Posebnu važnost, upozorio je istaknuti kranjčevićolog,
ima poredak prvih osam pjesama - svojevrsno programatsko
pjesničko očitovanje, u kojem se zrcali raspon dimenzija
ideološkoga i ontološkoga spektra mladoga Kranjčevića
(osam alter ega, tj. metafizičkih [metaepskih/dramskih]
ontologema):
1. Uspomeni
Augusta Šenoe (svijest o hrvatskoj književnoj i
jezičnoj tradiciji i općeljudskoj misiji poezije),
2. Hrvatskoj (nacionalna svjesnost o povijesnom
politički presudnom trenutku),
3. Narodu (sveopća svjesnost o stanju i potentnosti
naroda, tj. puka),
4. Radniku (svijest o vječnim socijalnim i
egzistencijskim pitanjima čovjeka i čovječanstva),
5. Hrvatskoj majci (svijest o nacionalnom totalitetu
političkoga i pojedinačnoga, intimnoga),
6. Senju-gradu (svjesnost o nekad slavnoj
regionalno-nacionalnoj prošlosti),
7. Na Nehaju (svijest o vremenu kobnom i beznadnom za
zavičajni mu voljeni grad),
8. Nad rasapom moga grada (svjesnost o bezizlazu u
nerješivom beznađu antiteze prošlosti i tadašnjosti,
vanjskoga i unutarnjeg svijeta).
Sagleda li se
zbirka pak u cjelini, razvidna je pjesnikova prva i za
tu zbirku najvažnija, dominantna emanacija
"Ja-domovina/zavičaj": od 46 pjesama više od pola je
domoljubnih, najčešće budničarskog predznaka u gotovo
redovitom bugarštičkom tonalitetu.
Kako stoje
stvari s pravaškim motivima u Bugarkinjama? Odmah na
početku imamo zanimljiv slučaj - himničku pjesmu
posvećenu narodnjačkom bardu Šenoi! U njoj lirski
subjekt, pjesnikov intimni "Ja", ističe da je u
formativnim godinama na njegovo domoljublje prvi
utjecao (ne Starčević, ne Kvaternik, nego) upravo
Šenoa sa svojom književnošću:
Poimat stadoh i svoj zanos rani, / Po
cvijeću tvom sam kao pčela lijeto, / A duši novi zasinuli su dani, / Otkada
pjenje slušo sam ti sveto! / Ah, na tih pjesmah grudi moje mlade / Odgajale se
ko na majke krilu...
Posebno su pak intrigantni sljedeći
stihovi:
Ah, tebe, tebe nisu
cijenit znali, / Ti mrtva glavo, al pjesniče živi, / Poimat sad tek genija su
stali; / Al pravda zbori: nek se kaju krivi!
Na koga bi se drugoga mogli odnositi ti
stihovi, ako ne na pravaše, koji ga tek sad, nakon smrti - počinju razumijevati?
Za razliku od njih, Kranjčević se klanja njegovu (ne samo!) književnom geniju,
što se u pravaškim krugovima nesumnjivo moglo shvatiti kao disidentstvo, pa čak
možda i hereza!
Ipak,
Kranjčević se pokajao već u drugoj pjesmi, budnici
pravaški obilježenoj predodžbom slavnoga hrvatskog
"prije" i katastrofičnog "sada", s vizijom njezina
boljeg sutra u kojem se kao presudan čimbenik naziru
karakteristike - pravaške opcije:
Tuj ti mlađan kaže: da nas ima dosti, /
Prokušanih bijedom, odojenih jadom, / Što ne ćemo živit kao od milosti, / Već
podignut tebe ma i krvnim radom! (...) Zavidna nam usna krunu onu prosi - - /
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!
Koga bi drugoga ti stihovi mogli apostrofirati ako ne mlade
pravaše podrijetlom iz (dominantno) nižih i srednjih građanskih slojeva, odnosno
seljačkih i radničkih? Prisjetimo se - upravo su se iz tih slojeva regrutirali
najgorljiviji stekliši, koji su radi postizanja (bilo kakvog) uspjeha morali
krvavo raditi, boreći se s protiv ne jedne zapreke okoštaloga društvenog
sustava. Može se stoga reći da pohvala novoj kruni i prihvaćanje mesijanskog
zadatka ujedno (a možda i ponajprije) znači i promjenu društvenih odnosa u
Hrvatskoj kao preduvjeta njezina budućeg uskrsnuća u obliku samostalne i
slobodne države.
Treća pjesma također je budnica, ali
posvećena narodu; u cijeloj se pjesmi ne spominje
naziv njihove države, ali zato čitamo znakovite
stihove: A na nebu jednom Kristu / Molit će se usne
milo: / Nek u jedno braću složi / Košto jedan tek je
prijestol boži! (...) Ta od Soče do Dunaja hladna, /
Sve od Drača do Rabice vode, / Svud su braća i jednako
jadna, Al dost' jaka da Kaina rode! / Sve se trga -
vjeru zmiji daje; / Joj, Hrvata hrvat ne poznaje! /
Ali amo i oćuti jade, / Kako grud mi nad neslogom
pati; / Ljubav moja nek ti svijesti dade, / Pojmit ćeš
ju, pa se ne ćeš klati, / Već ćeš kleknut, rascjepkani
rode, / Uz zastavu hrvatske slobode! Sve je jasno - to
je preslika pravaškog shvaćanja hrvatske nacije
(liberalno-građansko, vjerski neutralno, politički
ujedinjeno pod jednom zastavom) u granicama koje se
(uglavnom!) poklapaju s prostorom na kojem su se
nadali vidjeti svoju slobodnu državu.
Himnička oda Radniku naizgled se ne u
uklapa u Kranjčevićev pravaški rukopis. No on tu nije
opjevao modernoga, industrijskog radnika (on će se
pojaviti u njegovim kasnijim pjesmama, ali tek nakon
obrtnika!) - nego onoga mitskog i/ili općeg, koji do
kruha dolazi znojem i žuljevima ručnoga rada, a ako
bismo se striktno držali tekstualnih signala, mogli
bismo zaključiti da je u prvom redu riječ o - seljaku
(Zemlje drž' se - tuj si mi sijao znojem, / Tuj ti je
i žeti! (...) Ustaj, brate! predsude neka padnu! /
Vijek to pita, prosvjeta právo traži, / Ustaj, brate,
žezlo će strunut prije Drenova štapa!).
Drugim riječima, Kranjčević je tu socijalan, a ne
socijalističan, što je i bilo obilježje Stranke prava još od kraja 1870-ih, kad
su u rusofilskoj (zemlja seljaka, još uvijek!) fazi postali istinski branitelji
prava hrvatskog seljaka, što je bilo sasvim dovoljno da ih vlastodršci,
zaštitnici krupnoga kolonizatorskoga mađarskoga kapitala, prozovu - radikalnim
ljevičarima. Gledano u povijesnom kontekstu, oni su to glede ekonomskih i
društvenih odnosa - ali nikako i nacionalnih! - i bili.
Pjesma
Hrvatskoj majci počinje molitvenom invokacijom:
Hrvatice, oj, kćeri
roda moga / I mučeničkog naroda ti nado, / Ja mukom istog zaklinjem te Boga, /
Sad čuj mi glas - i svij ga srcu rado.
U nastavku pjesnik moli
majku da svoga sina pouči trpjeti sva stradavanja hrvatskog naroda radi
čeličenja karaktera, radi sljedećega:
Pa osveta kad barjak digne sveti, / Kad
kliknu braća: 'S Bogom i Hrvati!', / Ti prije neg ti u krv sin se sleti, / Ko
majka mač ćeš osvetni mu dati!
Na taj način majka se kao aktivni protagonist uvodi u proces
oslobađanja naroda od ropstva. Iako njezina uloga još uvijek ne prekoračuje
kućni prag - jer ona je ponajprije zadužena za komunikacijski prijenos
kulturnog, odnosno nacionalnog pamćenja svome sinu - gorljiva, revolucionarna
atmosfera u kojoj upravo ona sinu daje mač osvete, pokazuje da je Kranjčević već
tada ženu shvaćao kao nešto više od kućnog ukrasa i epigonski slavljenoga
pjesničkog motiva i/ili inspiracije.
Pjesma Senju-gradu, iako
naslovom i izrazom priziva Šenou (Zagrebu) te vabi na
traženje poveznica s narodnjačkim idejama, sasvim je u
pravaškom duhu: tu se vjekovno uskočko prkosno i
junačko buntovništvo i čelična vjera u hrvatstvo (to
je, mišljenja sam, razlog zašto je Kranjčević
promijenio stih iz prije objavljene verzije Osvetnoga
Boga glas u Povjesnice glasak čist, za razliku od
Česka, koji drži da je to bio iskorak prema
šenoinsko-narodnjačkoj motivici; uostalom, povjesnica
je bila čest termin i u Starčevićevu vokabularu)
pozicionira kao glavni razlog za sputavanje razvoja
slobode u gradu (u njegovoj mladosti u Senju je
dominiralo pravaštvo!) pod pritiskom "podlih hotkara"
(špijuna, spletkara) i "doklaćenih tuđih zmija".
Iako se pjesma može čitati i bez njega, tek joj stvarnosni,
recentni politički podtekst daje pravi smisao i značenje, a u ono doba i poseban
energetski naboj - pravaški, dakako. Sličan slučaj imamo i sa sljedećom pjesmom,
a kako je Česko dobro upozorio na Kranjčevićevu praksu stvaranja pjesničkih
nizova struktura (od diptiha, triptiha pa do cijelih blokova), to se tumačenje
čini opravdanim u okviru tzv. zavičajnog niza (šesta, sedma i osma pjesma).
Prisjetimo li se da je Gruber navodio
da je Kranjčević u nekim pjesmama znao aludirati na
aktualne političke događaje, onda bismo te signale
mogli naći u pjesmi Na Nehaju, ali ne u
mementu davnih slave (Kad za drugog si više neg za
sebe / Ti krotit znao i lava i zmaja) ili recentnih mu
posljedica nezahvalnosti i zaborava onih za koje su ih
vodili, nego u apelu da građani - usprkos svemu - ne
posumnjaju u pravaško mu vodstvo: Ne zdvoj, uskočki
moj grade, / I Tvoja sunce ogrijat će vrata, / I tvoje
ti ćeš preboliti jade, / Kad sine zora slobodi Hrvata!
Za razumijevanje okolnosti treba podsjetiti da se grad
tada nalazio na udaru >disciplinske osvete<
Khuen-Héderváryja, o čemu sam pisao na početku članka.
S još većim pravom mogli bismo tražiti
odjeke recentnih političkih previranja u Senju u
završnoj, osmoj pjesmi (Nad rasapom moga grada)
programatskog bloka Bugarkinja: u slutnji
ozbiljnih posljedica prijetnje što se nadvila nad
gradom zbog njegova pravaškog oporbenjaštva (Aj,
kazniše te - jer si leglo bune!), u odjeku tadašnjih
političkih makinacija i pokušaja režima da potkupi
glasače (Ta zar nam nisu obećavat znali / Sve igračke,
al koli dragocjene! / Kad zdvojnim glasom molit su nas
stali, / Po pravoj stazi nek nam noga krene!). Pjesnik
na te pokušaje reagira ironijom (opet s uporištem u
stvarnosti): Ne znamo, otkad za nas tolik mar i
upozorenjem na to da narod sasvim dobro razumije podlu
igru Je l' cilj vam pošten - mamit nas ne treba, / Je
l' cilj vam proklet - kunemo i dar!, što se na kraju i
potvrđuje pozivanjem na stvarnu (stiliziranu, dakako)
reakciju senjskih građana: Umin'te od nas! Grmuno si
vragu, / Kad zgazio si ponuđeno zlato.
Ukoliko je uvodna pjesma posvećena
Šenoi bila Kranjčevićevo književno-programatsko
očitovanje, utoliko je pjesma Bog i Hrvati! -
koja nakon osam (da se poslužim Českovim rječnikom)
strukturnih stožernica otvara veliki domoljubni blok -
bila njegovo političko očitovanje. Već na temelju
samog naslova pjesmu možemo svrstati među one za koje
je Gruber rekao da sadrže stranačku žicu, no u njoj ta
žica nije zatitrala gdjekad: to je, naime,
Kranjčevićeva najpravaškija pjesma u zbirci, ali -
usudio bih se reći - i jedna od lošijih.
Pjesma počinje naivnim motivom
ljubavnoga para u (prvoj?) bračnoj noći, koji lirski subjekt poziva da se u tom
intimnom trenutku (!) sjeti - milijuna braće koji pate u lancima (Pa nek šapnu
prsi zaljubljene: / Bog i Hrvati!). Zatim se redaju razne životne situacije u
kojima se putokazom i prisegom nacionalne časti pozicionira navedena pravaška
parola, međutim - nikad ni kao gromoglasni ni javno mogući klicaj, nego "samo"
kao oprezni, strpljivi šapat - što je možda i prvi zanimljiv detalj pjesme.
Slijedom toga završna strofa nosi očekivanu poentu, gotovo "prosvjetni" naputak
za život i izgradnju bolje budućnosti:
Da, svud i svud - od kolijevke do groba /
Nek to nam bude vjerovanje sveto! / Uz takvu pjesmu dignut ćemo roba, / Uskrisit
srce mrtvilom sapeto! - - / U šaptu prve rajske sreće, / Pod krunom božjeg
milja, / Iz duše burne i trpeće, / Il majci iz okrilja - - / Mi šapćimo, / Dok
kriknemo / Ko grom, kad vihor prati: / Pod barjak taj, / Za puk, za raj, / A uz
nas Bog - - - / Da, Bog i svi Hrvati!!
Drugi zanimljiv detalj svakako je "mala" pjesnikova intervencija
u pravašku parolu u posljednjem, posebnom energijom nabijenom i (prethodno)
grafički istaknutom stihu; upravo se u takvim detaljima očituje Kranjčevićevo
disidentstvo od stranačke dogme - ovdje iskazano kao svim Hrvatima (neovisno o
ideološkim, svjetonazorskim i stranačkim razlikama) pružena ruka suradnje radi
ostvarivanja zajedničkog (danas bismo rekli:) nacionalnog cilja - u pjesmi ni
jednom spomenute (treći zanimljiv detalj!) - slobodne i sretne Hrvatske.
Zanimljiva je i pjesma Grobovi,
u kojoj se Kranjčević bljeskovima stilističke
genijalnosti u obliku provokativnog sarkazma i gorke
ironije osvrće na hrvatske žrtve diljem Europe za
interese tuđinca koji ga ugnjetava (Svud se, jao,
križi viju naši, / Pa da nismo bogataši?), na našu
nemogućnost da o tome slobodno sudimo i govorimo (Da,
reko sam - a tko bi digo na me kamen / S moje laži, /
Nek digne - ako okovi mu dadu!), na opravdavanja
režima glede gaženja naše nacionalne svijesti (Svijest
nam zovu rogoborom zloće, / Mjera naša, vele, da je
puna,) i otužne mogućnosti naših reakcija (Trzamo se -
jer nas vješat hoće, / A taj nam trzaj - to je sva nam
buna!). Zanimljivo je i kako Kranjčević u samo četiri
uzastopna stiha mijenja registre iskaza: od ironijske
apatije (Pa plačimo, drugog li ne znamo,), preko
sarkastične "pobune" (Sami sebi sučimo konopac!), do
gorkoga humora (Pred smrt, brate, bar da nisi lijen,),
da bi završio sa sugestivno inferijalnom slikom: tvoj
grob je gladan i - čeka na plijen!, u kojoj kao da se
može čuti - širenje golemih ralja toga groba.
Ipak, posljednja pjesma, Tvoj
vijenac, osim što je svojevrsno podsjećanje na
pjesnikovu prvu pjesmu (Zavjet), daje konačno
idejno usmjerenje zbirke: u početnoj se strofi otkriva
želja za mirnim životom (Moj oltar - to je tihi dom,
/A povijest - evanđelje; / Tuj prvim, dušo, zavjetom /
Posvetih svoje želje.), zatim se kao vrijednost ističe
spremnost na žrtvu u postizanju tog cilja i ustrajnost
usprkos svim mukama koje se nalaze na putu pojedinca
do tog cilja (i nerazumijevanje, pa i podsmijeh
gomile), a posljednja strofa otkriva nagradu pojedincu
koji je na tom putu (čak i u slučaju neuspjeha!)
očuvao ne samo nacionalnu - nego i svijest o smislu te
žrtve za drugoga: I pisat će ti zahvalu: / Bijaše žena
svijesti; / A od tog krunu dičniju / Ne umijem ti
splesti! Treba istaknuti da je taj svjesni, trpeći
subjekt - žena.
Detaljnom analizom vjerojatno bi se
dalo pronaći još pravaških motiva i/ili inspiracija u
Bugarkinjama, no već i ovi izdvojeni dovoljno
govore o tome koliko je njihov autor bio nadahnut
pravaštvom kao politikom, ideologijom i praksom te -
što je također važno - i njegovom književnom
stilistikom (ironija, sarkazam itd.). Vrijedi stoga
istaknuti da je upravo književnost, preciznije
poezija, bila polje u kojem je Kranjčević zadržao
distancu u odnosu na pravašku maniru - to potvrđuje
njegovo suzno bugarenje, intimistički (osobni) pristup
nacionalnim temama i odbojnost prema žestokoj
pravaškoj retorici u književnosti, odnosno veća
sklonost Šenoi i (u određenoj mjeri) Harambašiću nego,
primjerice, Anti Kovačiću. Drugim riječima, Kranjčević
je već u Bugarkinjama progovorio svojim glasom, kao i
svojim izrazom i stilom. Podsjetimo, tu je zbirku
objavio sa samo 20 godina, pa se je moglo očekivati da
i ubuduće - barem u domoljubnim pjesmama - nastavi
utabanom pravaškom stazom.
Filip
Kozina, Hrvatska revija /nastavlja se
1.
MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO (01)
2. KOMPROMISI I KONTROVERZE
(02) |
