Kao nikad dosad lebdi jedan misterij iznad Hrvatske: tko
je zapravo bio začetnik hrvatske samostalnosti? Hrvatski
narod? Ili je Hrvatska bila akademski slučaj "reaktivnog
nacionalizma", čiji nastanak treba zahvaliti Miloševiću
i njegovoj jugoslavenskoj armiji? Jedan kauzalni nexus
(uzročna veza, opaska prevoditelja) moglo bi se skoro
reći, jer teško da bi ideja hrvatskog nacionalizma dugo
preživjeta bez "opakog Srbina". Da 1991. nije bilo
srpske agresije na Hrvatsku, bilo bi danas upitno,
ukoliko i u kojoj mjeri bi Hrvatska kao samostalna
država postojala na zemljopisnoj karti.
DODVORAVANJE EU-VLASTODRŽCIMA
To je bilo nekada (nacionalno opredjeljenje, opaska
prevoditelja). Danas se i onako većina političara
pretvorila u "dobre zapadnjake". Više se ne isplati
glasno govoriti o svojoj narodnosti ili o vječnoj
hrvatskoj duši. To bi se moglo - kao što je to običaj
i u modernoj EU-Europi - od raznih nevladinih udruga
preinačiti kao znak desnog ekstremizma. U očima
Bruxelles-skih budža hrvatska je "malodržavnost"
rješiva samo u sklopu EU-a.
Kako bi od te EU dobili dobre ocjene za politički
korektno ponašanje, hrvatski se vlastodržci dnevno i
uvijek nanovo naprežu javnu raspravu držati na
podobnoj liniji. Stara komunistička sintaksa još je
uvijek prisutna, ali nova pravila zahtijevaju potpuno
nove riječi, kao globalizam, multikulturalnost,
EU-atlantska integracija, transparentnost ili
demokracija slobodnog tržišta - jezično blago
svakodnevne komunikacije. Vječni "nekadašnji", koji su
još prije raspada Jugoslavije govorili o vječnosti
"radničkog samoupravljanja" i "titoizmu sa ljudskim
naličjem", da bi se od 1990. do 1995. našli na liniji
antikomunizma, sada dociraju o neminovnosti liberalne
demokracije. Nastala je jedna nova forma terora
mišljenja, slično kao i u EU. To podsjeća u mnogim
aspektima na totalitarna vremena raspadnute
Jugoslavije.
NOVI IDOLI
Izgleda da komunisti u novonastalim državama
nekadašnje Jugoslavije ne izumiru. I u Hrvatskoj još
uvijek vlada komunistički i balkanski duh. Nekada je
za hrvatske političare bila velika dužnost hodočastiti
u Beograd ili Moskvu; danas ih politički korektni put
vodi u nova svetišta, primjerice New York ili Tel
Aviv. Tamo sjede novi idoli, kojima se dive i kojima
se mora biti podložan. Svagdje, uključujući cjelokupan
stranački sustav, vlada ozračje da se samo
recitiranjem litanija o ljudskim pravima i multi-kulti
religije može osigurati ulaz u EU. Pritom se može
postaviti pitanje: što je u stvari bio cilj hrvatske
samostalnosti? Van iz Jugoslavije i stvaranje
samostalne i nezavisne države ili van iz Jugoslavije i
ulaz u još goru "Euroslaviju"?
Političari nove hrvatske elite imaju kao i njihovi
predhodnici, gledajući socijološki i antropološki,
dobar pedigre iz komunističkih vremena. Usprkos
njihove ultra liberalne frazeologije teško mogu
sakriti svoj komunistički fenotip.
Još uvijek se u tradicijom bogatom hrvatskom narodu
nađe nekoliko domoljubnih intelektualaca i po koji
poznati sportaš. Ali čim se neki od njih kritično
osvrne na nove političke EU-floskule, odmah ga se
žigoše epitetom "fašistički". A EU zahtijeva od
servilnih hrvatskih političara stalno izjašnjavanje o
opasnosti nove "ustaške države". Veliki pokolji koje
su komunisti počinili na hrvatskom narodu jedva da se
spominju. Genetska katastrofa sredinom i krajem 1945.,
koju su prouzročili komunisti, opet je postala tabu
temom. I to zato, jer djeca i unuci titovih partizana
sjede danas čvrsto u vladajućim foteljama i k tome
uživaju dobar glas kod postdemokrata EU-šikerije.
A lijepi novi zapad? EU i UNO diplomati su u
hrvatskim postkomunistima našli dobre kolege. Oni su
bili dobri prijatelji još u vremenima kad je Tito, kod
mnogih političara i manipulatora javnog mišljenja na
zapadu, slovio kao veliki državnik. Tada je zapadna
ljevica bila najveći poklonik titoizma i jugokomunizma
- čak i više nego njihova jugosla-venska, odnosno
hrvatska komunistička braća po duhu! Zato su obadvije
strane, da li na istoku ili na zapadu, jednako
koruptne i kriminogene, te pokrivaju i legi-timiraju
"volens nolens" zajedničku politiku pomoću
promiskutivne paleomarksističke simbioze, ovaj puta
eufemistički nazvanu globalizam i multikulturalizam.
PARALELA SA
STANJEM U BRD
Slično kako hrvatska postkomunistička elita tako i
manipulatori javnog mišljenja u EU strahuju od
vlastitih nacionalista. Iz tog razloga se u Njemačkoj,
kao i u Hrvatskoj, na svim valnim dužinama govori o
realnom i surealnom društvenom zaokretu prema desnici
i o navodnoj opasnosti od nacizma. Kada i ne bi bilo
radikalne desnice, brzo bi bila izmišljena.
Ta negativna antilegitimnost je tipični teror
mišljenja koji provodi na izumiranje osuđen liberalni
sistem, a služi da se status quo i političke elite u
Europi održe na životu - kako u Berlinu, Beogradu,
Parizu - tako i u Zagrebu. Pravi hrvatski
nacionalisti, kojih je vrlo malo, ne mogu se kupiti, a
to oni gore u EU znaju vrlo dobro. Mnoge se paralele
mogu povući između neurotične Njemačke i relativno
normalizirane Hrvat-ske, koju Bruxelles-ski drmatori
sada neurotiziraju. Razumije se samo po sebi, da su
Hrvati Nijemce uvijek smatrali "bratskim narodom".
Jasno je, da je Hrvatska, geografski gledano,
podunavska zemlja koja je potpuno prožeta
srednjoeuropskom kulturom. Ali je prije svega ideja
državnosti to, što održava hrvatski nacionalizam na
životu. U očima hrvatskih nacionalista Njemačka je,
geografski gledano, ne samo jedna velika zemlja, nego
predstavlja naprosto samu Europu. Mali narod, kao što
je hrvatski, ne će nikada igrati veliku ulogu u
politici, jer se sve što se u Berlinu odigra slijedeći
dan odrazi u Zagrebu. I to je bilo uvijek tako u
hrvatskoj politici. Ako se sutra ili prekosutra
Njemačka oslobodi euroatlantskih struktura i vrati
svoju idejnu i narodnopravnu samostalnost, to će
automatski imati utjecaja na Hrvatsku. U momentu su
obadvije države obavezne biti veći papa od pape, a to
znači pokazivati veće znakove ljubavi prema liberalnoj
demokraciji nego druge zemlje istih svjetonazora.
Mnogi
domoljubni Hrvati shvaćaju, za razliku od njihovih
koruptnih antinacionalnih političara, da će hrvatski
identitet u EU brže kopniti nego u nekadašnjoj
Jugoslaviji. Paradoks je, da nisu hrvatski
nacionalisti oni, koji najviše ustraju na hrvatskoj
kvazisamostalnošću, nego potomci jugogarde.
Posttitoistička elita, koja se skoro isključivo
sastoji od sinova i kćeri nekadašnjih komunističkih
krvnika, ima u današnjoj Hrvatskoj takav politički
slobodan prostor o kojem u centralističkoj Jugoslaviji
nisu mogli ni sanjati. Nije više potrebno putovati u
Beograd i moliti za odobrenje. Sad mogu svagdje
autonomno paradirati i brbljati - i pljačkati, bez da
moraju pitati za dozvolu svoje prijašnje
srbokomunističke drugove. Često se zaboravlja da je
komunizam jedna patologija, i da najveći neprijatelji
nisu bili antikomunisti, nego vlastita ideološka
braća. U tom smislu je vrlo lako moguće, da se u
slučaj nužde ti isti ex-postkomunistički birokrati
opet pretvore u kvazinacionaliste, ili čak
neojugoslavene - ako se duh vremena u Europi drastično
promijeni.
Za hrvatske patriote, kao i za srpske, njemačke i
sve druge europske patriote jedini put prema slobodi
je u otklonu od sitničavog provincijskog nacionalizma,
koji se uvijek morao legitimirati tako da isključuje
druge. Cilj bi morao biti: zajednički zastupati ideju
samostalne državnosti za sve europske narode. Glavni
neprijatelj tada ne će biti susjed nego globalistička
ideologija liberalizma i plutokratizma.
Dr. Tomislav Sunić
(prijevod Osvin Gaupp)
http://www.volk-in-bewegung.de/
Dr. Sunic
ist Schriftsteller, Übersetzer und ehemaliger
US-Professor der Politwissenschaften. Er ist Autor des
Buches Homo americanus: Child of the Postmodern Age.
Sein neues Buch, das der Autor auf Französisch
verfasst hat, trägt den Titel Croatie: un pays par
défaut? und wird bald veröffentlicht werden.
(http://doctorsunic.netfirms.com;
http://www.tomsunic.info)
20.09.2010. |
