Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

HRVATSKA - KONAČNO SLOBODNA?

IZ KOMUNIZMA U EU-DIKTATURU

Nakon smrti Franje Tuđmana, oca nove Hrvatske, godine 1999. nisu ni vlada u Zagrebu, niti njezini lijevo-liberalni trabanti u medijima imali pojma što bi sa novom državom trebalo uraditi. Čemu državna samostalnost, ako novi vladari svoj identitet traže samo u Bruxelles-u?

Hrvatskim političarima u stvari nije bilo teško rekonvertirati se od fingiranih nacionalista u lažne liberale. Podložnost Beogradu je sada zamijenjena sa podložnosti Bruxelles-u.


To se hrvatsko stanje može dobro ilustrirati sa crtežima Paul Weber-a, jer se u Zagrebu može promatrati sva ta postkomunistička vrsta u novim ulogama: od nekadašnjih komunističkih doušnika do tobožnjih nacionalista, a svi se predstavljaju superdemokratima. Kao i u drugim prijašnjim komunističkim zemljama, tako se i u Hrvatskoj velika većina državnog činovnički kadra sastoji od ostataka nekadašnjeg režima. Veliki dio javnog sektora se u rekordnom tempu prešminkao od brzo probavljenog jugo-komunizma u zapadni liberalizam, kojeg oponaša kao majmun.


Kao nikad dosad lebdi jedan misterij iznad Hrvatske: tko je zapravo bio začetnik hrvatske samostalnosti? Hrvatski narod? Ili je Hrvatska bila akademski slučaj "reaktivnog nacionalizma", čiji nastanak treba zahvaliti Miloševiću i njegovoj jugoslavenskoj armiji? Jedan kauzalni nexus (uzročna veza, opaska prevoditelja) moglo bi se skoro reći, jer teško da bi ideja hrvatskog nacionalizma dugo preživjeta bez "opakog Srbina". Da 1991. nije bilo srpske agresije na Hrvatsku, bilo bi danas upitno, ukoliko i u kojoj mjeri bi Hrvatska kao samostalna država postojala na zemljopisnoj karti.

DODVORAVANJE EU-VLASTODRŽCIMA


To je bilo nekada (nacionalno opredjeljenje, opaska prevoditelja). Danas se i onako većina političara pretvorila u "dobre zapadnjake". Više se ne isplati glasno govoriti o svojoj narodnosti ili o vječnoj hrvatskoj duši. To bi se moglo - kao što je to običaj i u modernoj EU-Europi - od raznih nevladinih udruga preinačiti kao znak desnog ekstremizma. U očima Bruxelles-skih budža hrvatska je "malodržavnost" rješiva samo u sklopu EU-a.


Kako bi od te EU dobili dobre ocjene za politički korektno ponašanje, hrvatski se vlastodržci dnevno i uvijek nanovo naprežu javnu raspravu držati na podobnoj liniji. Stara komunistička sintaksa još je uvijek prisutna, ali nova pravila zahtijevaju potpuno nove riječi, kao globalizam, multikulturalnost, EU-atlantska integracija, transparentnost ili demokracija slobodnog tržišta - jezično blago svakodnevne komunikacije. Vječni "nekadašnji", koji su još prije raspada Jugoslavije govorili o vječnosti "radničkog samoupravljanja" i "titoizmu sa ljudskim naličjem", da bi se od 1990. do 1995. našli na liniji antikomunizma, sada dociraju o neminovnosti liberalne demokracije. Nastala je jedna nova forma terora mišljenja, slično kao i u EU. To podsjeća u mnogim aspektima na totalitarna vremena raspadnute Jugoslavije.

NOVI IDOLI


Izgleda da komunisti u novonastalim državama nekadašnje Jugoslavije ne izumiru. I u Hrvatskoj još uvijek vlada komunistički i balkanski duh. Nekada je za hrvatske političare bila velika dužnost hodočastiti u Beograd ili Moskvu; danas ih politički korektni put vodi u nova svetišta, primjerice New York ili Tel Aviv. Tamo sjede novi idoli, kojima se dive i kojima se mora biti podložan. Svagdje, uključujući cjelokupan stranački sustav, vlada ozračje da se samo recitiranjem litanija o ljudskim pravima i multi-kulti religije može osigurati ulaz u EU. Pritom se može postaviti pitanje: što je u stvari bio cilj hrvatske samostalnosti? Van iz Jugoslavije i stvaranje samostalne i nezavisne države ili van iz Jugoslavije i ulaz u još goru "Euroslaviju"?


Političari nove hrvatske elite imaju kao i njihovi predhodnici, gledajući socijološki i antropološki, dobar pedigre iz komunističkih vremena. Usprkos njihove ultra liberalne frazeologije teško mogu sakriti svoj komunistički fenotip.
Još uvijek se u tradicijom bogatom hrvatskom narodu nađe nekoliko domoljubnih intelektualaca i po koji poznati sportaš. Ali čim se neki od njih kritično osvrne na nove političke EU-floskule, odmah ga se žigoše epitetom "fašistički". A EU zahtijeva od servilnih hrvatskih političara stalno izjašnjavanje o opasnosti nove "ustaške države". Veliki pokolji koje su komunisti počinili na hrvatskom narodu jedva da se spominju. Genetska katastrofa sredinom i krajem 1945., koju su prouzročili komunisti, opet je postala tabu temom. I to zato, jer djeca i unuci titovih partizana sjede danas čvrsto u vladajućim foteljama i k tome uživaju dobar glas kod postdemokrata EU-šikerije.


A lijepi novi zapad? EU i UNO diplomati su u hrvatskim postkomunistima našli dobre kolege. Oni su bili dobri prijatelji još u vremenima kad je Tito, kod mnogih političara i manipulatora javnog mišljenja na zapadu, slovio kao veliki državnik. Tada je zapadna ljevica bila najveći poklonik titoizma i jugokomunizma - čak i više nego njihova jugosla-venska, odnosno hrvatska komunistička braća po duhu! Zato su obadvije strane, da li na istoku ili na zapadu, jednako koruptne i kriminogene, te pokrivaju i legi-timiraju "volens nolens" zajedničku politiku pomoću promiskutivne paleomarksističke simbioze, ovaj puta eufemistički nazvanu globalizam i multikulturalizam.

PARALELA SA STANJEM U BRD


Slično kako hrvatska postkomunistička elita tako i manipulatori javnog mišljenja u EU strahuju od vlastitih nacionalista. Iz tog razloga se u Njemačkoj, kao i u Hrvatskoj, na svim valnim dužinama govori o realnom i surealnom društvenom zaokretu prema desnici i o navodnoj opasnosti od nacizma. Kada i ne bi bilo radikalne desnice, brzo bi bila izmišljena.


Ta negativna antilegitimnost je tipični teror mišljenja koji provodi na izumiranje osuđen liberalni sistem, a služi da se status quo i političke elite u Europi održe na životu - kako u Berlinu, Beogradu, Parizu - tako i u Zagrebu. Pravi hrvatski nacionalisti, kojih je vrlo malo, ne mogu se kupiti, a to oni gore u EU znaju vrlo dobro. Mnoge se paralele mogu povući između neurotične Njemačke i relativno normalizirane Hrvat-ske, koju Bruxelles-ski drmatori sada neurotiziraju. Razumije se samo po sebi, da su Hrvati Nijemce uvijek smatrali "bratskim narodom". Jasno je, da je Hrvatska, geografski gledano, podunavska zemlja koja je potpuno prožeta srednjoeuropskom kulturom. Ali je prije svega ideja državnosti to, što održava hrvatski nacionalizam na životu. U očima hrvatskih nacionalista Njemačka je, geografski gledano, ne samo jedna velika zemlja, nego predstavlja naprosto samu Europu. Mali narod, kao što je hrvatski, ne će nikada igrati veliku ulogu u politici, jer se sve što se u Berlinu odigra slijedeći dan odrazi u Zagrebu. I to je bilo uvijek tako u hrvatskoj politici. Ako se sutra ili prekosutra Njemačka oslobodi euroatlantskih struktura i vrati svoju idejnu i narodnopravnu samostalnost, to će automatski imati utjecaja na Hrvatsku. U momentu su obadvije države obavezne biti veći papa od pape, a to znači pokazivati veće znakove ljubavi prema liberalnoj demokraciji nego druge zemlje istih svjetonazora.

Mnogi domoljubni Hrvati shvaćaju, za razliku od njihovih koruptnih antinacionalnih političara, da će hrvatski identitet u EU brže kopniti nego u nekadašnjoj Jugoslaviji. Paradoks je, da nisu hrvatski nacionalisti oni, koji najviše ustraju na hrvatskoj kvazisamostalnošću, nego potomci jugogarde. Posttitoistička elita, koja se skoro isključivo sastoji od sinova i kćeri nekadašnjih komunističkih krvnika, ima u današnjoj Hrvatskoj takav politički slobodan prostor o kojem u centralističkoj Jugoslaviji nisu mogli ni sanjati. Nije više potrebno putovati u Beograd i moliti za odobrenje. Sad mogu svagdje autonomno paradirati i brbljati - i pljačkati, bez da moraju pitati za dozvolu svoje prijašnje srbokomunističke drugove. Često se zaboravlja da je komunizam jedna patologija, i da najveći neprijatelji nisu bili antikomunisti, nego vlastita ideološka braća. U tom smislu je vrlo lako moguće, da se u slučaj nužde ti isti ex-postkomunistički birokrati opet pretvore u kvazinacionaliste, ili čak neojugoslavene - ako se duh vremena u Europi drastično promijeni.


Za hrvatske patriote, kao i za srpske, njemačke i sve druge europske patriote jedini put prema slobodi je u otklonu od sitničavog provincijskog nacionalizma, koji se uvijek morao legitimirati tako da isključuje druge. Cilj bi morao biti: zajednički zastupati ideju samostalne državnosti za sve europske narode. Glavni neprijatelj tada ne će biti susjed nego globalistička ideologija liberalizma i plutokratizma.


Dr. Tomislav Sunić

(prijevod Osvin Gaupp)

 

http://www.volk-in-bewegung.de/

Dr. Sunic ist Schriftsteller, Übersetzer und ehemaliger US-Professor der Politwissenschaften. Er ist Autor des Buches Homo americanus: Child of the Postmodern Age. Sein neues Buch, das der Autor auf Französisch verfasst hat, trägt den Titel Croatie: un pays par défaut? und wird bald veröffentlicht werden. (http://doctorsunic.netfirms.com; http://www.tomsunic.info)

Njemački: Kroatien - endlich frei?

20.09.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch