Knjiga dra Nedjeljka Mihanovića "Tuđmanova baština" (izd. Detecta Zagreb, 2010.) koju prikazujemo stavlja pred čitatelja osobu, koja je odigrala ključnu ulogu u povijesti Hrvatske krajem 20. stoljeća, dra Franju Tuđmana. Knjiga prikazuje prvoga predsjednika Hrvatske u njegovim znanstvenim, političkim i društvenim aktivnostima, čija je ideja vodilja kroz sve te aktivnosti bila spas hrvatske domovine, njezina sloboda postignuta na načelima čovječnosti, pravednosti i demokracije. Za njega autor kaže, da je svojim jasnim, logičnim, kritičkim i misaonim horizontom dosegao takve domete, da je postao jedan od fundamentalnih i najvidovitijih povjesničara novijeg razdoblja hrvatske historiografije. No Tuđman nije samo povjesničar i politolog, nego i političar, državnik i strateg.

Knjiga oslikava društvenu i političku zbilju na ovim našim prostorima tijekom i nakon burnih događaja rušenja crvenoga imperija u Europi, a napose u bivšoj Jugoslaviji, kao i stanje u Hrvatskoj za vrijeme i nakon njezina nacionalnog i ideološkog oslobođenja. Osobito dojmljivo pisac ocrtava neke od najbližih suradnika Tuđmana kroz ovo razdoblje, što izaziva čuđenje, kako je nepatvoreni duhovni div mogao biti okružen suradnicima koji su u većini bili nepatvoreni duhovni pigmejci, a neki od njih vjerojatno i u službi stranih centara moći sa zadatkom da ga spriječe u stvaranju samostalne hrvatske države.

Jer svjetski gospodari kaosa su htjeli rušenje komunizma, ali ne i stvaranje novih nacionalnih država.Tuđmanu i hrvatskoj samostalnosti, osim toga, nisu bili skloni ni mnogi od bivših partijskih kadrova koji su se oko njega gurali, ni jugointegralisti, ni novinarski plaćenici u službi stranih gospodara. Što se tiče ovih zadnjih autor navodi činjenicu, da se kroz novinske stupce redovito javljaju defetističke misli, razorne,korozivne ideje koje nagrizaju sve što se zove tradicijsko, patriotsko, nacionalno, državotvorno, obiteljsko, etičko, spiritualno. Razmišljajući o ovome on se pita, odakle taj rušilački sindrom, taj grobarski posao i iracionalna pobuda za razaranjem hrvatskoga identiteta, ta demonska pobuna koja kao da namjerava sve hrvatsko raščovječiti, izobličiti, svako domoljublje i vjersko osvjedočenje izkarikirati. Objektivan promatrač nužno dolazi do zaključka, da se ovdje radi o petoj koloni u Hrvatskoj, koja ima za cilj potkopavanje hrvatske države.

Od mnogih tema koje izlaže autor ovdje ću se , zbog kratkoće vremena, zadržati samo na nekima.

Tuđman je znao da je Jugoslavija, kako monarhistička, tako i komunistička, bila samo krinka za srbijansko velikodržavlje . Ta tragična zabluda nazvana Jugoslavijom, sustavno je kao predvorje velike Srbije zatirala hrvatski nacionalni identitet. Ovom iskorištavanju i podčinjenosti Hrvatske služila je srpska mitomanija, koju je Tuđman prozreo i izložio znanstvenoj kritici. Tako je on razotkrio i jasenovački mit sa fantastično nerealnim brojem žrtava, koji je morao poslužiti da bi se prema vanjskom svijetu dokazala teza o genocidnosti hrvatskoga naroda, zbog čega bi opasno bilo Hrvatima dopustiti da imaju vlastitu državu, i da bi se kod samih Hrvata stvorio kompleks o njihovoj kolektivnoj krivnji, kako bi se nad njima lakše moglo vladati.

I, kako kaže autor, kada se pokrenula mračna odmetnička furija pobune Srba u Hrvatskoj, divljanje njihove hajdučije, pljačke, ubojstava, barbarstva i terora, uz neprikrivenu potporu jugoarmije i ekstremnih srbijanskih nacionalboljševika, Tuđman se suprotstavio tome hrvatskom policijom i zborom narodne garde, te je uspješno svladao atavističko srpsko divljanje i barbarsku ratnu orgiju. Na srpski pokušaj odcjepljenja dijela područja međunarodno priznate hrvatske države, Tuđman je odgovorio vojnoredarstvenom akcijom "Oluja", koja je zloporabom i perverzijom međunarodnog kaznenog prava lažno okvalificirana kao "zajednički zločinački pothvat". Svrha je te podvale, da se uništi kod Hrvata svijest o nacionalnom ponosu i nacionalnoj samostojnosti, da se slomi otpor u Hrvatskoj prema nekoj balkanskoj asocijaciji, a možda i da se sruši sama samostalna hrvatska država.

Tuđman je opetovano poručivao Srbima na tome području uoči i tijekom "Oluje" da ne odlaze i da ostanu kao lojalni hrvatski građani, i jamčio im je da im se ništa zla ne će dogoditi. To se najbolje vidi iz njegovih riječi izgovorenih povodom dolaska "vlaka slobode" kada je rekao: "Neka se prevlada to zlo na način, da onima koji su činili zlo, nikada više ne bude uzvraćeno zlo" (citirano iz "Vlak slobode", Zagreb 1996. s. 33). Ova podvala u optužnicama, nastala u radionicama velikih meštara novoga svjetskog poretka, ima za cilj olakšati stvaranje nadnacionalne balkanske tvorevine u koju bi se Hrvatska morala utopiti. Agenti ovoga "Big Brother-a" su vrlo vjerojatno po zadatku i Tuđmana okruživali. Tom istom cilju služe i one koncepcije europskog unitarizma, koje Europsku Uniju zamišljaju kao naddržavu za asimiliranje, a ne integriranje, malih naroda Europe. Pitaju li se naši europski pregovarači, što će biti s hrvatskom samostalnošću i s hrvatskim nacionalnim identitetom, kada se sve važnije političke, gospodarske, financijske,društvene i kulturalne odluke za Hrvatsku budu donosile nadglasavanjem u europskim institucijama, i kada Hrvatsku potpuno pokupuje strani kapital i osvoji strana radna snaga? Tuđman je znao da su Hrvati od svoga pokrštenja dio kulturalne i duhovne Europe, te da ako Hrvatska želi jednom postati članicom i institucionaliziranog europskog jedinstva, da to smije učiniti samo pod uvjetom da očuva svoj nacionalni identitet .

Promatrajući taj nadljudski Tuđmanov napor, taj njegov životni san da se stvori samostalna i neovisna hrvatska država, možda će netko postaviti pitanje, je li nacionalna država arhaizam danas u doba globalizacije, jesu li ti napori Tuđmana bili uzaludni? Duboko sam uvjeren da nisu. Nepobitna je činjenica, da je danas ujedinjenje čovječanstva u tehnologiji, gospodarstvu, financijama i informacijama ne samo spojivo, nego upravo obogaćeno nacionalnim različitostima. U doba omasovljenja, kad je osobni identitet sve više ugrožen, čovjek osjeća duboku nostalgiju za onim što ga razlikuje od drugih, za vlastitom osobnošću, za vlastitim domom. Kod bezličnosti, nomadske mobilnosti i iskorijenjenosti čovjeka u globalnom društvu, raste njegova čežnja za ukorijenjenošću, za osobnim i nacionalnim identitetom. Pogledajmo samo nacionalne, čak i lokalne, euforije na nogometnim natjecanjima. Danas u svijetu, nakon prestanka tzv. hladnoga rata, one bitne razlike među narodima nisu ni ideološke, ni političke, pa ni gospodarske, nego kulturalne i civilizacijske. Narodi sebe prvenstveno definiraju prema pretcima, vjeri, jeziku, povijesti, nacionalnim vrijednostima, običajima, tradiciji. Stoga je životni ideal dr. Franje Tuđmana o stvaranju nacionalne hrvatske države potreba dubokih slojeva ljudske psihe.

Iako je bio član komunističke partije Tuđman rano uviđa pogubnost marksističko-komunističke ideologije. On spoznaje da zločini komunizma, te najkrvavije utopije u povijesti čovječanstva, nisu samo "incidentni", samo slučajna zastranjivanja od navodno humane biti marksističkog komunizma, nego da oni nužno proizlaze iz dosljednog ostvarenja marksističkih teoretskih postavki.

Marxov ateizam, njegovo poimanje otuđenja kao pojave koja ima isključivo društveno-ekonomske uzroke, njegovo razlikovanje negativne od pozitivne slobode, sa svim pogubnim posljedicama koje iz ovoga nastaju , njegova dogma o mesijanskoj ulozi proletarijata koji će navodno uvesti čovječanstvo iz pretpovijesti u povijest, njegova romantična utopija o budućem zemaljskom raju što će ga čovjek kao novi Prometej vlastitim snagama uspostaviti na zemlji, njegova naivna prosvjetiteljsko-deterministička ideja o nužnom napretku povijesti, njegovo poimanje da zlo ima isključivo ekonomsko-socijalne, a ne antropološke, uzroke, sve je to razlog da se svugdje na svijetu marksistički komunizam razotkrio kao "najkrvavija utopija u povijesti" (Brzezinski).

S pravom se možemo pitati, ako oko 27 milijuna ubijenih u svijetu od nacizma ukazuje na njegovu zločinačku bit, zašto bi se preko 150 milijuna ubijenih u svijetu od komunizma moralo shvaćati kao zastranjivanje od navodno humane biti marksističkog komunizma? I danas se skoro tjedno pronalaze masovna grobišta i jame na našim prostorima u kojima su Titovi komunisti punili "podzemni bataljun" nevinim žrtvama.

Ako je sve ovo Tuđman spoznao možemo postaviti pitanje, zašto on nije proveo u Hrvatskoj lustraciju? Autor kaže, da kod tzv. hrvatske političke elite, podjednako desne i lijeve, nije bilo ni volje, ni moralne snage, ni dostojna cilja, da se provede lustracija, i da su u tome problemu bile odveć nazočne osobne kalkulacije i bojazni da se u postupku ne otkrije vlastita umiješanost te političke elite u partijsko doušničko djelovanje. To samo pokazuje, odakle je ta "politička elita" birana.

Autor kaže, da je Tuđman smatrao, da bi u tim turbulentnim vremenima lustracija izazvala razdor umjesto pomirbe među Hrvatima. No možemo postaviti pitanje, zašto lustracija nije bila provedena nakon završetka Domovinskoga rata i učvršćenja unutarnje sigurnosti hrvatske države? Umjesto lustracije, vukli su se smioni i opasni potezi kao npr. kooptiranje notornog udbaša Josipa Manolića i drugih sličnih njemu u sami vrh HDZ-a s motivacijom, da će se tako te ljude imati pod nadzorom, i da će oni svojim iskustvom pomoći ustrojavanju hrvatskih državnih službi. Rezultat je, nažalost, bio sasvim suprotan. Oni su poput metastaza karcinoma prodrli u sve pore hrvatske države i političkih stranaka, gdje su rovarili protiv svehrvatske pomirbe podržavajući podjelu na "ustaše" i "partizane", protiv povratka hrvatskih iseljenika, čak i protiv samog Tuđmana.

Nasupanost kroz duže razdoblje marksističkom ideologijom klasne mržnje prouzročila je u njima radikalne promjene kako u intelektualnom, tako i u karakternom smislu. I upravo su ti fosili komunističkog dogmatizma, ti karakterni kastrati, bili i ostali nakon Tuđmanove smrti najgrlatiji u poviku za tzv. "detuđmanizacijom" hrvatskoga društva, pri čemu je taj izraz za njih sinonim za rashrvaćenje Hrvatske. Kako kaže autor, oni i danas šire maglu, da je komunistička totalitarna prošlost bila bolja od demokratske sadašnjosti, što je posljedica ili njihova defektnog pamćenja, ili političkog primitivizma i ideološke zasukanosti. Neki od njih i danas s neukusnim patosom govore o komunističkom diktatoru i tiraninu Josipu Brozu Titu.

Autor kao odgovor na ovo daje zastrašujući popis Titovih zlodjela, od pobijenih jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu koje je Tito cinkanjem poslao u smrt, od sprječavanja podjele jugoslavenskog područja prema dogovoru u Jalti po kojoj bi Hrvatska bila ušla u sferu zapadnoeuropskoga sustava i izbjegla strahote komunističke diktature, pa do holokausta na Bleiburgu i Križnome putu, do Jazovke i drugih bezbrojnih jama koje je Tito punio nevinim žrtvama, do Titova prepotentnog odbijanja ponude "Marshallovog plana" 1946. da bi tako sa svojom komunističkom oligarhijom lakše vladao bijednom socijalističkom rajom i proleterskim parijama, do zloglasnih kazamata i "prevaspitnih" koncentracijskih logora OZN-e i UDB-e, u kojima je zbog domoljublja robijalo oko 150 tisuća Hrvata i Hrvatica, do 800 tisuća "gastarbajtera" prisiljenih na pečalbu zbog bijede u "socijalističkome raju", i do Domovinskoga rata u kojemu je Titova armijska soldateska počinila zvjerstva nad Hrvatima.

Nakon svega ovoga čudi, da su bilo koji pragmatički razlozi mogli biti toliko jaki, da se prilikom ideološkog oslobođenja Hrvatske od zločinačkog komunizma otvoreno i jasno nije osudilo Tita, kojega njemački sociolog Klaus Jacobi stavlja na nečasno 10. mjesto na listi svjetskih megaubojica 20. stoljeća zbog milijun i sto tisuća pobijenih nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Isto je tako nespojivo s nužnom dekomunizacijom hrvatskoga duhovnog ozračja spominjanje u hrvatskome Ustavu ZAVNOH-a kao jedne od izvorišnih osnova hrvatske države kad znamo, da je ZAVNOH bio samo fasada one komunističke partije Jugoslavije, koja je osloboditeljsku borbu protiv njemačkog i talijanskog okupatora hrvatske države nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta komunistička partija borila za sovjetsku Jugoslaviju, a nikada za samostalnu hrvatsku državu.

Nakon smrti Tuđmana i marginaliziranja, ili čak isključenja iz HDZ-a pod vodstvom Sanadera naglašeno antikomunističkih i "ognjištarskih" članova, mnogi su iskreno smatrali da je Tuđmanov duh HDZ-a prešao na novoutemeljenu stranku "Hrvatski blok" koju je osnovao Tuđmanov savjetnik Pašalić, pa su prišli toj stranci. Nažalost, prevarili su se, jer Tuđmanova samopožrtvovna ljubav prema hrvatskoj domovini, njegovo protivljenje da se Hrvatska rasproda strancima, njegovo ponosno sučeljavanje sa bjelosvjetskim protuhama i predstavnicima gospodara kaosa, sve je to nedostajalo obojici tih stranačkih čelnika. Kako veli autor za njih, obojica su vodila stranke po načelu vlastoljublja, a ne domoljublja, osobnog bogaćenja, a ne blagostanja naroda i države.Po riječima autora, stranka im je služila za njihov osobni "karijeristički alpinizam", a ne za uzdizanje neovisne hrvatske države.

Zaključak

Ova knjiga dokazuje, da su Hrvati imali u presudnom času svoje povijesti političara, državnika, znanstvenika i vojnog stratega, kojemu mogu zahvaliti svoju državnu samostalnost. Dr. Franjo Tuđman je bio utjelovljenje duha Starčevića, Radića, Stepinca i drugih predstavnika "vječne Hrvatske". Uspravan i ponosan, on se usudio usprotiviti svjetskim "olimpijcima" i krojačima tzv. novoga svjetskog poretka. Veličina dra Franje Tuđmana je u tome, što je uspio prepoznati povijesni trenutak za ostvarenje vjekovne hrvatske težnje za slobodnom i neovisnom hrvatskom državom, a onda povući konkretne poteze da se taj cilj ostvari u zajedničkom poletu, i uz nesebičnu žrtvu, većine hrvatskoga naroda. Poput Starčevića on je znao, da hrvatski narod predstavlja zaseban narodnosni i povijesno-psihički tip, te da je stoga mit o jugoslavenstvu grob hrvatskoga naroda i gubitak njegova identiteta.

Tuđman je znao, da dok god Srbi u Hrvatskoj ne shvate da ne mogu živjeti u njoj kao produžena ruka tuđinske i ugnjetavačke vlasti, nego kao lojalni građani Hrvatske, da će uvijek postojati opasnost da se Hrvati moraju boriti u svome domu za svoj dom. On je znao, da samo jaka hrvatska država može biti jamstvo, da se to ne će dogoditi, nego da će teći mirno suživot Srba i Hrvata u Hrvatskoj.

Dr. Franjo Tuđman je, što se rijetko spominje, bio čovjek, koji je zbog ostvarenja ovih ideala stoički strpljivo nosio svoj križ. Kao predsjednik hrvatske države on je morao kontaktirati sa stranim hohštaplerima i manipulatorima, sa domaćim sitnim politikantima; morao je podnositi duhovne patuljke, zatornike hrvatske kulture, jugane i njihove slugane koji su htjeli vratiti Hrvatsku na krvopleti i zloguki prostor Balkana, mržnju medijskih kroatofoba i klevetanja jugofila. On je ovaj križ svjesno i voljno nosio uspinjući se na svoju Golgotu. Nosio ga je za svoj ideal slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države iako je znao, da ga na vrhu te Golgote čeka prijevremena smrt.

A da je Tuđman nosio svoj križ s osobno izgrađenom religioznošću neka posvjedoči i ovaj događaj. Prilikom posjete pape Ivana Pavla II. Splitu 1998. godine imao sam privilegij cijelo poslije podne bitni s predsjednikom Tuđmanom u vili "Dalmacija", jer je protokol zahtijevao da se predsjednik, gradonačelnik i župan oproste od sv.Oca tek navečer u kaštelanskoj zračnoj luci. To sam poslijepodne razgovarao s Predsjednikom, među ostalim, i o Bogu, vjeri i bibliji. Sjećam se da je Tuđman s dubokim poštovanjem govorio o Kristovoj osobi i poruci. Rekao je i to, da je Katolička crkva u Hrvata ujedno i najbolji jamac da će Hrvati sačuvati na ovoj zemljopisnoj vjetrometini svoj nacionalni i vjerski identitet.

Citiram na završetku riječi jednog stranog diplomatskog promatrača: "S vremena na vrijeme povijest, okolnosti i ličnost zajedno proizvedu dominantne osobe, kao što su Charles de Gaulle u Francuskoj, ili George Washington i Franklin D. Roosevelt u SAD-u. Tuđman i njegova apsolutna predanost nezavisnosti hrvatskoga naroda bili su duša pokreta za nezavisnost, kada su drugi oklijevali u koracima i gubili se u pojedinostima. Tuđman je uvijek promatrao veliku sliku, ne gubeći iz vida cilj: nezavisnost. Pažljivo je čuvao ključne vrijednosti hrvatske kulture. Poput de Gaulla nije želio kompromitirati hrvatske vrijednosti i tradiciju. Hrvatska je danas nezavisna. Franjo Tuđman zaslužuje posebno priznanje za jedinstvenu ulogu u pretvaranju hrvatskih snova u stvarnost" (Thomas P.Melady u knjizi "Tuđman i budućnost Hrvatske", Zagreb 2003.).

Knjiga koju prikazujemo nepobitan je dokaz istinitosti ovih riječi. Stoga je toplo preporučam svakom onom, tko želi dublje poniknuti u osobnost, motivaciju, ideale i djela dra Franje Tuđmana. Autoru ove knjige čestitam na bogatstvu prikupljenog materijala i na sistematizaciji i jasnoći prikaza, što će bez sumnje ovo djelo učiniti da dugo vremena bude nezaobilazno vrelo podataka i referentna literatura za dra Franju Tuđmana i njegovu baštinu.

Prof. dr. Branimir Lukšić

25.09.2010.