U petak, 11.03.05. predstavnici Hrvatske kulturne
zajednice stigli su u Vinkovce,
gdje ih je dočekao
gospodin Silvio Jergović, voditelj ogranka Hrvatske
matice iseljenika u Vukovaru. Zahvaljujući upravo njemu,
kao organizatoru predstojećih događaja na domovinskom
tlu, nama i svim drugim učesnicima ti će dani ostati u
nezaboravnom sjećanju.
U Gradskom poglavarstvu primili su nas gradonačelnik
Vinkovaca dr. Mladen Karlić i g. Ante Miljak.
Saznali
smo zanimljivosti iz prošlosti i sadašnjosti ovog grada
na Bosutu, koji je u obrambenom domovinskom ratu
pretrpio ogromna razaranja i štete. Tragovi razaranja na
prvi pogled nisu vidljivi, iako ih naravno još uvijek
ima. Dovoljno je pažljivije pogledati nogostupe,
kolnike, parkirališta, koji još uvijek svjedoče o
mjestima eksplozija mnogobrojnih granata.
Kasnobarokna zgrada Gradskog muzeja Vinkovci,
gdje
nas je primila gospođa Ljubica Gligorević, glavna i
odgovorna za stalnu postavu "Etnologija Vinkovaca i
okolice", skriva pravo narodno blago. Sa zanimanjem smo
slušali njena izlaganja, dok su nam oči "šetale" po
izloženim predmetima. A ima se što vidjeti! Od tipične
šokačke sobe sa krevetninom, škrinjama, drvenom
hodalicom za bebe, do šokačke okućnice, paradno okovanih
seoskih kola sa posadom. Tu je i muško ruho, primjerci
ženske radne i svečane odjeće, zanatski proizvodi od
pletenih košara, krznenih torbi, kožnih čizama i
opanaka, šešira, glazbenih instrumenata, keramičkih
proizvoda itd., idt. I kada ništa više zanimljivoga ne
bi bilo u Vinkovcima, samo radi ovog muzeja isplatilo bi
se doći!
Već poprilično umorni od puta, razgovora i utisaka,
priželjkivali smo konačni smještaj u hotelu i gotovo
preko volje prihvatili posjetu Crvenom križu Vinkovci,
potiho se pitajući što bi tamo zanimljivoga mogli
doživjeti. Dočekao nas je gospodin Branko Tomić,
voditelj službe traženja, a poslije nam se pridružio i
predsjednik, dr. Dražen Švagelj. I nećete vjerovati,
umjesto očekivanih suhoparnih i manje više standardnih
podataka, susreli smo se sa pregrštom zanimljivosti,
koje su zaokupile našu pažnju tako da smo potpuno
zaboravili na umor. O radu Crvenog križa Vinkovci
izvjestiti ćemo u posebnom prilogu.
Dan je završio ugodnim druženjem za večerom, naravno
uz tipični domaći specijalitet "fiš".
U subotu, 12.03.05., na doručak u Vukovaru pozvao
nas je fra Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski.
U
obnovljenoj maloj samostanskoj blagovaonici, u društvu
prijatelja, prijao bi i hotelski doručak, a kako ne bi
prava domaća kuhinja samostanskih sestara!
Siti i zadovoljni, sa zanimanjem smo pogledali
obnovljeni samostan, pastoralni centar sv. Bono, vrt i
okolicu, i naravno crkvu sv. Filipa i Jakova. Crkva je
izvana obnovljena, ali iznutra je još uvijek teško
ranjena - od oltara ništa nije ostalo! Još uvijek se
vide tragovi podivljalih Srba, pa iako srce plače zbog
toga, mozak se pita bi li te tragove barem djelomično
trebalo konzervirati. Neka se vidi, neka se nikada ne
zaboravi što su nam susjedi napravili, koji su nas
desetljećima varali propovjedajući "bratstvo i
jedinstvo".
Tek su nove orgulje ublažile šok izazvan ranjenom
unutrašnjosti crkve. Predsjednik HKZ, Ivan Matarić, sa
vidnim je zadovoljstvom sjeo za klavijaturu i udario
prvu tipku.
Potpuno u svom elementu zaboravio je sve
oko sebe i zasvirao tako, da smo mi drugi bez riječi i
daha stajali oko njega uživajući u milodarnim zvucima
koje je izmamljivao kraljici instrumenata. Iz te
čarobne atmosfere trgnuo nas je Silvio riječima
"moramo dalje, već kasnimo...".
Današnji dan isplanirali su nam fra Zlatko i Silvio.
Župnim autobusom vozili su nas uz Dunav kroz mjesta
Sotin, Opatovac, Šarengrad do Iloka, našeg
najistočnijeg grada. U Iloku nas je već čekao otac
Marko Malović, župnik franjevačke crkve i samostana
sv. Ivana Kapistrana.
"U domovinskom ratu glavna ulazna vrata su tri puta
minirana i ulaz je morao biti zazidan. Toranj crkve je
tri puta raketiran, ali nije srušen", reče nam otac
Marko. Bogu hvala, ipak je nešto ostalo čitavo! Da je
crkva srušena, bila bi to još jedna neprocjenjiva
šteta, jer izgradio ju je vojvoda Ugrin u gotičkom
stilu još 1349. godine, a 1468. g. crkvu nadograđuje i
produžuje Nikola Iločki.
15. sječnja 1998. završila je mirna reintegracija, a
17.09. iste godine Ilok i Svetište sv. Ivana
Kapistrana posjetila je Margaret Tacher, britanska
premijerka.
Biti u Iloku, a ne posjetiti iločke vinske podrume
jednostavno nije moguće. U to smo se uvjerili, kada
nas je prodavačica zamolila da se požurimo sa izborom
vina kojeg mislimo kupiti, jer "uskoro dolazi
slijedeća grupa turista". Rado smo napravili mjesta za
nadolazeće turiste i sa ponosom zaključili da se
iločki vinski podrumi mogu mjeriti sa onim puno
poznatijima u Švicarskoj ili Francuskoj.
I opet nas Silvio požuruje, jer oko 17 sati u
Vinkovce stižu Splitski liječnici pjevači i treba ih
dočekati, a prije toga bismo se svi rado istuširali i
presvukli, jer već u 19.00 sati počima koncert u crkvi
sv. Euzebija i Poliona. Dakle, brzo u autobus, natrag
u Vukovar gdje nas očekuje ručak, a onda žurno za
Vinkovce. Ali, prije toga, svi izražavamo želju stati
u Sotinu i zapaliti svjeće na mjestu gdje obitelji
nestalih upozoravaju: "zločinci šeću, a naših
najmilijih nema". Još jedan paradoks u državi
koja je svoju slobodu krvavo izborila, a zločince
pušta da mirno šeću i istovremeno dopušta da njenim
junacima i osloboditeljima sude stranci!
I dok se u hotelskoj sobi dogovaramo tko će prvi pod
tuš, čujemo glasove naših Splićana koji su upravo
stigli i ulaze u svoje sobe. Pitamo se kako su tek oni
umorni nakon tolikog puta od jednog do drugog kraja
naše hrvatske "kiflice".
Čini mi se da sam tek koju minutu ležala zatvorenih
očiju, tek toliko da ih malo odmorim, kad već zvoni
telefon i Silvio pita "... pa gdje ste, svi vas
čekamo?" Na sreću, od hotela do crkve svega je
stotinjak metara. Dolazimo u crkvu, a tamo nigdje
nikoga. Pomislih, da nismo na krivoj adresi, ali onda
čujemo odnekuda vesele glasove i idemo njihovim
tragom. U župnim prostorijama veselo društvo, osjeća
se dalmatinski "štimung", znači na pravom smo mjestu.
Splitiski liječnici pjevači svježi i radosni, kao da
nisu cijeli dan putovali. Tome je sigurno doprinijela
i dobra kapljica koju su ponudili mons. Tadija
Pranjić, župnik i Krešimir Bulat, vikar. Radosno se
pozdravljamo, neke prepoznajemo i oni nas, iako je od
susreta u Švicarskoj prošlo podosta godina.
Naš brižni Silvio opet nas upozorava: "crkva se
pomalo puni, idemo, idemo...". Da nismo imali
rezervirana mjesta, morali bi se zadovoljiti sa
pomoćnim stolicama. Crkva puna, kao dalmatinski šipak
koščica!
Gradonačelnik Vinkovaca dr. Mladen Karlić, mons.
Tadija Pranjić, Silvio Jergović i Domagoj Ante Petrić,
zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika,
pozdravljaju skup. Mons. Pranjić najavljuje Splitske
liječnike pjevače i kaže "... nisu prvi puta kod nas,
došli su nam i pjevali i onda kada je grmilo". Pamte
to Vinkovčani, pokazali su to svojim ovacijama.
Splićanima jednostavno nisu dali otići, tako da smo
mogli uživati i u neplaniranim glazbenim dodatcima.
"O zemljo naša" (J. Gotovac) divnih
ljudi imaš, to posebno dolazi do izražaja kada se
okupe kao evo večeras i kada bariton splitske opere
Ratomir Kliškić, kao najuvjerljiviji Nikola Šubić
Zrinski zapjeva "U boj, u boj"!
Piše Dunja
Gaupp
Nastavak:
nedjelja, 13.03.2005.
 
Ante Miljak, dr. Mladen Karlić, Dunja Gaupp, Silvio
Jergović
eksponati "Etnologija Vinkovaca i okolice"
 
O.+D. Gaupp, I. Matarić, fra. Špehar,
S.+D. Borovčak ispred crkve sv. Filipa i Jakova
 
Crkva sv. Filipa i Jakova: S. Jergović, obitelj Borovčak, obitelj Matarić, O.
Gaupp, Fra Špehar
 
srpska poruka na unutarnjem zidu crkve: "Bog prašta,
Srbi ne"
Ilog, crkva sv. Ivana Kapistrana
 
Ivan Matarić: upis u knjigu gostiju crkve sv. I.
Kapistrana -
fra Špehar, obitelj Borovčak, ob. Matarić, O. Gaupp
 
Ilok, vinski podrumi i degustacija vina
 
na ručku kod fra Špehara, na začelju
stola Domagoj Ante Petrić
Vinkovci, mons. Pranjić okružen Spličanima
dr. Mladen Karlić u crkvi sv. Euzebija i Poliona
Mons. Tadija Pranjić
Domagoj Ante Petrić
Splitski lječnici pjevači, Rozalija Smmodol (glasovir), Rajmir Kraljević
(dirigent)
 
Ratomir Kličkić, bariton
solisti
|
