Maja Runje: Moderna Hrvatska mora se odreći
totalitarističke simbolike
Razgovor s Majom Runje, članicom uređivačkog vijeća
portala HRsvijet, profesoricom i koordinatoricom
Građanske inicijative Krug za trg, koja je za Portal
HKV-a iznijela svoja razmišljanja o ciljevima i
postignućima spomenute Inicijative, Titu, Jugoslaviji,
školstvu te političkom i društvenom životu u Hrvatskoj
danas, prenosimo i na stranicama našeg portala.
Gospođo Runje, iako Vas većina čitatelja
poznaje, ipak bih Vas zamolio da se u kratkim crtama
predstavite.
Zahvaljujem Vam da ste me pozvali na razgovor.
Počašćena sam. A što se moje osobe tiče, u godinama
sam kada sve više zbrajam bilance i postavljam si
pitanja o tome što sam u životu učinila. Kao i drugi
ljudi, čeznem za puninom. Sada živim u Zagrebu sa
suprugom Jerkom. Naša su djeca, Stipan i Cvita,
odrasla i samostalna. Volim biti s ljudima. I volim
knjigu. Politički sam čovjek otkako znam za sebe. U
Lici, odakle dolazim, svi su ljudi okrenuti politici
jer za to imaju ozbiljne razloge. Inače, puno sam
godina s obitelji živjela u iseljeništvu te sada
gotovo panično nastojim nadoknaditi susrete s ljudima
i krajolicima.
Već nekoliko godina koordinatorica ste Građanske
inicijative Krug za trg, kojom se od gradskih vlasti
traži preimenovanje Trga maršala Tita. Možete li
ukratko opisati svoje dosadašnje aktivnosti?
Krug za trg održao je nekoliko javnih prosvjeda u
kojima je sudjelovalo mnogo ljudi, u više navrata i po
nekoliko tisuća. Organizirao je i niz manjih
prosvjeda, a bilo je i drugih aktivnosti. U svibnju
smo, primjerice, na Trgu bana Jelačića imali štand s
natpisom "Trg maršala Tita je civilizacijska sramota".
Dijelimo informacijske listiće i dokumentaciju.
Koristimo svaku javnu i medijsku mogućnost da
upozorimo da je Tito bio zločinac i da njegovu imenu
nije mjesto u javnim prostorima. Uopće, da Hrvatska
treba biti bez totalitarističke simbolike.
Prije dva tjedna održana je Konferencija za
tisak Građanske inicijative Krug za trg, kojoj su
mediji prvi put dali nešto veću medijsku pozornost.
Inicijativa je istom prilikom Gradskoj skupštini Grada
Zagreba uputila predstavku kojom je pozivaju da
primjenom odredaba Deklaracije o osudi zločina
počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka
u Hrvatskoj od 1945. do 1990. sadašnji Trg maršala
Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Smatrate li
da je činjenica da je ovu predstavku potpisalo više od
500 uglednih intelektualaca razlog zašto su joj mediji
dali veću pozornost?
To je jedan razlog. Drugi je svakako povezan s
činjenicom da nas je ovom prilikom pratila skupina
pridruženih javnih djelatnika u osobama akademika
Slavena Barišića, akademika Josipa Bratulića,
odvjetnika Krešimira Krsnika, prof. dr. sc. Slavena
Letice, mr. sc. Jakova Radovčića, prof. dr. sc. Ivan
Rogića, mr. sc. Miroslava Rožića i književnika Igora
Zidića. Na samoj konferenciji za novinare pridružio
nam se i prof. dr. sc. Ivo Banac. Toliko autoriteta
ipak nije bilo jednostavno prešutjeti. Iako nas
zapravo ne bi čudilo da se i to dogodilo! Hrvatski
mediji uglavnom nisu suvereni, a usto su najčešće i
površni i neprofesionalni.
Smatrate li da postoje izgledi da u nekom
razumnom vremenskom roku trg izgubi ime zločinaca Tita
ili su titoističke veze i mentalitet u Hrvatskoj i
dalje prejaki?
Puno vremena provodimo na ulici s kojim od naših
transparenata - prosvjedna stajanja u kojima sudjeluje
manje od 20 ljudi dozvoljena su i bez najavljivanja
policiji - i imali smo priliku suočiti se s realnosti.
Postoje brojni privrženici Tita i Jugoslavije, ljudi
koji svjesno ili manje svjesno izvrću činjenice. Sto
puta smo čuli da je Tito bio veliki čovjek, da se u
Jugoslaviji dobro živjelo, da se Bleiburg nikada nije
dogodio, da su u zatvor išli samo oni državni
protivnici koji su bili opasni za mir i redživjelo, da
se Bleiburg nikada nije dogodio, da su u zatvor išli
samo oni državni protivnici koji su bili opasni za mir
i red, itd.
Jugoslavenski je ideološki sustav desetljećima
homogenizirao populaciju ideološkim mitovima. Na
individualnoj se razini u isto vrijeme u dijelu
društva u obiteljima odvijala socijalizacija na
temelju pripadnosti partizanima i komunizmu, osobito
među onima koji su sami sudjelovali u ubijanju i
progonima, među onima koji su od režima imali velike
koristi, te među onima kojima je netko od članova bio
srpske nacionalnosti - za koje je razumljivo da su se
u Jugoslaviji osjećali gotovo kao u svojoj nacionalnoj
državi. Uz to, neki su ljudi jednostavno nekritični
ili neinformirani. Spominju kredite koji da su se u
Jugoslaviji mogli lako otplaćivati, ne misleći na
inflacije koje su siromašile ukupno društvo. Ili
spominju sigurna radna mjesta, ne uzimajući u obzir
stotine tisuća ljudi koje je Tito otjerao u
iseljeništvo i ne vodeći računa o tome da se najveći
dio gospodarstva, osobito industrije, urušavao već
početkom osamdesetih godina.
Trebat će vremena da u Hrvatskoj politička kultura
počne jačati. Tek će u zrelijoj demokraciji biti
moguće voditi racionalnije razgovore. Lako ne će biti
nikada.
Ako niti ova inicijativa ne urodi plodom,
namjeravate li i dalje organizirati prosvjede?
Krug za trg nastavit će djelovati dok ne postigne
svoj cilj. Imamo dobar tim. U ovom trenutku u
koordinaciji Kruga za trg rade: Ante Beljo, mr. sc.
Zdravka Bušić, Anđa Lovrić, prof., Cika Mikolčić,
prof., Josip Miljak, Radovan Slade Šilović, dipl.
ing., Eduard Spahić, Maja Šovagović, prof., Smiljana
Šunde, novinarka, Željko Tomašević, dipl. pravnik, mr.
sc. Zorka Zane i dr. sc. Željka Znidarčić. Čvrsto
vjerujemo da ćemo svi skupa - s prijateljima i
podržavateljima, a kojih je mnogo - uspjeti.
Kao profesorica engleskog i francuskog jezika
imate dugogodišnje iskustvo rada u hrvatskom školstvu.
Mnogi se s nelagodom sjećaju tzv. Šuvarove reforme
koja je obilježila niz hrvatskih naraštaja. U
međuvremenu su se dogodile brojne promjene, pa Vas
molimo za komentar kako gledate na današnju situaciju
u školstvu, posebice onom srednjem?
Škola je veoma složena tema o kojoj se kod nas malo
govori, pa je još nema ni u stranačkim programima.
Politički i svjetonazorski osnovno pitanje vidim u
dilemi između prednosti i nedostataka integriranog
školskog sustava u kojem se djeca raznih nadarenosti i
socijalnih pozadinama dugo školuju zajedno te sustava
koji standardiziranim ispitima oštro razvrstava. Tu je
i pedagoška dilema između forsiranja postignuća
nasuprot njegovanju kreativnijih načina učenja te i
teško pitanje kako školu uopće učiniti zanimljivom
današnjoj djeci koja poznaju atraktivnije načine
stjecanja znanja.
Hrvatsku školu nose stručni i angažirani učitelji i
profesori koji se predano trude i koji su dobri ljudi.
Tako je vjerojatno uvijek bilo. Objektivne prilike
nisu sjajne. Plaće su male, edukacija ograničena, a
grupe (razredi) velike. Ravnatelji su rijetko
pripravljeni za razvijanje korporativnih kultura, a
superviziju ne mogu ponuditi. Učenici moraju živjeti i
raditi u oronulim prostorima, dolaze u smjenama, a
dosađuju se prepisujući s ploče i sastavljajući
lektire.
Vjerujem da su dobri oni školski sustavi, upoznala
sam dijelom škole u nekoliko zemalja, koji omogućuju
da najslabiji najdalje dospiju - na Zapadu se na toj
točki ranije u tom smislu definirala ljevica, no danas
je to zahtjevnost većine stranaka - te da u isto
vrijeme cijeli naraštaj optimalno uspije. Inače, često
se zamišlja da je naša škola baš veoma socijalna, no
to nije točno - osim ako se ne misli na velikodušnost
u poklanjanju ocjena i gledanju kroz prste, a što ne
stoji u osobitoj vezi sa socijalnim. Činjenica je da
su u strukovnim i zanatskim školama uglavnom djeca
radnika, a u gimnazijama djeca socijalno jačih grupa.
Postoji prohodnost, no nedovoljna. Slabiji ne dobiju
dovoljno kvalificirane podrške. Srećom, naša se škola
dalje razvija. Šteta je samo da brzina razvitka ne će
ovisiti samo o ekspertizi i političkoj volji, već o
financijskim mogućnostima društva.
Prethodno pitanje, naravno, ne može se odvojiti
od općenitoga stanja u društvu, gdje procjene koje se
čuju u javnosti variraju od toga da je stanje
katastrofalno do onoga što primjerice naglašavaju
vukovarski branitelji u serijalu o obrani Vukovara
koji se može pratiti ovih dana - stvorili smo državu i
to povijesna prekretnica. Što je Vaša procjena?
Stvaranje hrvatske države i demokracije je neopisivo
velika vrijednost, koja je sama po sebi unijela radost
i kvalitetu u živote većine ljudi. Slobodi ništa nije
ravno! A ni samostalnosti! Po čemu bi stanje onda bilo
katastrofalno?
Druga je stvar današnji svakodnevni život ljudi.
Mnogima nije lako. Radnih mjesta je nedovoljno,
gospodarstvo stagnira, napredak je spor. Tu su i
mnogobrojni politički problemi - od Haaga do prilika u
Bosni i Hercegovini. Ipak, činjenica je da živimo
bolje negoli i jedan naraštaj prije nas. Promjene su
se dogodile na svim područjima. Vidljive su i u
detaljima: preko veze se funkcionira manje, komunicira
se uljudnije, na ulicama nema Romkinja koje prose s
malenom djecom (nadam se da će se već ta generacija
uspjeti školovati i integrirati!), vlasnici su počeli
investirati u održavanje zgrada, sljemenski potoci
više nisu puni starih automobilskih guma. Treba se
truditi i zalagati na svim područjima.Gospodarski,
javni i politički život imaju svoje osigurane prostore
na kojima se svatko od nas može angažirati.
Često se ima dojam u javnosti da u našem društvu
vlada posvemašnja izgubljenost. Mediji dobrim dijelom
šire sliku beznađa, a sve je to skupa objektivno
pospješeno i trenutnom krizom na Zapadu. Zanima nas
prenosili se ovakvo stanje duha na mlađe naraštaje,
ili si mladi po Vašim procjenama uspijevaju još uvijek
zadati neki cilj i s nekakvim optimizmom gledati na
budućnost kojoj oni pripadaju?
Mislim da mogu posvjedočiti da mladi ljudi u velikoj
mjeri na život u Hrvatskoj gledaju s optimizmom.
Oslanjaju se na svoja znanja i struke te žele
napredovati radom i marljivošću. Nitko više,
primjerice, ne spominje odlazak iz Hrvatske. A to je u
mom djetinjstvu mnogim mladim ljudima bila jedina
želja! Preko granice se bježalo uz najveće opasnosti.
S obale i otoka tisuće se mladića, i djevojaka,
izvrgavalo smrtnoj opasnosti veslajući u čamčićima
preko Jadrana da se dokopaju slobode. Kada je
Jugoslavija dopustila pasoše, mladi su ljudi kao
grozdovi visjeli na vratima vlakova koji su kretali
prema Europi. Tako je, primjerice, počeo odrasli dio
moga života.
Nedopustivo je oko sebe produbljivati pesimizam.
Patim kada moram slušati "stručnjake" koji posvuda
vide propast. Ne treba se bojati ni Europe. Ne
poznajem niti jednog Hrvata koji živi i radi u
europskim zemljama, a koji je protiv Europske
zajednice. Ne treba se bojati ni svijeta, pa čak ni
globalizacije. Ona je uvijek postojala. I nikada nitko
ne će ugušiti narode i jezike. Previše je lijepo i
ljudski normalno biti Talijan, Poljak, Armenac ili
Hrvat. Istina je da u svim zajednicama ima ekstremnih
ljevičara koji do krajnjih granica forsiraju, recimo,
multikulturalnost, regionalizam ili internacionalizam,
a svojem se etnicitetu ne vesele, no takve stavove
možemo smatrati vrstom jadnih stavova. Imaju više veze
s mržnjom prema nekoj zajednici negoli s ljubavlju
prema kojoj drugoj. I nisu mjera svijeta. Mjera su oni
koji vole druge ljude. I imaju čvrsto povjerenja u
sebe i u život.
Vezani članci:
- UKLONIMO KOMUNISTIČKOG DIKTATORA TITA IZ ZAGREBA I
HRVATSKE
- ODBIJEN PRIJEDLOG PREIMENOVANJA ZAGREBAČKOG TRGA
MARŠALA TITA
- KRUG ZA TRG - INICIJANTI PREDALI SVOJE PISMO
GRADSKOJ SKUPŠTINI ZAGREBA
- OTVORENO PISMO GRAĐANSKE INICIJATIVE KRUG ZA TRG
- Prosvjedni skup održan na Kazališnom trgu u Zagrebu
8. svibnja 2010.
- Poziv na prosvjed
- OBAVIJEST GRAĐANSKE INICIJATIVE "KRUG ZA TRG" |
