![](images/straznja_strana_iskoraka.jpg) |
Udruga "Iskorak", koja je prijavila internetsku stranicu
"Katolik" zbog članka "Homoseksualnost", izdaje knjige.
Jedna nosi naslov "Stražnja strana" i podnaslov "Sve što
ćeš ikada trebati znati o svojoj i njegovoj guzici"
(vidi sliku).
Koliko je meni
poznato, nitko nije digao svoj glas protiv udruge koja
našu mladež podučava homoseksualizmu, niti se itko
zgražao nad riječi "guzica" koja "krasi" naslovnicu.
Zašto se sada ne jave oni koji inaće bez imalo
ustručavanja metu pred tuđim vratima, a sebe
predstavljaju velikim vjernicima? Ili nemaju hrabrosti
ili ih, što je još vjerojatnije, ne smeta ni "udruga",
ni "knjiga".
Riječ "farizej" stoji za licemjernog
čovjeka, onoga koji samo na van pokazuje krepost i
pobožnost, koji se pretvara kako bi sakrio svoje pravo
lice. No, na hebrejskom riječ "farizej" znači
"odijeljeni, odvojeni". Kada to znamo, vidimo i
poveznicu između onih koji su "iskoračili" i onih koji
sada mudro šute. (Dunja Gaupp)
Homoseksualnost
Otkad
postoji čovječanstvo, ljudi znaju da čini koji se
protive naravnom zakonu s moralnog stanovišta ne mogu
biti prihvatljivi. Takva su djela bila oduvijek
osuđivana od društva u cjelini, te su u većini zemalja
bila i kažnjiva po zakonu. |
Tako je primjerice u Sjedinjenim Državama još i danas
najviša kazna za zoofiliju (snošaj sa životinjom)
doživotni zatvor.
Nekrofilija
(snošaj s mrtvacem) i zoofilija oduvijek su se
smatrale nemoralnima naprosto zato što se protive
naravnom zakonu. Naravnom se zakonu protivi i
homoseksualni čin (snošaj s osobom istog spola), te
stoga spada u istu kategoriju s nekrofilijom,
zoofilijom, pedofilijom i drugim spolnim
nastranostima. Po tome bi i čovjek bez vjerskog odgoja
trebao znati da je svaki homoseksualni čin neprirodan,
pa stoga i nemoralan.
Pa zašto
onda danas homoseksualnost sve više dobiva podršku čak
i od heteroseksualaca? I zašto sve više zemalja
legalizira brak između homoseksualaca? Te, napokon,
možemo li očekivati da će se logičnim slijedom,
poslije institucionaliziranja homoseksualnog braka,
otvarati vrata i čitavom "karnevalu novih brakova" -
poligamnom, pedofilnom, incestuoznom i zoofilnom?
Žalosno je reći da čak i mnogi kršćani smatraju da
homoseksualci trebaju imati pravo na svoj stil života,
jer to pravo tobože izvire iz demokratskog ustroja
slobodnog društva. Prema tom naziranju svatko ima
pravo živjeti svoj život kako je njega volja, i
društvo ne smije nikome nametati svoje moralne norme.
Oni koji tako razmišljaju morali bi shvatiti da bi, u
skladu s tim, trebalo legalizirati i "brak" između
muškarca i koze, jer, ako svatko ima pravo živjeti
prema svom svjetonazoru, zašto bi onda u ovom slučaju
pravili iznimku?
Najčešća obrana homoseksualaca glasi: Takav sam
se rodio. Što predmnijeva dvoje. Kao prvo, sama
me je narav takvog stvorila, pa je homoseksualnost
prirodna pojava, a prirodne se pojave ne mogu
protiviti naravnom zakonu. A kao drugo, budući da je
homoseksualnost prirodna pojava, društvo treba
homoseksualcima priznati sva prava kao i drugim
građanima.
Mnogima će ovaj argument zazvučati razborito, no već
će nam kratka analiza pokazati da je on subjektivne, a
ne objektivne naravi, da polazi od emocija a ne od
znanosti.
Kao prvo, nitko se nije rodio kao homoseksualac, jer
se seksualni osjećaji počinju javljati tek u
pubertetu. Spolna se privlačnost u velikoj mjeri
oblikuje kognitivnim putem - to što neki oblik tijela,
pokret, pozu, donje rublje, način odijevanja, miris i
tako dalje, smatramo ili ne smatramo spolno
poticajnim, nije posljedica našeg samo biološkog
ustroja. Ipak, sve da i postoji genetska
predispozicija za homoseksualnost, ona nipošto ne bi
opravdala homoseksualni čin, baš kao što ni genetska
sklonost alkoholizmu ne opravdava pijanstvo, ni
predisponiranost pedofiliji zlostavljanje djece. Ako
bi alkoholičar slijedio logiku homoseksualca i on bi
mogao reći: Takav sam se rodio, priroda me je takvog
stvorila, pijanstvo je prirodna pojava, pa neka
društvo prihvati moj stil života. Istu bi priču mogli
pričati i pedofili.
Homoseksualnost je bolest, baš kao što su to i
alkoholizam i pedofilija. I kao prema svim
bolesnicima, kršćani se i prema homoseksualcima
trebaju odnositi s razumijevanjem, sa samilošću i
strpljenjem. Homoseksualnost je bolest i dade se
liječiti. Uspješnost će liječenja, međutim, kao i kod
drugih sličnih oboljenja, uvelike ovisiti o suradnji
bolesnika, pa će onaj koji manje popušta strastima,
lakše i ozdraviti. Čovjek s homoseksualnim porivima
može živjeti čedno, baš kao što i čovjek sklon
pijanstvu može živjeti trezveno. Homoseksualci, kao i
svi bližnji, zaslužuju našu ljubav, međutim sam
homoseksualni čin treba uvijek osuditi, jer je to
gnusoba i grijeh protiv Boga, prirode i ljudi.
Homoseksualno ponašanje nailazi na vrlo oštru osudu
kako u Starom, tako i u Novom zavjetu. U knjizi
Postanka (19. poglavlje) Bog je zatro Sodomu i Gomoru
zbog homoseksualnosti, a to potvrđuje i 7. redak
Judine poslanice. Levitski je zakonik u tom pogledu
sasvim jasan: "Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega
sa ženom! [.] Ako bi muškarac legao s muškarcem kao
što se lijega sa ženom, obojica bi počinili odvratno
djelo. Neka se smaknu, i krv njihova neka padne na
njih" (Lev 18,22; 20,13). U Poslanici Rimljanima
homoseksualno se općenje naziva "sramotnim strastima",
a sveti Pavao se zgraža nad onima koji "iako poznaju
odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt,
ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to
čine" (1,26-32). Dalje nas isti svetac upozorava da
ljudi koji se odaju homoseksualnim strastima neće
baštiniti kraljevstva Božjeg (1 Kor 6,9-10). I pored
jasne osude homoseksualnog čina, neki kršćani, da
opravdaju svoju nastranost, ipak pokušavaju na svoj
način čitati Bibliju. No takva zloporaba Biblije
čovjeku umjesto života donosi smrt, jer ta knjiga, kao
i sve drugo, kad dođe u krive ruke, može izazvati
mnogo zla. U nekim kršćanskim denominacijama za
pastore postavljaju zagovaratelje homoseksualnosti, a
u Anglikanskoj je crkvi prije nekoliko godina bio
zaređen za biskupa čovjek koji živi u homoseksualnom
"braku" i javno zagovara takav način života.
I crkveni su oci jednodušno osuđivali homoseksualnu
pohotu, počevši od prvog stoljeća pa nadalje (Didahe
2,2, 70. n.e..; Pisma Barnabe 10, 74. n.e.; Justin
Mučenik, Prva Obrana 27, 151. n.e-; Klement
Aleksandrijski: Poticaj Grcima 2, 190. n.e.;
Tertulijan, Skromnost 4, 220. n.e. itd). Katolička
crkva već dva tisućljeća vjerno prenosi i štiti
ljudske moralne vrijednosti, i u pogledu je
homoseksualnosti sasvim jasna: "Homoseksualnost
označava odnose između muškaraca ili žena koji
osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu,
prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo
različitim oblicima kroz vjekove i u različitim
kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim
dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo,
koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je
uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi
neuredni'. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin
zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene
i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu
biti odobreni" (KKC 2357).
dr. sc.
Ivan Poljaković
|