Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

DA SE NE ZABORAVI - IZ POVIJESTI HKZ     (06.09.2011.)

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (3.)

Fiat justitia, pereat mundus (das Recht gilt, auch wenn die Welt darüber zugrunde geht).
In diesem charakteristischen Ausspruch der Jurisprudenz liegt gewiss kein Funke von Güte und selbst nicht von Weisheit. Ludwig Feuerbach


Fiat justitia, pereat mundus (pravo vrijedi, pa i ako pri tome svijet propadne). U ovoj karakterističnoj izreci pravosuđa nema ni tračka dobrote, a kamoli mudrosti. Ludwig Feuerbach

Stanje u HKZ-i jest na neki način odraz zbivanja u domovini. Nesuglasice u Zajednici, prisutne već niz godina, eskalirale su na izbornom saboru od 21.03.99, na kojem je 25 prisutnih uz protest napustilo sabor.

Ta je grupacija, članovi ogranaka Baden - Zürich i Zürich - Winterthur, negirala legitimnost novo izabranih dužnosnika i blokirala rad HKZe na taj način, što je zadržala imovinu i dokumentaciju. Time se je jaz produbio, izazvao protureakciju iskljušivanjem iz Ëlanstva, te kulminirao podizanjem dviju tužbi protiv Zajednice i tužbom protiv predsjednika i dopredsjednice.

Kronologija događaja od spomenutog sabora do 01.12.99., koji su doveli do sudskih parnica, opisana je u DO br. 87, a stanje procesa do siječnja 2001. u DO br. 89.

Obzirom da je švicarski sud ipak nešto djelotvorniji nego hrvatski, donesene su u međuvremenu u svim procesima prvostupanjske, a u jednom i drugostupanjska presuda sa slijedečim rezultatima:


Parnica 1:

Tužba četvero isključenih članova (Iris i Radovan Smokvina, Vesna Polić i Nikola Jović) protiv HKZ-e zbog klevete i uvrede časti u svezi s njihovim isključenjem iz HKZ-e. Tužitelji su tvrdili da su razlozi isključenja, koje je HKZ navela, neistiniti i prema tome uvredljivi.

Presudom od 18.01.2001., koja je u međuvremenu pravomoćna, sud je utvrdio:
a) Izabrana tijela HKZ-e na Saboru od 21.03.1999. su legitimna. Prema tome se izjava tužitelja da su "novoizabrana tijela nelegitimna, protupravna i ništavna" može označiti kao prekršaj.
b) Jedna tužiteljica je protupropisno promijenila bravicu na poštanskom ormariću udruge, a svi tužitelji su protupropisno zadržavali poštu udruge.
c) Jedna tužiteljica je dala krive informacije poštanskim službenicima u pogledu uprave udruge.
d) Tužitelji su zadržavali dokumentaciju, adresar itd. i prema tome blokirali rad društva.
e) Tužitelji su poslali na članove i nečlanove kružno pismo, koje je sadržavalo neistine u svezi sa novoizabranim organima.
f) Tužitelji su zloupotrebili adresar udruge.
g) Tužitelji su zloupotrebili kuverte udruge.
h) Tužitelji su u svom kružnom pismu napali i uvrijedili društva i pojedince

Dakle je 9 od 10 razloga isključenja dokazano, što znači da ih je HKZ smjela navesti kao prekršaje. Dva razloga isključenja se odnose samo na jednu osobu, dok jedan razlog (zloupotreba novca) HKZ tužiteljima nije uspjela dokazati.

Sudski troškovi se paritetno dijele, a HKZ je dužna donijeti ispravak onih izjava, za koje je sud odredio da nisu dokazane.


Parnica 2:

Tužba protiv HKZ-e zbog isključenja iz članstva. Tu tužbu je podiglo troje od četvero tužitelja iz gornje parnice. Njima se priključilo još 14 prvobitno isključenih osoba, čije je isključenje poništeno u sklopu pokušaja pomirenja i sprečavanja parnica. Zašto su tih 14 digli tužbu, ni sudu nije bilo jasno.
Prvostupanjskom presudom od 19.02.2001. HKZ je po svim točkama oslobođena krivnje, t.j. svi zahtjevi tužitelja su odbijeni. Obzirom da su tužitelji izgubili parnicu morali su, pored sudskih troškova, platiti HKZ-i odštetu od 10'750 CHF.


Troje od 17 tužitelja (isti oni, koji su tužitelji i u prvoj parnici) uložili su žalbu na presudu, za ostalih 14 presuda je pravomoćna.
Žalba se odnosi na jednu od tri materijalne odluke prvostupanjskog suda. Drugostupanjski sud je presudom od 09.11.2001. poništio odluke prvostupanjskog suda u osporavanoj točci, i to prvenstveno zbog navodne formalne greške koju je HKZ počinila pri isključivanju.
Pri utvrđivanju formalne greške, sud se je prije svega oslanjao na protokol sjednice glavnog odbora HKZ, na kojem je donešena odluka o isključivanju.


HKZ ne može akceptirati, da se za udrugu dalekosežna presuda donese na osnovu cjepidlačenja protokola, kao da se radi o internacionalnom koncernu sa pravnom službom, a ne dobrovoljnom društvu, koje ni u snu nije mislilo o nekim pravnim posljedicama. Pri tome se nameće usporedba sa nedavnom aferom Swissair. Najviše kotirani menadžeri Švicarske, sa primanjima koja se mjere u milijunima franaka godišnje (Mario Corti je za petogodišnji ugovor unaprijed dobio 12,5 milijuna CHF), sastanu se da spase Swissair, i nisu sposobni sročiti ni rukom napisani protokol. Pa se onda dva
dana nakon toga pred čitavom nacijom svađaju na televiziji, tko je što rekao i obečao i tko je kriv za največu blamažu Švicarske od 1945., o tisućama izgubljenih radnih mjesta da i ne govorimo. Mi smo bar napisali protokol, kakav je da je.
A da je za isključenja bilo dovoljno razloga, pokazuje pravomoćna presuda u procesu 1. Iz tih razloga je Zajednica uložila žalbu, odluka zadnje instance se očekuje.

Parnica 3:

Istih četvoro, kao u parnici 1, protiv predsjednika i dopredsjednice HKZ-e zbog klevete i uvrede časti. Parnice 1 i 3 su identične po sadržaju, ali se vode protiv različitih pravnih osoba, u prvom slučaju protiv Zajednice, a u drugom protiv privatnih osoba. Pravomoćnom presudom od 17.07.2001. sud utvrđuje identično činjenično stanje kao i u procesu 1, t.j. da su 9 od 10 navedenih razloga za isključenje iz članstva dokazani.

Međutim zbog činjenica, što sa jedne strane tuženima nije uspjelo dokazati objedu zloupotebe novca, a sa druge strane što se taj proces vodio po kaznenom postupku, sud kažnjava tužene sa po 1'000 CHF i opterećuje ih odštetom od po 3'000 CHF te preuzimanjem sudskih troškova.

Laiku je nerazumljiva i neshvatljiva ta juristička logika, po kojoj se onoj strani, koja je u ogromnoj večini točaka pobijedila, svaljuje sav financijski teret parnice. Tužiteljima je i u ovom procesu dokazano, da su prema društvu učinili prekršaje, koje njihovo isključenje potpuno opravdava.


Pri tome valja primjetiti, da je kod parnice zbog klevete i povrede časti dokazni postupak obrnut u usporedbi sa svim ostalim sudskim procesima. Dok se kod drugih procesa tuženome mora dokazati krivnja (osim u procesima protiv Hrvata u Haag-u), u procesu zbog klevete tuženi mora dokazati da nije kriv, to jest mora dokazati ispravnost svojih objeda na račun tužitelja.

Što se tiće zlouptrebe novca neosporno je, da tužitelji nisu bili u mogučnosti direktno zloupotrijebiti novčana sredstva HKZ-e, jer nisu imali pristup ni priručnoj blagajni ni bankovnim računima. Ali činjenica je također, da su bez odobrenja upravnih tijela Zajednice dizani novci, od kojih jedan dio nije pokriven urednim računom, a jedan račun je od bivše blagajnice proknjižen na krivom mjestu da mu se zametne trag. HKZ smatra i dalje, da je taj iznos zloupotrebljen za pokriće poštanskih troškova kružnog pisma tužitelja, i prema tome u suglasnosti sa nekim od tužitelja.


Prema gore izloženom, moralni pobjednici ovog procesa su tuženi predsjednik i dopredsjednica. To je potvrđeno i na zadnjem izbornom saboru od 02.12.2001. na kojem je bivšem predsjedniku iskazano veliko povjerenje time, što je ponovo izabran za slijedeći mandat. I to u vrlo kvalitetnoj konkurenciji u osobama dr. Domagoj Stojana i Davor Kunovića.


Epilog:

Za pomirdbu je potrebno najmanje dvoje, za svađu je dovoljan jedan. To bi najbolje mi Hrvati trebali znati na osnovu nedavnog iskustva, iako nam međunarodna zajednica pomoću haškog suda imputira sukrivnju. Nešto slično doživljava i Hrvatska Kulturna Zajednica.


Nije HKZ tužila, nego je tužena od pojedinaca, koji su sve poduzeli da troškovi budu što veći (tri procesa!), kako bi financijskim pritiskom postigli svoje ciljeve. Zanimljivo je, da je o jednom od tužitelja pisala Arena ("Mali dioničari pobijedili tajkuna" kao o tajkunu, koji je u svrhu vlastitog bogačenja doveo poznatu tvrtku "Automotor" iz Rijeke pred stečaj i koji je s tim u svezi izgubio proces na prvostupanjskom trgovačkom sudu u Rijeci ("Automotor pred likvidacijom", Novi List, lipanj 2001).


Osobno, kao autor ovog članka, mogu tolerirati drugačije mišljenje tužitelja, t.j. da su izbori bili nelegitimni. Isto tako, iako se ne slažem s tim postupkom, mogu tolerirati da su na osnovu tog mišljenja odbili predati mandate. Ali onda očekujem da se uspravno stoji iza tih djela, a ne da ih se poriče.

Tužitelji su ultimativno tražili od Zajednice da potpiše izjavu po kojoj bi svi od nje navedeni razlozi isključenja bili neistiniti, te da nitko od tužitelja ništa od navedenoga nije učinio. A mi smo znali, oni su znali, i konačno sud je ustanovio, da su osim jedne sve tvrdnje HKZ-e dokazano istinite (uz ograničenje, da se dvije od njih ne mogu primijeniti na sve tužitelje).


To striktno nijekanje tužitelja, da su bojkotirali rad novih upravnih tijela prelazi apsolutnu granicu moje tolerancije. To je išlo tako daleko, da je jedna tužiteljica pokušala opravdati nepravovremenu predaju dokumentacije, s mjesec dana zakašnjelim primitkom preporučenog pisma HKZ-e. A mi nismo u Tunguziji nego u Švicarskoj, gdje se primitak preporučenog pisma dokumentira potpisom, u protivnom se pošiljka nakon 7 dana vrača pošiljatelju.

Ili, u drugom primjeru jedan od tužitelja negira pred sudom tako dugo sudjelovanje u jednom pismu, dok nije konfrotiran sa vlastitim potpisom, kojeg nakon dugog razmišljanja prepoznaje kao "ima sličnosti s mojim potpisom".


U mladosti, kao zagrebačko dijete, igrao sam sa klapom nogomet na cesti, parkovima, školskim igralištima. U žaru borbe za loptom bilo je koji put guranja i udaraca po nogama, koji su znali biti popraćeni usklikom "kaj se kljuješ". Sa više ili manje diskusije, koji puta i malo glasnije uz pomoć slikovitih izraza, ali bez ozbiljne svđe, a kamoli tuće, uvijek smo našli rješenje. Bez ikakvog sudca. A na kraju igre smo svi bili najbolji prijatelji i slijedeći dan opet španali nogač. Iz tog doba sam do sada nosio u sebi uvjerenje, da smo mi Hrvati u biti pomirljiv, razuman narod koji na kulturan način rješava konflikte. Još jedna iluzija manje ili samo iznimka koja potvrđuje pravilo?


Dipl. ing. Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 90, ožujak 2002.

 

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (1.)

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (2.)


36 - 2011

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch