Jer
svjetski gospodari kaosa su htjeli rušenje komunizma,
ali ne i stvaranje novih nacionalnih država.Tuđmanu i
hrvatskoj samostalnosti, osim toga, nisu bili skloni
ni mnogi od bivših partijskih kadrova koji su se oko
njega gurali, ni jugointegralisti, ni novinarski
plaćenici u službi stranih gospodara. Što se tiče ovih
zadnjih autor navodi činjenicu, da se kroz novinske
stupce redovito javljaju defetističke misli,
razorne,korozivne ideje koje nagrizaju sve što se zove
tradicijsko, patriotsko, nacionalno, državotvorno,
obiteljsko, etičko, spiritualno. Razmišljajući o ovome
on se pita, odakle taj rušilački sindrom, taj
grobarski posao i iracionalna pobuda za razaranjem
hrvatskoga identiteta, ta demonska pobuna koja kao da
namjerava sve hrvatsko raščovječiti, izobličiti, svako
domoljublje i vjersko osvjedočenje izkarikirati.
Objektivan promatrač nužno dolazi do zaključka, da se
ovdje radi o petoj koloni u Hrvatskoj, koja ima za
cilj potkopavanje hrvatske države.
Od mnogih tema koje izlaže autor ovdje
ću se , zbog kratkoće vremena, zadržati samo na
nekima.
Tuđman je
znao da je Jugoslavija, kako monarhistička, tako i
komunistička, bila samo krinka za srbijansko
velikodržavlje . Ta tragična zabluda nazvana
Jugoslavijom, sustavno je kao predvorje velike Srbije
zatirala hrvatski nacionalni identitet. Ovom
iskorištavanju i podčinjenosti Hrvatske služila je
srpska mitomanija, koju je Tuđman prozreo i izložio
znanstvenoj kritici. Tako je on razotkrio i
jasenovački mit sa fantastično nerealnim brojem
žrtava, koji je morao poslužiti da bi se prema
vanjskom svijetu dokazala teza o genocidnosti
hrvatskoga naroda, zbog čega bi opasno bilo Hrvatima
dopustiti da imaju vlastitu državu, i da bi se kod
samih Hrvata stvorio kompleks o njihovoj kolektivnoj
krivnji, kako bi se nad njima lakše moglo vladati.
I, kako kaže
autor, kada se pokrenula mračna odmetnička furija
pobune Srba u Hrvatskoj, divljanje njihove hajdučije,
pljačke, ubojstava, barbarstva i terora, uz
neprikrivenu potporu jugoarmije i ekstremnih
srbijanskih nacionalboljševika, Tuđman se suprotstavio
tome hrvatskom policijom i zborom narodne garde, te je
uspješno svladao atavističko srpsko divljanje i
barbarsku ratnu orgiju. Na srpski pokušaj odcjepljenja
dijela područja međunarodno priznate hrvatske države,
Tuđman je odgovorio vojnoredarstvenom akcijom "Oluja",
koja je zloporabom i perverzijom međunarodnog kaznenog
prava lažno okvalificirana kao "zajednički zločinački
pothvat". Svrha je te podvale, da se uništi kod Hrvata
svijest o nacionalnom ponosu i nacionalnoj
samostojnosti, da se slomi otpor u Hrvatskoj prema
nekoj balkanskoj asocijaciji, a možda i da se sruši
sama samostalna hrvatska država.
Tuđman je opetovano poručivao Srbima
na tome području uoči i tijekom "Oluje" da ne odlaze i
da ostanu kao lojalni hrvatski građani, i jamčio im je
da im se ništa zla ne će dogoditi. To se najbolje vidi
iz njegovih riječi izgovorenih povodom dolaska "vlaka
slobode" kada je rekao: "Neka se prevlada to zlo na
način, da onima koji su činili zlo, nikada više ne
bude uzvraćeno zlo" (citirano iz "Vlak slobode",
Zagreb 1996. s. 33). Ova podvala u optužnicama,
nastala u radionicama velikih meštara novoga svjetskog
poretka, ima za cilj olakšati stvaranje nadnacionalne
balkanske tvorevine u koju bi se Hrvatska morala
utopiti. Agenti ovoga "Big Brother-a" su vrlo
vjerojatno po zadatku i Tuđmana okruživali. Tom istom
cilju služe i one koncepcije europskog unitarizma,
koje Europsku Uniju zamišljaju kao naddržavu za
asimiliranje, a ne integriranje, malih naroda Europe.
Pitaju li se naši europski pregovarači, što će biti s
hrvatskom samostalnošću i s hrvatskim nacionalnim
identitetom, kada se sve važnije političke,
gospodarske, financijske,društvene i kulturalne odluke
za Hrvatsku budu donosile nadglasavanjem u europskim
institucijama, i kada Hrvatsku potpuno pokupuje strani
kapital i osvoji strana radna snaga? Tuđman je znao da
su Hrvati od svoga pokrštenja dio kulturalne i duhovne
Europe, te da ako Hrvatska želi jednom postati
članicom i institucionaliziranog europskog jedinstva,
da to smije učiniti samo pod uvjetom da očuva svoj
nacionalni identitet .
Promatrajući taj nadljudski Tuđmanov
napor, taj njegov životni san da se stvori samostalna
i neovisna hrvatska država, možda će netko postaviti
pitanje, je li nacionalna država arhaizam danas u doba
globalizacije, jesu li ti napori Tuđmana bili
uzaludni? Duboko sam uvjeren da nisu. Nepobitna je
činjenica, da je danas ujedinjenje čovječanstva u
tehnologiji, gospodarstvu, financijama i informacijama
ne samo spojivo, nego upravo obogaćeno nacionalnim
različitostima. U doba omasovljenja, kad je osobni
identitet sve više ugrožen, čovjek osjeća duboku
nostalgiju za onim što ga razlikuje od drugih, za
vlastitom osobnošću, za vlastitim domom. Kod
bezličnosti, nomadske mobilnosti i iskorijenjenosti
čovjeka u globalnom društvu, raste njegova čežnja za
ukorijenjenošću, za osobnim i nacionalnim identitetom.
Pogledajmo samo nacionalne, čak i lokalne, euforije na
nogometnim natjecanjima. Danas u svijetu, nakon
prestanka tzv. hladnoga rata, one bitne razlike među
narodima nisu ni ideološke, ni političke, pa ni
gospodarske, nego kulturalne i civilizacijske. Narodi
sebe prvenstveno definiraju prema pretcima, vjeri,
jeziku, povijesti, nacionalnim vrijednostima,
običajima, tradiciji. Stoga je životni ideal dr.
Franje Tuđmana o stvaranju nacionalne hrvatske države
potreba dubokih slojeva ljudske psihe.
Iako je bio
član komunističke partije Tuđman rano uviđa pogubnost
marksističko-komunističke ideologije. On spoznaje da
zločini komunizma, te najkrvavije utopije u povijesti
čovječanstva, nisu samo "incidentni", samo slučajna
zastranjivanja od navodno humane biti marksističkog
komunizma, nego da oni nužno proizlaze iz dosljednog
ostvarenja marksističkih teoretskih postavki.
Marxov
ateizam, njegovo poimanje otuđenja kao pojave koja ima
isključivo društveno-ekonomske uzroke, njegovo
razlikovanje negativne od pozitivne slobode, sa svim
pogubnim posljedicama koje iz ovoga nastaju , njegova
dogma o mesijanskoj ulozi proletarijata koji će
navodno uvesti čovječanstvo iz pretpovijesti u
povijest, njegova romantična utopija o budućem
zemaljskom raju što će ga čovjek kao novi Prometej
vlastitim snagama uspostaviti na zemlji, njegova
naivna prosvjetiteljsko-deterministička ideja o nužnom
napretku povijesti, njegovo poimanje da zlo ima
isključivo ekonomsko-socijalne, a ne antropološke,
uzroke, sve je to razlog da se svugdje na svijetu
marksistički komunizam razotkrio kao "najkrvavija
utopija u povijesti" (Brzezinski).
S pravom se možemo pitati, ako oko 27
milijuna ubijenih u svijetu od nacizma ukazuje na
njegovu zločinačku bit, zašto bi se preko 150 milijuna
ubijenih u svijetu od komunizma moralo shvaćati kao
zastranjivanje od navodno humane biti marksističkog
komunizma? I danas se skoro tjedno pronalaze masovna
grobišta i jame na našim prostorima u kojima su Titovi
komunisti punili "podzemni bataljun" nevinim žrtvama.
Ako je sve ovo Tuđman spoznao možemo
postaviti pitanje, zašto on nije proveo u Hrvatskoj
lustraciju? Autor kaže, da kod tzv. hrvatske političke
elite, podjednako desne i lijeve, nije bilo ni volje,
ni moralne snage, ni dostojna cilja, da se provede
lustracija, i da su u tome problemu bile odveć nazočne
osobne kalkulacije i bojazni da se u postupku ne
otkrije vlastita umiješanost te političke elite u
partijsko doušničko djelovanje. To samo pokazuje,
odakle je ta "politička elita" birana.
Autor kaže, da je Tuđman smatrao, da
bi u tim turbulentnim vremenima lustracija izazvala
razdor umjesto pomirbe među Hrvatima. No možemo
postaviti pitanje, zašto lustracija nije bila
provedena nakon završetka Domovinskoga rata i
učvršćenja unutarnje sigurnosti hrvatske države?
Umjesto lustracije, vukli su se smioni i opasni potezi
kao npr. kooptiranje notornog udbaša Josipa Manolića i
drugih sličnih njemu u sami vrh HDZ-a s motivacijom,
da će se tako te ljude imati pod nadzorom, i da će oni
svojim iskustvom pomoći ustrojavanju hrvatskih
državnih službi. Rezultat je, nažalost, bio sasvim
suprotan. Oni su poput metastaza karcinoma prodrli u
sve pore hrvatske države i političkih stranaka, gdje
su rovarili protiv svehrvatske pomirbe podržavajući
podjelu na "ustaše" i "partizane", protiv povratka
hrvatskih iseljenika, čak i protiv samog Tuđmana.
Nasupanost kroz duže razdoblje
marksističkom ideologijom klasne mržnje prouzročila je
u njima radikalne promjene kako u intelektualnom, tako
i u karakternom smislu. I upravo su ti fosili
komunističkog dogmatizma, ti karakterni kastrati, bili
i ostali nakon Tuđmanove smrti najgrlatiji u poviku za
tzv. "detuđmanizacijom" hrvatskoga društva, pri čemu
je taj izraz za njih sinonim za rashrvaćenje Hrvatske.
Kako kaže autor, oni i danas šire maglu, da je
komunistička totalitarna prošlost bila bolja od
demokratske sadašnjosti, što je posljedica ili njihova
defektnog pamćenja, ili političkog primitivizma i
ideološke zasukanosti. Neki od njih i danas s
neukusnim patosom govore o komunističkom diktatoru i
tiraninu Josipu Brozu Titu.
Autor kao odgovor na ovo daje
zastrašujući popis Titovih zlodjela, od pobijenih
jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu koje je
Tito cinkanjem poslao u smrt, od sprječavanja podjele
jugoslavenskog područja prema dogovoru u Jalti po
kojoj bi Hrvatska bila ušla u sferu zapadnoeuropskoga
sustava i izbjegla strahote komunističke diktature, pa
do holokausta na Bleiburgu i Križnome putu, do Jazovke
i drugih bezbrojnih jama koje je Tito punio nevinim
žrtvama, do Titova prepotentnog odbijanja ponude
"Marshallovog plana" 1946. da bi tako sa svojom
komunističkom oligarhijom lakše vladao bijednom
socijalističkom rajom i proleterskim parijama, do
zloglasnih kazamata i "prevaspitnih" koncentracijskih
logora OZN-e i UDB-e, u kojima je zbog domoljublja
robijalo oko 150 tisuća Hrvata i Hrvatica, do 800
tisuća "gastarbajtera" prisiljenih na pečalbu zbog
bijede u "socijalističkome raju", i do Domovinskoga
rata u kojemu je Titova armijska soldateska počinila
zvjerstva nad Hrvatima.
Nakon svega ovoga čudi, da su bilo
koji pragmatički razlozi mogli biti toliko jaki, da se
prilikom ideološkog oslobođenja Hrvatske od
zločinačkog komunizma otvoreno i jasno nije osudilo
Tita, kojega njemački sociolog Klaus Jacobi stavlja na
nečasno 10. mjesto na listi svjetskih megaubojica 20.
stoljeća zbog milijun i sto tisuća pobijenih nakon
završetka Drugoga svjetskog rata. Isto je tako
nespojivo s nužnom dekomunizacijom hrvatskoga duhovnog
ozračja spominjanje u hrvatskome Ustavu ZAVNOH-a kao
jedne od izvorišnih osnova hrvatske države kad znamo,
da je ZAVNOH bio samo fasada one komunističke partije
Jugoslavije, koja je osloboditeljsku borbu protiv
njemačkog i talijanskog okupatora hrvatske države
nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao
svoju zaslugu, iako se ta komunistička partija borila
za sovjetsku Jugoslaviju, a nikada za samostalnu
hrvatsku državu.
Nakon smrti Tuđmana i
marginaliziranja, ili čak isključenja iz HDZ-a pod
vodstvom Sanadera naglašeno antikomunističkih i
"ognjištarskih" članova, mnogi su iskreno smatrali da
je Tuđmanov duh HDZ-a prešao na novoutemeljenu stranku
"Hrvatski blok" koju je osnovao Tuđmanov savjetnik
Pašalić, pa su prišli toj stranci. Nažalost, prevarili
su se, jer Tuđmanova samopožrtvovna ljubav prema
hrvatskoj domovini, njegovo protivljenje da se
Hrvatska rasproda strancima, njegovo ponosno
sučeljavanje sa bjelosvjetskim protuhama i
predstavnicima gospodara kaosa, sve je to nedostajalo
obojici tih stranačkih čelnika. Kako veli autor za
njih, obojica su vodila stranke po načelu
vlastoljublja, a ne domoljublja, osobnog bogaćenja, a
ne blagostanja naroda i države.Po riječima autora,
stranka im je služila za njihov osobni "karijeristički
alpinizam", a ne za uzdizanje neovisne hrvatske
države.
Zaključak
Ova knjiga dokazuje, da su Hrvati
imali u presudnom času svoje povijesti političara,
državnika, znanstvenika i vojnog stratega, kojemu mogu
zahvaliti svoju državnu samostalnost. Dr. Franjo
Tuđman je bio utjelovljenje duha Starčevića, Radića,
Stepinca i drugih predstavnika "vječne Hrvatske".
Uspravan i ponosan, on se usudio usprotiviti svjetskim
"olimpijcima" i krojačima tzv. novoga svjetskog
poretka. Veličina dra Franje Tuđmana je u tome, što je
uspio prepoznati povijesni trenutak za ostvarenje
vjekovne hrvatske težnje za slobodnom i neovisnom
hrvatskom državom, a onda povući konkretne poteze da
se taj cilj ostvari u zajedničkom poletu, i uz
nesebičnu žrtvu, većine hrvatskoga naroda. Poput
Starčevića on je znao, da hrvatski narod predstavlja
zaseban narodnosni i povijesno-psihički tip, te da je
stoga mit o jugoslavenstvu grob hrvatskoga naroda i
gubitak njegova identiteta.
Tuđman je
znao, da dok god Srbi u Hrvatskoj ne shvate da ne mogu
živjeti u njoj kao produžena ruka tuđinske i
ugnjetavačke vlasti, nego kao lojalni građani
Hrvatske, da će uvijek postojati opasnost da se Hrvati
moraju boriti u svome domu za svoj dom. On je znao, da
samo jaka hrvatska država može biti jamstvo, da se to
ne će dogoditi, nego da će teći mirno suživot Srba i
Hrvata u Hrvatskoj.
Dr. Franjo Tuđman je, što se rijetko spominje, bio
čovjek, koji je zbog ostvarenja ovih ideala stoički
strpljivo nosio svoj križ. Kao predsjednik hrvatske
države on je morao kontaktirati sa stranim
hohštaplerima i manipulatorima, sa domaćim sitnim
politikantima; morao je podnositi duhovne patuljke,
zatornike hrvatske kulture, jugane i njihove slugane
koji su htjeli vratiti Hrvatsku na krvopleti i zloguki
prostor Balkana, mržnju medijskih kroatofoba i
klevetanja jugofila. On je ovaj križ svjesno i voljno
nosio uspinjući se na svoju Golgotu. Nosio ga je za
svoj ideal slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske
države iako je znao, da ga na vrhu te Golgote čeka
prijevremena smrt.
A da je Tuđman
nosio svoj križ s osobno izgrađenom religioznošću neka
posvjedoči i ovaj događaj. Prilikom posjete pape Ivana
Pavla II. Splitu 1998. godine imao sam privilegij
cijelo poslije podne bitni s predsjednikom Tuđmanom u
vili "Dalmacija", jer je protokol zahtijevao da se
predsjednik, gradonačelnik i župan oproste od sv.Oca
tek navečer u kaštelanskoj zračnoj luci. To sam
poslijepodne razgovarao s Predsjednikom, među ostalim,
i o Bogu, vjeri i bibliji. Sjećam se da je Tuđman s
dubokim poštovanjem govorio o Kristovoj osobi i
poruci. Rekao je i to, da je Katolička crkva u Hrvata
ujedno i najbolji jamac da će Hrvati sačuvati na ovoj
zemljopisnoj vjetrometini svoj nacionalni i vjerski
identitet.
Citiram na završetku riječi jednog
stranog diplomatskog promatrača: "S vremena na vrijeme
povijest, okolnosti i ličnost zajedno proizvedu
dominantne osobe, kao što su Charles de Gaulle u
Francuskoj, ili George Washington i Franklin D.
Roosevelt u SAD-u. Tuđman i njegova apsolutna
predanost nezavisnosti hrvatskoga naroda bili su duša
pokreta za nezavisnost, kada su drugi oklijevali u
koracima i gubili se u pojedinostima. Tuđman je uvijek
promatrao veliku sliku, ne gubeći iz vida cilj:
nezavisnost. Pažljivo je čuvao ključne vrijednosti
hrvatske kulture. Poput de Gaulla nije želio
kompromitirati hrvatske vrijednosti i tradiciju.
Hrvatska je danas nezavisna. Franjo Tuđman zaslužuje
posebno priznanje za jedinstvenu ulogu u pretvaranju
hrvatskih snova u stvarnost" (Thomas P.Melady u knjizi
"Tuđman i budućnost Hrvatske", Zagreb 2003.).
Knjiga koju prikazujemo nepobitan je
dokaz istinitosti ovih riječi. Stoga je toplo
preporučam svakom onom, tko želi dublje poniknuti u
osobnost, motivaciju, ideale i djela dra Franje
Tuđmana. Autoru ove knjige čestitam na bogatstvu
prikupljenog materijala i na sistematizaciji i jasnoći
prikaza, što će bez sumnje ovo djelo učiniti da dugo
vremena bude nezaobilazno vrelo podataka i referentna
literatura za dra Franju Tuđmana i njegovu baštinu.
Prof. dr.
Branimir Lukšić
25.09.2010.
|