U stvarnosti, kako iz cjeline možemo zapaziti, stavovi
francuskih i nekih njemačkih mislilaca s
tradicionalnim mišljenjem i etikom nalaze se u dubokom
rascjepu, tako da francuska "desnica" stvarno i nije
desnica, već loš surogat prave europske desnice.
Prikaz takve quasi-desnice dao nam je dr. Tomislav
Sunić objavivši u "Nakladi Hasanbegović“ krajem 2009.
knjigu "Europska nova desnica - korijeni, ideje i
mislioci". Predgovor knjizi napisao je jedan od
glavnih francuskih lijevo-desničara, Alain de Benoist,
koji je vrlo poznat, a kod nas je ista naklada
objavila i njegovu, inače, vrlo solidno napisanu
analizu totalitarnih ideologija pod naslovom
"Komunizam i nacizam".
No, po izlaganju mišljenja i djela De Benoista, s ovom
knjigom postaje nam jasno da s idejom prave desnice ni
on nije sasvim na čistu, jer u zadnjih dvije tisuće
godina desnicu čini:
vjera u monoteističkog Boga (kod kršćana Krist) i
duhovno središte nacije u autoritetu tog Boga,
hijerarhijski poredak obitelji, kojoj je otac glava i
zapovjednik kuće zaštita nerođenog života u utrobi
majke, isključivanje svake tolerancije prema
homoseksualizmu, a potom ideja nacije kao samoupravne
jedinice, koja bira vlastitog vladara, ali se doduše
može udružiti u konfederalni savez naroda slične
kulture (npr. zajednica krune), koji je raskidiv, ali
ne i u federalni savez naroda različite kulture (koji
pod terorom postaje neraskidiv). K tome, federacija
kolonijalno podređuje naciju političkom središtu izvan
nacije, iscrpljujući njezin novac i resurse,
ograničavajući slobodu.
Nacija je centralistička jedinica
Od ovih sedam ilustracija francuska "Nova desnica"
krši točke 1, 2 i 3, a nije na čistu s idejom
federativne Europe, premda ima dobrih primjedbi o
nenarodnom karakteru suvremene Europe.
Dr. Sunić knjigu je podijelio u tri poglavlja i
ključni dio knjige predstavlja upravo prvi i drugi
dio, dok se treći dio sastoji od Dodatka koji čini
"Manifest" lažne, pseudo-desnice. U prvom dijelu Sunić
nakon Uvoda izlaže II. Pojavu desnice, prikazuje
komunista III. Antonija Gramscija na desnici, nastoji
objasniti što je to IV. Konzervativna ljevica ili
revolucionarna desnica, analizira V. Carla Schmitta i
politiku kao sudbinu, te ideje VI. Oswalda Spenglera i
(njegova tumačenja) povijesti kao sudbine, te na kraju
pokazuje kako se francuska lijevo-desnica sasvim
okrenula protiv kršćanstva definiravši se kao VIII.
Poganska desnica, kako kazuje naslov zadnjeg
poglavlja, prvog dijela knjige.
Drugi dio knjige objašnjava pojam egalitarne mistike i
pokušava razumjeti korijene suvremene krize, ali u
tome ne može uspjeti jer ni autor ni francuski pisci
nisu shvatili da se uzrok duboke društvene krize
Zapada nalazi upravo u odbacivanju "autoritarnog
Boga", kojeg napadaju kao apstraktnu ideju duhovnog
terorizma! Drugi dio knjige obrađuje II. Metafiziku
jednakosti, III. Novu desnicu i nedostižnu jednakost,
potom pojam IV. Homo economicus kao rat protiv sviju,
V. Totalitarizam i egalitarizam i ideju te ideju VI.
Homo sovieticusa tj. komunizam kao egalitarnu
entropiju.
Prikazujući niz predstavnika nove misaone struje dr.
Sunić uspio je prikazati njihove najvažnije ideje, te
se s nekim važnijim uvidima možemo i složiti, no u
mnogim pitanjima "Nova desnica" je iskorijenjena iz
zdrave desnice, jer npr. niti jedna struja koja se do
sada nazivala desnom nikada nije prihvaćala npr.
"pravo na pobačaj" kao "prirodno žensko pravo" (str.
272., Protiv seksizma.). Desnica je za ovakve
prekršaje primjenjivala smrtne kazne - radi
čedomorstva.
Američki liberalizam i ruski marksizam su vrlo srodne
ideologije
Francuska pseudo-desnica ima, naravno, i dobrih
zamjedbi te ispravno pokazuje kako su povijesne
analize odavno pokazale da su američki liberalizam i
ruski marksizam u svom meta-nazivniku vrlo srodne
ideologije, koje prednost daju gospodarskoj ideji
trgovine i ekonomije umjesto slobodnoj političkoj
misli i kulturi. To nipošto nije slučajno, jer danas
na raspolaganju imamo cijelu biblioteku knjiga koja
pokazuje kako je anglo-američki kapitalizam (kojim
upravlja carstvo masonskih loža) financirao ruski
komunizam, pa nije nikakvo čudo što se u krajnjoj
pozadini nalazi zajednička ideja.
Naime, liberalizam i marksizam ideju duha i misao
čovječnosti okreću na glavu, i stvaraju ideologiju
tehnologije, te su te ideologije kao takve ".štetne za
društvenu dobrobit naroda, jer sve aspekte života
svode na gospodarsku korisnost i djelotvornost.
Zapravo marksizam nije antiteza liberalizmu, nego
predstavlja najopasniji oblik egalitarizma.", (41
str.) kakvog razvija i liberalizam a problem
egalitarizma jest problem nepriznavanja prvenstva
nacionalnog prava i etike (stvaraju se apstraktna
"univerzalna" ljudska prava!), te ljudskog genija i
stvaralaštva (ukoliko ovi nisu neposredno i odmah
partijski ili financijski korisni):
u komunizmu svi bi trebali biti zadovoljne i site
svinje, koje dobivaju jednaku porciju, a u
amerikaniziranom liberalizmu, nije važna osobnost nego
"jednake šanse" u kojima budala s više novaca i boljim
obiteljskim društvenim vezama u stvarnosti ima veće
mogućnosti nego li ekonomski ili bilo koji genij koji
nema novaca: Nema obzira prema osobnosti, privatnosti
i tradiciji, kako dobro primjećuje francuski novi val.
Kršćanstvo nije stvorilo ideju lažnog egalitarizma
No, francuska pseudo-desnica za egalitarizam u bijedi
komunizma i egalitarizam lažnih "ljudskih prava" i
lažnih šansi pogrješno okrivljuje "judeo-kršćansku
civilizaciju i autoritarnog Boga" te civilizacije, jer
ne vidi da je krizu ljudskog društva izazvao otpad od
Boga kao zajedničke norme hijerarhijskih odnosa i
ponašanja.
Nije kršćanstvo stvorilo ideju lažnog egalitarizma:
ako su svi moralno jednaki pred Bogom, nisu jednaki po
darovima i funkcijama, jer kršćanstvo priznaje i elitu
i aristokraciju duha i ideju nejednakosti, ali
temeljem ideje solidarnosti (o čemu je pisao Nikolaj
Berdjajev u djelu "Filozofija nejednakosti")! I sam
Krist u prispodobama kaže kako je svakom slugi dao
različiti broj talenata, ali je sve ljude učinio
jednakim na sudu Božjem i u uzajamnom zakonu ljubavi!
To je ono što poganska "desnica" odbacuje prestajući
tako biti - Božjom desnicom.
"Nova desnica" se poziva na Oswalda Spenglera i vidi
".da se europska kultura preobrazila u civilizaciju
koja je ugrožena uznapredovalim oblicima društvenog,
moralnog i političkog propadanja. (jer) Europa je
prošla razdoblje kulture i danas u najaktualnijem
obliku preživljava zimu svoga postojanja.", (str.
101.), no ta "desnica" ne vidi da se to dogodilo
upravo zato jer je Europa otpala od svojih vjerskih
korijena: zakoni koji odobravaju homoseksualne brakove
su zakoni dekadentne i propale Europe! Grčka je
poznavala pederastiju i lezbijstvo, ali mogući su bili
samo brakovi utemeljeni na prirodi čovjeka.
S jedne strane de Benoist navodi da se Nova desnica
izjašnjava za federalnu Europu, ali priznaje da je
".federalizam nesumnjivo dio tradicije carstva, a ne
dio tradicije države nacije."! (32.). Federalizam
počinje s pojavom Sjedinjenih Američkih Država, kao
ujedinjenih kolonija! Ali s druge strane De Benoist
ispravno odbacuje centraliziranu Europu gdje se država
gradi bez naroda s ".nametnutim projektom "Ustava", a
da prije toga nije postavila pitanje ustavotvorne
vlasti." (str. 33).
Nepremostive nelogičnosti između federativnosti i
ujedinjene Europe
Tko vlada tim Carstvom, tom Europom? Birokracija
nepoznata podrijetla, koja nije staleški izabrana! Ova
kontradikcija otvara pitanje kako je Ujedinjena Europa
uopće moguća, ako je ona federalna i ako je
federativnost u suprotnosti s idejom države-nacije? S
jedne strane ti "desničari" zagovaraju europski
federalizam, a s druge strane bi htjeli imati
samostalne države-nacije! To je nemoguće!
Pretvara li se federalizam u ideju ravnopravnih
naroda, onda on postaje konfederalizam! Europska unija
to nije. Ideja europskog jedinstva s konstitutivnim
državama-nacijama provediva je samo kao konfederalizam
država-nacija, s jednim duhovnim vodstvom kakvo je
nekoć u Europi imao Papa!
No, ta ideja nikome ne pada na pamet, tim više što su
"novi desničari" protivnici kršćanstva, tako da ni
"Nova desnica" nema nikakvih originalnih rješenja: ne
može ih ni imati jer ne želi vidjeti da je suvremena
Europa izrasla na nekadašnjoj papinskoj viziji Rimskog
carstva, obnovljenog pod Karlom Velikim i potom na
ideji Svetog Rimskog Carstva 962. godine - što je bilo
plod teokratske ideje koja je 1150. godine dobila i
svoj vrhunac u političkoj ideji "dvaju mačeva" iz
evanđelja: Pape i kraljevstva krunjenih - iz papinskog
Rima.
Europa bez jedinstvenog duhovnog središta ne može
postojati: ako ju ne ujedinjuje zajednička etika i
religija onda je ujedinjuje amorfna tehnologija i
gospodarstvo. Tko je Americi i Engleskoj dao pravo
vodstva u svijetu i da određuju tko smije, a tko ne
smije imati nuklearno oružje? Zakon vojno jačeg, a ne
zakon religijskog prvenstva i Boga živoga!
Čovječanstvo bez boga proglašava se Bogom, a među
"bogovima" vlada - onaj koji se nametnuo nasiljem.
K tome, "Nova desnica" je u sukobu s filozofijom
povijesti, jer ju ne razumije, budući da je to
kršćanska disciplina izrasla iz ideje Providnosti i
Krista kao središta povijesti. Štoviše, odbacujući
teološku ideju Božje Providnosti, (str. 130.-135.) ti
mislioci za uzor uzimaju pogansku ideju "ponovnog
početka" povijesti: ".Nasuprot judeokršćanskoj dogmi
koja smatra da povijest započinje od jednog
jedinstvenog oca, u europskom poganstvu nema tragova o
tome kad je vrijeme započelo.
Umjesto toga, povijesno vrijeme neprestano počinje (.)
U poganskoj kozmogoniji, kako piše de Benoist, vrijeme
je odsjaj povijesti koja je zamišljena kao neolinearna
(.) Nasuprot tome, judeokršćanski monoteizam
isključuje mogućnost povijesnog povratka, odnosno
"ponovnog početka". Prema takvom shvaćanju povijest
mora teći na predodređeni način, napredujući prema
konačnom cilju.
"Nova desnica" ne razumije ideju Božjeg vodstva
Jahve nedvojbeno priznaje da čovjek ima povijest, ali
isključivo u mjeri u kojoj je povijest zadaća,
određena zadaća i poseban cilj." (str. 130.). De
Benoist odbacuje cilj Providnosti kao "umanjenje
izbora, smjerova i mogućnosti." zato što "Nova
desnica" ne razumije ideju Božjeg vodstva: obično
poduzeće i bolja politička stranka planiraju svoje
poslove godinama unaprijed da bi tako realizirali
ideje, boreći se protiv konkurencije, a kako to onda
ne bi činio Bog kao svemoćno biće, u mističnim bitkama
dobra protiv zla?
Ako se Francuzi kane vratiti u velehvaljeno grčko
poganstvo i politeizam, (str. 118.) kojem se Bogu kane
klanjati? Zeusu? Ili Apolonu i Dionizu? Hoće li
obnoviti svetište u Delfima? Ili će podignuti spomenik
"nepoznatom Bogu" (Sv. Pavao, Dj. ap.!)? Znači li to
da povijest izrasta iz ideje kaosa, da bi sve bilo
vječiti slučajni početak?
Budući da francuski mislioci ne vjeruju u kršćanskog
Boga, oni ne razumiju ni ideju povijesnog ispunjenja u
Bogu. Stoga je njihov povratak u poganstvo čin novog
ateizma (pa kojem se Bogu klanjaju? Nije definiran!),
kakav nije svojstven pravoj desnici. Čak su i
predstavnici nacista govorili o Providnosti, jer im je
još toliko ostalo od kulture kršćanstva, a ovi "Novi"
ne razumiju niti toliko!
Što povijest dalje teče, to je nekadašnja Božja
desnica sve ljevija! No, za Francuski stav "Nove
desnice" ne treba se ničemu čuditi: svojedobno je lom
između engleskih i francuskih masona nastao upravo
zato jer su francuski masoni odbacili ideju Boga, s
kojim su se engleski masoni još bavili. A to je duh
koji izbija i iz "filozofskih" stavova francuske
"desnice".
No, da ne bi
bilo zabune, na početku knjige znatno nam je pomogao
osobno pisac predgovora Alain de Benoist. O sebi je
rekao kako mu se ".čak znalo dogoditi da se
predstavlja kao 'desni ljevičar' ili kao intelektualac
koji se stimulirano referira na ljevičarske ideje i na
desničarske vrijednosti." (str. 30.) A potom dr. Sunić
objašnjava kako ".pisci Nove desnice ne žele da ih se
označava kao "konzervativce" ili "desničare", a još
manje kao "fašiste (.)", (str. 40.) zbog čega je čak
razmišljao da ih umjesto nazivom "Nova desnica" označi
s pojmom "Europski ljevičarski konzervativci" (sic!).
Bolje bi bilo nazvati ih.
Emil Čić, Hrvatski fokus
22.09.2010.
25.09.2010. |
