Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

BUGARKINJE   (03)      (17.07.2016.)

S. S. Kranjčević (je) pjesnik i pravaš - Od Zavjeta do odlaska u Mostar

Bugarkinje

Zbirka Bugarkinje objavljena je u kolovozu 1885. godine. Njezin naslov odnosi se na bugarenje, odnosno tužno, lirsko a ne epsko pjevanje, koje je bilo karakteristična poetika hrvatske usmene i pisane književne tradicije - ističe Česko pozivajući se na istraživanja o bugaršticama Josipa Kekeza - i ustvrđuje da je Kranjčević odabirom tog naslova iskazao svijest o kontinuitetu naše književne tradicije te da je tu tradiciju svjesno prihvatio, ali i dalje razvijao.

Posebnu važnost, upozorio je istaknuti kranjčevićolog, ima poredak prvih osam pjesama - svojevrsno programatsko pjesničko očitovanje, u kojem se zrcali raspon dimenzija ideološkoga i ontološkoga spektra mladoga Kranjčevića (osam alter ega, tj. metafizičkih [metaepskih/dramskih] ontologema):

1. Uspomeni Augusta Šenoe (svijest o hrvatskoj književnoj i jezičnoj tradiciji i općeljudskoj misiji poezije),

2. Hrvatskoj (nacionalna svjesnost o povijesnom politički presudnom trenutku),

3. Narodu (sveopća svjesnost o stanju i potentnosti naroda, tj. puka),

4. Radniku (svijest o vječnim socijalnim i egzistencijskim pitanjima čovjeka i čovječanstva),

5. Hrvatskoj majci (svijest o nacionalnom totalitetu političkoga i pojedinačnoga, intimnoga),

6. Senju-gradu (svjesnost o nekad slavnoj regionalno-nacionalnoj prošlosti),

7. Na Nehaju (svijest o vremenu kobnom i beznadnom za zavičajni mu voljeni grad),

8. Nad rasapom moga grada (svjesnost o bezizlazu u nerješivom beznađu antiteze prošlosti i tadašnjosti, vanjskoga i unutarnjeg svijeta).

Sagleda li se zbirka pak u cjelini, razvidna je pjesnikova prva i za tu zbirku najvažnija, dominantna emanacija "Ja-domovina/zavičaj": od 46 pjesama više od pola je domoljubnih, najčešće budničarskog predznaka u gotovo redovitom bugarštičkom tonalitetu.

Kako stoje stvari s pravaškim motivima u Bugarkinjama? Odmah na početku imamo zanimljiv slučaj - himničku pjesmu posvećenu narodnjačkom bardu Šenoi! U njoj lirski subjekt, pjesnikov intimni "Ja", ističe da je u formativnim godinama na njegovo domoljublje prvi utjecao (ne Starčević, ne Kvaternik, nego) upravo Šenoa sa svojom književnošću:

Poimat stadoh i svoj zanos rani, / Po cvijeću tvom sam kao pčela lijeto, / A duši novi zasinuli su dani, / Otkada pjenje slušo sam ti sveto! / Ah, na tih pjesmah grudi moje mlade / Odgajale se ko na majke krilu...

Posebno su pak intrigantni sljedeći stihovi:

Ah, tebe, tebe nisu cijenit znali, / Ti mrtva glavo, al pjesniče živi, / Poimat sad tek genija su stali; / Al pravda zbori: nek se kaju krivi!

Na koga bi se drugoga mogli odnositi ti stihovi, ako ne na pravaše, koji ga tek sad, nakon smrti - počinju razumijevati? Za razliku od njih, Kranjčević se klanja njegovu (ne samo!) književnom geniju, što se u pravaškim krugovima nesumnjivo moglo shvatiti kao disidentstvo, pa čak možda i hereza!

Ipak, Kranjčević se pokajao već u drugoj pjesmi, budnici pravaški obilježenoj predodžbom slavnoga hrvatskog "prije" i katastrofičnog "sada", s vizijom njezina boljeg sutra u kojem se kao presudan čimbenik naziru karakteristike - pravaške opcije:

Tuj ti mlađan kaže: da nas ima dosti, / Prokušanih bijedom, odojenih jadom, / Što ne ćemo živit kao od milosti, / Već podignut tebe ma i krvnim radom! (...) Zavidna nam usna krunu onu prosi - - / Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!

Koga bi drugoga ti stihovi mogli apostrofirati ako ne mlade pravaše podrijetlom iz (dominantno) nižih i srednjih građanskih slojeva, odnosno seljačkih i radničkih? Prisjetimo se - upravo su se iz tih slojeva regrutirali najgorljiviji stekliši, koji su radi postizanja (bilo kakvog) uspjeha morali krvavo raditi, boreći se s protiv ne jedne zapreke okoštaloga društvenog sustava. Može se stoga reći da pohvala novoj kruni i prihvaćanje mesijanskog zadatka ujedno (a možda i ponajprije) znači i promjenu društvenih odnosa u Hrvatskoj kao preduvjeta njezina budućeg uskrs­nuća u obliku samostalne i slobodne države.

Treća pjesma također je budnica, ali posvećena narodu; u cijeloj se pjesmi ne spominje naziv njihove države, ali zato čitamo znakovite stihove: A na nebu jednom Kristu / Molit će se usne milo: / Nek u jedno braću složi / Košto jedan tek je prijestol boži! (...) Ta od Soče do Dunaja hladna, / Sve od Drača do Rabice vode, / Svud su braća i jednako jadna, Al dost' jaka da Kaina rode! / Sve se trga - vjeru zmiji daje; / Joj, Hrvata hrvat ne poznaje! / Ali amo i oćuti jade, / Kako grud mi nad neslogom pati; / Ljubav moja nek ti svijesti dade, / Pojmit ćeš ju, pa se ne ćeš klati, / Već ćeš kleknut, rascjepkani rode, / Uz zastavu hrvatske slobode! Sve je jasno - to je preslika pravaškog shvaćanja hrvatske nacije (liberalno-građansko, vjerski neutralno, politički ujedinjeno pod jednom zastavom) u granicama koje se (uglavnom!) poklapaju s prostorom na kojem su se nadali vidjeti svoju slobodnu državu.

Himnička oda Radniku naizgled se ne u uklapa u Kranjčevićev pravaški rukopis. No on tu nije opjevao modernoga, industrijskog radnika (on će se pojaviti u njegovim kasnijim pjesmama, ali tek nakon obrtnika!) - nego onoga mitskog i/ili općeg, koji do kruha dolazi znojem i žuljevima ručnoga rada, a ako bismo se striktno držali tekstualnih signala, mogli bismo zaključiti da je u prvom redu riječ o - seljaku (Zemlje drž' se - tuj si mi sijao znojem, / Tuj ti je i žeti! (...) Ustaj, brate! predsude neka padnu! / Vijek to pita, prosvjeta právo traži, / Ustaj, brate, žezlo će strunut prije Drenova štapa!).

Drugim riječima, Kranjčević je tu socijalan, a ne socijalističan, što je i bilo obilježje Stranke prava još od kraja 1870-ih, kad su u rusofilskoj (zemlja seljaka, još uvijek!) fazi postali istinski branitelji prava hrvatskog seljaka, što je bilo sasvim dovoljno da ih vlastodršci, zaštitnici krupnoga kolonizatorskoga mađarskoga kapitala, prozovu - radikalnim ljevičarima. Gledano u povijesnom kontekstu, oni su to glede ekonomskih i društvenih odnosa - ali nikako i nacionalnih! - i bili.

Pjesma Hrvatskoj majci počinje molitvenom invokacijom:

Hrvatice, oj, kćeri roda moga / I mučeničkog naroda ti nado, / Ja mukom istog zaklinjem te Boga, / Sad čuj mi glas - i svij ga srcu rado.

U nastavku pjesnik moli majku da svoga sina pouči trpjeti sva stradavanja hrvatskog naroda radi čeličenja karaktera, radi sljedećega:

Pa osveta kad barjak digne sveti, / Kad kliknu braća: 'S Bogom i Hrvati!', / Ti prije neg ti u krv sin se sleti, / Ko majka mač ćeš osvetni mu dati!

Na taj način majka se kao aktivni protagonist uvodi u proces oslobađanja naroda od ropstva. Iako njezina uloga još uvijek ne prekoračuje kućni prag - jer ona je ponajprije zadužena za komunikacijski prijenos kulturnog, odnosno nacionalnog pamćenja svome sinu - gorljiva, revolucionarna atmosfera u kojoj upravo ona sinu daje mač osvete, pokazuje da je Kranjčević već tada ženu shvaćao kao nešto više od kućnog ukrasa i epigonski slavljenoga pjesničkog motiva i/ili inspiracije.

Pjesma Senju-gradu, iako naslovom i izrazom priziva Šenou (Zagrebu) te vabi na traženje poveznica s narodnjačkim idejama, sasvim je u pravaškom duhu: tu se vjekovno uskočko prkosno i junačko buntovništvo i čelična vjera u hrvatstvo (to je, mišljenja sam, razlog zašto je Kranjčević promijenio stih iz prije objavljene verzije Osvetnoga Boga glas u Povjesnice glasak čist, za razliku od Česka, koji drži da je to bio iskorak prema šenoinsko-narodnjačkoj motivici; uostalom, povjesnica je bila čest termin i u Starčevićevu vokabularu) pozicionira kao glavni razlog za sputavanje razvoja slobode u gradu (u njegovoj mladosti u Senju je dominiralo pravaštvo!) pod pritiskom "podlih hotkara" (špijuna, spletkara) i "doklaćenih tuđih zmija".

Iako se pjesma može čitati i bez njega, tek joj stvarnosni, recentni politički podtekst daje pravi smisao i značenje, a u ono doba i poseban energetski naboj - pravaški, dakako. Sličan slučaj imamo i sa sljedećom pjesmom, a kako je Česko dobro upozorio na Kranjčevićevu praksu stvaranja pjesničkih nizova struktura (od diptiha, triptiha pa do cijelih blokova), to se tumačenje čini opravdanim u okviru tzv. zavičajnog niza (šesta, sedma i osma pjesma).

Prisjetimo li se da je Gruber navodio da je Kranjčević u nekim pjesmama znao aludirati na aktualne političke događaje, onda bismo te signale mogli naći u pjesmi Na Nehaju, ali ne u mementu davnih slave (Kad za drugog si više neg za sebe / Ti krotit znao i lava i zmaja) ili recentnih mu posljedica nezahvalnosti i zaborava onih za koje su ih vodili, nego u apelu da građani - usprkos svemu - ne posumnjaju u pravaško mu vodstvo: Ne zdvoj, uskočki moj grade, / I Tvoja sunce ogrijat će vrata, / I tvoje ti ćeš preboliti jade, / Kad sine zora slobodi Hrvata! Za razumijevanje okolnosti treba podsjetiti da se grad tada nalazio na udaru >disciplinske osvete< Khuen-Héderváryja, o čemu sam pisao na početku članka.

S još većim pravom mogli bismo tražiti odjeke recentnih političkih previranja u Senju u završnoj, osmoj pjesmi (Nad rasapom moga grada) programatskog bloka Bugarkinja: u slutnji ozbiljnih posljedica prijetnje što se nadvila nad gradom zbog njegova pravaškog oporbenjaštva (Aj, kazniše te - jer si leglo bune!), u odjeku tadašnjih političkih makinacija i pokušaja režima da potkupi glasače (Ta zar nam nisu obećavat znali / Sve igračke, al koli dragocjene! / Kad zdvojnim glasom molit su nas stali, / Po pravoj stazi nek nam noga krene!). Pjesnik na te pokušaje reagira ironijom (opet s uporištem u stvarnosti): Ne znamo, otkad za nas tolik mar i upozorenjem na to da narod sasvim dobro razumije podlu igru Je l' cilj vam pošten - mamit nas ne treba, / Je l' cilj vam proklet - kunemo i dar!, što se na kraju i potvrđuje pozivanjem na stvarnu (stiliziranu, dakako) reakciju senjskih građana: Umin'te od nas! Grmuno si vragu, / Kad zgazio si ponuđeno zlato.

Ukoliko je uvodna pjesma posvećena Šenoi bila Kranjčevićevo književno-programatsko očitovanje, utoliko je pjesma Bog i Hrvati! - koja nakon osam (da se poslužim Českovim rječnikom) strukturnih stožernica otvara veliki domoljubni blok - bila njegovo političko očitovanje. Već na temelju samog naslova pjesmu možemo svrstati među one za koje je Gruber rekao da sadrže stranačku žicu, no u njoj ta žica nije zatitrala gdjekad: to je, naime, Kranjčevićeva najpravaškija pjesma u zbirci, ali - usudio bih se reći - i jedna od lošijih.

Pjesma počinje naivnim motivom ljubavnoga para u (prvoj?) bračnoj noći, koji lirski subjekt poziva da se u tom intimnom trenutku (!) sjeti - milijuna braće koji pate u lancima (Pa nek šapnu prsi zaljubljene: / Bog i Hrvati!). Zatim se redaju razne životne situacije u kojima se putokazom i prisegom nacionalne časti pozicionira navedena pravaška parola, međutim - nikad ni kao gromoglasni ni javno mogući klicaj, nego "samo" kao oprezni, strpljivi šapat - što je možda i prvi zanimljiv detalj pjesme. Slijedom toga završna strofa nosi očekivanu poentu, gotovo "prosvjetni" naputak za život i izgradnju bolje budućnosti:

Da, svud i svud - od kolijevke do groba / Nek to nam bude vjerovanje sveto! / Uz takvu pjesmu dignut ćemo roba, / Uskrisit srce mrtvilom sapeto! - - / U šaptu prve rajske sreće, / Pod krunom božjeg milja, / Iz duše burne i trpeće, / Il majci iz okrilja - - / Mi šapćimo, / Dok kriknemo / Ko grom, kad vihor prati: / Pod barjak taj, / Za puk, za raj, / A uz nas Bog - - - / Da, Bog i svi Hrvati!!

Drugi zanimljiv detalj svakako je "mala" pjesnikova intervencija u pravašku parolu u posljednjem, posebnom energijom nabijenom i (prethodno) grafički istaknutom stihu; upravo se u takvim detaljima očituje Kranjčevićevo disidentstvo od stranačke dogme - ovdje iskazano kao svim Hrvatima (neovisno o ideološkim, svjetonazorskim i stranačkim razlikama) pružena ruka suradnje radi ostvarivanja zajedničkog (danas bismo rekli:) nacionalnog cilja - u pjesmi ni jednom spomenute (treći zanimljiv detalj!) - slobodne i sretne Hrvatske.

Zanimljiva je i pjesma Grobovi, u kojoj se Kranjčević bljeskovima stilističke genijalnosti u obliku provokativnog sarkazma i gorke ironije osvrće na hrvatske žrtve diljem Europe za interese tuđinca koji ga ugnjetava (Svud se, jao, križi viju naši, / Pa da nismo bogataši?), na našu nemogućnost da o tome slobodno sudimo i govorimo (Da, reko sam - a tko bi digo na me kamen / S moje laži, / Nek digne - ako okovi mu dadu!), na opravdavanja režima glede gaženja naše nacionalne svijesti (Svijest nam zovu rogoborom zloće, / Mjera naša, vele, da je puna,) i otužne mogućnosti naših reakcija (Trzamo se - jer nas vješat hoće, / A taj nam trzaj - to je sva nam buna!). Zanimljivo je i kako Kranjčević u samo četiri uzastopna stiha mijenja registre iskaza: od ironijske apatije (Pa plačimo, drugog li ne znamo,), preko sarkastične "pobune" (Sami sebi sučimo konopac!), do gorkoga humora (Pred smrt, brate, bar da nisi lijen,), da bi završio sa sugestivno inferijalnom slikom: tvoj grob je gladan i - čeka na plijen!, u kojoj kao da se može čuti - širenje golemih ralja toga groba.

Ipak, posljednja pjesma, Tvoj vijenac, osim što je svojevrsno podsjećanje na pjesnikovu prvu pjesmu (Zavjet), daje konačno idejno usmjerenje zbirke: u početnoj se strofi otkriva želja za mirnim životom (Moj oltar - to je tihi dom, /A povijest - evanđelje; / Tuj prvim, dušo, zavjetom / Posvetih svoje želje.), zatim se kao vrijednost ističe spremnost na žrtvu u postizanju tog cilja i ustrajnost usprkos svim mukama koje se nalaze na putu pojedinca do tog cilja (i nerazumijevanje, pa i podsmijeh gomile), a posljednja strofa otkriva nagradu pojedincu koji je na tom putu (čak i u slučaju neuspjeha!) očuvao ne samo nacionalnu - nego i svijest o smislu te žrtve za drugoga: I pisat će ti zahvalu: / Bijaše žena svijesti; / A od tog krunu dičniju / Ne umijem ti splesti! Treba istaknuti da je taj svjesni, trpeći subjekt - žena.

Detaljnom analizom vjerojatno bi se dalo pronaći još pravaških motiva i/ili inspiracija u Bugarkinjama, no već i ovi izdvojeni dovoljno govore o tome koliko je njihov autor bio nadahnut pravaštvom kao politikom, ideologijom i praksom te - što je također važno - i njegovom književnom stilistikom (ironija, sarkazam itd.). Vrijedi stoga istaknuti da je upravo književnost, preciznije poezija, bila polje u kojem je Kranjčević zadržao distancu u odnosu na pravašku maniru - to potvrđuje njegovo suzno bugarenje, intimistički (osobni) pristup nacionalnim temama i odbojnost prema žestokoj pravaškoj retorici u književnosti, odnosno veća sklonost Šenoi i (u određenoj mjeri) Harambašiću nego, primjerice, Anti Kovačiću. Drugim riječima, Kranjčević je već u Bugarkinjama progovorio svojim glasom, kao i svojim izrazom i stilom. Podsjetimo, tu je zbirku objavio sa samo 20 godina, pa se je moglo očekivati da i ubuduće - barem u domoljubnim pjesmama - nastavi utabanom pravaškom stazom.

Filip Kozina, Hrvatska revija /nastavlja se

www.hkz-kkv.ch

1. MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO  (01) 

2. KOMPROMISI I KONTROVERZE  (02) 

127 - 2016

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch