Ne reagira se na povijesne falsifikate i lažne optužbe
Točno je da je jedan od najvažnijih nacionalnih interesa što brži ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ali je također točno da je još važnije očuvanje nacionalnog ponosa, dostojanstva i povijesne istine, jer svaki narod koji je spreman trgovati s poviješću i prihvatiti nametnute laži kao istinu ugrožava svoju budućnost ma koliko ga trenutačno nagrađivali zbog takvoga nečasnog ponašanja
Krivotvorinama se skida odgovornost s međunarodne zajednice ne samo za rat nego i za strašne zločine koje su mogli spriječiti, ali nisu htjeli. To su samo neki razlozi zbog kojih je potrebno ustanoviti istinu o raspadu SFRJ, o velikosrpskoj agresiji, o Domovinskom ratu i procesu stvaranja hrvatske države kako bismo se izborili za istinu i time oslobodili lažnih optužbi ne samo branitelje, nego i hrvatski narod i hrvatsku državu, jer je istina o Domovinskom ratu najmanje što moramo učiniti za buduće generacije hrvatskog naroda. Zastupam stajalište da bi prihvaćanje krivotvorina, koje najsvjetlije stranice hrvatske povijesti pretvaraju u nešto čega se trebamo sramiti, moglo ozbiljno ugroziti budućnost hrvatskog naroda.
Različite političke projekcije budućnosti
Zato s pravom postavljamo pitanja: zašto je u obrani naših nacionalnih interesa ponovno zavladala poznata hrvatska šutnja, zašto se ne reagira na povijesne falsifikate i lažne optužbe kojima se dovode u pitanje sami temelji hrvatske države kao moderne demokratske države? Sve su to razlozi zbog kojih smatram da, kao sudionik tih burnih procesa stvaranja i obrane hrvatske države i kao autor devet knjiga koje su nastajale u vrijeme tih procesa, imam moralnu obvezu argumentirano osporiti povijesne krivotvorine i braniti istinu o Domovinskom ratu kao zvjezdanom trenutku hrvatske povijesti. Postoje i dodatni razlozi - zašto je upravo ovih dana još vaznije o tome pisati. Jedno je povijesno razdoblje - obrana i stvaranje hrvatske države - završeno, a nastupa novo povijesno razdoblje u kojem treba definirati nacionalnu politiku u uvjetima ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Obrana istine o Domovinskom ratu najmanje je što moramo učiniti za buduće generacije hrvatskog naroda. Dana, 25. lipnja obilježili smo i proslavili trinaestu godišnjicu donošenja odluke Hrvatskog sabora o proglašenju samostalnosti Hrvatske (25. lipnja 1991.). Hrvatska je postala kandidatom za Europsku uniju 18. lipnja 2004. s utvrđivanjem datuma pregovora (početak 2005. godine), tako da bi Hrvatska potkraj ovoga desetljeća trebala postati punopravnim članom Europske unije. U Gradskoj skupštini Grada Zagreba vodi se rasprava o imenovanju trga s Tuđmanovim imenom i podizanju spomenika dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu, preko koje se prelamaju političke bitke u kojima se kroz prošlost, zapravo, vodi bitka za budućnost, jer različite političke projekcije budućnosti traže svoj oslonac u prošlosti.
Dužni smo obraniti istinu
Svečano otvaranje Starog mosta u Mostaru i puštanje na slobodu Tihomira Blaškića bila je prigoda da se ponovno aktualiziraju krivotvorine o ulozi Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. To su dodatni povodi zbog kojih ću pokušati argumentirano iznijeti svoja spoznaje i stajališta o nekim ključnim sudbinskim događanjima u razdoblju od 1991. do 1995. godine posebno, analizom uvjeta u kojima su se donosile najvažnije povijesne odluke koje su odredile našu sudbinu.
Pokušat ću argumentirano dokazati da se borba za prošlost vodi zbog budućnosti i da je ne samo zbog istine koju smo dužni obraniti kao najmanje što se može učiniti za branitelje koji su za ideale žrtvovali svoje živote nego i zbog budućnosti potrebno obraniti istinu o Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države, jer ako bismo prihvatili lažne optužbe da je Hrvatska utemeljena na zločinu, onda se Hrvatska ne bi mogla razvijati kao moderna demokratska država, onda bi buduće generacije neposredno snosile krivnju koja je krivotvorinama nametnuta hrvatskom narodu.
Nažalost, u Hrvatskoj je sve više onih na svim razinama koji pogrešno zakljućuju i govore: Dosta nam je rasprava o prošlosti, prošlost nas ne zanima, okrenimo se budućnosti. Drugi opet govore i pišu: Nema nikakve koristi, dapaće samo si stvaramo nove probleme, ako se suprotstavljamo lažnim optužnicama koje žele napisati i nametnuti krivotvorenu povijest, jer Hrvatska nema alternative - nego bespogovorno slušati i provoditi sve što od nas traži međunarodna zajednica jer samo takvom politikom možemo relativno brzo postati članicom Europske unije i NATO-a, što je u ovom povijesnom razdoblju najvažniji hrvatski nacionalni interes.
Očuvati nacionalni ponos
Dakle, stvara se i nameće raspoloženje: šuti i pokori se, ne buni se, prihvati laž kao istinu, jer se tako najbolje brani hrvatski nacionalni interes. Točno je da je, bez sumnje, jedan od najvažnijih nacionalnih interesa što brži ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ali je, također, točno da je još važnije očuvanje nacionalnog ponosa, dostojanstva i povijesne istine, jer svaki narod koji je spreman trgovati s poviješću i prihvatiti nametnute laži kao istinu ugrožava svoju budućnost ma koliko ga trenutačno nagrađivali zbog takvoga nečasnog ponašanja. Sve se to prelama kroz političke borbe i prijepore o ulozi dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, obnovitelja i utemeljitelja suverene i samostalne hrvatske države. Zato ću istinu o Domovinskom ratu i novijoj hrvatskoj povijesti pokušati argumentirano i objektivno utvrditi analizom povijesne Tuđmanove uloge, kako bih pridonio davanju istinitog odgovora na prijepore o dr. Franji Tuđmanu.
Na največem udaru dezinformacija, poluistina i laži
Suvremeni čovjek, u informatičkom društvu beskrupulozne vladavine medija, izvrgnut je pravom teroru informacija, dezinformacija, poluistina, "masnih" laži, koje formiraju ne samo ljudsku svijest nego i bitno određuju ljudsko ponašanje. Zato je, u mnogo slučajeva, istina za suvremenog čovjeka ono što mu "terorom" medija i manipulacijom "uliju" u glavu, a ne ono što se stvarno dogodilo. U takvim uvjetima i okolnostima kada se laž prikazuje kao istina, a istina kao laž, i najgrublja laž, koja se u medijima bezbroj puta ponavlja kao navodna istina, na kraju postane ne samo istina nego i materijalna sila. U tom kontekstu pokušat ću odgovoriti na pitanje zašto je Domovinski rat sustavno izložen brojnim dezinformacijama, poluistinama i grubim lažima, zašto se sustavno povijesnim krivotvorinama nastoji pretvoriti od nacionalnog ponosa u nacionalnu sramotu.
Također ću iznijeti argumente koji pokazuju zašto je, pored Domovinskog rata, na najvećem udaru dezinformacija, poluistina i laž i dr. Franjo Tudđan, prvi predsjednik samostalne i suverene Hrvatske, njen utemeljitelj i obnovitelj. Odnosno, zašto se toliko uporno inzistira na radikalnoj detuđmanizaciji i kriminalizaciji državnog i vojnog vodstva Hrvatske u vrijeme rata.
Dio "elite" hrvatskog naroda ponovno traži gospodare
Povijesne krivotvorine ne bi imale uspjeha bez značajne podrške u Hrvatskoj. Povijest se, nažalost, ponavlja jer dio "elite" hrvatskog naroda, neposredno nakon što smo stvorili svoju samostalnu državu, ponovno traži nove gospodare. Kao i u raznim razdobljima prošlosti, dio političke i intelektualne elite hrvatskog naroda odriče se svoga nacionalnog identiteta i ponosa te sustavno djeluju protiv nacionalnih interesa hrvatskog naroda.
Umjesto Beograda, Pešte, Beča, Moskve, Rima ili Berlina, oni danas služe moćnicima iz Bruxellesa, Rima, Londona i Washingtona. Trečerazredni međunarodni čimbenici, činovnici i promatrači u suverenoj Hrvatskoj preuzimaju ulogu "vrhovnih sudaca" koji ocjenjuju, procjenjuju, pa čak i određuju, umjesto hrvatskoga naroda, kakvu čemo voditi politiku.
Agresivno se pokušavaju sasjeći hrvatski korijeni
Određuju, umjesto hrvatskog naroda, tko smije biti u hrvatskoj vladi, a tko ne smije. Pišu nam krivotvorenu povijest, miješaju se u zakonodavne aktivnosti i pokušavaju bitno utjecati na našu politiku. Traže od nas da Hrvatsku pretvorimo u zemlju jeftine radne snage, određuju nam, primjerice, potpisivanje ugovora o suradnji s nestabilnim zemljama zapadnog Balkana s kojima, objektivno, nemamo nikakvih bitnih zajedničkih interesa (Albanija, Makedonija) jer nam nisu ni susjedi niti imamo druge bitne zajedničke interese. Sve više se nameće javno raspoloženje da Hrvatska nema alternativu, odnosno da je naš največi nacionalni interes bespogovorno i poslušno služenje stranim interesima.
Sustavno i agresivno pokušavaju se sasječi naši hrvatski korijeni, naša tradicija i sustav vrijednosti. Vrlo razrađenom strategijom, žele Hrvatsku od nacionalne države hrvatskog naroda transformirati u, kako kažu, građansku državu, kao da po Ustavu Hrvatska nije konstituirana kao građanska država na načelima jednakosti svih državljana bez obzira na razlike u vjeri, nacionalnosti i druge posebnosti među ljudima.
Traži se, kao uvjet ulaska u Europsku uniju, odstupanje od Tuđmanova koncepta utvrđjenog Božićnim ustavom 1990. godine po kojemu je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda. A da bi to prošlo, da bi to hrvatski narod prihvatio, kritizira se i sotonizira pa i kriminalizira razdoblje stvaranja Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda i tadašnje državno vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. U tom kontekstu nije slučajno što se ne samo novija hrvatska povijest, nego i sadašnjost i budućnost Hrvatske prelamaju kroz prijepore o dr. Franji Tuđmanu. Za večinu hrvatskog naroda Tuđman je utemeljitelj i obnovitelj hrvatske države i čovjek kojem hrvatski narod treba biti trajno zahvalan jer je iskoristio povoljne povijesne okolnosti i u teškim uvjetima vodeći hrvatski narod kroz scile i haribde doveo do samostalne i suverene hrvatske države.
Nastoje ga pretvoriti u vođu zločinačke organizacije
Mnogima smeta takva povijesna uloga dr. Franje Tuđmana te ga oni sustavnim krivotvorinama nastoje pretvoriti u vođu dvostruke zločinačke organizacije i u ratnog zločinca čiji lik i djelo treba izbrisati iz povijesnog pamćenja hrvatskog naroda. Dakle, traže radikalnu detuđmanizaciju Hrvatske, odnosno konstituiranje nove Hrvatske u koju neće biti ugrađeno ništa od životnog djela dr. Franje Tuđmana, dakle ni Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda.
U takvim okolnostima, ne samo zbog prevladavanja crno-bijelih podjela i nužnosti utvrđivanja istine o povijesnoj ulozi dr. Franje Tuđmana, nego i zbog naše budućnosti, potrebno je objektivno i argumentirano, pet godina poslije smrti dr. Franje Tuđmana, valorizirati i ocijeniti Domovinski rat i povijesne procese stvaranja i obrane hrvatske države te obrane opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Tužiteljstvo Haaškoga suda piše krivotvorenu povijest
Tužiteljstvo Haaškoga suda samo je instrument određenih snaga međunarodne politike, koje imaju ambiciju napisati novu krivotvorenu povijest zadnjih balkanskih ratova potkraj dvadesetoga stoljeća. Tom krivotvorenom poviješću skinuli bi krivnju, posrednu i neposrednu, s međunarodne zajednice za počinjene zločine i stradanja, te bi mijenjanjem prošlosti stvorili temelje za projektiranje budućnosti u skladu s interesima međunarodne zajednice.
Kako se, stjecajem okolnosti, u proteklih petnaest godina moja politička sudbina isprepletala sa sudbinom dr. Franje Tuđmana, uvjeren sam da mogu objektivno analizirati povijesnu ulogu dr. Franje Tuđmana. I dr. Tuđman i ja bili smo profesori na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Imali smo slične i velike probleme jer nas je tadašnja komunistička vlast optuživala kao nacionaliste. Dr. Tuđman je morao otići s fakulteta, a meni dugo nisu dali da stupim u stalni radni odnos. Dr. Tuđman bio je direktor Instituta za radnički pokret u Zagrebu iz kojeg je morao otići zbog političkih optužbi za nacionalizam. Ja sam se, nakon sloma hrvatskog proljeća kada su me otjerali iz profesionalne politike, privremeno smjestio u tom institutu, ali sam slično kao i dr. Tuđman ubrzo morao otići jer mi je bilo onemogućeno djelovanje.
Zajednički povijesni cilj
Godine 1989. slučajno smo se sreli u Danskoj i u četverodnevnom druženju i razgovorima utvrdili smo suradnju koja je bitno utjecala na povijesne događaje koji su slijedili. Tada smo se usuglasili o strategiji, za koju smo se zauzimali svatko na svoj naćin, kako bismo ostvarili zajednički povijesni cilj - rušenje komunizma i SFRJ i stvaranje samostalne hrvatske države i zaštitu nacionalne ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. U kolovozu 1991. godine prihvatio sam ponudu dr. Franje Tuđmana da postanem potpredsjednikom Vlade demokratskog jedinstva i članom Vrhovnoga državnog vijeća najužega sastava. Godine 1992., nakon moje kritike Sporazuma Boban - Karadžić i Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, podnosim ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva i tada postajemo ljutiti politički protivnici.
Naš se sukob intenzivira na svim područjima nakon izbora 1995. godine jer sam bio na čelu Gradske skupštine Grada Zagreba, odnosno koalicije sedam stranaka koja je pobijedila HDZ u Zagrebu. Nakon što je dr. Franjo Tuđman odbio potvrditi četiri izabrana gradonačelnika i prihvatiti rezultate izbora, Vlada raspušta Gradsku skupštinu, ali Ustavni sud poništava njenu odluku. To je vrijeme kada sam izvrgnut beskrupuloznim napadima kao, navodno, največi antihrvat i boljševik. Međutim, to razdoblje našeg sučeljavanja i velikih nekorektnosti koje sam doživio, koje je kulminiralo spotom HDZ-a na HTVu u kojem sam krivotvorinama proglašen ubojicom i krivcem za sto tisuća stradalih Hrvata, nikada me nije dovelo u kušnju da pokušam neobjektivno i subjektivno vrednovati povijesnu ulogu dr. Franje Tuđmana.
U vrlo napetoj i netolerantnoj političkoj atmosferi
Godine 1997. sučeljavamo se kao predsjednički kandidati na izborima za predsjednika Republike Hrvatske. U vrlo napetoj i netolerantnoj političkoj atmosferi, uključujući i fizičke napade na Vladu Gotovca i mene, dr. Franjo Tuđman uvjerljivo pobjeđuje. Iskreno sam čestitao dr. Tuđmanu na pobjedi, ali od tada do njegove smrti naše političke sudbine više se ne isprepleću previše.
O burnom razdoblju stvaranja i obrane hrvatske države napisao sam devet knjiga ("Iza zatvorenih vrata", "Tko je ubio Bosnu", "Paukova mreža balkanskog krvnika", "Kako se stvarala hrvatska država", "The Struggle for the Croatian State", "Milošević Muss Besiegt Werden", "Zagrebačka kriza", "Zločin bez kazne" i "Prijepori o nacionalnom"). U tim je knjigama, što je i razumljivo s obzirom na njegovu povijesnu ulogu, jedna od glavnih ličnosti dr. Franjo Tuđman. Nastojao sam biti objektivan, tragati za istinom i suprotstavljati se crno-bijelim ocjenama, kako glorifikaciji dr. Franje Tuđmana, tako i negiranju njegove velike uloge. U tih devet mojih knjiga naveo sam niz ocjena i podataka o ulozi dr. Franje Tuđmana, on je u njima jedna od ključnih osoba sudbinskih zbivanja, ali one nisu pisane kao knjige koje bi sustavno u cjelini analizirale povijesnu ulogu Franje Tuđmana u stvaranju i obrani hrvatske države i obrani opstojnosti i ravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Traže da prihvatimo krivotvorine kao povijesnu istinu
Nakon smrti dr. Franje Tuđmana i promjene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine, veliki je pritisak dijela javnosti i politike u zemlji i inozemstvu za radikalnim negiranjem povijesne uloge dr. Franje Tuđmana. Taj pritisak kojim se traži da prihvatimo krivotvorine kao navodnu povijesnu istinu ni nakon povratka na vlast HDZ-a se ne smanjuje, dapaće. I nova vlast se dovoljno ne suprotstavlja pokuđajima pretvaranja dr. Franje Tuđmana u navodnog zločinca. Želi se odbaciti ne samo ono negativno nego i sve pozitivno iz Tuđmanova doba jer navodno iza dr. Franje Tuđmana nije ostalo ništa dugotrajno vrijedno, dakle ni hrvatska država kao nacionalna država hrvatskog naroda.
Izjednacavaju se srpski i hrvatski nacionalizam, odnosno Milošević i Tuđman kao glavni krivci za sve zlo na ovim područjima, velikosrpska se agresija krivotvorinama pretvara u sukob srpskoga i hrvatskoga nacionalizma, a Hrvati se od žrtve agresije krivotvorinama pretvaraju u agresora u Bosni i Hercegovini. Glavnu ulogu u pisanju krivotvorene hrvatske povijesti ima tužiteljstvo Haaškog suda iako je ono samo instrument određenih snaga međunarodne politike, koje imaju ambiciju napisati novu krivotvorenu povijest posljednjih balkanskih ratova potkraj dvadesetoga stoljeća. Tom krivotvorenom poviješću skinuli bi krivnju, posrednu i neposrednu, s međunarodne zajednice za počinjene zločine i stradanja, te bi mijenjanjem prošlosti stvorili temelje za projektiranje budućnosti u skladu s interesima međunarodne zajednice.
(Nastavlja se)
prof. Zdravko Tomac
3. studeni 2004.
1. dio -
Nekritično veličanje - zaborav, krivotvorine, laži i optužbe za zločine - političke i povijesne prosudbe
2. dio - Veliki antidemokratski i anticivilizacijski presedan
3. dio -
Oslobodilački obrambeni rat kriminalizira se i pretvara u zločinački pothvat |
