Kao dopisnica Večernjeg lista iz UN-a u Ženevi i suda u
Haagu, Višnja Starešina je vjerojatno jedna od najboljih
poznavatelja događaja. U svojoj knjizi ona nam otkriva
"Haašku forumulu" po kojoj taj sud funkcionira. Sud od
samog početka nije dobio nadležnost da sudi za agresiju,
nego je krenuo putem izjednačavanja krivnje za rat i u
njemu počinjenih zločina na principu individualne
odgovornosti. Time se sud pretvorio u vrlo moćno
sredstvo političkog upravljanja novonastalim državama na
teritoriju bivše Jugoslavije, u čemu primat ima Velika
Britanija.
Međunarodni kazneni sud za bivšu
Jugoslaviju od početka je imao male izglede postati
institucija prava, jer je politika ugrađena u njegove
temelje. Osnovalo ga je političko tijelo - Vijeće
sigurnosti, financira ga najvećim dijelom SAD, a
kadrovski ga je ekipirala Velika Britanija, koja ga u
trenutku osnivanja nije željela, ali kad je već bio
osnovan, odmah je prepoznala u njemu moćni instrument
provedbe svoje politike na Balkanu i to pod plaštem
međunarodne pravde.
Već i u knjizi "Vježbe u laboratoriju
Balkan" Starešina ukazuje na hrvatske propuste.
Hrvatska nije imala iskustva na svjetskoj političkoj
pozornici, nije znala braniti vlastite interese, stoga
ni u slučaju Haaškog suda nije bila spremna, nije
priredila nikakvu strategiju kako se postaviti.
Umjesto da osnuje ekspertni tim koji bi pratio rad
suda kako ne bi bilo iznenađenja, vlasti su se uvijek
dale iznenaditi zahtjevima i odlukama iz Haaga.
Mali sud na rubu grada Haaga izrastao
je u klasičnu UN-ovu birokratsku instituciju s
godišnjim proračunom od 300 milijuna američkih dolara
i 1300 zaposlenika, a Hrvatska ni danas nema tijelo
koje bi se sustavno bavilo praćenjem rada takvog
ogromnog birokratskog stroja. Taj je pak u međuvremenu
postao glavni kriterij međunarodne pozicije RH i
pristupa EU.
Kao posljedicu toga imamo situaciju da
se na optuženičkoj klupi našlo i samo vodstvo države,
za koje tužiteljstvo kaže da je bilo udruženo u dvije
"zločinačke organizacije", onu u Hrvatskoj koja je
provela akcije Oluja i Bljesak, i onu u BiH gdje se
hrvatsko-muslimanski rat tretira kao hrvatski
zločinački pothvat. Prema tim optužnicama zločinci su
gotovo trećina Hrvata iz Hrvatske i svi iz BiH. O tome
se u Hrvatskoj malo ili ništa nezna, kao da nitko nije
pročitao optužnice.
Nasuprot tolikim optuženim Hrvatima,
stoji nesrazmjerno mali broj optuženih Srba. Nema
optuženih iz vodstva JNA, nisu optuženi ni idejni ni
izvršni začetnici počinjenih zločina nad Hrvatima i
Muslimanima. Sve njih "zastupao" je Milošević, a oni
danas žive kao da se nije ništa dogodilo zbog čega bi
trebali biti pozvani na odgovornost. Jugoslavenski
ratni ministar obrane Veljko Kadijević je američki
vojni savjetnik. Šef KOS-a Aca Vasiljević Haaški je
svjedok i (prema srpskim izvorima) vojni savjetnik u
Kanadi. Načelnik glavnog štaba JNA Blagoje Adžić,
članovi krnjeg Predsjedništva koje je naložilo
agresiju Borisav Jović i Branko Kostić - uživaju u
mirovini kao da nisu odgovorni za stotinu tisuća
mrtvih, razaranje četvrtine Hrvatske i dvije trečine
BiH.
Prema haškoj forumuli Beograd je
zapravo najnedužniji. Nikakvo čudo kada se zna da se
tužbe temelje na montiranim dokazima britanskih
obavještajnih službi, stvarnih gospodara toga
karikaturalnog suda za nebitne ljude iz nebitnih
zemalja. Britanska je politika početkom rata putem
UN-a preuzela upravljanje mirovnim procesom na
prostoru bivše Jugoslavije (sjetimo se njihovih
lordova), a putem Haaškog suda upravljanje pravdom za
bivšu YU.
Britanski koncept političkog
ustrojstva Balkana zasniva se na dominirajućoj Srbiji.
Velikosrpske ambicije jamac su stalne nestabilnosti, a
Balkan mora ostati potencijalno opasno mjesto kojim se
plaši Europa i oko kojega će se i u budućnosti
dijeliti. Time Britanci liječe svoju iracionalnu
fobiju od širenja njemačkog utjecaja na jugoistok
Europe istovremeno šireći percepciju hrvatske krivnje
za svaku destabilizaciju na Balkanu.
Na početku knjige autorica se
zahvaljuje svima koji su joj pomogli da pronikne u
haašku formulu pravde, a posebno se zahvaljuje Anti
Kosteliću, koji je prepoznao temu i ovu knjigu učinio
mogućom. Mi smo pak zahvalni smo što imamo ljude koji
nam razotkrivaju odluke i djela močnika iza kulisa
svjetske pozornice, na kojoj su Hrvatima i Hrvatskoj
namjenili minorne (ali po nas pogubne) uloge u cilju
ostvarenja vlastitih imperijalnih ciljeva.
Priredila D. Gaupp
Šimun Šito Ćorić, Višnja Starešina i
Osvin Gaupp koji je predstavio autore i knjige
|
