Već u njegovom prvom govoru u saboru formuliran je
pravaÅ¡ki politiÄki program, pokazan cilj i putovi:
Ja neću dokazivati da Hrvatska može doista biti državom
za sebe, nego samo velim, da naša domovina, kako je i
nekad bila, tako i danas može biti samostalna. Ja sam
htio dokazati, da mi, ako smo muževi slobode i napretka,
moramo nastojati našem narodu izbiti iz glave uvjerenje,
koje su mu nametnuli Austrija i Rusija, naime vjeru da
mi uzdržavatelji Austrije, da smo tako slabi, da ne
možemo drugaÄije, nego živjeti, kao neÄiji robovi. Mi
moramo Hrvatima dokazati da je robu jednako i u
ameriÄkoj republici ili austrijskoj ili ruskoj
despociji.
Od tog programa, cilja i puta nikada nije odstupio.
I u kasnijem svom djelovanju on uÄi i opominje:
.dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti
za svoju samostalnost i neodvisnost. Ono je uvjet
njegovog opstanka, ono je duh i smjer našeg programa.
PolitiÄka, kulturna i ekonomska sloboda, nezavisnost
i samostalnost temeljnice su na kojima Hrvati trebaju
graditi budućnost i napredak i u tom smislu on govori:
Bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti
narodom, osobom, nego je samo puk, množina Äeljadi.
Izgubićem suverenstva, osobitosti međunarodne, narod
već ne ima niÅ¡ta za izgubiti, niÅ¡ta za Äuvati. Bez
dvojbe, politiÄka sloboda jedini je naÄin, kojim si
može zasužnjeni narod pomoći. Dok njegovo cijelo
gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on ne može
svoje cjelokupno stanje urediti po svojoj volji i po
svojih probitcah, dotle on ne može, nego siromah, nego
pokoran, nego sužanj biti.
Čovjek ne može, a da se ne upita, ne daje li mu
današnje - sadašnje ostvareno kolonijalno stanje
Hrvatske, kojem i prije ulaska u EU Hrvati nemaju ni
politiÄke, ni kulturne, ni ekonomske, ni financijske
samostalnosti, za pravo. Današnje stanje po tom
pitanju odliÄno je oslikalo "Hrvatsko Pravo" koje piÅ¡e
kako je Hrvatska pod izdajniÄkom vlašću SDP i HDZ
postala goli objekt tuđih interesa i žalobna
kvislinška tvorba sa manje samostalnosti i
nezavisnosti u zaštiti svojih nacionalnih interesa i
kapitala nego NDH prema Berlinu ili komunistiÄka
Hrvatska prema Beogradu i Jugoslaviji.(Hrvatsko Pravo
31.1o.2012).
Kad bi se i danas moglo pitati StarÄevića vjerojatno
bi bio dosljedan sebi, a to znaÄi protiv novog okvira
i za oÄuvanje hrvatske samostalnosti i suverenosti,
jer je i u svoje vrijeme bio više nego jasan: Kad
se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego
branitelja i izdajica naroda i dok budemo imali
domaćih izdajica dotle ćemo imati tuđina za gospodara.
Samostalnost i nezavisnost naroda, to nije
vlasništvo ni svih nas, koji danas živimo. To je
vlasništvo naroda to jest i naše djece i budućih naših
pokoljenja, govorio je StarÄević.
Ali tako danas ne govore niti misle svi pravaši,
osobito ne oni sa predznakom Ante StarÄević, po
imenice HSP dr. AS, iako tvrde da dosljedno provode
najstariji i jedini izvorni hrvatski politiÄki
svjetonazor. OÄito ga provode samo deklarativno, jer
je Hrvatski sabor jednoglasno ratificirao Ugovor o
pristupanju RH EU. Za pristupni ugovor glasovalo je
136 zastupnika, a nitko nije bio protiv, ni suzdržan.
ÄŒiji dakle svjetonazor, politiku i program provodi
HSP-AS??
Na osnovi tih Äinjenica jasno je da su toj stranci u
modi ideje koje su se u hrvatskoj prošlosti pokazale
kobne po Hrvate, da se provodi politika i program
jednog drugog "pravaša", jednog drugog Ante. Onog koji
je poÄetkom dvadesetog stoljeća pozivao braću Hrvate
da idu "naprijed" bez oklijevanja pod barjak koji nosi
ime slobode i ujedinjenja, da ujedini svoje teritorije
u jednu zajedniÄku i neovisnu državu koja će stvoriti
trajni mir, slobodu i napredak Hrvatima. Ideje su to i
rijeÄi zabludjelog pravaÅ¡a Ante Trumbića kojeg su (i
ne samo njega) sposobniji, vještiji, realniji i
lukaviji srpski politiÄari izrabili, prevarili i
nadmudrili. Koje je, kad je uoÄio prijevaru
velikosrpskih krugova oko stvaranja Kraljevine SHS,
napustio vladu i prešao u opoziciju. Godine 1924.
pristupio Hrvatskoj zajednici i poÄeo suraÄ‘ivati s
Radićem, a nakon atentata u beogradskoj skupštini i
pristupio HSS-u. Nakon svih zabluda on napokon, pred
kraj života, dolazi do konaÄnog uvjerenja da je
okviraÅ¡tvo Å¡tetno, da je zajedniÄki život Hrvatima u
Jugoslaviji nemoguć. Na kraju objavljuje "Elaborat o
hrvatskom pitanju" u kojem izlaže potrebu da se Hrvati
izdvoje iz Jugoslavije.
"StarÄevićanci" vole okvire
Međutim kad su pravaši u pitanju zablude nisu
rijetkost i pojedinaÄnost. Kako danas tako i u
proÅ¡losti upravo oni pravaÅ¡i sa predznakom "StarÄević"
zastupaju politiku okvira. StarÄevićeva stranka prava
nakon 1917. tako zastupa "nacionalnu koncentraciju
svih južnih Slavena". Stavlja se na Äelo onih snaga
koje su tražile stvaranje federacije. U suradnji sa
Hrvatsko-srpskom koalicijom SSP vrši udar u Narodnom
vijeću 24.11 1918. te s dr. Grgom Anđelinovićem vodi
izaslanstvo Narodnog vijeća u Beograd gdje je regent
A. Karađorđević proglasio ujedinjenje 01.12.1918.
Politika
kompromisa, neautentiÄnosti, nedosljednosti
Danas kad je sve oÄiglednije da novi pokret - nova zabluda brodi u novi
totalitarizam umjesto da svom žestinom udare protiv novog ropstva, da upru sve
svoje snage i postave kao životni program zahtjev, da Hrvati održe vlastitu
državu, da pokažu narodu prave putove "deklarirani StarÄevićanci" svrstavaju se
u protivnike hrvatske državnosti, u protivnike hrvatske države - zavjetne misli
Ante StarÄevića.
Svrstavanje uz takvu politiku davanje je legitimnosti politici koja je objekt
tuÄ‘e politike, interesa i programa. JoÅ¡ sramnija od toga je Äinjenica da se s
tom politikom, koja je uništila snove hrvatskom narodu, koja je umjesto mira i
zadovoljstva donijela nemir i tjeskobu, umjesto pravde nepravdu, umjesto
blagostanja siromaÅ¡tvo, umjesto sreće tugu i patnju i konaÄno umjesto slobode
novo ropstvo, mešetari, paktira. Žalosna je istina da su, kad god je ta
izdajniÄka i Å¡tetna politika bila ugrožena, kad god je tonula, u njenom
spašavanju uvijek pravaši bili u modi.
A starÄević je bio protiv svakog
politiÄkog meÅ¡etarenja i kompromisa: MeÄ‘u istinom i lažju, meÄ‘u krepošću i
zlobom nema ugovaranja i nagodbe. ili još jasnije: Boriti se da svi oni
koji su se pokazali nesposobnima, ili po lošoj ideji ili po lošoj provedbi
ideje, ili su makar i nehotice upadali u pogreške, budu odstranjeni sa svih
vodećih mjesta u javnom životu.
Sukladno tome potpuno je jasno da izvorni StarÄević nije u modi kad ga treba
slijediti i provoditi. No kad je u pitanju uspjeh u narodu onda je u modi
pozivati se i deklarirati StarÄevićancem, a sve s razlogom da bi se pod krinkom
izvornog pravaÅ¡tva slijedila i provodila politika koja s StarÄevićem nema
nikakve veze. Takva politika i takvo pravaštvo povreda je uspomene, lika i djela
A. StarÄevića.
Pozivati na ujedinjenje pravaša, a provoditi takvu politiku, odnosno ne
slijediti i provoditi StarÄevićev nauk i ideje viÅ¡e je nego licemjerno. U biti
je to ona vrsta djelatnosti koja onemogućuje ujedinjenje, jer politika koja je
spremna na kompromise, koja nema svojih vlastitih principa, za koje se bori i
zalaže, koja je okviraška i koja paktira s totalitarnim organizacijama,
organizacijama koje su izdale hrvatske nacionalne interese, može samo voditi još
dubljem razjedinjavanju pravaštva- nikako ujedinjenju.
No nije samo HSP-AS nedosljedan. I u mnogim drugim pogledima njegove
cjelokupne ideje i nauk ne žive u svim pravaškim strankama.
StarÄević je bio i gorljivi zagovornik da suverenosti naroda. Po njegovom
miÅ¡ljenju je izvor svake vlasti u narodu, a narod saÄinjava u prvom redu puk, to
jest najširi narodni slojevi. Prema tome, puk treba imati vlast u državi i
upravljati njome u svom interesu, odluÄivati po svojem miÅ¡ljenju i svojim
potrebama - uÄi StarÄević.
No današnji pravaši vrlo rijetko
govore o takvom ureÄ‘enju. Prava je rijetkost Äuti ili proÄitati takva pravaÅ¡ka
stajaliÅ¡ta. Ali je zato za primijetiti da se neke pravaÅ¡ke organizacije izriÄito
protive istinskom demokratskom uređenju Hrvatske i vide demokraciju kao jednu
Å¡tetnost i nepotrebnost.
Ima meÄ‘utim i onakvih pravaÅ¡a koji pod krinkom StarÄevićevog pravaÅ¡tva Å¡ire
ksenofobiju, antisemitizam, koji rasnu misao stavljaju kao osnovu svoga rada,
dok je StarÄeviću sloboda svih naroda, jednakost svih graÄ‘ana, bratstvo svih
ljudi na prvom mjestu. On govori: Mi iskreno ljubimo i za brata držimo i
Serba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd. svakoga tko
radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i
Hervata i Serba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.
Nema kod njega elemenata uÄenja da je narod zajednica bliskoga krvnog
srodstva, da jedna Äista i viÅ¡a rasa ima moć, da je plemenitija, da je motor
civilizacije, nema ideja uništenja drugog ili drugih naroda. On jest
upotrebljavao uzreÄicu "sužanjska pasmina", ali to je bio izraz za oportuniste i
pristaše "širih" shvaćanja. On jest dijelio "slavoserbe" od pravih Hrvata, ali
to nije bila razdioba po nekom biološkom kriteriju, niti je on time htio
ustvrditi neko rasno Äistunstvo.
Svaki je narod po njemu smjesa razliÄitih naroda, razliÄite krvi i o nijednom
Hrvatu ne može se reći, da u njemu nema krvi ni primjese rimske, grÄke ili
barbarske.. Taj pojam je u prvom redu duhovno-moralni pojam. On ne znaÄi
pripadnika koje narodnosti. To je svaki Äovjek kojemu ćud odgovara znaÄenju lat.
rijeÄi "sclavus" i "servus". Slavoserbi oni su svaÄiji, tko im Å¡to dade ili
obeća, ili se od kog Äemu nadaju.. (Takvih ima i danas u izobilju, nažalost i
među pravašima).
No, meÄ‘u pravaÅ¡kim organizacijama ima i postoji izvornih pravaÅ¡a StarÄevićevog
kova koje su dosljedne i koje provode StarÄevićev izvorni nauk i ideologiju i ta
Äinjenica veseli i raduje. Raduje i Äinjenica da i mnoge druge domoljubne
opcije, koje u svom nazivu ne nose pridjev "pravaši", zastupaju, pa i provode
StarÄevićev nauk i ideologiju, Äak viÅ¡e od nekih sa pravaÅ¡kim - StarÄevićevim
predznakom. To jest jedan svojevrstan paradoks, ali paradoks koji veseli, jer je
to jedna mala, ali ipak nada za Hrvatsku.
Ujedinjenje svih pravaša više je nego poželjno, više je nego potrebno, ono je
nužnost. No da bi do njega došlo mnogi moraju promijeniti svoju orijentaciju.
Samo na osnovi izvornog i Äistog StarÄevićevog nauka moći će se to ujedinjenje i
ostvariti, i samo na osnovi takvog djelovanja pravaši će moći predstavljati
relevantnu politiÄku snagu.
Najveći problem "glavnog" dijela pravaša, manjak je onih vrijednosti na koje
je StarÄević pozivao, a to je manjak pouzdanja u vlastiti narod, u vlastite
snage, te osobito manjak pouzdanja i povjerenja u Boga.
A upravo On zaslužuje bezgraniÄno
povjerenje, jer je dobar i neizmjerno ljubi, jer je milosrdan, milostiv i
pravedan. Jednom rijeÄju, jer je svemoćan i blago Äovjeku koji se uzda u Njega
(Jeremija 17,5-8), blago li i narodu kojemu je Gospodin Bog ( Psalam 33,12,
18-21).
PiÅ¡e: OmrÄen, Mirko
|