Nakon doručka slijedio je put za Vukovar gdje je u crkvi
sv. Filipa i Jakova za 9.00 sati najavljena Sveta Misa i
kolaudacija novih orgulja.
Ulazimo u Vukovar i vozimo uz
kolonu ljudi koji idu prema crkvi. To nas je ugodno
iznenadilo i ostavilo dubok utisak na sve nas.
Unutrašnjost crkve, neožbukana i s vidljivim tragovima
četničkog divljanja, a koja nas je jučer dovela u
depresiju, danas evo zrači nekim čudnim sjajem. Goli,
ranjeni i hladni zidovi odjednom nisu više ono što upada
u oči. To su ljudi, koji su ispunili svaki i najmanji
prostor crkve, mnogi i stojeći, ne našavši više
slobodnog mjesta.
Sveta je Misa popraćena orguljama
kojima predsjednik Ivan Matarić izmamljuje neobične i
veličanstvene zvukove, vukovarskim Ženskim crkvenim
zborom i zborom Splitskih lječnika. Prisutni su župan
vukovarsko-srijemski Nikola Šafer, gradonačelnik
Vukovara Vladimir Štengl, zamjenik ravnatelja Hrvatske
matice iseljenika Domagoj Ante Petrić i voditelj
vukovarskog ureda HMI Silvio Jergović.
Po završetku mise fra Zlatko Špehar
govori o novim orguljama koje se inpozantno izdižu na
lijevom zidu iznad improviziranog oltara i o ljudima -
Hrvatima i Švicarcima - koji u dalekoj Švicarskoj nisu
zaboravili Vukovar. Riječi zahvale primili smo i od
gospodina župana Šafera i gradonačelnika Štengla, a
onda me pozivaju da preuzmem prigodne zahvale i kažem
koju riječ.
Pogledom prelazim po licima prisutnih Vukovaraca iz čijih očiju
zrači zahvalnost i simpatija. Zaboravljam tekst koji sam namjeravala reči i
čujem se kako govorim "Drage Hrvatice i Hrvati, dragi naši Vukovarci! Ne znam
tko više voli Hrvatsku, vi ovdje ili mi u inozemstvu, ali jedno znam sigurno. Mi
smo ti koji se moramo i želimo zahvaliti svima koji su branili domovinu, posebno
vama u Vukovaru, na žrtvi koju ste podnijeli da bismo danas imali dugo željenu i
slobodnu nam Hrvatsku." U crkvi tišina, zrak nabijen emocijama, moj me glas
izdaje, a na oči (ne samo moje) naviru suze. Fra Zlatko spasonosno uskače i
poziva zbor Splitskih liječnika da počnu sa prigodnim koncertom. Silazim prema
svom mjestu i nalazim se u zagrljaju jedne gospođe koja me ljubi i sa suzama u
očima zahvaljuje na lijepim riječima. Na moju primjedbu da mi nije uspjelo reći
što sam namjeravala, ona mi odgovara "draga gospođo, Vaše suze govore više nego
sve riječi!"
Splitski liječnici pjevači svojim
prvim pjesmama produbljuju već ionako emocionalni
ugođaj, pa se slušatelji, baš kao i večer prije u
Vinkovcima, nerado rastaju od njih.
Nakon mise pozvani smo u palaču
Srijem, nazvanu tako po tome što je nekada bila
sjedište Srijemske županije.
Nalazi se u glavnoj ulici
Novog Vukovara, onog dijela grada što se od 18. st.
razvija na lijevoj obali Vuke. Sagrađena je u stilu
kasnog baroka 1777. g., s otmjenim plastičnim
dekoracijama na pročeljima. Danas je ta palača
obnovljena i sjedište je Vukovarsko-Srijemske
županije.
Primili su nas gospodin župan Nikola
Šafer i njegovi suradnici. Saznajemo puno zanimljivih
stvari o cijeloj županiji, kao na pr. da je palača
Srijem povezana s palačom nekadašnje Kotarske oblasti
(1889-1092. g.), a u dvorištu je bila i kasnobarokna
"osuđenička" kapelica. Cijeli kompleks je registriran
kao spomenik kulture A kategorije te se obnavlja u
povijesnom izgledu, a donator je Splitsko-Dalmatinska
županija.
Župan Šafer ističe veliku ulogu Hrvata u
iseljeništvu tokom Domovinskog rata. Raduje ga kada
vidi da naše iseljeništvo još uvijek pomaže Domovini i
zahvaljuje na donaciji orgulja.
Mi se zahvaljujemo na
predivnom prijemu i na lijepim riječima. Naglašavamo
da će nas daljnja suradnja i budući susreti jako
radovati.
Na dnevnom redu stoji razgledavanje
grada, a onda posjet Ovčari, mjestu najvećeg zločina
nad hrvatskim civilima u vrijeme Domovinskog rata.
Ovčara leži pet kilometara jugoistočno od Vukovara.
Poznata je još iz feudalnog razdoblja kao pustara na
vlastelinstvu grofa Eltza, a nakon II. svjetskog rata
tu je bio stočarski pogon Vukovarskog poljoprivrednog
kombinata. Masovna grobnica na Ovčari leži oko 900
metara od ceste Ovčara - Grabovo. Lokacija je kao
izmišljena za namjenu koju su joj dodijelili krvnici -
na osamljenom mjestu, a opet ne predaleko od grada, sa
objektima koji omogućuju dovođenje većeg broja
zarobljenika.
Prolazimo pored nekadašnjih štala koje
su u očajnom stanju, probušenih zidova i razbijenih
prozora. "Strašno je gdje su držali naše ljude i to
usred zime" primjećujem, a gospođa Darija Plevnik mi
odgovara "To je još dobro, tamo gdje je bio moj
suprug, ni krova nije bilo".
Ovčara je najveća masovna grobnica u
poslijeratnoj Europi, koju karakterizira činjenica da
su nasilno zatočene osobe zajedno dovedene, ubijene a
tijela na istom mjestu nabacana jedno preko drugog u
za to pripremljen rov, te pokrivena zemljom. Tu je 20.
studenoga 1991. g. ubijeno 200 ljudi nesrpske
nacionalnosti. Bili su to ranjenici, civili i bolničko
osoblje, odvedeni iz Vukovarske bolnice 18. studenoga
1991. g.
Stižemo do velikog parkirališta sa
kojeg vode dva uska puteljka. Jedan prema spomen ploči
na mjestu nalaza skupne grobnice, a drugi malo dublje
u polje, prema glavnom spomeniku. Sve je tako skromno
i gotovo neprimjetno za one koji nisu upoznati o čemu
se radi. U meni dvojaki osjećaji; duboka tuga nad
sudbinom hrvatskog čovjeka i ljutnja na našu
samozatajivost. "Ne razumijem, zašto je to napravljeno
tako skromno, neupadljivo, kao da se želi sakriti, a
ne pokazati?" razmišljam naglas. "Nešto veće moglo bi
povrijediti osjećaje naših sugrađana Srba!" stiže
ljutiti odgovor jednog domaćeg čovjeka.
Bože dragi, zar nije dovoljno što
moramo živjeti sa onima koji su nam sve ovo napravili,
nego se u svojoj kući moramo pitati kako će se agresor
osjećati ako dostojno obilježimo spomen na naše žrtve?
Tužni, zamišljeni, svaki utonuo u svoje misli, stojimo
šutke na mjestu jedne od najvećih tragedija hrvatskog
naroda.
Zakon o obilježavanju masovnih
grobnica iz Domovinskog rata donesen je u Hrvatskom
saboru 1996. g. Spomenik na Ovčari je prvo obilježje,
a rad je kipara Slavomira Drinkovića. Otkriven je 29.
prosinca 1998.g. Na sivom obelisku u čijem je gornjem
dijelu uklesana golubica mira piše: "U spomen na 200
ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz Vukovarske
bolnice pogubljenih u velikosrpskoj agresiji na
Repuliku Hrvatsku."
Polako se vraćamo do parkirališta,
gdje su u međuvremenu pristigla i druga vozila. Dobro
je, razmišljam, ljudi ipak pronađu put do ovog
sakrivenog mjesta, a to znači da žrtve nisu
zaboravljene!
Prije nego
se oprostimo od ovog kraja i njegovih ljudi, svakako
još želimo posjetiti Memorijalno groblje žrtvama iz
Domovinskog rata.
Novo groblje u Vukovaru nalazi se na istočnom
prilazu gradu, južno od ceste prema Sotinu i Iloku.
Tijekom Domovinskog rata, zbog svoga položaja Novo
groblje je bilo izloženo neprijateljskim napadima,
zbog čega su na njemu vrlo rano prestala pokapanja.
Nakon okupacije Vukovara, neprijateljska vojska
sakupila je posmrtne ostatke osoba koje su na
različite načine stradale tijekom napada na Vukovar.
Izvršena je i djelomična ekshumacija kao npr. na
lokaciji Stadion. Za ovu se grobnicu kaže da je
nastala asanacijom terena, što znači da su tu pokopani
posmrtni ostaci osoba koje su poginule na različitim
mjestima i privremeno sahranjeni na drugim lokacijama,
a tek poslije prenešeni u ovu grobnicu.
Na Novom groblju je najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog
rata.
Ekshumirano je 938 tijela i na tom mjestu je postavljeno 938 bijelih
križeva. U središnjem dijelu groblja, 05. kolovoza 2000. g. postavljen je
spomenik čiji je autor gđa. Đurđa Ostoja. Spomenik je rađen od patinirane
bronce, visok je četiri metra, a u sredini je "zračni križ" i vječni plamen.
Novo groblje ima i daljnje svoje
specifičnosti. Podijeljen je u polja: za poginule
identificirane branitelje, za one koji su preživjeli
rat, ali umrli od posljedica ranjavanja ili sami na
sebe dignuli ruku, a poseban dio je namjenjen
obiteljima branitelja. Razlikuju se po boji, odnosno
vrsti kamena grobnih ploča.
Splitski liječnici pjevači
polažu vijenac, minutom šutnje odajemo počast svim
poginulima, a prigodnom pjesmom zbora opraštamo se od
ovog tužnog mjesta.
Fra Špehar nas vodi natrag u crkvu,
gdje nas u župnoj blagovaonici očekuje okrepljenje,
nakon kojeg se polako mijenja i ugođaj.
Postajemo
živahniji, izmjenjujemo misli i osjećaje o
doživljenome, a na kraju i adrese kako bismo ostali u
kontaktu. Pred splitskim liječnicima dug je put, još
nešto dulji očekuje predsjednika Matarića. Jedino
Osvin i ja putujemo samo do Zagreba, gdje namjeravamo
ostati još nekoliko dana.
Naši dragi Splićani odlaze,
a predstavnici HKZ pozvani su još u vukovarski ured
Hrvatske matice iseljenika kojeg vodi Silvio Jergović.
Prisutan je i zamjenik ravnatelja HMI g. Domagoj Ante
Petrić. Zahvaljujemo HMI na podršci i prekrasnoj
organizaciji kolaudacije orgulja, a s obzirom na mnoge
ideje za daljnju suradnju na budućim projektima,
sigurno ćemo se vratiti u našu gostoljubivu Slavoniju.
Napuštamo Vukovar i Vinkovce,
opraštamo se od slavonske ravnice u koju upravo ponire
sunce koje nas je cijelog boravka milostivo pratilo.
Piše Dunja Gaupp
Dolazak u Vinkovce/Vukovar
Fra Zlatko Špehar, gvardijan Vukovarski
Prof. Ivan Matarić i Splitski liječnici pjevači
 
Prepuna crkva
Fra Špehar predaje simbolični dar ... ...
Dunja Gaupp zahvaljuje
Zajednička fotografij pred oltarom
Fra Špehar, I. Matarić, D. Gaupp, V. Štengl, O. Gaupp
- Palača Srijem: fra Špehar, D. Gaupp, N. Šafer, D.A. Petrić, A. Lauc, O. Gaupp
Ovčara, spomen ploča: "U središtu pozornosti ICRC, na
ovom mjestu dana 20. studenog 1991. godine JNA i njihovi pomagači mučki su ubili
200 ranjenika, medicinskog osoblja i civila iz Vukovarske bolnice
D. Borovčak, D. i O. Gaupp, Matarić sr. i jr.
Ovčara spomenik
Memorijalno groblje Vukovar
župna blagovaonica, Splitski lječnici pjevači
dto. gosti i slušatelji zbora
Vukovar, ured HMI
rastanak sa slavonskom ravnicom
|
