Ta je grupacija, članovi ogranaka Baden - Zürich i
Zürich - Winterthur, negirala legitimnost novo izabranih
dužnosnika i blokirala rad HKZe na taj način, što je
zadržala imovinu i dokumentaciju. Time se je jaz
produbio, izazvao protureakciju iskljušivanjem iz
Ëlanstva, te kulminirao podizanjem dviju tužbi protiv
Zajednice i tužbom protiv predsjednika i dopredsjednice.
Kronologija događaja od spomenutog
sabora do 01.12.99., koji su doveli do sudskih
parnica, opisana je u DO br. 87, a stanje procesa do
siječnja 2001. u DO br. 89.
Obzirom da
je švicarski sud ipak nešto djelotvorniji nego
hrvatski, donesene su u međuvremenu u svim procesima
prvostupanjske, a u jednom i drugostupanjska presuda
sa slijedečim rezultatima:
Parnica 1:
Tužba četvero isključenih članova
(Iris i Radovan Smokvina, Vesna Polić i Nikola Jović)
protiv HKZ-e zbog klevete i uvrede časti u svezi s
njihovim isključenjem iz HKZ-e. Tužitelji su tvrdili
da su razlozi isključenja, koje je HKZ navela,
neistiniti i prema tome uvredljivi.
Presudom od 18.01.2001., koja je u
međuvremenu pravomoćna, sud je utvrdio:
a) Izabrana tijela HKZ-e na Saboru od 21.03.1999. su
legitimna. Prema tome se izjava tužitelja da su
"novoizabrana tijela nelegitimna, protupravna i
ništavna" može označiti kao prekršaj.
b) Jedna tužiteljica je protupropisno promijenila
bravicu na poštanskom ormariću udruge, a svi tužitelji
su protupropisno zadržavali poštu udruge.
c) Jedna tužiteljica je dala krive informacije
poštanskim službenicima u pogledu uprave udruge.
d) Tužitelji su zadržavali dokumentaciju, adresar
itd. i prema tome blokirali rad društva.
e) Tužitelji su poslali na članove i nečlanove
kružno pismo, koje je sadržavalo neistine u svezi sa
novoizabranim organima.
f) Tužitelji su zloupotrebili adresar udruge.
g) Tužitelji su zloupotrebili kuverte udruge.
h) Tužitelji su u svom kružnom pismu napali i
uvrijedili društva i pojedince
Dakle je 9
od 10 razloga isključenja dokazano, što znači da ih je
HKZ smjela navesti kao prekršaje. Dva razloga
isključenja se odnose samo na jednu osobu, dok jedan
razlog (zloupotreba novca) HKZ tužiteljima nije
uspjela dokazati.
Sudski troškovi se paritetno dijele, a HKZ je dužna
donijeti ispravak onih izjava, za koje je sud odredio
da nisu dokazane.
Parnica 2:
Tužba protiv HKZ-e zbog
isključenja iz članstva. Tu tužbu je podiglo troje od
četvero tužitelja iz gornje parnice. Njima se
priključilo još 14 prvobitno isključenih osoba, čije
je isključenje poništeno u sklopu pokušaja pomirenja i
sprečavanja parnica. Zašto su tih 14 digli tužbu, ni
sudu nije bilo jasno.
Prvostupanjskom presudom od 19.02.2001. HKZ je po
svim točkama oslobođena krivnje, t.j. svi zahtjevi
tužitelja su odbijeni. Obzirom da su tužitelji
izgubili parnicu morali su, pored sudskih troškova,
platiti HKZ-i odštetu od 10'750 CHF.
Troje od 17 tužitelja (isti oni, koji su tužitelji i
u prvoj parnici) uložili su žalbu na presudu, za
ostalih 14 presuda je pravomoćna.
Žalba se odnosi na jednu od tri materijalne odluke
prvostupanjskog suda. Drugostupanjski sud je presudom
od 09.11.2001. poništio odluke prvostupanjskog suda u
osporavanoj točci, i to prvenstveno zbog navodne
formalne greške koju je HKZ počinila pri
isključivanju.
Pri utvrđivanju formalne greške, sud se je prije
svega oslanjao na protokol sjednice glavnog odbora
HKZ, na kojem je donešena odluka o isključivanju.
HKZ ne može akceptirati, da se za udrugu dalekosežna
presuda donese na osnovu cjepidlačenja protokola, kao
da se radi o internacionalnom koncernu sa pravnom
službom, a ne dobrovoljnom društvu, koje ni u snu nije
mislilo o nekim pravnim posljedicama. Pri tome se
nameće usporedba sa nedavnom aferom Swissair. Najviše
kotirani menadžeri Švicarske, sa primanjima koja se
mjere u milijunima franaka godišnje (Mario Corti je za
petogodišnji ugovor unaprijed dobio 12,5 milijuna
CHF), sastanu se da spase Swissair, i nisu sposobni
sročiti ni rukom napisani protokol. Pa se onda dva
dana nakon toga pred čitavom nacijom svađaju na
televiziji, tko je što rekao i obečao i tko je kriv za
največu blamažu Švicarske od 1945., o tisućama
izgubljenih radnih mjesta da i ne govorimo. Mi smo bar
napisali protokol, kakav je da je.
A da je za isključenja bilo dovoljno razloga,
pokazuje pravomoćna presuda u procesu 1. Iz tih
razloga je Zajednica uložila žalbu, odluka zadnje
instance se očekuje.
Parnica 3:
Istih četvoro, kao u
parnici 1, protiv predsjednika i dopredsjednice HKZ-e
zbog klevete i uvrede časti. Parnice 1 i 3 su
identične po sadržaju, ali se vode protiv različitih
pravnih osoba, u prvom slučaju protiv Zajednice, a u
drugom protiv privatnih osoba. Pravomoćnom presudom od
17.07.2001. sud utvrđuje identično činjenično stanje
kao i u procesu 1, t.j. da su 9 od 10 navedenih
razloga za isključenje iz članstva dokazani.
Međutim zbog činjenica, što sa jedne
strane tuženima nije uspjelo dokazati objedu
zloupotebe novca, a sa druge strane što se taj proces
vodio po kaznenom postupku, sud kažnjava tužene sa po
1'000 CHF i opterećuje ih odštetom od po 3'000 CHF te
preuzimanjem sudskih troškova.
Laiku je
nerazumljiva i neshvatljiva ta juristička logika, po
kojoj se onoj strani, koja je u ogromnoj večini točaka
pobijedila, svaljuje sav financijski teret parnice.
Tužiteljima je i u ovom procesu dokazano, da su prema
društvu učinili prekršaje, koje njihovo isključenje
potpuno opravdava.
Pri tome valja primjetiti, da je kod parnice zbog
klevete i povrede časti dokazni postupak obrnut u
usporedbi sa svim ostalim sudskim procesima. Dok se
kod drugih procesa tuženome mora dokazati krivnja
(osim u procesima protiv Hrvata u Haag-u), u procesu
zbog klevete tuženi mora dokazati da nije kriv, to
jest mora dokazati ispravnost svojih objeda na račun
tužitelja.
Što se tiće
zlouptrebe novca neosporno je, da tužitelji nisu bili
u mogučnosti direktno zloupotrijebiti novčana sredstva
HKZ-e, jer nisu imali pristup ni priručnoj blagajni ni
bankovnim računima. Ali činjenica je također, da su
bez odobrenja upravnih tijela Zajednice dizani novci,
od kojih jedan dio nije pokriven urednim računom, a
jedan račun je od bivše blagajnice proknjižen na
krivom mjestu da mu se zametne trag. HKZ smatra i
dalje, da je taj iznos zloupotrebljen za pokriće
poštanskih troškova kružnog pisma tužitelja, i prema
tome u suglasnosti sa nekim od tužitelja.
Prema gore izloženom, moralni pobjednici ovog
procesa su tuženi predsjednik i dopredsjednica. To je
potvrđeno i na zadnjem izbornom saboru od 02.12.2001.
na kojem je bivšem predsjedniku iskazano veliko
povjerenje time, što je ponovo izabran za slijedeći
mandat. I to u vrlo kvalitetnoj konkurenciji u osobama
dr. Domagoj Stojana i Davor Kunovića.
Epilog:
Za pomirdbu je potrebno najmanje dvoje, za svađu je
dovoljan jedan. To bi najbolje mi Hrvati trebali znati
na osnovu nedavnog iskustva, iako nam međunarodna
zajednica pomoću haškog suda imputira sukrivnju. Nešto
slično doživljava i Hrvatska Kulturna Zajednica.
Nije HKZ tužila, nego je tužena od pojedinaca, koji
su sve poduzeli da troškovi budu što veći (tri
procesa!), kako bi financijskim pritiskom postigli
svoje ciljeve. Zanimljivo je, da je o jednom od
tužitelja pisala Arena ("Mali dioničari pobijedili
tajkuna" kao o tajkunu, koji je u svrhu vlastitog
bogačenja doveo poznatu tvrtku "Automotor" iz Rijeke
pred stečaj i koji je s tim u svezi izgubio proces na
prvostupanjskom trgovačkom sudu u Rijeci ("Automotor
pred likvidacijom", Novi List, lipanj 2001).
Osobno, kao autor ovog članka, mogu tolerirati
drugačije mišljenje tužitelja, t.j. da su izbori bili
nelegitimni. Isto tako, iako se ne slažem s tim
postupkom, mogu tolerirati da su na osnovu tog
mišljenja odbili predati mandate. Ali onda očekujem da
se uspravno stoji iza tih djela, a ne da ih se poriče.
Tužitelji su ultimativno tražili od Zajednice da
potpiše izjavu po kojoj bi svi od nje navedeni razlozi
isključenja bili neistiniti, te da nitko od tužitelja
ništa od navedenoga nije učinio. A mi smo znali, oni
su znali, i konačno sud je ustanovio, da su osim jedne
sve tvrdnje HKZ-e dokazano istinite (uz ograničenje,
da se dvije od njih ne mogu primijeniti na sve
tužitelje).
To striktno nijekanje tužitelja, da su bojkotirali
rad novih upravnih tijela prelazi apsolutnu granicu
moje tolerancije. To je išlo tako daleko, da je jedna
tužiteljica pokušala opravdati nepravovremenu predaju
dokumentacije, s mjesec dana zakašnjelim primitkom
preporučenog pisma HKZ-e. A mi nismo u Tunguziji nego
u Švicarskoj, gdje se primitak preporučenog pisma
dokumentira potpisom, u protivnom se pošiljka nakon 7
dana vrača pošiljatelju.
Ili, u
drugom primjeru jedan od tužitelja negira pred sudom
tako dugo sudjelovanje u jednom pismu, dok nije
konfrotiran sa vlastitim potpisom, kojeg nakon dugog
razmišljanja prepoznaje kao "ima sličnosti s mojim
potpisom".
U mladosti, kao zagrebačko dijete, igrao sam sa
klapom nogomet na cesti, parkovima, školskim
igralištima. U žaru borbe za loptom bilo je koji put
guranja i udaraca po nogama, koji su znali biti
popraćeni usklikom "kaj se kljuješ". Sa više ili manje
diskusije, koji puta i malo glasnije uz pomoć
slikovitih izraza, ali bez ozbiljne svđe, a kamoli
tuće, uvijek smo našli rješenje. Bez ikakvog sudca. A
na kraju igre smo svi bili najbolji prijatelji i
slijedeći dan opet španali nogač. Iz tog doba sam do
sada nosio u sebi uvjerenje, da smo mi Hrvati u biti
pomirljiv, razuman narod koji na kulturan način
rješava konflikte. Još jedna iluzija manje ili samo
iznimka koja potvrđuje pravilo?
Dipl. ing. Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 90, ožujak 2002.
Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (1.)
Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (2.)
|
