i Slovenci rade za nas, a
mi, koji smo 'pobjednici i osloboditelji' vladat ćemo
zemljom i predstavljati 'veliku Srbiju' na međunarodnoj
razini." Isto geslo, a to znači i isti program, preuzet
će 1991. Slobodan Milošević, uzviknuvši: "Srbi ne znaju
raditi, ali znaju ratovati".
Prvu jugoslavensku državu najbolje i najslikovitije
opisao je regent Pavle Karađorđević, potpisnik Trojnoga
pakta sa silama Osovine, rekavši: "Jadna je zemlja kojom
vladaju generali i pravoslavni popovi".
Ta je regentova 'jadna zemlja' bila predodređena da
umre, ali ujedno je bila predodređena da se na njezinim
ruševinama izgradi nova neprirodna tvorevina koja će
imati istu zadaću - biti britanska uporišna točka na
jugoistoku Europe.
I državni udar generala Simovića i
Pavelić i njegovih 400 ustaša, i Tito i njegovi
malobrojni komunisti, dio su istoga plana: kako da nakon
Jugoslavije opet bude Jugoslavija. A ona, nova
Jugoslavija mogla je nastati samo na jedan način - da se
na njezinu području odvije rat 'svi protiv svih'.
Hrvati u očima Karla Marxa i
Friedricha Engelsa
Nastanak obje Jugoslavije, i njihovih
sedam desetljeća življenja, obilježila je britanska
ruka, njezina diplomacija prijevarom. Već od nastanka
Jugoslavije, to jest od dana kad je na poticaj
britanske vlade u Ženevi održana "Jugoslavenska
konferencija" ta je država obilježena prijevarama,
licemjerjem i čistim lažima, što će sedamdeset i
četiri godine kasnije dovesti do otvorene srpske
agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, u čemu će
britanska VIada odigrati glavnu ulogu, kao što je to
činila i u Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Britanska je diplomacija prijevarom
sustavno još od sredine 19. stoljeća, stvarala sliku o
Hrvatima kao 'zločinačkom narodu'. Za to su kao uzor,
poslužili Karl Marx i Friedrich Engels, koji su tim
istim Hrvatima navijestili "rat uništenja" i
"bezobzirnog terora", jer su se usudili spasiti
Habsburšku Monarhiju, koju su oni prevratništvom
namjeravali uništiti. Za razliku od 'zločinačkih
Hrvata', Srbi su, poput Bayronovih Grka ušli, ne samo
u svijest britanske javnosti, kao hrabri borci, koji
su se u balkanskim ratovima borili za svoju slobodu
protiv bezobzirnih i okrutnih Turaka, ili u Prvom
svjetskom ratu protiv reakcionarnih Habsburgovaca.
Takav britanski stereotip osobito se
očitovao u Drugom svjetskom ratu. Groteskna priroda
Pavelićeva režima došla im je kao naručena i samo je
potvrdila njihove već ustaljene predrasude. Njih
nimalo nije zanimalo kakav je oblik vlasti bio u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ponajmanje je njih
zanimalo da ustaški režim nije imao svoju originalnu
političku filozofiju. Njima će biti vazno samo to
koliko će taj režim zločinima kompromitirati stvaranje
hrvatske nezavisne države. To je za njih bilo
isključivo praktično pitanje. Za politiku Velike
Britanije i njezine sljedbnike bila je bitna činjenica
da je Nezavisna Država Hrvatska nastala i održavala se
u osovinskom sklopu te da je preuzela njihove
zločinačke metode.
Zato je, bez slobodnih i demokratskih izbora, Ante
Pavelić poslan u Hrvatsku, da preuzme zločinačke
metode, kao što je i Tito poslan da postane
'antifašist' da bi se obnovila Jugoslavija, ali ne
više kao kraljevina, nego kao komunistička tvorevina u
kojoj će se zločinačkim metodama lakše obračunati, ne
toliko s Pavelićevim zločincima, koliko s cjelokupnim
hrvatskim narodom.
Ante Pavelić i Josip Broz Tito igrači
istoga tima
U ratu 'svi protiv svih' kao planu
krvi, na kojem će izrasti druga Jugoslavija, morali su
i prije Pavelićeva preuzimanja vlasti krenuti obračuni
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvo, protiv
četnika koji su još od 1918. sijali strah i teror i
nekažnjeno ubijali, a potom, nakon Pavelićeva dolaska
na vlast, i Hrvata koji su se protivili njegovu
režimu. Potom su slijedili pokolji i ustaša i četnika,
kao posljedica nakupljene mržnje koja je izrasla na
britanskoj podjeli naroda, na one državotvorne, i one
koji to nisu.
Izglasani rasni zakoni u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj, za koje nema niti može biti bilo
kakva opravdanja, postali su neoborivim dokazom
britanske teorije o 'zločinačkim Hrvatima'. Zato se s
pravom, i bez zadrške, može reći - Ante Pavelić nije
radio u korist svog hrvatskog naroda, nego isključivo
na njegovu štetu.
A čiji je Ante Pavelić bio igrač, i za čije je
interese radio, jer za hrvatske svakako nije, pokazuje
i to: što je bez borbe napustio Zagreb, što je stotine
tisuća svojih vojnika i civila odveo Britancima, a oni
ih prepustili na nemilost komunistima i Titu, što je
bez poteškoća prebjegao u Argentinu, i konačno što je
bez uznemiravanja umro u svom krevetu u Španjolskoj.
A Tito, čiji je on bio igrač? S mentalnim sklopom
diktatora, kao i Staljin, bio je idealna osoba za
britansku politiku diplomacija prijevarom. To je
razlogom zašto je bez oklijevanja, Churchill upravo
njemu, a ne kralju Petru, odnosno Draži Mihajloviću,
dao prednost. Zato nije nimalo čudno što je 1943., taj
isti Churchill, u pomoć Titu poslao čak i svoga sina.
Britanska obavještajna služba, a posljedično tome i
Churchill, dobro su znali da Tito nije nikakav
revolucionar pun pravednosti za sve, nego običan
prodavač magle, sklon 'blagodatima života' od luksuza
svake vrste do lijepih žena.
S otvorenom britanskom potporom, Tito
je shvatio da je sve odlučeno te da neće imati
nikakvih poteškoća zadržati vlast poslije rata. Tako
je i bilo. Prvi izbori održani prema boljševičkom
načelu, na znakovit datum 11. Studenoga 1945., samo su
bili formalnost da Tito i njegovi komunisti preuzimu
vlast u novoj Jugoslaviji.
A onda je krenuo neumoljiv obračun s
'narodnim izdajnicima', u kojemu je križni put bio
samo jedan od oblika rata poslije rata.
U Pavelićevu zločinačkom udaru i
Titovu zločinačkom protuudaru trebalo je, prema
anglosaksonskom planu, konačno na prvim vratima
Euroazije slomiti krpćanstvo, a prije svega
katoličanstvo. Dakle, Pavelić i Tito nisu ništa drugo
nego dva klona proizvedena u istom laboratoriju i s
istom zadaćom. A to što tobože dolaze iz
suprotstavljenih ideologija samo je obmana. Da su oni
'dvije strane iste medalje', potvrđuje to da nakon
Pavelića u drugoj Jugoslaviji nije nestao
totalitarizam. Naprotiv! Obnovljena od komunista,
Jugoslavlja je krenula u državni i društveni život
doslovno kopirajući Staljinov Sovjetski Savez.
Nakon sukoba sa Staljinom 1948., u
Titovoj će se Jugoslaviji dogoditi neke promjene koje,
međutim, nikada u pitanje nisu dovele totalitarističko
obilježje vlasti. To se osobito odnosi na komunističku
partiju i način na koji se ona obračunavala s
neistomišljenicima.
Jedino je nadbiskup Alojzije Stepinac, osjetivši
bilo svog naroda, spoznao tko su Pavelić i Tito i što
im je namjera, odnosno zadaća. Njegova istinita
spoznaja odvest će ga prema mučeničkoj smrti, ali i
uzdignuti na čast oltara.
Jasenovački mit ili priprema za novi
rat
Najčešće spominjana brojka o ukupnim
gubitcima na području Jugoslavije u Drugom svjetskom
ratu jest 1,7 milijuna poginulih.
Međutim, tu brojku nikada nisu potvrdili demografski
stručnjaci. Oni su, polazeći od procjene "prirodnoga
gubitka", odnosno znatno nižeg nataliteta u ratu
(glad, bolesti, egzodusi), uključivši protjerane
Nijemace te prognane AIbance i Turke, procijenili da
je između 1941. i 1945. u Jugoslaviji moglo najviše
biti milijun žrtava.
Budući da su svi oni kojima je mila
britanska teorija o 'zločinačkim Hrvatima' neprestano
ponavljali, da je u logoru Jasenovac tijekom rata
izginulo 700.000 Srba, nisu mogli napustiti brojku od
1,7 milijuna žrtava jer bi to značilo odreknuće i od
navedene teorije.
Brojkom od 1,7 milijuna žrtava služio se i Tito da
bi postigao što veću ratnu odštetu od Njemačke.
Naknada je isplaćena iako se nikada nije saznalo kamo
je otišla i na što je potrošena.
Pri uveličavanju brojki poučno je
prisjetiti se talijanske poslovice koja kaže: "Ako
nije istinito, dobro je izmišljeno".
Istina je da je komunistička vlast 1950. zatražila
statističke podatke o broju žrtava, ali istina je i to
da oni nikada nisu objavljeni, a o razlozima je
besmisleno i raspravijati.
Pobornici jasenovačkog mita, a i
njegovi proračunati promicatelji, kako je to napisao
dr. Franjo Tuđman, zločin Jasenovca pretvorili su u
"koheziono tkivo" jugoslavenske zajednice, izopačujući
povijesnu stvarnost, i obmanjujući javnost, tvrdeći da
je u njemu izginulo toliko ili čak i više ljudi,
negoli u cijeloj Jugoslaviji na svim zaraćenim
stranama.
Inzistiranje na 700 tisuća žrtava, što
ne odgovara povijesnoj istini, za svrhu ima dizanje
Jasenovca na razinu drugog najvećeg logora u
nacističkoj Europi, da bi teorija o 'zločinačkim
Hrvatima' s vremenom postala projektirana stvarnost.
To što je preuveličavanje potpuno nepotrebno i štetno,
jer za posljedicu ima dugotrajne povijesne, političke
i moralne implikacije, to promicatelje jasenovačkog
mita odveć ne brine, kao što ih ne brine ni objektivan
broj ubijenih u Jasenovcu i drugim logorima
kvinslinske ustaške NDH, koji je sam po sebi dovoljno
strašan i dovoljno grozan.
Nakon
kratkoga zatišja pedesetih i šezdesetih godina,
Jasenovački je mit sedamdesetih godina 20. stoljeća,
osobito nakon Hrvatskoga proljeća, ponovno
aktualiziran prigodom različitih obljetnica. Broj
žrtava zadržan je na razini od sedamsto tisuća, ali s
očitom tendencijom daljnjeg uveličavanja, ali i sve
većeg i jednostranog isticanja tih žrtava na
postizanje pogoršanja hrvatsko-srpskih odnosa.
Za četiri i pol desetljeća sustavno i smišljeno
manipuliranje ratnim žrtvama poslužit će za
raspirivanje srpsko-hrvatskog razdora, koji će vrhunac
doseći u osamdesetim godinama i biti uvertirom za
Miloševićev krvavi ratni pohod prvo na Hrvatsku, a
potom na Bosnu i Hercegovinu.
Vanjske i unutarnje granice drugeJugoslavije
U novoj, drugoj Jugoslaviji vanjske
granice utvrđene su tako da je granica s Grčkom,
Albanijom i Bugarskom ostala ista kao 1913., to jest
kao i poslije Drugoga balkanskog rata.
Na sjeveru Jugoslavije, odnosno Srbije, granica je
ostala kao i 1919., onakva kakvaje utvrđena u
Trianonu, kad je Srbija sebi pripojila Vojvodinu,
nekada južnu Mađarsku, kao i hrvatski Srijem, kojemu
su granice dopirale do Zemuna.
Jugoslavenska je Vlada djelomično
dobila Baranju jer je veći dio te pokrajine ostao
unutar Mađarske. Srpsku je vlast više zanimao veći dio
Banata, na štetu Rumunjske i Mađarske, nego mađarski
dio Baranje, u kojemu su se nalazili gradovi Mohač i
Pečuh s brojnim hrvatskim življem.
Granica Hrvatske s Mađarskom na rijeci
Dravi ostala je ista kao i prije tisuću godina, a
granica između Slovenije i Austrije utvrđena je
plebiscitarno 1919. godine. Tom je prigodom oko 500
tisuća Slovenaca ostalo u Austriji i mnogi su odlučili
uzeti austrijsko državljanstvo, a u gradovima
Klagenfurtu (Celovecu) i Vilachu (Beljaku) ostalo je
oko 50 tisuća Hrvata.
Jedina promjena vanjskih granica
Jugoslavije 1945. dogodila se u područjima koja su
1918. potpala pod Italiju. Za povratak tih područja u
okrilje Hrvatske nisu toliko zaslužni Titovi
komunisti, koliko će oni kasnije to sebi pripisivati,
nego Katolička crkva koja je u uvjetima zastrašujuće
talijanizacije uspjela sačuvati hrvatski identitet
Istre i Kvarnerskih otoka. Posebnu zaslugu ima
velečasni Božo Milanović, koji je prije prihvaćanja
sporazuma u Parizu 1948. priložio nepobitan dokaz -
etničku kartu - prema kojoj su Hrvati bili većina na
tom inaće povijesnom hrvatskom području.
Unutarnje granice, Srbija je ukinula
1918., da bi lakše ostvarila 'veliku Srbiju' te je
prva Jugoslavija bila podijeljena u trideset tri
područja. Godine 1929. I 1931. monarhistička se
Jugoslavija ponovno prekraja, tada u devet regija, od
kojih je jedna bila sa slovenskom većinom, šest sa
srpskom većinom, a dvije s hrvatskom većinom. Osam
godina kasnije, nakon sporazuma Cvetković-Maček,
Hrvatskoj je pripala i sjeverna Bosna (sve do Tuzle) i
Hercegovina (s Mostarom i Travnikom).
U drugoj Jugoslaviji odluku o
osnivanju federalnih republika i autonomnih pokrajina,
komunisti su potvrdili Ustavom iz 1945., ali i tada je
problem granica unutar Jugoslavije ostao i dalje
neriješen.
Povjerenstvo visokih predstavnika komunističkog
režima, u sastavu Milovan Đilas, Milentije Popović,
Vicko Krstulović, Jovan Veselinov i Jerko Zlatarić,
unutarnje su granice odredili prateći one 'povijesne',
ali tako da je Hrvatska ispala veliki gubitnik, a
Srbija veliki dobitnik. Naime, Hrvatskoj su oduzete
Hercegovina i sjeverna Bosna (Posavina) i dodijeljene
Bosni i Hercegovini, Boka kotorska pripala je Crnoj
Gori, a Srijem Srbiji.
Hrvatskoj je pripojena Istra, koja je
oduvijek bila hrvatska zemlja, te mali dio Baranje s
hrvatskom većinom. Bosna i Hercegovina dobila je
granice s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom koje
datiraju iz turske vladavine, uključujući i Neum, ali
ne i Sutorinu. Makedonija je izgubila dio teritorija u
korist Srbije, ali zadržalaje grad Kumanovo sa srpskom
manjinom. Crnoj je Gori pripojena hrvatska Boka
kotorska i dio Sandžaka, a Slovenija je zadržala svoje
granice iz 1918. uz dio Gorice i slovenskoga primorja.
Pozorniji pogled na komunističku unutarnju podjelu
Jugoslavije otkriva da je Srbija znatno proširila svoj
teritorij, ako se izuzmu prolazna osvajanja u Srednjem
vijeku i razdoblje balkanskih ratova. Odbijen je
zahtjev srpskih vođa da i Bosna i Hercegovina bude
jedna od autonomnih pokrajina u sklopu Srbije. Unatoć
nepravednoj podjeli, granice republika i pokrajina u
drugoj Jugoslaviji nisu nikada bile upitne, sve do
1991., kad je obnovljena ideja 'velike Srbije' koja će
postati podlogom za oružanu agresiju na Hrvatsku i
Bosnu i Hercegovinu.
Davor Domazet - Lošo
vidi:
|
