Ivka i Mate oženili su se 10.08.1963. godine, a Mate ju je prozvao Ivankom i od tada su je svi tako zvali. Prošle su godine proslavili 55 godina „nekad manje, nekad više uspješnog braka“ kako je pisalo u pozivnici. Odaziv gostiju bio je velik, proslava veličanstvena. Nitko nije mogao ni pomisliti da će to dvoje vitalnih i veselih ljudi, sedam mjeseci kasnije pokucati na vječna vrata.
 
1966. dolaze u Švicarsku zajedno s dvogodišnjom kćerkicom Renatom, a Mate se zapošljava kod BBC-a (Brown, Boveri & Cie.) u Badenu. Drugo dijete, kćerkica Ivana, rodila se u Švicarskoj 1974. g. Nakon 32 godine života u Švicarskoj, vraćaju se u Hrvatsku, u Milnu na otoku Braču gdje su napravili kuću. Kćerke, četvero unučadi i zet ostaju u Švicarskoj.
Ivanka i Mate bili su neobično druželjubivi ljudi, voljeli su pjesmu i zabavu, pa je bilo normalno da u Švicarskoj potraže zemljake i istomišljenike. Našli su ih u Hrvatskoj kulturnoj zajednici, postaju članovi i aktivno se uključuju u rad udruge. Na inicijativu Mate u travnju 1977. dogovoreno je osnivanje pjevačke grupe Hrvatske kulturne zajednice (HKZ). U Društvenim obavijestima (DO) broj 16/27.02.1978. objavljen je poziv pjevačima da se jave, a u slijedećem broju 08.09.1978. javljeno je „zbor je proradio i marljivo uvježbao već 6 pjesama“. U DO broj 29, od 16.06.1982. Mate piše: „Na početku bilo je 6 članova, a danas ih ima 15.“ On ne želi da ih se naziva zbor, jer za to nedostaje glasova, naročito ženskih, zato se ne može uvježbavati prave zborske pjesme.
Do početka stvaranja samostalne države Hrvatske, Hrvatskom kulturnom zajednicom je upravljao Glavni odbor od 7 jednakopravnih članova izabranih na Saboru. Funkcija predsjednika nije postojala zbog bojazni od represalija jugoslavenskih službi. Birani su predsjedavajući, koji su se mijenjali svaka 4 mjeseca.
Ivanka je ušla u Glavni odbor 30.03.1980. i bila u njemu dvije godine. Povremeno je pisala za Društvene obavijesti.
Mate je ušao u GO 12.04.1984. i bio 3. trećinu predsjedavajući (DO 34) i još jednom 30.04.1985., te 1990. (kao član, bez funkcije predsjedavajućeg).
1989. postaje član Uredništva Društvenih obavijesti i piše mnogobrojne priloge o hrvatskoj kulturi, književnicima, o stanju u Hrvatskoj, te odnosima i problemima Zajedničara. Uz 25. Obljetnicu Društvenih obavijesti u broju 83, srpanj 1998. Mate piše:
„Godine 1997. DO su modernizirane, a počelo se raditi profesionalnije, jer je to imperativ vremena. Odgovornost za pisanu riječ s kolektivnog uredništva prenesena je na glavnog i odgovornog urednika, čega sam se u nedostatku voljnih kandidata, a iz osjećaja dužnosti i zahvalnosti prema HKZ-u odgovorno i prihvatio. Već tada sam znao da je to na razmjerno kratko vrijeme i s tim sam pravovremeno upoznao Upravni odbor i članove uredništva DO. Ovaj broj ujedno je i posljednji kojemu sam ja urednik. Konačan povratak u domovinu i poslije 32 godine života u Švicarskoj ima apsolutni prioritet i rezultata je moje dugogodišnje orijentacije.“
U jesen 1998. Mate i Ivanka odlaze u Hrvatsku, a HKZ gubi dva vrijedna člana. U Milni su pokušali konstruktivnim primjedbama doprinijeti boljitku društva, no ubrzo su ustanovili da su jedini koji nemaju osobne interese, dok su drugi imali parcele, vinograde, maslinike i gledali kako izvući korist. Nakon jednog mandata u Vijeću, Mate odustaje od daljnjeg angažmana. Prikuplja grupicu zaljubljenika u klapsko pjevanje iz koje je 2004. godine osnovana muška klapa „Mrduja“.
Kao nadareni pisac godinama bilježi sjećanja na mjesto svojih predaka i svoje rodno mjesto Opuzen. 2013. godine izdaje knjigu „Opuzenska priča“, a u uvodniku piše: „Kako vrijeme više odmiče, sve me jače pritišće obveza da se rodnom i mjestu svojih predaka Opuzenu ovim načinom barem donekle odužim. Rečeno je: „Što nije zapisano, nije se ni dogodilo“ pa da ne ode u zaborav, s vremenom ne izblijedi, ne raspline se, zabilježit ću što znam otkad pamtim, neka barem nekome bude od kakve koristi.“ Više iz njegovih zapisa donosimo u posebnim prilozima.
U jednom razgovoru Ivanka mi je rekla da su im godine po povratku u Hrvatsku najljepše godine njihovog života. Pisala mi je:
„Posla imam kao u priči. Veliki vrt, imam psa i mačku, dobru prijateljicu i ljeti punu kuću. Inače sam društveno potpuno neaktivna i ne dam se u ništa uvući, osim malo gimnastike sa ženama. U proljeće idem u šparoge, u jesen u šetnje ili na kopno obići rodbinu, kad imam vremena dosta čitam, a navečer sam uglavnom na kompu. Imam dobru ekipu za kartanje, tako se uvečer nađemo na beli i remiju. Dani nam lete kao ludi i ne ćemo imati vremena ni umrijeti, hahaha.“
U čestitci povodom 55. godišnjice braka, napisala sam kako me raduje da su zdravi i veseli, a Ivanka mi odgovara u svom duhovitom stilu:
„Hehe, o zdravlju bi se moglo govoriti. Podupiremo jedan drugoga, ima i štapova. Samo se nadam da nam se ne će dogoditi, kad se ljudi sakupe u našem dvorištu, da se počnemo pitat, šta će toliki narod kod nas i tko su ti ljudi??? Hvala na lijepim željama i mi bismo rado sa Vama nazdravili.“
Njihova tako nenadano brza smrt jako nas je iznenadila i duboko ožalostila. Uvijek zajedno, Ivanka i Mato i na drugi svijet otišli su zajedno.
Članovima ožalošćene obitelji iskazujemo iskrenu i duboku sućut.
Link:
- NAPUSTILI NAS IVANKA I MATE
- Opuzenska priča, riječ na početku
- Sječanja Mate Ivaniševića - Naše mjesto
- Dolazak Ivaniševića
- Moj dom, Riječ za kraj
Dunja Gaupp, Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj
|
