Istodobno "i revolucionaran i konzervativan"
Tuđman i HDZ svoju su vlast potvrdili
na predsjedničkim i parlamentarnim izborima održanima
početkom kolovoza 1992. godine. U predizbornim
govorima iz ljeta te godine, ali i poslije, Tuđman je
HDZ proglašavao središnjom političkom strankom
hrvatskoga naroda. Središnjom ne samo zbog njezine
uloge u osamostaljenju i vođenju Hrvatske nego je
smatrao da je upravo HDZ baštinio sve najbolje
vrijednosti političara i stranaka iz hrvatske
prošlosti. Tako je Tuđman izjavljivao da je HDZ
"središnja stranka, narodna stranka, općenarodna,
općehrvatska stranka", a njezin program istodobno je i
"revolucionaran i konzervativan".
HDZ je, prema Tuđmanu, objedinio
hrvatski narod, od hrvatske državotvorne desnice,
"nikakve proustaške desnice, nego državotvorne
desnice", do "hrvatske ljevice", kojoj su pripadali
sudionici "antifašističkog pokreta", odnosno istaknuti
komunisti i Titovi partizani. U takvoj Tuđmanovoj
interpretaciji suvremena Hrvatska iz svoje je
povijesti trebala "preuzeti" sve ono što je
"pozitivno", a ograditi se od svega onoga što je
"negativno". Tako je u govoru iz srpnja 1992. Tuđman
izjavio: "Jedan od oporbenih prvaka rekao je da Tuđman
malo pomiješa fašizam, ustaše, malo komunizam, pa
misli da je nešto stvorio. Jesam stvorio, stvorio sam
s vama, s Hrvatskom demokratskom zajednicom Hrvatsku!
(.) Ali nismo ništa mehanički miješali, nego smo od
svega uzeli ono što je pozitivno, a odbacili ono što
je negativno i stvorili Hrvatsku demokratsku zajednicu
kao hrvatski narodni pokret koji je doveo do Hrvatske
i koji je danas glavna hrvatska stranka".
U drugom govoru iz istog razdoblja Tuđman je naveo da je HDZ
prvi izjavio da je hrvatski narod želio svoju državu, te je bilo idealista koji
su je htjeli ostvariti uspostavom NDH. No, HDZ je također kazao da se mora
odbaciti povezanost NDH s fašizmom i zlodjela koja je ta država počinila.
Istodobno HDZ priznaje zasluge hrvatskim komunistima, koji su omogućili da u
sastav Hrvatske uđu Istra, Rijeka, Zadar, jadranski otoci i Međimurje. HDZ je od
tih pokreta preuzeo pozitivne sastavnice, odnosno proveo je pomirbu hrvatskoga
naroda, jer se samo tako mogla ostvariti samostalna Hrvatska.
Tuđman je pokušao objasniti na koji je način HDZ preuzeo
"pozitivne", a odbacio "negativne" sastavnice hrvatske povijesti: "Uzeli smo od
starčevićanstva svehrvatstvo i hrvatsko državotvorstvo, ali odbacili
nerazboritost. Iz radićevštine od HSS-a smo uzeli seljačko-radnički program,
mirotvorno republikanstvo, ali i odbacili pasivno prepuštanje da drugi odlučuju
o sudbini Hrvatske. Uzeli smo od hrvatske ljevice ono što je imala kao sastavni
dio hrvatskoga političkog života pozitivno. Ljevica je imala na svojim zastavama
zapisano pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i pravo na svoju državu. Ali
odbacili smo sve ono lažno iz međunarodnog komunizma i sav pakao komunizma koji
nam je ta ljevica donijela u socijalističkom razdoblju".
Smatrajući sebe i svoju stranku
utjelovljenjem "pozitivnih" tradicija hrvatske
povijesti, Tuđman je, prema potrebi, mogao kritizirati
političke protivnike - na ljevici ili desnici,
optužujući ih da su, za razliku od HDZ-a, preuzeli
"negativne" dijelove hrvatske povijesti. U
predizbornoj kampanji za predsjedničke i parlamentarne
izbore u ljeto 1992. Tuđman se više puta okomio na
Hrvatsku stranku prava (HSP) koju je tada vodio
Dobroslav Paraga. Ta stranka je od 1991. radila na
osnivanju svojih vojnih postrojbi, Hrvatskih
obrambenih snaga (HOS), koje su se često koristile
ustaškim znakovljem, a pravaši su 10. travnja 1992. u
središtu Zagreba organizirali proslavu 51. godišnjice
proglašenja NDH. Paraga je kritizirao Tuđmana kao
bivšeg komunističkoga generala koji vodi popustljivu
politiku prema pobunjenim Srbima i međunarodnoj
zajednici.
U jednom predizbornom govoru održanom potkraj srpnja 1992.
Paraga je izjavio: "Kažu nam da se moramo odreći naših simbola, naše tradicije,
naše povijesti. Što nam to nudi Franjo Tuđman? Nudi nam svoju crvenu prošlost! A
hoće da se odreknemo naše junačke prošlosti, naše tradicije, desetotravanjske
revolucije, kada smo pokazali već pred cijelim svijetom, i svijet nas je morao
priznati, kao državotvorni narod. Stoga laže Franjo, pa kaže, 'Hrvati nisu
devetsto godina imali svoju državu'. Ne, nismo mi takvi nesposobni narod,
stvorio je Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić, i ako mu je
[Tuđmanu] do pomirenja, neka vrati njegove [Pavelićeve] kosti natrag, al' njemu
nije do pomirenja, nego do komunističke lažne povijesti. Mi se nećemo odreći
naših djedova, naših majki, naših očeva, nećemo dopustiti, ni Beogradu ni
Tuđmanu, da pljuju po kostima naših najvećih vitezova, naših boraca. Oni nam
zabranjuju i pjesme jer im smeta, što ne idu s njihovim partizanskim, titovskim,
pjesmama u borbu, već pjevaju one prave pjesme, one ustaške: 'Evo zore, evo
dana, evo Jure i Bobana', 'Drinu ćemo pregaziti i Srbiju zapaliti'!
To je duh hrvatskog borca, koji danas gine s imenom Poglavnika
na ustima, sa slovima Nezavisne Države Hrvatske, koji se nije bojao već i prošle
godine, kad vrhovništvo i Tuđman nisu priznavali niti da će Hrvatska biti
napadnuta, naši dobrovoljci HOS-a stavili su si na desni rukav 'za dom spremni'
i mi kažemo i onda i danas, tko nije za dom spreman, ne da ne može vladati
Hrvatskom, ne može ni živjeti u Hrvatskoj! Tko nije za dom spreman, van iz
Hrvatske, marš van! (.) Ako vam ostane Titov general [Tuđman] i generali iz
jugo-vojske, koji danas drmaju Hrvatskom, pukovnici Ozne i Udbe, oni koji su nas
odveli već jedanput na križni put, prevarili hrvatski narod, razoružali nas, i
danas nas razoružavaju, umjesto da se Hrvatska vojska još više poboljša i
naoruža, oni nas razoružavaju, demobiliziraju, a mi znamo da su nam to
pripremili kad su nas vodili na Bleiburg, prvo su nas na prevaru razoružali, a
onda poklali. Stoga pozivam hrvatske vojnike, hrvatske zapovjednike, budite
čvrsto uz dobrovoljce HOS-a, jer mi ne damo ni jedan metak, a kamoli pušku, a
razoružat nas neće više nitko nikada, mi ćemo Hrvatsku do zuba naoružati! (.)
Skidajmo Hrvatsku boljševičku zajednicu, živjela Nezavisna Država Hrvatska i za
dom! (okupljeni kliču: spremni!), za dom! (spremni!), za dom! (spremni!)".
Na takve kritike Tuđman je odgovarao da je HDZ preuzeo pravašku
ostavštinu Ante Starčevića, ali je odbacio fašizam koji je Hrvatskoj nametnut
kao hipoteka zbog postojanja NDH. Onima koji mašu zastavama HOS-a i sličnim
"nedotupavcima" poručivao je da se u sastavu NDH nisu nalazili ni Dalmacija ni
Međimurje. Oni koji veličaju NDH i ističu ustaško i nacističko znakovlje
kompromitiraju Hrvatsku, nanose joj štetu i "opet hoće da sramote hrvatski
narod".
U lipnju 1993. Tuđman je u govoru
časnicima Hrvatske vojske izjavio da su u temeljima
suvremene hrvatske države ugrađene tekovine
"antifašizma", a upravo hrvatski časnici to moraju
imati na umu i ne smiju dopustiti da se u redovima
Hrvatske vojske pojave provokatori s "radikalnim
nacionalnim programima". I u nekim kasnijim govorima
Tuđman se osvrnuo na one koji su kritizirali HDZ jer
nije težio uspostaviti granicu hrvatske države do
Zemuna, Drine i Boke kotorske. Takvi su kritičari,
prema Tuđmanu, zapravo bili "stekliški pobornici
velikohrvatskog radikalizma".
U pogledu Tuđmanove kritike hrvatske
desnice kao čimbenika koji može destabilizirati
Hrvatsku zanimljiv je i njegov govor održan potkraj
veljače 1996., na sjednici Glavnog odbora HDZ-a. U tom
govoru Tuđman se zapitao je li "politički
diletantizam, zaslijepljena ograničenost" ili,
štoviše, "pripremljena provokacija", da se upravo u
Zagrebu pojavljuju novine Nezavisna Država Hrvatska, u
kojima se napadno ističu slike Ante Pavelića. Iz istih
desničarskih krugova hrvatske komuniste i
revolucionare poput Augusta Cesarca i Andrije Hebranga
proglašava se za "jugoizrode", štoviše poziva se na
rušenje antifašističkih spomenika. Tuđman je smatrao
da takve pojave koriste samo onima koji suvremenu
Hrvatsku žele prikazati kao obnovljenu NDH, štoviše
možda je sve to njihova organizirana provokacija kako
bi potvrdili svoje tvrdnje da u Hrvatskoj "cvjeta
fašističko ustaštvo". Tuđman je onima koji ističu
simbole NDH poručio da bi se, ako im je zaista stalo
do Hrvatske, trebali okaniti "provokativnih gluposti"
koje su suprotne "normalnom demokratskom razvitku",
upravo zato da se Hrvatskoj više nikad ne bi ponovio
Bleiburg. Tuđman je zaključio da se ne smije dopustiti
da Hrvatsku u pitanje dovode "izbezumljeni bezumnici s
desnice", kao i oni koji "nisu mnogo pametniji na
ljevici".
Čini se da je Tuđmanova kritika onih
koje je smatrao desnim "steklišima" bila prisutnija
tijekom prve polovine 1990-ih, kad je on sam bio pod
pritiskom kritika da nije riješio pitanje područja
koja su nadzirali Srbi. Kad je 1995. uspješnim vojnim
operacijama taj problem riješen u hrvatsku korist, ti
argumenti protiv Tuđmana imali su manju snagu. Tijekom
druge polovine 1990-ih Tuđman svoju kritiku sve više
usmjeruje prema onima koji, prema njegovu mišljenju,
svojom kritikom njegove vlasti Hrvatsku zapravo
ponovno žele uključiti u nove regionalne zajednice, u
svojevrsnu obnovljenu Jugoslaviju, "Zapadni Balkan".
Te političke protivnike on je često označavao kao
različite ostatke bivšega jugoslavenskog komunističkog
sustava. Već u govoru održanom u veljači 1992. Tuđman
je naveo da je za vrijeme socijalističke Jugoslavije
preduvjet za pripadanje "komunističkom birokratskom
soju" u Hrvatskoj bila opredijeljenost za
jugoslavenski integralizam. U takvim okolnostima svaka
hrvatska misao i djelo bili su izvrgnuti progonu.
Istodobno je komunističko vodstvo u Beogradu i Zagrebu
udarilo "ustaško-fašistički pečat" hrvatskim
političkim emigrantima i mnogim iseljeničkim
organizacijama.
U govoru održanom u prosincu 1996.
Tuđman je protivnike HDZ-a ocijenio kao osobe koje su
dobrim dijelom posljedica hrvatske političke
tradicije. To su osobe "jugointegralističkih" i
"jugounitarističkih" pogleda, zagovornici
"marksističkog internacionalizma" ili "hrvatskog
jugoslavenstva", odnosno ostaci komunističkog sustava
i "jugosrpskog režimskog stanja". Ipak, u nekim drugim
izjavama Tuđman nije tako neprijateljski nastupao
prema jugoslavenskoj ideji i Jugoslaviji kao državi.
Štoviše, isticao je da su upravo Hrvati prvi razvili
jugoslavensku ideju, ali su se u obje jugoslavenske
države na kraju našli u podređenom položaju prema
Srbiji. U vezi s Antom Trumbićem i Franom Supilom,
hrvatskim političarima iz razdoblja Prvoga svjetskog
rata, Tuđman je navodio da su oni svojim doprinosom u
stvaranju jugoslavenske države donijeli Hrvatskoj
"više dobra nego zla", bez obzira na to što se
hrvatski narod u jugoslavenskoj državi poslije našao
pod srpskom dominacijom. No da nije uspostavljena
jugoslavenska država, hrvatska područja bila bi 1918.
podijeljena između Italije i Srbije.
Želja da istakne vlastitu važnost
U Tuđmanovim govorima nakon 1991.
jasno je istaknuta njegova misao da je hrvatska
povijest tijekom 20. stoljeća bila obilježena brojnim
promašajima i zabludama hrvatskih političara i
državnika, međusobnim hrvatskim sukobima, žrtvama i
stradanjima. Očito je glavni Tuđmanov motiv za takvo
pesimistično viđenje hrvatske povijesti bila želja da
istakne vlastitu važnost - nakon svih zabluda,
pogrešaka i žrtava, konačno je ostvarena samostalna
Hrvatska i to upravo pod njegovim vodstvom. Tu misao
Tuđman je isticao i varirao u većem broju svojih
govora. U tom pogledu on je izjavljivao da je HSS na
čelu s Vladkom Mačekom 1941. bio glavna hrvatska
politička snaga, ali se Maček u okolnostima sloma
Kraljevine Jugoslavije nije snašao, pa je političku
scenu prepustio do tada marginalnim političkim
čimbenicima, malobrojnim komunistima i podjednako
malobrojnim ustašama, što je za hrvatski narod tijekom
i nakon Drugoga svjetskog rata rezultiralo "poraznim
rezultatima". Hrvatski narod želio je svoju vlastitu
državu, ali je vodstvo NDH stavilo hrvatski narod na
stranu "fašističke koalicije" i provodilo "fašističku
politiku", u sklopu koje su, kako je naveo u jednom
govoru iz kolovoza 1996., počinjeni zločini: "(.) koje
i danas nameću nama kao zločine čitavoga hrvatskog
naroda, a oni su učinjeni jasno pod pritiskom i Rima i
Berlina, onih fašističkih i nacifašističkih sila koje
su zavladale tada ne samo Hrvatskom, nego i čitavom
Europom".
Iako je NDH iza sebe imala svoju
vojsku i hrvatski narod, vodila je "slijepu politiku",
koja je na kraju dovela do Bleiburga i križnih putova.
Slično intoniran bio je i Tuđmanov govor iz listopada
1997. godine: "U doba sloma Austro-Ugarske nakon
Prvoga svjetskog rata, hrvatski političari nisu imali
druge pameti nego da brže-bolje, kako reče Krleža,
zamijene dotadašnje i tuđe vladare sa drugima, one iz
Pešte i Beča sa onima iz Beograda. Najistaknutije
hrvatske političke ličnosti ovoga stoljeća, Radić i
Trumbić, Maček, Pavelić, Hebrang i Tito nisu uspjeli
ni osmisliti ni osvrhoviti hrvatsku politiku i sudbinu
hrvatskog naroda. Slično nesnalaženje poput onog iz
prevratničkog razdoblja sloma Austro-Ugarske nakon
Prvoga svjetskog rata, hrvatska politika očituje i u
doba sloma monarhističke Jugoslavije u Drugomu
svjetskom ratu. Posljedice tadašnje Mačekove,
Pavelićeve i Titove politike izražene su u tragičnoj
kobi podijeljenog i međusobno zaraćenog hrvatstva. U
jasenovačkim i bleiburškim žrtvama, u neslavnoj
sudbini i hipotekama NDH-a, u svim tegobama ZAVNO
H-ovske Hrvatske u komunizmu i u drugoj
socijalističkoj Jugoslaviji".
U takvoj Tuđmanovoj interpretaciji
hrvatski je narod tijekom Drugoga svjetskog rata bio
dva puta poražen jer nije ostvario državnost ni uz
NDH, a u konačnici ni sudjelovanjem u partizanskom
pokretu. Vojnici NDH razoružani su na Bleiburgu, a
zatim odvedeni na brojna stratišta, dok je "hrvatska
partizanska vojska" pod zapovjedništvom Glavnog štaba
Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda
Hrvatske u istom tom ratu pobijedila, ali je na kraju
odvedena u "jugoslavenske kasarne". Nasuprot tome,
isticao je Tuđman, tijekom Domovinskog rata pale su
brojne hrvatske žrtve, ali su one ipak bile manje od
stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata, a cilj,
stvaranje samostalne Hrvatske, uspješno je ostvaren.
Uz te Tuđmanove izjave išle su i one o nacionalnom pomirenju.
Sredinom 1992. isticao je da je HDZ pomirio očeve i djecu Hrvata koji su se u
Drugom svjetskom ratu međusobno borili, pomirio je iseljenu i domovinsku
Hrvatsku, pomirio je i sve hrvatske staleže. Na temelju tog jedinstva više nitko
ne može unijeti razdor u hrvatski narod i dovesti u pitanje ostvarenu hrvatsku
državu. Tuđman je u siječnju 1993. u govoru održanom u Puli rekao: "Ujedinili
smo i hrvatske ustaše koji su htjeli hrvatsku državu, a odbacili njihov fašizam,
ujedinili smo i hrvatske partizane koji su se borili za Istru, a odbacili njihov
glupi boljševizam". U lipnju iste godine Tuđman je u govoru časnicima Hrvatske
vojske izjavio da je HDZ ostvario jedinstvo hrvatskog naroda, jer je objedinio
sinove onih koji su u Drugom svjetskom ratu međusobno ratovali, odnosno borili
se za Hrvatsku pod različitim zastavama. U tom objedinjavanju odbačeni su svi
zločini i zablude prošlosti, ali je iz prošlosti također preuzeto ono što je
pozitivno.
Zanimljivo je kako je Tuđman o Drugom
svjetskom ratu govorio hrvatskim nastavnicima. U
govoru koji je u svibnju 1992. održao na saboru
hrvatskih učitelja izjavio je: "Ponekad se ne razumije
kako se ukupna današnja demokracija u Europi i u
svijetu zasniva i uvijek formalno poziva na
antifašizam. Prema tome, i naša je zadaća, ako želimo
da se što prije i što svrhovitije uklopimo u taj i
takav današnji svijet, u taj i takav međunarodni
poredak, europski i svjetski, i na nama je također da
svoju demokraciju isto tako zasnivamo i na
antifašističkom udjelu, odnosno udjelu hrvatskoga
naroda u tom antifašizmu na kojemu počiva u stvarnom i
formalnom smislu današnja europska i svjetska
demokracija". Uz to, naveo je Tuđman, postoji još
jedan razlog da se antifašistička sastavnica hrvatske
povijesti razmotri kao bitna, bez obzira na sve
zablude i žrtve koje je komunistička vladavina
počinila hrvatskom narodu: "Mi moramo povijesno uočiti
da je komunistički pokret na hrvatskom tlu od početka
[19]20-ih godina pa sve do II. svjetskog rata, a
formalno i kasnije, prenosio ideju o pravu hrvatskoga
naroda na samoodređenje, a to će reći na svoju
samostalnu državu".
U prilog toj tvrdnji Tuđman je
spomenuo primjer hrvatskih "marksista, komunista,
antifašista" koje su vlasti NDH u ljeto 1941. osudile
na smrt i smaknule. No, u Tuđmanovoj interpretaciji
oni nisu otišli u smrt isključivo zbog komunizma, nego
zbog ideala slobodne Hrvatske. U toj skupini bio je i
književnik August Cesarec, koji je pred smaknuće na
zidu tamnice napisao da on i njegovi drugovi odlaze u
smrt uzdignute glave, jer umiru za stvar radnog
naroda, a svoju poruku završio je parolom "Živjela
sovjetska Hrvatska!" No, zaključio je Tuđman, to nije
bio usklik nekakvoj sovjetskoj i staljinističkoj
Hrvatskoj, nego Hrvatskoj koja će se osloboditi iz
jugoslavenskog ropstva. Tuđman je ocijenio da u
"svjetskoj povijesti" nema primjera koji bi se mogao
usporediti s Cesarčevim natpisom.
Takva Tuđmanova interpretacija spomenutog natpisa bila je
sasvim u okviru prethodno spomenutih vrijednosti "hrvatskog antifašizma", u
skladu s kojima je komunističko-revolucionarna, odnosno "sovjetska" sastavnica
nekritički zanemarivana, a nacionalna hrvatska sastavnica neutemeljeno
preuveličavana. Tuđmanova tvrdnja da u svjetskoj povijesti nema natpisa koji bi
se mogao mjeriti s natpisom koji su iza sebe ostavili zatočeni komunisti s
Cesarcem na čelu toliko je pretjerana da je i ne treba opširnije komentirati. N
a kraju istoga govora Tuđman se ponovno vratio na praktičnu važnost inzistiranja
na "hrvatskom antifašizmu": "Prema tome, jedan od osnova mora biti i
antifašizam. To spominjem zato jer to mnogi zaboravljaju, pa ističu samo onu
komponentu Hrvatske vezanu za NDH. To nam smeta, ne samo u dosadašnjoj borbi za
ostvarenje samostalne Hrvatske, nego i u borbi za međunarodno priznanje i u
uključivanju u sve gospodarske i financijske procese u suvremenom svijetu".
U govoru prosvjetnim radnicima
održanom u listopadu 1996. Tuđman je u vezi s nastavom
povijesti u hrvatskim školama naveo da ona mora teći u
skladu sa smjernicama na kojima je uspostavljena
suvremena hrvatska država, odnosno "pomirbom svega
hrvatstva". Kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, to
znači da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda za
svojom državom, ali isto tako treba osuditi njezine
zločine. Budući da NDH nije bila u stanju ostvariti
"nacionalna demokratska prava" i odlazila je u propast
zbog savezništva sa silama Osovine, hrvatski se narod
opredijelio za "antifašistički pokret" koji je u
Hrvatskoj bio najsnažniji ne samo na području
Jugoslavije nego i u cijeloj Europi. Hrvati nisu
pristupili antifašističkom pokretu zbog komunizma,
nego zato što su težili slobodi i ravnopravnosti.
Tuđman je zaključio: "da nije bilo NDH, ne bi bilo ni
zavnohovske Hrvatske", a bez nje ne bi bilo ni
suvremene nezavisne Hrvatske. Tuđman je to smatrao
bitnim istaknuti jer je to "delikatno" i nije jasno ni
nekim "zrelim ljudima", ali je nastavnicima naglasio
da je važno da o svemu tome u svome radu nauče mlade
naraštaje.
Nikad nije zaboravljao istaknuti
Titovo "hrvatstvo"
Ironično bi se moglo zaključiti da
zaista ne iznenađuje što ni "zrelim ljudima" nije
moglo biti jasno Tuđmanovo "pomirbeno", a zapravo
kontradiktorno i redukcionističko ekvilibriranje
između NDH i partizanskog pokreta, koje je uporno
težio uklopiti u svoju sliku hrvatskih državotvornih
težnji. No, u takvom Tuđmanovu iskrivljenom viđenju i
dalje je bilo mjesta za Tita, pri čemu nikad nije
zaboravljao istaknuti Titovo "hrvatstvo".
U tom pogledu Tuđman je naglašavao da
je Hrvatska bila glavno uporište Titovih partizana,
dok su u Srbiji prevladavali četnici, odnosno Tito je
mogao "računati s Hrvatima, ali ne i sa Srbima". Zato
bi bilo pogrešno smatrati da je za vrijeme Drugoga
svjetskog rata postojala isključivo NDH, a ne
spomenuti snažni antifašistički pokret. Tako su se
hrvatski komunisti izborili za hrvatsku državnost,
iako su poslije jednim dijelom prihvatili
jugoslavenstvo i staljinizam. Zato je Tuđman smatrao
da nije slučajnost to što su na čelu jugoslavenskog
antifašističkog pokreta bile osobe hrvatske
nacionalnosti, odnosno Tito i Ivan Ribar, koji su
proizišli iz "hrvatskog komunističkog i građanskog
političkog života".
Tuđman je također smatrao da je Tito
sa svojim internacionalističkim i marksističkim
svjetonazorom imao razumijevanje za nacionalno
pitanje. Zato je jugoslavenskim narodima ponudio
ravnopravnost. No takvom je politikom na sebe navukao
neprijateljstvo Srbije, koja nikad nije mogla
prihvatiti Titovu zamisao o Jugoslaviji kao
ravnopravnoj zajednici. Dok je bio živ, Tito je s
nesrpskim narodima zauzdavao srpske aspiracije, iako
su i tada Srbi u Jugoslaviji imali velik utjecaj, ali
je nakon Titove smrti u Beogradu zavladao
antititoizam, odnosno težnja da se Jugoslavija stavi
pod srpsku dominaciju. Na temelju svega toga Tuđman je
smatrao da će objektivan sud ocijeniti Tita oštro, kao
komunističkog vođu koji je "donio zlo", ali će se isto
tako trebati uzeti u obzir i njegove zasluge.
Osim toga, Tuđman je u razgovorima sa
stranim novinarima isticao da je Tito bio državnik
"europskog, pa i svjetskog ranga". Kao takav on se
znao nametnuti i suprotstaviti i britanskom premijeru
Churchillu i sovjetskom vođi Staljinu. U tom pogledu
Titov raskid sa Staljinom 1948. imao je pozitivnu
ulogu u razbijanju monolitnosti komunističkog bloka,
ali i utjecaja Moskve na nesvrstane zemlje, čije je
vodstvo preuzeo upravo Tito. Na temelju svega toga
Tuđman je smatrao da je Tito imao istaknutu ulogu u
međunarodnim odnosima, a dokaz za to bila je i
činjenica da je Titovu pogrebu prisustvovalo oko 170
predsjednika vlada i država, a to se nije dogodilo
niti na jednom pogrebu nekoga drugoga svjetskog
državnika.
Zanimljiv je i govor koji je Tuđman
održao u srpnju 1996. na konvenciji Hrvatskoga
svjetskog kongresa koji se održavao na Brijunima.
Tuđman je u govoru zahvalio hrvatskom iseljeništvu na
potpori koju su pružili u stvaranju samostalne
Hrvatske i ponovno zaključio da je politika pomirbe
bila opravdana i nužna kako bi se ostvarila hrvatska
sloboda. Tuđman je podsjetio da se spomenuti skup
održava na Brijunima, koje su u prošlosti posjećivali
"njemački, austrijski, talijanski carevi i kraljevi".
No, Brijuni i Istra tada nisu bili u sastavu hrvatske
države, a to su postali tek pobjedom "hrvatskih
antifašista". Tuđman se od te svoje izjave odmah
ogradio i ispravno dodao da je "hrvatski antifašizam"
djelovao u jugoslavenskom okviru. No, na čelu tog
pokreta bio je Tito, kojega se, naveo je Tuđman, može
optužiti i za Bleiburg i za mnogo drugih stvari, ali
on je također i zaslužan jer se Brijuni nalaze u
sastavu Hrvatske, a Titova važnost očituje se u tome
da ga je, u njegovoj rezidenciji na tim istim
Brijunima, posjetilo stotinjak državnika iz cijelog
svijeta.
Tuđman je slične ocjene Tita ponovio i
u veljači 1997., u svome razgovoru s redateljem
Jakovom Sedlarom. Naveo je da je Tito nedvojbeno bio
jedan od najvećih europskih državnika u razdoblju
Drugoga svjetskog rata. Tuđman mu je kao zasluge
priznao da je doveo hrvatski narod na pobjedničku
stranu tijekom rata, a poslije uredio Jugoslaviju na
način koji će Hrvatskoj u konačnici omogućiti
osamostaljenje. Na međunarodnom planu priznao mu je
otpor Staljinu 1948. i važnu međunarodnu ulogu u
pokretu nesvrstanih zemalja. U razgovoru sa Sedlarom
kao Titove negativne strane Tuđman je naveo to što je
Tito bio komunist, pa kao takav snosi odgovornost za
represiju i zločine komunističkog sustava koji je
uspostavio. U tom pogledu odgovoran je i za događaje
povezane s Bleiburgom, iako je Tuđman smatrao da Tito
vjerojatno nije osobno naredio egzekuciju tamo
zarobljenih Hrvata. Tuđman je također izjavio da je
osobno sreo Tita samo dva-tri puta, a samo jednom je s
njime dulje razgovarao, ali je iz Titova djela uvijek
preuzimao ono "pozitivno", poput prava naroda na
ravnopravnost i Titova nastojanja da se ukinu
staljinističke sastavnice u Savezu komunista
Jugoslavije, jer je Tito težio da njegov
socijalistički sustav ima određene ljudske odlike, za
razliku od "boljševizma".
Potkraj lipnja 1999., nešto manje od
pola godine prije vlastite smrti, Tuđman se još
jedanput osvrnuo na Tita, a tom osvrtu nije
nedostajala crta bizarnosti. Naime, u povodu
desetogodišnjice osnutka HDZ-a Tuđman je dao dug
intervju Hrvatskoj televiziji, koji su njegovi
kritičari proglasili "senilnim trabunjanjem", a iz
današnje perspektive moglo bi se zaključiti da je
teška bolest tada već zbilja utjecala na Tuđmanove
izjave, u smislu da je bez ikakve zadrške javno
iznosio svoje ideje i fantazije. Tijekom spomenutog
intervjua Tuđman je govorio o hetitskoj posudi koju je
dobio tijekom službenog posjeta Turskoj početkom te
godine, navodeći da je na njoj prepoznao motiv
"šahovnice", odnosno hrvatskoga grba, što je smatrao
dokazom dubokih korijena hrvatske nacije. To Tuđmanovo
razmišljanje kod njegovih kritičara dočekano je sa
sprdnjom i kao čvrst dokaz Tuđmanove ludosti,
megalomanije i mitomanije. Na početku intervjua
televizijske kamere snimile su biste koje su se
nalazile u Predsjedničkim dvorima, odnosno biste Ante
Starčevića, Stjepana Radića, Alojzija Stepinca i
Josipa Broza Tita. Tako je Tuđman još jednom "proveo"
pomirbu stavivši jednu uz drugu bistu Stepinca, žrtve
progona Titovih komunističkih vlasti, i Tita,
komunističkog vođe koji je najprije želio pridobiti
Stepinca, a kad mu to nije uspjelo, naredio je njegov
progon. Tuđman je u vezi s isticanjem Titove biste
ponovno rekao da je Tito svojim uređenjem Jugoslavije
dao pravni okvir za stvaranje samostalne Hrvatske,
štoviše rekao je da nije bilo Tita, "ne bi bilo
Hrvatske".
Piše: Zvonimir Despot
Izvor: Večernji list, blog
Titoist protiv titoizma (1)
Titoist protiv titoizma (2) |
