|
Dvjestota obljetnica - vrlo, vrlo oprezna, neupadljiva …
3. svibnja ove godine (2023.) obilježena je 200-ta obljetnica rođenja Ante Starčevića u Žitniku, u Lici.
Nadnevak, koji Republika Hrvatska nije dostojanstveno proslavila. Čak se može govoriti o jednom vrlo suzdržljivom oprezu državnih vlasti (vlastodržaca) kao i političkog staleža. Budući da se radi o jednoj povjestnoj ličnosti prvoga reda, “Otca Domovine”, čovjek se može čuditi, a možda čak opravdano uvrijediti zbog te šutnje (ili te opreznosti,) koja potvrđuje nezahvalnost.
Prigodom tako važnog događaja, trebala se u stvari odati službena počast, upriličiti svečanosti, održavati javna predavanja i sveučilišne govore, ali do sada nismo nažalost ništa vidjeli. |
Novinar, jurist, pjesnik, ljetopisac, satiričar, jezikoslovac, ideolog i zastupnik, Ante Starčević bio je u drugoj polovici XIX stoljeća veliki branitelj hrvatske nezavisnosti i suvereniteta
Starčević je bio djelomično hrvatski Mickievic, Sandor Petöfiili ili Giusepe Mazzini. “Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi zemlje i gradovi” imao je običaj propovijedati, prije nego je uporno tvrdio i uvjeravao: "Ni pod Beč, ni pod Peštu nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”.
(Što bi on rekao danas o diktatima iz Bruxelesa?) On je pravilno nadodavao, ponavljao:
"Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode".
Ne zaboravimo da bez gorostasnog intelektualnog doprinosa, nepopustljivosti, postojanosti i nepomirljivosti toga proroka, nebi, bez sumnje, nikada nastala Nezavisna Država Hrvatska (NDH) ni današnja Republika Hrvatska (RH)!
(U vrijeme 1970-ih godina, kada sam upoznao hrvatske izbjeglice u Lionu, mnogi od njih su imali na zidu, u blagavaonici i/ili sobi za boravak Starčevićev portret- to im je bio jedne vrste svjetionik koji im je pokazivao pravi put).
Predvodnik i vidovnjak, Ante Starčević je bio, osim toga, čovjek koji je znao uvijek ostati jednostavan, skroman, jasan i bezazlen i da politika ne obogaćuje. Za njega je bio izričito važan samo nacionalni i osloboditeljski probitak ili kako je on govorio: "Za stalno svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati".
Njegovo strasveno zalaganje i naklonost svome narodu i svojoj domovini ne spriječava ga da promatra bića i stvari sa određenom objektivnošću: "Mi Hrvati" on konstatira "imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi čine".
Njegova prevelika nepopustljivost ga je takoder koštala otpora mnogih prohtjevnih, nepoštenih i nečastnih političara, onih koje je on nazivao “Slavoserbes” (i koji nisu uvijek bili toliko daleko od rasnih Srba):
“Slavoserbes”, izjavljuje on, “su smetje naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakome kupcu davaju Hrvatsku u nametak; versta ljudi, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudi koje imati svatko bi se stidio osim Austrije i drugih herđavih vladah; ljudi koji najvrstnii možda bi dobil od prave vlade čiste lule; ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su kao zakleti narod hervatski, zbrisati s luica zemlje, te o tomu i rade. To su Slavoserbi”.
Videći istaknutu ulogu osobe A. Starčević, u svakom slučaju je sigurno da hrvatska vlada i vladajući politički sloj nebi se nipošto podcjenio odavajući mu izvanrednu počast koju on obilno zaslužuje. Kako je nekada tvdio slavni Robert William Seton Watson, kasnije zvani Scotus Viator:
“Koliko dugo ime Caton bude izazivalo poštovanje u modernom svijetu, toliko će pripadati Hrvatskoj da časti i slavi spomen Ante Starčević”.
Autor: Christophe DOLBEAU
Poveznice:
Priredila D. Gaupp
|
