Već u njegovom prvom govoru u saboru formuliran je
pravaški politički program, pokazan cilj i putovi:
Ja neću dokazivati da Hrvatska može doista biti državom
za sebe, nego samo velim, da naša domovina, kako je i
nekad bila, tako i danas može biti samostalna. Ja sam
htio dokazati, da mi, ako smo muževi slobode i napretka,
moramo nastojati našem narodu izbiti iz glave uvjerenje,
koje su mu nametnuli Austrija i Rusija, naime vjeru da
mi uzdržavatelji Austrije, da smo tako slabi, da ne
možemo drugačije, nego živjeti, kao nečiji robovi. Mi
moramo Hrvatima dokazati da je robu jednako i u
američkoj republici ili austrijskoj ili ruskoj
despociji.
Od tog programa, cilja i puta nikada nije odstupio.
I u kasnijem svom djelovanju on uči i opominje:
.dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti
za svoju samostalnost i neodvisnost. Ono je uvjet
njegovog opstanka, ono je duh i smjer našeg programa.
Politička, kulturna i ekonomska sloboda, nezavisnost
i samostalnost temeljnice su na kojima Hrvati trebaju
graditi budućnost i napredak i u tom smislu on govori:
Bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti
narodom, osobom, nego je samo puk, množina čeljadi.
Izgubićem suverenstva, osobitosti međunarodne, narod
već ne ima ništa za izgubiti, ništa za čuvati. Bez
dvojbe, politička sloboda jedini je način, kojim si
može zasužnjeni narod pomoći. Dok njegovo cijelo
gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on ne može
svoje cjelokupno stanje urediti po svojoj volji i po
svojih probitcah, dotle on ne može, nego siromah, nego
pokoran, nego sužanj biti.
Čovjek ne može, a da se ne upita, ne daje li mu
današnje - sadašnje ostvareno kolonijalno stanje
Hrvatske, kojem i prije ulaska u EU Hrvati nemaju ni
političke, ni kulturne, ni ekonomske, ni financijske
samostalnosti, za pravo. Današnje stanje po tom
pitanju odlično je oslikalo "Hrvatsko Pravo" koje piše
kako je Hrvatska pod izdajničkom vlašću SDP i HDZ
postala goli objekt tuđih interesa i žalobna
kvislinška tvorba sa manje samostalnosti i
nezavisnosti u zaštiti svojih nacionalnih interesa i
kapitala nego NDH prema Berlinu ili komunistička
Hrvatska prema Beogradu i Jugoslaviji.(Hrvatsko Pravo
31.1o.2012).
Kad bi se i danas moglo pitati Starčevića vjerojatno
bi bio dosljedan sebi, a to znači protiv novog okvira
i za očuvanje hrvatske samostalnosti i suverenosti,
jer je i u svoje vrijeme bio više nego jasan: Kad
se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego
branitelja i izdajica naroda i dok budemo imali
domaćih izdajica dotle ćemo imati tuđina za gospodara.
Samostalnost i nezavisnost naroda, to nije
vlasništvo ni svih nas, koji danas živimo. To je
vlasništvo naroda to jest i naše djece i budućih naših
pokoljenja, govorio je Starčević.
Ali tako danas ne govore niti misle svi pravaši,
osobito ne oni sa predznakom Ante Starčević, po
imenice HSP dr. AS, iako tvrde da dosljedno provode
najstariji i jedini izvorni hrvatski politički
svjetonazor. Očito ga provode samo deklarativno, jer
je Hrvatski sabor jednoglasno ratificirao Ugovor o
pristupanju RH EU. Za pristupni ugovor glasovalo je
136 zastupnika, a nitko nije bio protiv, ni suzdržan.
Čiji dakle svjetonazor, politiku i program provodi
HSP-AS??
Na osnovi tih činjenica jasno je da su toj stranci u
modi ideje koje su se u hrvatskoj prošlosti pokazale
kobne po Hrvate, da se provodi politika i program
jednog drugog "pravaša", jednog drugog Ante. Onog koji
je početkom dvadesetog stoljeća pozivao braću Hrvate
da idu "naprijed" bez oklijevanja pod barjak koji nosi
ime slobode i ujedinjenja, da ujedini svoje teritorije
u jednu zajedničku i neovisnu državu koja će stvoriti
trajni mir, slobodu i napredak Hrvatima. Ideje su to i
riječi zabludjelog pravaša Ante Trumbića kojeg su (i
ne samo njega) sposobniji, vještiji, realniji i
lukaviji srpski političari izrabili, prevarili i
nadmudrili. Koje je, kad je uočio prijevaru
velikosrpskih krugova oko stvaranja Kraljevine SHS,
napustio vladu i prešao u opoziciju. Godine 1924.
pristupio Hrvatskoj zajednici i počeo surađivati s
Radićem, a nakon atentata u beogradskoj skupštini i
pristupio HSS-u. Nakon svih zabluda on napokon, pred
kraj života, dolazi do konačnog uvjerenja da je
okviraštvo štetno, da je zajednički život Hrvatima u
Jugoslaviji nemoguć. Na kraju objavljuje "Elaborat o
hrvatskom pitanju" u kojem izlaže potrebu da se Hrvati
izdvoje iz Jugoslavije.
"Starčevićanci" vole okvire
Međutim kad su pravaši u pitanju zablude nisu
rijetkost i pojedinačnost. Kako danas tako i u
prošlosti upravo oni pravaši sa predznakom "Starčević"
zastupaju politiku okvira. Starčevićeva stranka prava
nakon 1917. tako zastupa "nacionalnu koncentraciju
svih južnih Slavena". Stavlja se na čelo onih snaga
koje su tražile stvaranje federacije. U suradnji sa
Hrvatsko-srpskom koalicijom SSP vrši udar u Narodnom
vijeću 24.11 1918. te s dr. Grgom Anđelinovićem vodi
izaslanstvo Narodnog vijeća u Beograd gdje je regent
A. Karađorđević proglasio ujedinjenje 01.12.1918.
Politika
kompromisa, neautentičnosti, nedosljednosti
Danas kad je sve očiglednije da novi pokret - nova zabluda brodi u novi
totalitarizam umjesto da svom žestinom udare protiv novog ropstva, da upru sve
svoje snage i postave kao životni program zahtjev, da Hrvati održe vlastitu
državu, da pokažu narodu prave putove "deklarirani Starčevićanci" svrstavaju se
u protivnike hrvatske državnosti, u protivnike hrvatske države - zavjetne misli
Ante Starčevića.
Svrstavanje uz takvu politiku davanje je legitimnosti politici koja je objekt
tuđe politike, interesa i programa. Još sramnija od toga je činjenica da se s
tom politikom, koja je uništila snove hrvatskom narodu, koja je umjesto mira i
zadovoljstva donijela nemir i tjeskobu, umjesto pravde nepravdu, umjesto
blagostanja siromaštvo, umjesto sreće tugu i patnju i konačno umjesto slobode
novo ropstvo, mešetari, paktira. Žalosna je istina da su, kad god je ta
izdajnička i štetna politika bila ugrožena, kad god je tonula, u njenom
spašavanju uvijek pravaši bili u modi.
A starčević je bio protiv svakog
političkog mešetarenja i kompromisa: Među istinom i lažju, među krepošću i
zlobom nema ugovaranja i nagodbe. ili još jasnije: Boriti se da svi oni
koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi
ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, budu odstranjeni sa svih
vodećih mjesta u javnom životu.
Sukladno tome potpuno je jasno da izvorni Starčević nije u modi kad ga treba
slijediti i provoditi. No kad je u pitanju uspjeh u narodu onda je u modi
pozivati se i deklarirati Starčevićancem, a sve s razlogom da bi se pod krinkom
izvornog pravaštva slijedila i provodila politika koja s Starčevićem nema
nikakve veze. Takva politika i takvo pravaštvo povreda je uspomene, lika i djela
A. Starčevića.
Pozivati na ujedinjenje pravaša, a provoditi takvu politiku, odnosno ne
slijediti i provoditi Starčevićev nauk i ideje više je nego licemjerno. U biti
je to ona vrsta djelatnosti koja onemogućuje ujedinjenje, jer politika koja je
spremna na kompromise, koja nema svojih vlastitih principa, za koje se bori i
zalaže, koja je okviraška i koja paktira s totalitarnim organizacijama,
organizacijama koje su izdale hrvatske nacionalne interese, može samo voditi još
dubljem razjedinjavanju pravaštva- nikako ujedinjenju.
No nije samo HSP-AS nedosljedan. I u mnogim drugim pogledima njegove
cjelokupne ideje i nauk ne žive u svim pravaškim strankama.
Starčević je bio i gorljivi zagovornik da suverenosti naroda. Po njegovom
mišljenju je izvor svake vlasti u narodu, a narod sačinjava u prvom redu puk, to
jest najširi narodni slojevi. Prema tome, puk treba imati vlast u državi i
upravljati njome u svom interesu, odlučivati po svojem mišljenju i svojim
potrebama - uči Starčević.
No današnji pravaši vrlo rijetko
govore o takvom uređenju. Prava je rijetkost čuti ili pročitati takva pravaška
stajališta. Ali je zato za primijetiti da se neke pravaške organizacije izričito
protive istinskom demokratskom uređenju Hrvatske i vide demokraciju kao jednu
štetnost i nepotrebnost.
Ima međutim i onakvih pravaša koji pod krinkom Starčevićevog pravaštva šire
ksenofobiju, antisemitizam, koji rasnu misao stavljaju kao osnovu svoga rada,
dok je Starčeviću sloboda svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih
ljudi na prvom mjestu. On govori: Mi iskreno ljubimo i za brata držimo i
Serba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd. svakoga tko
radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i
Hervata i Serba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.
Nema kod njega elemenata učenja da je narod zajednica bliskoga krvnog
srodstva, da jedna čista i viša rasa ima moć, da je plemenitija, da je motor
civilizacije, nema ideja uništenja drugog ili drugih naroda. On jest
upotrebljavao uzrečicu "sužanjska pasmina", ali to je bio izraz za oportuniste i
pristaše "širih" shvaćanja. On jest dijelio "slavoserbe" od pravih Hrvata, ali
to nije bila razdioba po nekom biološkom kriteriju, niti je on time htio
ustvrditi neko rasno čistunstvo.
Svaki je narod po njemu smjesa različitih naroda, različite krvi i o nijednom
Hrvatu ne može se reći, da u njemu nema krvi ni primjese rimske, grčke ili
barbarske.. Taj pojam je u prvom redu duhovno-moralni pojam. On ne znači
pripadnika koje narodnosti. To je svaki čovjek kojemu ćud odgovara značenju lat.
riječi "sclavus" i "servus". Slavoserbi oni su svačiji, tko im što dade ili
obeća, ili se od kog čemu nadaju.. (Takvih ima i danas u izobilju, nažalost i
među pravašima).
No, među pravaškim organizacijama ima i postoji izvornih pravaša Starčevićevog
kova koje su dosljedne i koje provode Starčevićev izvorni nauk i ideologiju i ta
činjenica veseli i raduje. Raduje i činjenica da i mnoge druge domoljubne
opcije, koje u svom nazivu ne nose pridjev "pravaši", zastupaju, pa i provode
Starčevićev nauk i ideologiju, čak više od nekih sa pravaškim - Starčevićevim
predznakom. To jest jedan svojevrstan paradoks, ali paradoks koji veseli, jer je
to jedna mala, ali ipak nada za Hrvatsku.
Ujedinjenje svih pravaša više je nego poželjno, više je nego potrebno, ono je
nužnost. No da bi do njega došlo mnogi moraju promijeniti svoju orijentaciju.
Samo na osnovi izvornog i čistog Starčevićevog nauka moći će se to ujedinjenje i
ostvariti, i samo na osnovi takvog djelovanja pravaši će moći predstavljati
relevantnu političku snagu.
Najveći problem "glavnog" dijela pravaša, manjak je onih vrijednosti na koje
je Starčević pozivao, a to je manjak pouzdanja u vlastiti narod, u vlastite
snage, te osobito manjak pouzdanja i povjerenja u Boga.
A upravo On zaslužuje bezgranično
povjerenje, jer je dobar i neizmjerno ljubi, jer je milosrdan, milostiv i
pravedan. Jednom riječju, jer je svemoćan i blago čovjeku koji se uzda u Njega
(Jeremija 17,5-8), blago li i narodu kojemu je Gospodin Bog ( Psalam 33,12,
18-21).
Piše: Omrčen, Mirko
|