Kradomice okrećemo TV-antene u potrazi za signalima TV
Zagreba, ali ih više nema. Ne dolaze više ni novine iz
Hrvatske. A onda, SDP najavljuje svečanu akademiju u
povodu dana SFRJ. "Koje Jugoslavije?!" Zaprepašteno sam
gledala u Silvu.
"Moramo ići! Pozvani smo. Pokazat ćemo demokratičnost
HDZ-ovih stavova. Našu dobru volju i poštene nakane.
Vjerojatno će i druge stranke ići!"
Uvjeren u ispravnost svoga mišljenja, Silvo je pozvao
Jozu Maračića i mene na tu "akademiju". Nakon silnog
uvjeravanja napokon smo pristali. I doista, na
akademiji su bili nazočni predstavnici svih stranaka.
Počelo je s "Hej, Slaveni". Zvuci himne miješali su mi
se sa zvucima i glasom koje sam proteklih noći slušala
na radio Osijeku i Vukovaru. Glas liječnice Bosanac
koja traži pomoć i opisuje slike koje nalikuju na
hororični film.
"Bacaju "krmače", ruše, pale, ubijaju. Bolnica nam je
puna ranjenika, a među njima ima i djece. Ubijaju nas,
a mi niti lijekove nemamo. Vukovar je u plamenu, a mi
se nemamo čime braniti. Pomozite!"
Taj apel duboko mi se usjekao u pamćenje i sada ga
slušam izmiješanog s himnom, na čije prve zvukove
moramo svi ustati. Stojim, a pred očima mi se nižu
slike spaljene zamlje. Moja domovina nestaje u plamenu
mržnje nečije politike. Kao dijete istjerali su me iz
Zagreba ovi isti koji sada stoje i odaju počast
Jugoslaviji koja pali, šaljući tenkove na sve što nije
srpsko.
"Esade, oprosti ne sjećam se tog dana!" Ne govorim
kako se ne želim sjećati, jer Esada i ne poznajem.
Gledao me upitno ne razumjevši, a i kako bi mogao.
Tada je u BiH još bio mir, a on je bio poznati
liječnik u provincijskom gradu.
"Doktore! Vrati se na svoje mjesto!" Otišao je. Bilo
mi je svejedno. Nisam više željela upoznati tog
čovjeka. U ušima mi je odjekivao zvuk tenkova u noći.
Rat je dolazio i u Bosnu, najavljen avetinjskom
škripom gusjenica koje su se noću vukle prijedorskim
ulicama.
"Kad bi i mi mogle sipati hranu?! Vidi je što je
bezobrazna! Ponaša se kao da je njihova", trgnulo me
ljutito Mugbilino gunđanje. Glavom je pokazala prema
mjestu gdje su Zdenka i Velida dijelile hranu. Počela
sam promatrati Zdenku. Zahvaćala je u posudu s hranom,
popularno nazvanu "manjirka", grabilicom osrednje
veličine. Ritmičnim, uvježbanim pokretima, stavljala
je u tanjure one splačine nazvane ručkom. Mi već
nekoliko dana nismo ništa jele, jer, osim toga što je
to jelo bilo načinjeno od prljave vode, eventualno
nekoliko listova zelja ili komadića tjestenine, a
katkad s četvrt krumpira, još je i nepodnošljivo
smrdjelo. Plašile smo se dizenterije koja je među
muškarcima uveliko vladala, pa smo jele isključivo
svoj komad kruha, kvaseći ga slinom ili eventualno
vodom. Zdenka je prigodom svakog zahvaćanja u
"manjirku" nakon toga otresala grabilicu, ostavljajući
veoma malu količinu koju je ulijevala u plastične
tanjure. Pri svemu tome lice joj je bilo toliko
ozbiljno, što su napose naglašavala usta stegnuta u
tanku liniju, pomodrjela od nekog grča, u kojem,
nažalost, nije bilo nimalo suosjećanja. Bio je to
prije grč ljutine.
Pred njom su se smjenjivala mršava,
iscrpljena tijela muškaraca koja, bar je tako
djelovalo, ona nije niti vidjela. Tu i tamo grč bi
njezinih usnica olabavio kada su joj se obratili jedan
od stražara za pultom, ili dvojica mladih zatočenika
koji su ostalima dijelili kruh. No, ubrzo bi smiješak
nestao, a duboka koncentracija pri odmjeravanju
količine te hrane nad tanjurom nekog jadnika, ponovno
je vraćala grč na lice. Pomislila sam kako doista
stavlja nevjerojatno malo, ali sam odmah potražila i
opravdanje za to. Pa i ona je zatočenica, i plaši se
stražara koji nadziru njezin rad.
"Medunjanin!" prozvao je jedan od
stražara Sadetu i tako prekinuo moja razmišljanja.
Pratila sam sitna ramena ženice dok je ustajala i
pritom visoko izdigla bradu polako se uputivši
stražaru. Ponos, tuga i bol isijavali su iz svakoga
njezinog koraka, držanja tijela i kao kamen isklesanog
lica. "Radni" dan se nastavljao, i baš kada sam
pomislila kamo stražar odvodi Sadetu i zašto, začuh:
"Kolegice! Želite li cigaretu?" Preda mnom je stajao
istražitelj Patak. Nije imao uniformu. Bio je odjeven
u "jeans" i kariranu košulju. Njegovo lijepo lice nije
odavalo raspoloženje, štoviše, bilo je potpuno
bezizražajno, unatoč smiješku kojim me je obdario. U
ruci je držao kutiju cigareta "Kent" ispruženu prema
meni. Već sam naučila kako ponude ovih ljudi obično
budu uvertira u zlo, stoga krzmajući izvadih cigaretu.
Primala sam ponuđeno jer se nisam usudila odbiti, kao
što sam se plašila i primati bilo koji znak dobre
volje ovih ljudi.
"Mogu li i ja, "kolega", dobiti
jednu?" Na Nusretinu su licu blistale izražajne lijepe
sivkastomodre oči, dok je svojim tihim glasom
iznenadila i istražitelja i mene. Mene više, jer
smionost Nusreti ni slučajno nije bila svojstvena, kao
ni šaljive dosjetke kojima nas je u trenucima naše
malodušnosti često izvlačila iz mračnih ponora
pesimizma. Počela sam je gledati sa sve više
poštovanja, otkrivajući u njoj mnogo čvršću i
stabilniju osobu nego što sam mislila da jest.
"Kolega" je reagirao spontano, pokazujući svoje
iznenađenje samo laganim podizanjem obrve, okrećući
kutiju prema Nusreti.
"A što ste to razgovarali s onom
kolegicom?" pitao je običnim glasom pokazujući pritom
na Mugbilu. Svladavši potrebu, koja se pojavila
tjerana nekim buntom, da kažem što smo doista
razgovarale, ne razmišljajući mnogo, izmislila sam
temu razgovora: "Ah ... neugodno mi je reći Vam. Ali,
ipak hoću, reći ću. Komentirali smo Vaš izgled".
Zainteresirano me je pogledao, iščekujući što ću dalje
reći. Moja je podsvijest šaptala o Sadetinu izlasku sa
stražarom, pred "bijelom kućom", odnosno u živici kraj
nje, rasla je gomila muških tijela, s kata su dopirali
krici ispitanika i jeziva muzika s radija.
"Moj
izgled?! Što sa njim? Nastavite, kolegice, nemojte
sada ušutiti." Izazivački me je gledao i čekao
nastavak mojih riječi. Promeškoljila sam se glumeći
nelagodu žene koja se udvara i izrekla: "Veoma ste
lijep muškarac, ali čini se da ste toga i svjesni?"
"A, to znam.
Imate pravo" izrekao je kratko i samosvjesno,
izdignuvši pritom svoja široka ramena još više. Ničim
nije dao naslutiti kako želi prekinuti ovaj razgovor.
Naprotiv, bar se tako činilo, on mu je godio kao
ugodna zabava nakon napornoga dana.
"Za danas
sam završio, i vi biste, kolegice, možda mogle popiti
kavu sa mnom?!" Nusreta i ja smo se zbunjeno pogledale
i prešutno prihvatile ovu novu igru u koju nas je
uvukao: "Naravno, ali gdje?" upitala sam kao da smo
samo taj poziv i očekivale.
Pogledao me
kratko se nasmijavši: "Ovdje! A, gdje biste Vi?!"
Zavukao je ruku u džep i od tamo izvukao paketić kave.
"Ovdje ima za vas sve, naravno, i mene, dovoljno.
Popit ćemo svi zajedno tu kavu".
Nismo se usudile pogledati jedna u
drugu. Pitala sam se koliko će dugo trajati i kako
završiti ova igra. Na muškarčevu se licu dalo vidjeti
kako se dobro zabavlja. U idućih oko sat vremena ovaj
muškarac, sjedeći među nama, ponašao se toliko
normalno da je to u ovom prostoru odskakalo
izazivajući u nama sve veću nelagodu. Plašile smo se
rezultata ove njegove srdačnosti. Naime, policajac
Kole koji mu je dan na raspolaganje, hvališući se,
ispričao nam je već kako njegov "šef" dobiva samo
"najteže" slučajeve. Na njegovoj istrazi nije bilo
batinanja, ali smo zamijetile kako njegovi ispitanici
sve češće mrtvi nakon paklene noći leže u travi ispred
"restorana". Zaključili smo da je on perfidniji od
drugih istražitelja koji su tijekom dana pokazivali
svoje nakane već prigodom istrage što su je provodili.
No, ipak smo ga pozorno slušale.
Govorio je
o zbivanjima koja su nama bila poznata samo iz
pripovijesti onih koji su bili u sastavu JA, ili iz
televizijskih i novinskih, šturih izvješća. Govorio je
o ratu u Hrvatskoj, točnije, o području Pakraca iz
kojeg je dolazio. Govorio je to iz svojeg kuta i toga
smo bile svjesne. Ali ciljano je birao riječi, ne
rabeći već pritom ustaljeni izraz "ustaše" i
"ekstremi", već probrano imenujući hrvatsku stranu i
stranu, kako reče, JA i Jugoslavije. Prije rata, prema
njegovu kazivanju, radio je kao pravnik u "svom"
Pakracu. Volio je "svoj" grad, a volio je i Hrvatsku.
Imao je lijepo imanje, kuću koju su mu tamo neki
"povampireni" spalili u pobuni protiv Jugoslavije.
Pričajući priču koja je sve tečnije izlazila iz njega,
pokazivao je fotografije vadeći ih iz džepa. Ponosio
se petogodišnjim sinom, građanskim životom prije rata,
ali pomno pazeći da ne otkrije ni svoje ime, ni gdje
je točno radio u Pakracu. Cijelo nas je vrijeme pritom
ispitivački promatrao, otkrivajući na našim licima
reakciju na njegovu priču. Već prilično izvještene u
skrivanju osjećaja, postavljale smo pristojna,
naizgled znatiželjna pitanja, sjedeći kao napete
opruge oko stola. Opuštajući se sve više, naš
pričljivi sugovornik počeo je koketirati pogledom i
gestama, samodopadljivošću samosvjesnog čovjeka
uvjerenog u ispravnost stavova. Komentari, unatoč
biranim riječima, koje je davao o političkim
zbivanjima u Hrvatskoj, nisu bili blagi ni objektivni.
Bili su obojeni velikosrpskom idejom koju nam je iznio
na hvalisav način, uvjeravajući nas kako je Slobodan
Milošević veliki političar koji ne sudjeluje u
agresiji, nego brani "svoj" narod. Gledajući u mene, u
jednom je trenutku izrekao: "I, kolegice, unatoč
svemu, budite sigurni, ja ne mrzim Hrvate!"
Nakon njegova odlaska među nama se osjetilo vidno
olakšanje. Počele smo se smijati i komentirati njegov
izgled, rugajući se mojim riječima "kako je lijep
muškarac" i načinu na koji je on to primio.
"Je li moj šef
već otišao?" pojavljujući se iznenada i neprimjetno,
naše je oduševljenje u hipu prekinuo Kole. Nismo znale
koliko nas je i što čuo. No on nas je gledao kao da
nije ništa primijetio, i pritom Sadi dao jabuku koju
je već dobrim dijelom nagrizao. Djevojka je jabuku
uzela, i vješto uigranim osmijehom počela prastaru
žensku igru zavođenja. Bila je to igra preživljavanja
na koju smo je i poticale. Bio nam je potreban netko
njihov, netko tko nije poznavao zamke zrelih gradskih
žena, te je stoga upadao u njih misleći kako nas
osvaja. Kole bar nije dostigao razinu mnogih stražara,
a prije svega istražitelja, i nije razmišljao o našim
različitostima. Nije se smatrao pripadnikom "rase
pravednika" i nas koji, prema njihovu mišljenju, nismo
pripadali čak ni redu brojeva, promatrao je kao
ljudska bića, bar naizgled. Nad njim smo se unatoč
poziciji žrtve, što smo i bile, osjećale nadmoćne i
dovoljno mudre da nametnemo svoj način u toj krvavoj
igri. Pritom smo poticale Sadu na igru zavođenja,
savjetujući je sve više da prihvati njegovu simpatiju,
i pomogne nam da sve preživimo bar još neko vrijeme u
iluziji kako se bar jednog od tamničara ne moramo
plašiti. Sada smo namigivale ovoj dragoj djevojci,
blago je gurajući prema Koletu s riječima kako se
mladi moraju koristiti svakim trenutkom da budu
zajedno.
Razumjela je
što očekujemo, kao i razlog, te je, smiješeći se i
dalje, rekla: "Što bih voljela prošetati". Bila je to
golema žrtva koju je dragovoljno dala i to smo gotovo
sve znale. "Hajdemo." Pružio joj je ruku, pomogavši da
ustane sa rebara radijatora. Izašli su iz "restorana".
"Vi niste normalne. Budale. Možda ste dijete poslale u
smrt. Pustile ste je toj zvijeri. Bog zna što će joj
napraviti i hoće li je vratiti živu", bjesneći zbog
našeg poticanja, osuđivala nas je Mugbila, glasno
izgovarajući i naš strah.
"A kako bismo
to mogle i spriječiti?" tiho sam je upitala. Pogledala
me s izrazom lica kojim je odgovorila na moje pitanje,
kako je doista besmislen svaki pokušaj drukčijega
djelovanja. Ipak njezine riječi unijele su u naš kut
novu tjeskobu. Možda smo pomogle Koletu, poduprle ga u
nekom njegovom zlom naumu, nagovarajući Sadu, davale
mu opravdanje za ono što će učiniti. Ušutjele smo,
pokušavajući otkloniti neugodnu tišinu izazvanu
iščekivanjem djevojčine sudbine.
Ruka me je
ponovno počela jako boljeti. Puhala sam hladeći šaku,
i pritom promatrala crvenu oteklinu koja se širila
obuhvaćajući cijelu podlakticu. Negdje u skrivenom
kutu zapulzirala je misao kako je ovo početak teške
infekcije. Znala sam da to u ovim uvjetima može
značiti samo smrt. Ali ne oslobađajuću, brzu,
blagoslovljenu, nego onu polaganu, bolnu, koja čovjeka
pretvara u ugibajuću, ranjenu zvijer. Utonuvši u
samosažaljenje, zaboravila sam na Sadu. Nisam više
čula ni zvuke istrage, samo sam pogledom registrirala
beživotna tijela bačena kraj "bijele kuće". Možda i
moje sutra ili ubrzo neki drugi dan bude tamo?
No instinkt samoodržanja u takvim trenucima uvijek
signalizira nešto svijetlo, što se, probijajući tamu
najsumornijih misli, ipak pojavi kao spas od realnosti
obojene najcrnjim slutnjama: "Dr. Sadiković. Možda zna
kako mi pomoći?" I već sljedećeg trenutka, preskačući
pogledom mrtva tijela, u skupini muškaraca koji su
stajali ispred "bijele kuće", pokušala sam prepoznati
visoku liječnikovu figuru. Sada se nije još vratila,
ali u mojem lutanju prostranstvima samosažaljenja bilo
mi je svejedno. Vratila se danas, ili ... Pa zar nam
sudbina nije svima bila tako izvjesna.
"Vidi! Eno ga Miro Šolaja! Živ! Nisu ga, izgleda, niti
tukli." Mugbila, draga Mugbila, koja sve vidi i
zapaža, koja netremice u "restoranu" prebrojava kolone
po trideset. Koja traži preživjele među ovim
mučenicima što se smjenjuju u ritualu ovoga jezivog
objeda. Osjetila sam duboku krivnju zbog sebičnosti
koja me obuhvatila, zbog slabosti pred boli, pred
zajedništvom. Zbog pokušaja bijega ma i mislima od
onih koji dijele moj život, tu i sada. Pratila sam
pogledom Šolaju. Prije ovih zbivanja. Prije Omarske.
Prije dolazeće smrti. Prije ...
Skrenula sam pogled prema novoj
skupini od trideset ljudi, koji su na slabim nogama,
drhtavima od izgladnjivanja i batina, pognutih glava,
izbjegavajući udarce kundaka i trzajući se na svaku
psovku, trčeći napuštali "restoran". Pojavilo se meni
poznato lice. Drago lice, dubokih sjetnih očiju.
Muhamed Čehajić. Gradonačelnik prije Omarske. Moj
profesor iz gimnazijskih dana. Živ! Dobro je. Nada
nije ubijena, znači ima je za sve nas. Trčao je u
koloni. Izgubljen. Mršav. S dubokim brazdama boli
usječenima oko usana. Pogledi su nam se susreli.
Zaiskrili prepoznavanjem. Lagano sam podigla ruku.
Malo se izdvojio iz kolone u trku, slabo se nasmiješio
podigavši pritom ruku odvajajući kažiprst kojim je
prekrio usne. Tražio je šutnju i ja sam razumjela.
Nemamo što reći, ali bolje da šutimo. Bilo je to
upozorenje profesora učenici. I opet smo podijelili
dio života, dijeleći sudbinu ovoga prostora, bol,
strah i dolazeću sigurnu smrt.
U mislima
sam se vratila u toplu jesen prvoga školskog dana
drugog razreda gimnazije. Uzavrela mladost. Opojni
miris kože novih cipela. Šuštanje crnih uškrobljenih
oprava koje pri svakom koraku šire blage mirise sapuna
i blagih toaletnih voda. "Dobar dan, djeco. Ja sam vaš
novi razredni starješina." Mlad. Nasmijan da se vide
krupni zdravi zubi, s nestašnom bujnom kosom koja
teška pada prema čelu, gipkim korakom prolazi kroz
razred znatiželjno gledajući naša lica puna
iščekivanja. "Nadam se da ćemo dobro surađivati i da
ćemo se brzo svi upoznati. Pomozite vi meni, a ja ću
vama. Svi smo si novi i to je dobro. Vi ste mi prva
generacija." Pogledali smo se likujući. Znači naš je.
Moći ćemo ga oblikovati na naš način. Zavjera mladosti
skovana je našim smiješcima u hipu, a on se pravio
kako to ne primjećuje. Smješkao se toplo,
pokroviteljski blagonaklono. Netaknut strogošću
autoriteta zbornice, slutio je prelijepu školsku
godinu. I tako je i bilo. A sada, godinama nakon toga,
prljav, jadan i uplašen, upozorio me gestom učitelja,
zaštitio pogledom prepoznavanja i odnio jedan dio
mladosti sa sobom u svojemu teškom koraku. Koliko je
znao? Što je uopće znao? Kada sam godine 1991. sa
svojim direktorom imala konflikt zbog naoružanja
poduzeća, koje je služilo za jedinicu teritorijalne
obrane, obratila sam se gradonačelniku Čehajiću za
pomoć.
"Ali, Muhamede, profesore, kako ne razumiješ, oni
nešto ružno spremaju?!" Pogledao me bolnim pogledom i
odgovorio: "Zar ne vidiš u mom domu? Pogledaj roletne.
Danima ih držimo spuštene. Znam, Jadranka. Znam. Ali
ne mogu ništa učiniti. Mogu te samo slušati i, ako ti
je lakše, kaži". I ja sam mu ispričala. Taj dan pred
Božić godine 1991., saznala sam od vozača poduzeća
kako su oružje koje nam je odlukom ONO-a i DSZ-a BiH
oduzeto i uskladišteno u skladištu JNA, mehaničar
Janko Stijepić i tehničar Boro Dudić uz blagoslov
direktora, ponovno dobili natrag i podijelili ga
radnicima srpske nacionalnosti. Budući da sam, uz
ostale poslove, bila zadužena i za poslove referenta
ONO-a i DSZ-a, dobivši ovu informaciju, naivno sam je
provjerila kod načelnika općinske TO Davora Javora. I,
naravno, ovaj je odmah upozorio mojeg direktora kako
guram nos tamo gdje mi nije mjesto. Direktor me pozvao
na razgovor. Ali razgovor je tekao u lošem smjeru.
Optužio me kako imam proustaške ideje, jer sam
uostalom kao Hrvatica, sigurno, tako i odgojena.
Odvratila sam mu nesmotreno da tada on ima četničke
ideje i zato po noći naoružava ljude srpske
nacionalnosti. Na to me pokušao fizički prisiliti da
prestanem tražiti to oružje. Jak, visok i težak oko
100 kg izazvao je u meni navalu straha, dok me je
grubo držeći za ruke drmao i pritom urlao: "Nije to
tvoja Hrvatska. To je naša, srpska zemlja i s vama
svima ćemo se obračunati". Dok sam svojem profesoru,
tražeći potporu i razumijevanje, pričala o ovom
događaju, njegova su se ramena sve više skupljala i ja
shvatih svu njegovu bespomoćnost. Ali to je bilo, i
činilo se, tako davno. Sada smo bili ovdje zajedno,
odvojeni samo zidom i stražarskim oružjem.
"Da je što valjao kao gradonačelnik, ne bismo mi sada
ovdje bile", gnjevni Mugbilin glas nagnao je i druge
da kažu svoje mišljenje. Neke su ga žalile, a neke
svoju bezizlaznost iz ove situacije, u traženju
krivca, pripisivale njemu kao krivnju. Razumjela sam i
jedne i druge. S prvima sam se u duši složila, jer naš
gradonačelnik, moj profesor, sada je bio samo uznik
kao i mi. Uznik čiji je put vodio k istom cilju kojem
i naš. Pred bešćutnošću i osudama onih koje su bile
gnjevne šutjela sam ne želeći izazvati konflikt.
Pogled sam radije usmjerila k "bijeloj kući",
izbjegavajući tako čak i verbalnu neslogu među nama.
Nesloga bi nas ubila možda i prije, i ja sam to duboko
u sebi osjećala, moleći se da do nje ne dođe.
Prvi znaci nadolazeće samoživosti i nervoze već su
se nazirali. Da ne buknu, i ne izazovu sukob među
nama, sputavali su nas samo golema neizvjesnost i
strah. Pokazivalo se to već u načinu skrivanja
preostalih korica kruha, te zlobnim primjedbama koje
smo upućivale jedna drugoj, razdvajajući se pritom po
sobama u kojima smo provodile noć. Zdenkina i
Jadrankina soba, čulo se sve češće. I sve smo mislile
kako smo bolje od onih u drugoj sobi. Pojavio se čak i
natjecateljski duh mučenica. Odražavao se u ritmu
pranja suđa. U izdržljivosti gladi. U izdržljivosti
gledanja u mrtva tijela bačena u travi. Da ne izbije
sukob, sputavali su nas strah i golema neizvjesnost, a
to nam je ipak svima bilo zajedničko. Sve je upućivalo
na slabljenje osjećaja dostojanstva, ljudskosti i na
potrebu golog bivanja u svrhu fizičkog preživljavanja
ovoga pakla. To se osjećalo u nervozno izrečenoj
riječi. U iskidanosti izrečenih misli. U
gestikulaciji. U pogledu koji je na trenutke dobivao
izraz progonjenih zvijeri. I u načinu ophođenja prema
Sadeti. Polako su se žene počele distancirati od nje.
Bila im je opasna, jer su je stražari smatrali
najekstremnijom i ophodili se prema njoj još grublje
nego prema nama, a to je značilo kako se ne smije
mnogo suosjećati ili to pokazati.
"Ove splačine tako smrde!" javila se odjednom Tidža,
iako ih sama nije jela kao ni mi ostale. Oduran
slatkasti smrad pokvarene hrane širio se "restoranom".
Prljava voda po kojoj je plivao pokoji grumen
mljevenog mesa, čudno modre boje, ili list koji se
odvojio s raščetvorene glavice kupusa, ubačene kao za
stoku, na suncu kojem je sigurno bila izložena, prije
nego što je donesena u logor, smrdjela je.
"Čak i tu vodurinu, ona krava, Zdenka, sipa premalo.
Valjda se umiljava četnicima!" mrmljala je Mugbila u
bradu, a onda, pogledavajući me ispod oka, odjednom
reče: "Ti si "sobni"! Što ih ne upitaš da i mi malo
sipamo? Možda i daju ... a, hmm, znaš, možda tada
ukrademo i koji komadić kruha, pa čak i soli ...",
gledala me očekujući moju reakciju. Od same pomisli da
idem takvo što pitati, podrezale su mi se u strahu
noge, a ona me gledala sve upornije.
Činilo se kako pokušava i sebi i meni dokazati da kao
"sobni" imam neka prava. Ruka me ponovno boljela, kao
i nagnječena i vjerojatno polomljena rebra. Otupjelih
osjetila, ali svjesna opasnosti kojoj bih se mogla
izložiti, svejedno sam izrekla: "Ne znam. Moram pitati
Kvočku. Možda mi on, ako nitko drugi, to dopusti". I
doista sam pomislila da će taj šutljivi muškarac,
možda i dopustiti da sudjelujemo u podjeli obroka. U
mislila sam počela već smišljati kako prići i upitati
nešto takvo, dok je ruka koja me je sve više boljela,
odjednom poprimila modrocrvenkastu boju. Plašila sam
se i pogledati u ranu. Ali ne gledati, nije značilo i
ne osjetiti to bolno vrelo pulziranje koje se penjalo
prema ramenu. Oteklina koja je bila već prilično
velika, učinila je da sam odvratila pažnju i od
iskašljanoga krvavog ispljuvka. Fizička bol na jedan
je način bila i spas od sve težih misli koje su me na
trenutke svladavale.
"Traži doktora", šapnula je Nusreta, gledajući
zabrinuto u moju ruku. Često smo na trenutak
zaboravljale gdje smo, izričući nešto što je nekada
bilo najnormalnije, a sada nedostižno. "Doktora?"
upitah, i odmah me prekinuo glas: "Žene u sobe!"
Gledajući i smiješeći se sebi svojstvenim,
nedefiniranim smiješkom, prekinuo nas je Čkalja. Vani
je ponovno padala kiša. Pomislih kako nisam
primijetila niti kada se naoblačilo niti kada je
Čkalja došao do nas. "Brže! Pokisnut će vam ljudi!"
nastavio je glasom koji okrivljuje. Vani, na "pisti",
muškarci su već bili potpuno pokisli. Pogledale smo
Čkalju, ne smijući ni jedna prosvjedovati. Krivnju za
pokisle, premlaćene, izgladnjele muškarce, bacao nam
je sa svojim vječnim, i sada sam znala, ironičnim
smiješkom, na leđa i pri tome vjerojatno uživao.
Ustale smo brzo. Ručak je bio završen, a još jedan dan
na izmaku. Zdravom rukom, primila sam svoju golemu,
prozirnu vreću, vukući se u našoj žalosnoj koloni
zavojitim stubama u novu noć.
"Stigle vam nove cimerice", gurajući pred
sobom dvije prestravljene žene, narugao nam se svima
stražar. Poznavala sam obje. Biba zubarica, odnosno
stomatologinja Hasiba Harambašić, poznatija kao
Pozderac, i Zlata Cikota, nekada prva žena inženjer
metalurgije u Prijedoru. Obje zašle već u šesto
desetljeće života. Uplašenih pogleda koji su lutali po
našim licima, držale su se za ruke kao da se tako
hrabre.
"Nemamo više mjesta. Gdje će spavati?!" poluglasno se
pobunila neka od žena. Za trenutak se Bibin molećivi
pogled zaustavio na meni: "Koka, molim te!"
prošaputala je prisno me oslovljavajući, a Zlata
nastavila: "Mi bismo rado ovdje s tobom".
Bože, evo,
isto kao i Munevera i Sena, misle kako ja o tome
odlučujem, pomislila sam gledajući ove dvije žene i ne
znajući što mi je odgovoriti. Onako uplašene i nisu
bile spremne na neke moje komentare ili šutnju.
Trebala im je prije susreta s ovim prostorom mirna noć
u kojoj bi našle bar nečiju potporu. Na trenutak sam
se nagnala da djelujem kao da doista mogu sudjelovati
u nekom odlučivanju, i to me nagnalo na nesmotrenost
djelovanja. Ili je to možda bila moja pulzirajuća bol,
ili luda hrabrost koju sam osjetila kako nadolazi. Tek
nenadano sam se zaputila u policijsku sobu. Došla sam
k sebi i shvatila što činim tek kada sam se našla pred
stolom za kojim je sjedio Miroslav Kvočka. Bilo je
kasno za uzmicanje, a moju je hrabrost smijenio
osjećaj panike koji je brzo putovao mojim tijelom i
mislima. Gledao me samo djelić sekunde, ali dovoljno
da osjetim potrebu za bijegom.
"Mogu li Vam
pomoći, Jadranka?" blagi ton njegova glasa malo je
umirio moju uspaničenost, pa ja ohrabrena ishodom koji
nisam očekivala, u jednom dahu izrekoh: "Imamo dvije
nove žene i one bi voljele ostati u sobi s nama.
Dobile smo i neku travu, pa ako možemo dobiti rešo i
neku posudu?" Pojma nemam kako sam našla snage za oba
pitanja, ali dogodilo se da ih je on primio istim
mirom kojim mi je postavio prvo pitanje:"
Nakon nekoliko minuta, a koje su mi bile potrebne da
ženama priopćim kako sam uspjela, vratila sam se s
Bibom i Zlatom. Uzimao je njihove osobne podatke,
strpljivo čekajući na odgovore koji su pristizali s
napuknutim glasovima opterećenima strahom. Pitao ih je
samo uobičajeno, ne ulazeći pritom u detalje koji bi
dali naslutiti o razlozima njihova dovođenja u
Omarsku. Molila sam se u sebi da ni jedna ne počne
bilo što pitati ili suvišno govoriti, primjećujući
kako se Bibi počinje tresti brada, a Zlatin glas
postaje sve nervozniji.
"Gotovo! Sada možete kod "sobnog". Cigelj, ostaju u
vašoj sobi. Sve tri smo krenule, ali on se ponovno
oglasio: "Vi, Jadranka, ostanite!"
Protrnula sam zastavši i čekajući što želi od mene.
"Boli li Vas ruka još uvijek?" upitao me i dalje tihim
glasom, kao prigodom mojeg dolaska k njemu. Ovo
pitanje koje sam najmanje očekivala učinilo je da ne
znam što bih odgovorila. Što odgovoriti čovjeku za
kojeg mislite kako nema više emocija ni sućuti za
druge, a onda u njemu otkrijete skrivene tragove, ili
možda - sumnja ponovno proradi - hinjenu ljudskost.
Čekajući odgovor, lagano se podigao i okrenuvši mi
leđa nešto tražio. Eto, to je njegova sućut. Sad će me
...
"
"Molim?" zurio je u mene i sam iznenađen mojim
pitanjem. Počela sam nešto mucati, uzmičući polako
prema izlazu iz sobe, svjesnija nego ijednoga trenutka
prije gdje sam. "Jadranka! Sa mnom možete! Rekao sam
Vam to već prvog dana. Ali, zaboga! Ne izazivajte
sudbinu! Molim Vas, nemojte da Vam se to dogodi i kod
drugih! Što ste ono sad htjeli?"
Konačno sam uspjela iscijediti riječi iz potpuno
sasušenog grla. "Želim raditi! Bilo što raditi! Ne
smijem misliti! A i druge žele nešto raditi. I tako,
molimo da i mi dijelimo "ručak" i čistimo na katu!?
Vrijeme ipak u zatvoru, a ovo je zatvor, brže prođe
kada se radi." Još sam nešto govorila. Riječi su se
spoticale, dok me je ovaj čovjek počeo iznenada, ili
mi se samo tako učinilo, gledati pogledom sažaljenja.
"U redu. Jedan
dan Vaša soba, a drugi dan ona druga. Jeste li sada
zadovoljni? Možete ići!" Čvrsto stišćući dobiveni
pribor za kuhanje čaja, zakoračila sam kroz vrata. U
koraku me zaustavila čvrsta gruba ruka koja se
iznenada spustila na moje rame. Zastadoh, ispuštajući
stvari na pod, prekinuta daha: "I još nešto! Primirite
se malo! Zar vi, ženo, ne znate gdje ste?!" Ruka je
napustila moje rame i pokazala mi rasute stvari po
podu. Brzo sam sve podigla i naprosto uletjela u našu
sobu. U sebi sam proklinjala svoju nesmotrenost i
travu koju nam je Sadiković iznenada donio. Ali u hipu
se sjetih kolikom se riziku on izložio dolaskom u našu
sobu. Naime, te večeri, samo što smo ušle i počele
raspremati svoje "postelje", otvorila su se vrata na
spavaonici. "Doveo sam vam, žene, doktora!" Iza
ćelavoga visokog vojnika, jer bio je bar obučen u
vojničku uniformu, pojavila se visoka figura
nasmijanog lika.
Nastavak
slijedi!
Vezani članak:
|
