Novi koncept normalnosti
Pred nama je klasična operacija socijalnog
inženjeringa kojoj je cilj da jednu normalnost
sociološkog tipa pretvori u jednu normalnost
antropološko - moralnog tipa: ako postoji relevantni
broj homoseksualaca, i ljudi ih odobravaju, mora se
zaključiti da je prakticiranje homoseksualizma
ponašanje koje je sa etičkog stajališta apsolutno
nevino. Ne slučajno, Pokret za oslobođenje
homoseksualaca, osnovan u New Yorku 1969. godine,
zahtjeva dvije stvari: toleranciju, shvaćenu kao punu
društvenu, ekonomsku, političku i pravnu jednakost
homoseksualaca; te odobravanje, shvaćeno kao rašireno
mišljenje da je homoseksualnost jedna normalna stvar.
Međutim, premda se taj gay lobi predstavlja javnosti
kao ponosan i složan, životna realnost pojedinaca koji
žive u tom stanju je posve drugačiji: to je život koji
je često označen patnjom i nemirom, dodatno otežan
vrištećim i provokativnim stavovima pokreta za
promjenu javnog mišljenja, koji jaše tigra seksualne
transgresije. Postoji paradoks kojeg mnogi ignoriraju:
prvi korak u pomaganju homoseksualcima jest, da se
otvoreno prizna da u takvom svojem stanju oni žive
loše. Čak i kada se homoseksualnost naizgled prihvaća
sa vedrinom, ona neće nikada biti kompatibilna sa
dubljim slojevima osobnosti.
Homoseksualnost kao bolest
Dakle, novine, TV, film, "sapunice", sve je to pod
velikim utjecajem tog homoseksualnog lobija, koji
svakog dana poduzima poneki mali korak radi
"normalizacije" slike o homoseksualcima u očima
javnosti. Primjenjuju se tehnike vrlo nalik onima koje
su korištene od strane feminističkog lobija u 1970.-
ima, kada su film i televizijske serije bile
preplavljene ženama - sucima, ženama - policajcima,
ženama - vojnicima, sa svrhom da se potaknu procesi
identifikacije kod ženske publike. Danas, filmske
fikcije se pune osobama koje svoju homoseksualnost ne
skrivaju, nego se njome diče, kao potvrdu jedne
socijalno relevantne pripadnosti: publika na taj način
asimilira subliminalnu poruku kako nema baš ničega
čudnog da se u javnosti uzme "ulogu" homoseksualca,
sretnog i zadovoljnog svojim stanjem. "Gay lobi" je
vrlo jake pritiske izvršio također i na polju
psihijatrije i psihoanalize, kako bi se navelo
znanstvenike da priznaju kako je homoseksualnost
normalna. Ljudima nije poznata jedna značajna
činjenica: sva tri velika pionira psihijatrije -
Freud, Jung i Adler - promatrali su homoseksualnost
kao jednu patologiju. Danas je, međutim, termin
"homoseksualnost" nestao iz psihijatrijskih priručnika
o mentalnim bolestima. Međutim kako piše američki
psiholog Joseph Nicolosi, nikakva sociološka ili
psihološka istraživanja ne mogu objasniti takvu
promjenu, te nije priskrbljen nikakav znanstveni dokaz
koji bi opovrgnuo 75 godina kliničkih istraživanja o
homoseksualnosti kao o patološkom stanju.
"Rođen kao homoseksualac"
Homoseksualci često vjeruju da su rođeni takvima.
Takvo javno mnijenje dovodi do mišljenje da su
određene osobe "tako stvorene, nema ničega što bi
mogle poduzeti da se promijene". Pravno i socijalno
priznanje homoseksualnosti bi postalo gotova stvar,
ako bi se moglo znanstveno dokazati da je posrijedi
jedno urođeno stanje. Međutim je dokazano točno
suprotno: a to jest, da genetski i hormonalni
čimbenici ne odigravaju odlučnu ulogu u razvoju
homoseksualnosti. Mogu stvoriti povoljne uvjete za
razvoj homoseksualizma, ali ga ne mogu sami po sebi
prouzročiti. Prema tome, ne postoji nikakav
"homoseksualni gen" koji prisiljava osobu da bude
takvom. Mogu međutim postojati urođena stanja, koja
čine jednostavnijim klizanje prema homoseksualnosti.
"Biti gay" u konačnici ipak ostaje posve psihološki
fenomen.
Liječenje je moguće
Prava atrakcija, u novinarskom smislu, je baš ovo:
da je moguće osloboditi se homoseksualnosti. Nije
riječ o jednoj teoretskoj tvrdnji, niti o kakvom
zahtjevu moralne naravi: psiholozi od autoriteta koji
godinama rade na tom području mogu dokumetirati
mnogobrojna "izlječenja" gay - osoba koje su - očito
bez prisile ikakve vrste - započele sa ozbiljnim
psihoanalitičkim liječenjem, te su posve izašle iz
tunela jedne neispunjene osobnosti. Naravno, prvi
korak na tom teškom putu je da se prizna potreba za
pomoći, u suprotnosti sa općim stavom koje nameću
mediji, da se, naprotiv, treba pomiriti sa činjenicom
da se osobe rađaju kao homoseksualci. Nema veće laži:
bezbrojna istraživanja su već pokazala da je
homoseksualna orijentacija povezana sa složenom
serijom događaja koje je osoba doživjela tijekom
djetinjstva i adolescencije. Ovo otkriće pokazuje kako
"gay lobi" ne samo da čini zlo osobama koje navodno
želi štititi, nego, još više, navodi javno mišljenje
da zanemari seriju edukativnih informacije koje bi u
mnogim slučajevima mogle spriječiti nastanak problema.
Znamo, na primjer, da u životu velikog broja odraslih
homoseksualaca imamo jednog "kratkotrajnog" oca; često
potječu iz razbijenih obitelji, uslijed razvoda. Ne
slučajno, također je i ovdje najbolji način prevencije
obrana obitelji, osobito obnavljajući figuru jednog
nježnog ali strogog oca, sposobnog da nametne pravila
i zabrane. U tom smislu, pokreti za oslobođenje
homoseksualaca spadaju među ogorčene neprijatelje
obitelji.
Naučavanje Crkve
Katolička crkva nastavlja naučavati - u potpunoj
vjernosti Svetom pismu i Tradiciji - da su "čini
homoseksualni u sebi neuredni. Protive se naravnom
zakonu. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni."
(Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357). Učiteljstvo
razlikuje ponašanje od sklonosti: obzirom da psihički
nastanak homoseksualizma ostaje u velikom dijelu
neprotumačiiv, puko postojanje takve sklonosti ne
predstavlja krivnju, dapače valja osobe koje se nalaze
u takvom stanju prihvatiti "s poštivanjem,
suosjećanjem i obazrivošću" (br. 2358). Također je
očito da su homoseksualne osobe pozvane na čistoću i
kršćansko savršenstvo, izvlačeći snagu iz molitve i
sakramentalne milosti: "u tom smislu - piše o. Livio
Fanzaga - postoji težnja za približavanjem pogleda
znanosti i Crkvenog pastorala; znanost i moral ovdje
djeluju zajedno prema pozitivnom cilju povjerenja i
nade". Od homoseksualnosti se može ozdraviti.
Autor: Mario
Palmaro
![](images/muski_mozak2.jpg)
|