Bakica stane dva koračaja pred starim satom, glavu s
bijelom kapicom malo odigla, oči začuđene uznijela.
Povenute joj vjeđe naglo trepeću; na visokom se čelu
izmreškane sitne borice udubiše, uzgibaše se kao talasi
na vodi. Onda se i tanke usnice počnu micati; nešto je
zašaptala i glavu stresla tako, kao da veli: "Kako si?
Sjećam se! Sjećam se? Sjećaš li se ti?" No još se ne
približi satu, nego je jednako uzdignute glave gledala.
I sat je ogledao nju odozgor kroz okruglo zjalo s
brončanim obrubom. Linije njegovih kazala, crne na
žućkastom tlu, široko razastrte, pridavale su mu takav
izražaj, kao da pozdravlja, širile se kao ruke na
zagrljaj i govorile: "Kako si? Pristupi k meni! I ja
se sjeća! Kako ne bih! Sjećam se!"
Nekoliko
trenutaka prođe. Dva stara lica, ženino i satovo,
jedno odozdol, drugo odozgor, gledaju se ni da šušnu,
ni da se maknu, uza svijetlo male svjetiljčice, ukraj
kreveta, pokrivena slabom posteljinom, s raspelom na
zidu.
Istom za nekoliko trenutaka bakica se opet užurbala kao dvadesetgodišnja
djevojka, metne solicu uz ormar, popne se, te stane ogledavati sat iz blizine i
sa svih strana. Izvana je čitav. Bog bi znao kakav je tamo iznutra. Dok se
navije i to će se znati. Nekada ga je znala navijati; pogodit će i sada. Zna ga,
otkada živi. Stajao je u sobi njezina oca, a onda u sobi njezina muža. U
djetinjstvu joj je izbijao satove zabave i nauke, u zrelom vijeku satove sreće i
tuge; izbio joj je i onaj strahoviti sat, kada joj je zauvijek otišao njezin
premili Jaš. Svirao je pjesme, ne sjeća se više kakve, no te su pjesme svakoga
sata orile kućom i ispunjavale melodijom noćnu tišinu, bučne razgovore, pouzdani
šapat. Zaželjela se sada tih pjesama kao govora prošlosti, što usrksava. Da ih
satu izmami, mora ga nekako osobito naviti. Običnim je to načinom već učinala i
- za čudo! - Lice to, što je toliko godina bilo nijemo, mahom progovori i
zašuška, nešto hrapavo, no sasvim odmjereno: tik, tik! Tik, tik!
Stari sat nije više samo gledao, nego je i govorio. Da još i zapjeva! S
ključem u ruci stane bakica ogledavati satu vanjštinu - spominjati se,
pokušavati. Metala je na različita mjesta ključ i prste, pritiskivala, otvarala,
gurkala, majstorisala, tolikom pažljivošću i voljom, da su joj se bore na čelu
sabrale među obrvama u jedan jedincati jak nabor, usne se naprčile, a oči se
zasjale kao krijesnice. A oko u oko s tim ženskim licem, naboranim i
namreškanim, lice se je satovo, okruglo i žućkasto, prekrivalo izražajem šaljive
radosti, jer svijetlo je lampino titralo po njemu trepetljivim bljeskanjem, da
su se i stari bronci na ormaru zasjavali pogdjegdje obijesnim iskrama.
Napokon! Pod bakičinim prstima nešto zacvrči, odupre se i zapre... Sat je i
iznutra čitav, nepokvaren; svirat će! Hoće, samo ne će odmah. Svirao je obično,
kada izbija; trebat će još pričekati četvrt sata. Pričekat će bakica u mraku,
jer čemu da uzalud troši ulje! - a i oči će ljepše otpočinuti bez svijetla.
Udobno se smjesti u starom naslonjaču, utrne lampu i - prijatno se začudi.
Mislila je, da će se soba ispuniti crnom pomrčinom, a onamo sva osvanula u
prekrasnu svijetlu. Tamo negdje plovi polako noćnim nebom mjesec i upire u
prozorčić traku svijetla kao neku blijedozlatnu vrpcu. Bakica se leđima osloni
na starinski naslon, pa sjedi na rubu mjesečeve trake, što joj posrebruje noge i
haljinu, te joj samo glavu ostavlja u polumraku.
Nekoliko koračaja od nje, isto tako u polumraku, stoji uza zid
stari sat, izvirujući iz crnoga ormara okruglim, bijelim obličjem, kao mumija iz
zamota. Bakica prekrstila na prsima ruke, pa gleda blijedozlatnu traku, što koso
pada s jasnoga neba na bijedni pod od prostih dasaka, - kada joj u uhu zazuji
nešto hrapav zvuk, jedan jedincat, pronicav. To je sat izbio ponoć. Odmah zatim
zaori po blijedoj mjesečini i u mrtvoj tišini svirka - dostojanstvena,
razmahana, čas ganutljiva kao ljubav zaljubljena para, čas ponosita kao triumf
viteški, svirka poloneze.
Bakica se odmakne leđima s visokoga
naslona od fotelja i metne prst na usne, koje su joj
drhtale. Pst! To je ona ista poloneza, što ju je u
njezinim svatovima svirao bučan orkestar, što ju je
ona s Jašem plesala u vjenčanici, s vijencem na glavi,
u dvorani ispunjenoj sjajnim svijetlom i mnoštvom
poznatih, ljubljenih lica!...
Sat svira; čuju se u svirci trubljice,
flautice, harfe, sada šumski rog zaori dubokim basom,
a sada iznenada trga melodiju zbor tihih zvončića, pa
kada odzvoni glazbenu frazu, vraća je trubljicama,
flauticama i harfama. To je svirka staroga sata - ona
istancata poloneza, što ju je bakica plesala s Jašem u
svojim svatovima...
U dvorani, obasjanoj jarkim svijetlom,
mlad i vedar, široka čela ispod zlatne kose,
zaljubljenih plavih očiju s četvornom kapom u ruci,
ide on k njojzi, svoj u bjelini, zažarenoj, sretnoj.
Stao pred njom, rukom se, u kojoj drži kapu, razmahnuo
u zrak, da je zove, drugom uhvatio njezinu ruku, te
dostojanstvenim poloneskim korakom pođoše zajedno u
jarko svijetlo, u hrpu ljubljenih lica, u radost
nepomućenu, u sreću beskrajnu.
Sat svira, na bakine oči pada vlažna
zavjesa, no kada se je za čas skupila u veliku kaplju
i pala joj na blijede ruke, oči joj se rastvore od
čuda, strave, a usta joj zašaptaše, kao da nije pri
sebi: "Što je to? Tko je to? O Bože!" Tijelo joj
onemoglo od čuda i strave, glava se nagla na naslon od
fotelja, ruke se uzdigle i drhću u zraku, - bakica
gleda i šapće: "Što je to? Tko je to? O Bože!"
V.
S jarkoga neba k bijednom podu od
prostih dasaka silazi po kosoj blijedozlatnoj traci
dostojanstvenim poloneskim korakom mlad, vedar čovjek,
široka čela ispod zlatnih vlasi, zaljubljenih plavih
očiju, s četvornom kapom u ruci. Pozna ga, gleda ga i
diže ruke u vis! A sat svejednako svira i on ide s
neba k njezinim nogama, dok pred njom ne stane i rukom
se, u kojoj je držao četvornu kapu, ne razmahne u znak
da je zove. Nije još mogla ni maknuti se; no on joj se
zaroni u oči pogledom koji je ona znala tako dobro,
sjeća ga se tako duboko, te joj tiho rekne: "Hodi sa
mnom!"
Onda ona
ustane i isto onako, kao i u svadbeno veče, oborene
glave položi ruku u njegovu otvorenu ruku. Sat svira,
a oni se gledaju licem u lice i idu dostojanstvenim
poloneskim korakom po blijedozlatnoj traci, od
bijednoga poda iz prostih dasaka k jarkomu nebu, sve
više...
Ide ona lako, jedva da nogama dodiruje osvijetljenu stazu. Dugo joj iz raznih
osjećaja nije mogao prodreti glas, dok na koncu ne progovori:
- Kako je to dobro,
Jašu, da si došao po mene! Tako sam dugo i neprestance ginula za tobom.
On joj odgovori:
- Bog ljubi vjerna srca i vraća im sretnu ljubav.
Ona osjeti da je tako, jer ih je blag, topao val uzdušni, pun prečiste
raskoši, prekrio obadvoje prevjesom. Tako združeni idu dalje, sve više, a za
njima se zemlja sve dalje, u sve dubljoj nizini, smanjuje i nestaje.
Ona okrenula lice k njemu i govori:
- Kako si ti mlad, Jašu! Kada si odlazio, kosa ti se bijelila i leđa su ti se
nešto grbila; a sada si sasvom onakav, kakav i onda, kada si sjedio uz moj
gjergjef i prvi put mi rekao da me voliš.
On se nasmiješi, pokaže blijedozlatnu traku, kojom su hodali i rekne:
- Pogledaj!
Ona pogleda - kao djevojka u vodi ogleda se u traci posutoj zrakama - i smotri
sebe mladu, vitku, veselu, svu u bjelini, s maglom vjenčanoga vela na crnoj
kosi. I ne samo da je smotrila, nego se i osjetila mladom, veselom, gipkom, noge
su joj poskakivale u trku, a vjeđe se stidljivo obarale na zasjenjene, začuđene
oči. Ražarena radošću i stidom zašapće:
- Kuda se djenuše godine, što su mi kao teški plugovi orali po tijelu i duši?
On se s njom nagnuo nad blijedozlatno zrcalo u kojem se odražavaju mlade
spodobe, prekrivene uzdušnom prevjesom ljubavi, pa joj odgovori:
- Bog ljubi teško utruđene i vraća im mladost.
Bili su već veoma visoko, među zvijezdama, što kao goleme kugle od zlata,
rubina i smaragda crtaju po beskrajnim prostorima harmonične elipse i krugove.
Neoskvrnjena se čistoća etera razastire tim prostranstvom; u tišini punoj
svjetla, linija, kretnji harmoničnih, slobodnih, mliječna staza razvija tepihe,
koji se gube u beskrajnosti; sjajne zvijezde repatice prolijeću, hujeći
repovima, spletenima iz plamenova, kao šume kada po njihovim vršikama huje krila
nebeskih oluja. Njih dvoje sada, mladi i lijepi, pokriveni prevjesom sretne
ljubavi, ne hodaju više, nego plove nad blijedozlatnom trakom, sve više i više.
Ona mu ovila ruke oko vrata, on ju
rokom uhvatio oko pasa, prišao ustima k njezinu čelu i stao joj govoriti:
- Rastvori srce i pokaži mi ga do dna. Pripovjedi mi sve, tuži se, okrivljuj.
Prije nego što dospijemo na cilj, položi na dlanove moje sav teret što si ga
nosila, da ga mognem pokazati tamo kao iskupninu za tvoj ulazak...
Nije ni dovršio, a ona već stala činiti mu po želji. Zgodilo se je to bez
ikakvoga učestvovanja njezine volje. Javilo se samo beskrajno pouzdanje i širom
otvorilo pred njim njezino srce. Godinu po godinu, dan po dan, od trenutka u
kojem se rastadoše, sve do onoga trenutka, gdje je došao po nju, poteče iz
njezinih usta kao brojanica crnoga zrnja, po kojem su samo pogdjegdje
prosklizavala blijeda svjetlašca.
Glavu mu položi na prsa, pa govori sve,
tuži se, pripovijeda i samo jedno mu po volji ne čini: nikoga ne okrivljuje.
Zapuštavali su je i zaboravljali, duša joj je dugo živjela u samoći i hladnoći;
ali nitko nije tomu kriv, nitko! Svi su jadni na svijetu, svi tgrpe teške
terete; i ona je nosila svoj teret, jer tako je jamačno moralo biti; a vazda je
osjećala i mislila da je ona sitna, jednaka sa svakim po patnjama i krivicama,
pa treba samo - praštati i šutiti. Ta ni pred svojom vlastitom dušom ne krivi
nikoga, a otkada se je rastala s njim, nije duše svoje ni pred kim razgaljivala.
No sada, gdje to čini, osjeća da joj mahom s riječima ispadaju svi jadi i
bolovi, a mjesto njih nastaje takva lakoća, kao da je stresla sa sebe sav teret
zemaljski i za to stekla - krila.
Nastavak
slijedi 4. Adventa
Bakica (1)
Bakica (2)
|
