Gospođe i
gospodo,
Večeras vas posebno srdačno
pozdravljam jer pred nama stoji ukoričeno velebno,
znanstveno i stručno djelo o radu Haaškoga suda, a
posebno njegova Tužiteljstva, koje se, nasuprot
tradicionalnom, ali i važećem međunarodnom pravu
usredotočilo na izjednačavanje krivnje svih sudionika
u nedavnim ratovima, koje su početkom devedesetih
godina, zajednički započeli komunistička jugoslavenska
vlast te Srbija i Crna Gora svojom agresijom na
Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Za ovo djelo, kao i
organizaciju svih osam znanstveno-stručnih skupova,
ponajprije treba zahvaliti glavnom organizatoru
skupova, umirovljenu sucu Ustavnoga suda Republike
Hrvatske - Milanu Vukoviću te 32-jici domaćih i
inozemnih izlagača, koji su čak i pod različitim
pritiscima, svojim znanjem, radom i velikom
pronicljivošću osvjetljavali, u mraku hrvatske
javnosti, rad ove međunarodne ustanove. Također treba
zahvaliti i Hrvatskom kulturnom vijeću na čelu s
predsjednikom Hrvojem Hitrecom i njegovu
organizacijskom te nakladničkom obolu, kao i medijskim
kućama, koje su, unatoč restrikciji drukčijih pogleda
na rad Haaškoga suda, posvećivale svojevrsnu pozornost
radu ovih naših skupova.
U dvosveščanu zborniku, što vam ga
večeras predstavljamo, a koji ima 1112 stranica,
objavljeni su radovi uglednih pravnika, sudaca,
odvjetnika, povjesničara, politologa, sociologa,
medicinara, političara, književnika i publicista.
Tematski obrađuju slučajeve, što ih Haaški sud vodi
ili je vodio protiv hrvatskih časnika, optuženih
čudnovatom optužbom za udruživanje u zločinačku
organizaciju, koja je izvela zločinački pothvat.
Klasificiranje ovakve optužbe možda bi bilo i moguće
protiv diktatorskih, komunističkih režima, koji na
vlast dolaze revolucionarnim prevratima, a svoju
zločinačku politiku vode likvidacijom klasnih, ali i
drugih neprijatelja. Nu, u demokratskom sustavu, gdje
narod bira svoju vlast na slobodnim izborima, a
referendumom potvrđuje njezine dalekosežne odluke, kao
na primjer onu o izlasku iz savezne jugokomunističke
države i uspostavi vlastite nezavisnosti, ovakva
kvalifikacija o izabranim narodnim predstavnicima,
zapravo cijeli jedan narod proglašava zločinačkim, što
je nedopustivo u civiliziranu svijetu. Ono što je u
civiliziranu svijetu nedopustivo, nažalost postalo je
navikom u ucijenjenoj hrvatskoj politici zadnjih deset
godina, pa bi po načelima pravde, oni koji su u
tajnosti i bez znanja javnosti i naroda donosili
pogodne političke odluke u prilog Haaškom tužiteljstvu
ili državama, koje su preko njega vodile svoju
balkansku politiku, zasigurno bi u zapadnjačkim
pravnim sustavima zaslužili kvalifikaciju zločinačke
skupine. Evo kako u završnoj riječi pred Haaškim sudom
u procesu protiv generala Ante Gotovine tužitelj
Tieger definira hrvatsku krivnju: "Franjo Tuđman je
bio nepovredljivi politički i vojni vođa Hrvatske,
posvećen viziji hrvatske nacije uskrsle iz prošlosti.
Bio je uvjeren da su višenacionalne države neodržive,
i da je to bolje što je država nacionalno homogenija.
O tome je držao lekcije političarima iz
višenacionalnih država. Srbi su za Tuđmana
predstavljali drugačiju civilizaciju, nespojivu s
hrvatskom, a Hrvatsku je kroz povijest vidio kao
granicu Istoka i Zapada, koja sprečava prodor
pravoslavaca prema Zapadu. Na Brijunima je osmišljen
zločinačni plan da se Srbi istjeraju iz Hrvatske
topništvom i psihološki djelovanjem, što je provedeno
u Oluji. Cilj sastanka na Brijunima bio je izazvati
odlazak civila".
Nemam nakanu odgovarati tužitelju jer
su to ionako već napravili odvjetnici generala
Gotovine, nu ipak valja se zapitati: nisu li Churchill
i Roosvelt bili nepovredljivi vojni i politički vođe
svojih naroda tijekom rata proti nacističkoj
Njemačkoj? Hrvatska nacija nije uskrsla iz prošlosti,
jer njezin državno-pravni kontinuitet, osim
kratkotrajna prekida tijekom prve srbijanske okupacije
1918.-1939. seže sve do srednjega vijeka, a ograničenu
vrstu državnosti imala je čak i tijekom druge srpske
okupacije, nakon 1945. Tuđmanova je krivnja, po
haaškom tužitelji, ali i Hrvata koji su ga izabrali,
što je on bio uvjeren da su neodržive višenacionalne
države. Sudi li Tieger čovjekovu uvjerenju jednako
kako su sudili totalitarni komunistički i fašistički
režimi? Raspad pak bivšega SSSR-a i Češkoslovačke, ali
i Jugoslavije nisu demantirali Tuđmanovo uvjerenje, za
koje ga optužuje haaški tužitelj! Slovenija je pak
izbjegla čak i onaj epizodni rat sa Srbijom, samo zato
što nije imala znatniju srpsku manjinu, koja bi na
račun prebivališta svojatala slovensku zemlju. Tu je
Tiegerovu nehomogenost krvavo platila prvo Hrvatska, a
onda posebno BiH, pa se ovakve tužiteljeve tvrdnje
mogu smatrati opravdanjem genocida u Vukovaru,
Škabrnji i Srebrenici, što su ga počinile srpske
postrojbe. Razdjelnicu pak između istoka i zapada
uspostavilo je još Rimsko Carstvo na rijeci Drini, a
turski pohodi na kraju srednjega vijeka pomicali su je
prema zapadu, sve dok nije otprilike ustaljena na
današnjoj hrvatskoj granici. Zato Hrvatska i jest
dobila naslov "Predziđe kršćanstva", koje se, bez
obzira na Tiegerove sadašnje političke projekcije
prostiralo daleko na zapad, iza njezinih granica. O
različitosti Hrvata i Srba govore njihove različite
povijesti i kulture, a svako nasilno jednačenje i
spajanje tih dvaju naroda tragično je i krvavo
završavalo. Žele li oni koje predstavlja Tieger
opetovanje novih krvoprolića? U tužiteljevoj završnoj
riječi očito se skriva politička optužnica hrvatskom
narodu, zato što je napustio Jugoslaviju, pa u
završnom nastupu umjesto pravničke, može se nazrijeti
tek želja za uspostavom novoga geopolitičkog projekta.
Nasuprot tužiteljevim neutemeljenim i iracionalnim
optužbama stoji odgovor stručnjak za međunarodno pravo
i branitelja generala Gotovine, Payama Akhavana, koji
smatra kako Hrvatska nije bila dužna prihvatiti
odbjegle Srbe, koji su sa svojom okupacijskom vojskom
organizirano povlačila s oslobođenih hrvatskih
državnih područja. Hrvatska je imala pravo spriječiti
povratak Srba u Hrvatsku. Pozvao se na presudu
međunarodnog suda u sporu Etiopije i Eritreje, gdje je
ustanovljeno da država ima pravo protjerati
neprijateljske strane državljane u vrijeme trajanja
sukoba. "Ne dopustiti masovni povratak neprijateljskih
državljana spada u suverena prava Republike Hrvatske.
Logično je da Hrvatska nema obavezu da dopusti njihov
masovan povratak za vrijeme oružanog sukoba", rekao je
Akhavan. Argument da bi se stanovnici Martićeve
paradržave mogli smatrati hrvatskim državljanima
Akhavan je odbio, rekavši da su se oni upravo zato
pobunili jer nisu htjeli prihvatiti Hrvatsku kao svoju
državu. "Odbili su prihvatiti Hrvatsku i zato se mogu
smatrati stranim državljanima", rekao je.
O svim tim i takvim politikama, ali i
zamjeni teza, informacijskom ratu na domaćoj i
inozemnoj medijskoj pozornici mogu se pronaći također
prilozi u ovom zborniku. Posebno treba istaknuti niz
tekstova o metodologiji rada bivše tužiteljice Carle
del Ponte, koja bi zbog ucjena i potkupljivanja
svjedoka bila proglašena krivom i u najzabitijem
provincijskom sudu u bilo kojoj suverenoj državi. Kad
je pak riječ o svjedocima utvrđeno je kako su mnogi od
njih pred sudom koristili tzv. šok-retoriku, kojom se
inače jugoslavenska komunistička propaganda služila u
razdoblju učvršćivanja svoje vlasti poslije Drugoga
svjetskog rata, dok su za potrebe drugih svjedoka
izmišljane ratne operacije i sukobi s Hrvatskom
vojskom, a njihovi časnici u svojoj domovini pokupili
cijeli niz odličja za tu neviđeno očitovanu hrabrost.
Zato posebno ističem jedno od izlaganja povjesničara i
gospićko-senjskoga biskupa mons. Mile Bogovića, koje
može poslužiti povjesničarima, kao pravi uvod u
metodologiju istraživanja povijesnih vrela. Lako bi se
se moglo zaključiti kako je Tužiteljstvo, nezadovoljno
rezultatima velikosrpske agresije na hrvatske zemlje,
već završeni rat na području Hrvatske i BiH, prenijelo
u Haašku sudnicu, gdje u dubokoj pozadini, uz
sudionike i dalje međusobno ratuju velike sile.
Povijest nas uči da je tako bilo i u prošlosti pa nema
nikakva razloga da ne bude i danas. Svojedobno je, na
primjer, znameniti hrvatski narodni junak Ivo Senjanin
(Ivan Vlatković) zajedno sa 300 svojih uskoka
sudjelovao u oslobađanju Klisa od Turaka (7. travnja
1596.), nu zbog promjene u političkim odnosima između
Mlečana i Turaka, Venecijanci su ubrzo raspisali
ucjenu na njegovu glavu. Kad je pak u studenom 1606.
sklopljen mir između Habsburške Monarhije i Osmanskog
Carstva, austrijskom nadvojvodi i njegovu podaniku Ivi
Senjaninu bilo je zabranjeno provaljivati na turska
područja. Kao prilog sređivanju državnih odnosa
Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog
Carstva u Senju je, zbog stradanja turskih podanika u
sukobu s Turcima, provedena istraga protiv Ive
Senjanina. Senjski vojnici i njegovi uskoci tada su
potpisali otvorenu izjavu da se braća Vlatkovići, Ivo
i Miho, oslobode iz pritvora jer oni znaju da su se
junački ponašali, a senjski kaptol u pismu nadvojvodi
u Gradcu i Karlovačkom ratnom sudu izjavljuje kako su
se braća Vlatkovići viteški ponašali te da su dobri
kršćani i katolici. Na kraju okrivljeni Ivo Senjanin
osuđen je na smrt, zato što je oduzeo nešto opskrbe
senjskom upravitelju, a žalbe i pozitivna mišljenja o
njegovu junaštvu nisu spriječila pogubljenje. Na njeg
je u narodu do danas ostalo sjećanje, a predaja nam
svjedoči kako je narod uz junake pamtio i njihove
izdajnike.
U pozadini pak suđenja današnjim
hrvatskim junacima i dalje ratuju velevlasti pa će u
konačnici i presuda našim generalima očito biti
rezultat njihova kompromisa. Nama pak u borbi za
istinu, pravdu i slobodu hrvatske države ostaju naše
vrijednosti na kojima su izrasli i naši junaci.
Strah od možebitno oslobađajuće
presude uzbunio je političku elitu, ali i neke
međunarodne krugove, čije probitke, umjesto interesa
hrvatskoga naroda, zastupaju domaći političari. Tako
je predsjednik države Ivo Josipović, komentirajući
završetak suđenja, izjavio da "moramo znati da ono zlo
što se događalo ima ime i prezime i da će netko za
njega sasvim sigurno odgovarati". Nekoliko se bivših
časnika JNA, koji su inače bili i u HV-u, doduše opire
kaznenoj odgovornosti časnika, nu kao i haaško
tužiteljstvo zastupaju tezu o političkoj odgovornosti
hrvatskoga vrhovništva. Anton Tus smatra kako je
"krivac za to famozna druga linija zapovijedanja!
Pazili smo da se HV spasi od zločina koji su došli
nakon borbi, kaže Tus i dodaje kako se krivnja
politike ne može svaljivati na leđa vojnicima. Branko
Borković drži kako "vojnik ponovno mora odgovarati za
nedorečenost i pogreške politike". Petar Stipetić
ocjenjuje da "nije logično da se sada sve svaljuje na
vojsku, a političari ostaju nedodirljivi. Pitam se
gdje su u Haagu predstavnici civilnih vlasti, pa da se
vidi i njihova odgovornost," kaže Stpetić. Bivši
Račanov ministar obrane Jozo Radoš, inače poznat po
odluci kojom je prekinuo ugovor s Izraelom o
modernizaciji hrvatskih migova te ih poslao na
elektronizaciju u Rumunjsku, smatra kako su "zločini
koji su se dogodili više odgovornost političkog nego
vojnog vrha".
Stlističko-jezična raščlamba haških
optužnica te ovih nekoliko uzgrednih izjava o
završetku suđenja, mogla bi pokazati kako su optužnice
protiv hrvatskih časnika, prvotno ispisane u Zagrebu,
a naknadno dorađivane u političkim uredima
međunarodnih središta moći. Zato je u Hrvatskoj, odmah
nakon završetka suđenja pokrenuta cijela
sudsko-medijska kampanja, kojom se pokušava utjecati
na možebitno oslobađajuću odluku Haaškoga suda. Svoj
trećejanuarski mandat, kojim je počeo progon hrvatskih
časnika i kriminalizaciju Oluje, Ivica Račan je počeo
izjavom talijanskim medijima, kako je HDZ kriminalna
organizacija. Njegovi današnji nasljednici, u
očekivanju presude, javno opetuju Račanovu optužnicu
današnjem HDZ-u, vjerojatno se nadajući, kako će
Haaški sud uvažiti komponentu kontinuiteta "zločinačke
organizacije" i njezina "zločinačkog pothvata".
Rušenje optužnice, koju su uspješno izveli američki
odvjetnici, očito je iznenadilo domaće autore
optužnica pa su istodobno pokrenuli cijeli niz
mehanizama kojim nastavljaju kriminalizaciju
Domovinskoga rata. Sad se već priprema optužnica
protiv navodna progona Srba 1991. u Vukovaru, otvoren
je slučaj Kuline o navodnu zlostavljanju srpskih
zarobljenika u Šibeniku, osvježeno je medijsko
opetovanje navodna zlostavljanja zatvorenika u
splitskoj Lori, a u Sisku je već počelo suđenje
četvorici hrvatskih vojnika za navodni ratni zločin
1991. Odlukom o oduzimanju činova javno se, na
nezakonit način, u kampanju uključio i predsjednik
Republike I. Josipović. Silno aktualizirana kampanja
može se rastumačiti jedino kao poruka Haagu - ako VI
ne osudite hrvatsko političko vodstvo za zločinački
pothvat, to ćemo učiniti mi u Hrvatskoj!
Nama pak i našem vremenu pripala je
odgovornost da spriječimo zloćudno širenje ovoga
smrtonosnog karcinoma! Zbornik radova pak je temeljito
oružje protiv laži, neistina i kleveta, koje se cijelo
desetljeće povlače javnim mnijenjem i sudištima po
Hrvatskoj. On je i svojevrsna hrvatska memorija otpora
političkom progonu onih koji su stvarali hrvatsku
državu, ali i stručni priručnik onima koje zanima
funkcioniranje Tribunala, kao i poželjno izvorište
viđenja hrvatske strane, koja na sudu ali ni u domaćoj
javnosti nije imala svoju prigodu. Velebni ovaj
zbornik, bez obzira na politička stajališta, toplo
preporučam svakom znatiželjnku!
Mate
Kovačević
03.10.2010.
|
