Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman o jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu

Posljednjih se dana razvila politička rasprava o tome što je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman mislio, govorio i pisao o Josipu Brozu Titu. Sve što smo čuli izvađeno je iz konteksta te samo služi za dnevnopolitička prepucavanja. Ovdje donosim prvorazredan analitički tekst dr. Nikice Barića iz moje knjige "Tito - tajne vladara" upravo na ovu temu.

Mesić nekorektno objašnjava Tuđmana

Prije interpretacija i zaključka o Tuđmanovim stajalištima o Titu, upozorio bih na to kako Tita i hrvatsku povijest Drugoga svjetskog rata objašnjava Stjepan Mesić, koji je naslijedio Tuđmana na mjestu hrvatskog predsjednika. Mesić je od 1990. do 1994. bio blizak Tuđmanov suradnik, a nakon toga postaje njegov oštar kritičar. Mesićeve interpretacije mnogo su jednostavnije od Tuđmanovih, no to ne znači da su bolje historiografski utemeljene. Za razliku od Tuđmanova kompliciranog i kontradiktornog balansiranja između NDH i partizanskog pokreta, a radi hrvatske pomirbe, Mesić oštro odbacuje NDH, a podjednako odlučno u "hrvatskom antifašizmu" gleda utemeljitelje suvremene hrvatske države. Štoviše, za Mesića je razdoblje Tuđmanove vladavine znatnim dijelom izjednačeno s obnovom ustaštva, odnosno, kako je naveo u svome govoru iz 2005. godine: "Problemi s odnosnom prema prošlosti počinju u modernoj Hrvatskoj, u njezinim prvim godinama, s bespoštednim sotoniziranjem socijalizma u njegovoj jugoslavenskoj varijanti i s istodobnim diviniziranjem ustaštva kao izvornog i iskrenog hrvatstva".

Mesić je 2004. izjavio da je "fasciniran" Titovim djelom, jer je on poveo antifašističku borbu bez koje bi Hrvati nestali. U Titovoj federativnoj Jugoslaviji i s Ustavom iz 1974. Hrvatska je dobila elemente državnosti i na temelju toga i pravo na osamostaljenje od jugoslavenske države. Mesić je priznao da je Titova vlast počinila zločine i nasilja, koja su rezultirala "potocima krvi", ali je njegovo djelo "veliko" i mora biti prihvaćeno kao temelj na kojem se zasniva suvremena Hrvatska: "Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti. I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna".

Očito, ako se uzmu u obzir u ovom radu spomenute Tuđmanove izjave o Titu i "hrvatskim antifašistima", tada se može zaključiti da Mesić nekorektno objašnjava Tuđmanov odnos prema hrvatskoj povijesti. Jer sve ono što Mesić navodi kao "doprinos" Tita i "hrvatskih antifašista" suvremenoj hrvatskoj državnosti, zapravo je samo ponavljanje onoga što je i Tuđman neprestano isticao. Zapravo ne postoji gotovo nikakva razlika u Tuđmanovoj i Mesićevoj interpretaciji Tita i "hrvatskog antifašizma", nego se razlika sastoji u tome što Mesić u potpunosti odbacuje NDH koju je Tuđman djelomično rehabilitirao u sklopu svoje politike nacionalne pomirbe. Kad je Mesić razdoblje Tuđmanove vlasti ocijenio kao vrijeme u kojem je došlo do "diviniziranja ustaštva", zaboravio je spomenuti da je upravo za vrijeme Tuđmana sastavljena "antifašistička" preambula hrvatskoga ustava i uveden 22. lipanj kao državni "antifašistički" blagdan. Time je upravo Tuđman institucionalizirao "hrvatski antifašizam", na čijim "tekovinama" Mesić tijekom svoga predsjednikovanja uporno ustraje.

Simbolička konstrukcija

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije uglavnom se nije moglo kritički raspravljati o Titu i o događajima tijekom Drugoga svjetskog rata. Postojala je službena crno-bijela podjela na napredne revolucionarne snage i na kontrarevolucionarne snage, "kvislinge" i "sluge okupatora". Jugoslavenska kriza potkraj 1980-ih, raspad postojeće države u ratovima početkom 1990-ih, nastanak novih država, sve to također nije pridonijelo uravnoteženom pogledu na prošlost. Na sve to nisu ostali imuni, na ovaj ili onaj način, ni brojni povjesničari, a nesumnjivo su širenju najrazličitijih i često kontradiktornih interpretacija pridonijeli i političari, publicisti, novinari i različiti drugi "javni radnici". Sve se to ogledalo u novim pretjerivanjima i umanjivanjima, posebno kad je riječ o žrtvama Drugoga svjetskog rata, ali i tekućih ratova, kojekakvim iskrivljenim percepcijama i netrpeljivosti prema onima s "druge strane".

Tuđman je iznimno posvećivao pozornost povijesti, na koju se u svojim govorima često pozivao. Neprestano je inzistirao na tome da su on i HDZ iz prošlosti preuzeli sve "pozitivne" sastavnice hrvatske povijesti, a odbacili "negativne", pa su tako, smatrao je Tuđman, konačno uspjeli ostvariti samostalnu Hrvatsku. Nasuprot stradanjima, žrtvama i promašajima iz prošlosti, Hrvatska je u vrijeme Tuđmana konačno došla do "kraja povijesti" i ostvarila svoju samostalnost i slobodu. Očito se takva interpretacija ne može smatrati utemeljenom historiografskom raščlambom. Kad je Tuđman iz perspektive samostalne Hrvatske prethodnim hrvatskim političarima, strankama i pokretima pripisivao određene "zasluge" ili im zamjerao "promašaje", zapravo je zanemarivao da se povijesne čimbenike ne bi trebalo hvaliti ili kuditi iz naknadne perspektive, nego bi trebalo shvatiti okolnosti koje su utjecale na njihove postupke i držanje u određenom povijesnom razdoblju.

U tom pogledu Tuđmanova tvrdnja da je HDZ preuzeo "pozitivna" obilježja Starčevićeva pravaštva, "državotvorne desnice", Radićeva seljačkog pokreta ili hrvatske ljevice, zapravo je mogla biti samo Tuđmanova simbolička konstrukcija. U stvarnosti su Tuđman i HDZ, unatoč svim parolama u kojima su se pozivali na prošle hrvatske velikane, vrlo teško mogli "preuzeti" bilo što konkretno od prethodnih hrvatskih političara, stranaka i pokreta. Tuđman i HDZ djelovali su u sasvim drukčijim okolnostima, u kojima se oblikovao jedan novi oblik hrvatskog nacionalizma koji je, u okolnostima koje su postojale početkom 1990-ih, ostvario samostalnu Hrvatsku.

Razumijevanje za "idealiste" na strani NDH

Tuđmanova tvrdnja da je NDH bila i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom može se smatrati utemeljenom. Činjenice pokazuju da su mnogi Hrvati s oduševljenjem dočekali proglašenje NDH, a zatim se, sve do njezina sloma, na njezinoj strani i u njezinim oružanim postrojbama, nalazio znatan broj Hrvata i bosansko-hercegovačkih muslimana. Ono u čemu je Tuđman griješio bila je njegova težnja da pokaže razumijevanje za "idealiste" na strani NDH, a da istodobno NDH oslobodi od "fašizma", odnosno zločina koje je počinila. Iako Tuđman nije poricao zločine NDH, naprotiv više je puta navodio da oni zaslužuju osudu, ipak je vidljiva njegova spremnost da te zločine u nekim slučajevima relativizira. Tako je 1989. naveo da su, nasuprot genocidnim planovima ustaša prema Srbima, postojali još ekstremniji četnički planovi genocida nad Hrvatima. Pritom je zanemario da je NDH kao država imala mnogo snažnije mehanizme za provedbu genocida, kojima četnici, unatoč određenim planovima u tom pogledu, kao gerilska organizacija nisu raspolagali.

U govoru iz 1996. Tuđman je izjavio da je NDH počinila zločine, ali pod pritiskom Berlina i Rima. Očito, uništenje židovske zajednice u NDH može se pripisati ustaškom prihvaćanju nacističkih planova o "konačnom rješenju" židovskog pitanja. No, zločini, iseljavanje i prevođenje na katoličku vjeru koje je NDH provodila nad srpskim stanovništvom, što je posebno došlo do izražaja 1941. godine, nije učinjeno zbog njemačkog i talijanskog pritiska, naprotiv, bila je riječ o specifično ustaškoj politici, iako je ta politika od 1942. znatno izmijenjena i ublažena pokušajem da se Srbi u NDH definiraju kao Hrvati pravoslavne vjere.

Kao olakotna okolnost Tuđmanove sklonosti da u nekim izjavama relativizira zločine NDH može se uzeti činjenica da je ta relativizacija zapravo bila odgovor na poplavu srpskih tvrdnji o genocidnosti hrvatskog naroda, što se uglavnom temeljilo na preuveličanom broju žrtava logora u Jasenovcu. No, iako neki Tuđmanove procjene o broju žrtava Jasenovca, koje su prema njemu iznosile manje od 50.000 ljudi, smatraju revizionističkim umanjivanjem, ipak su te njegove procjene bolje utemeljene od srpskih tvrdnji o više od pola milijuna žrtava toga logora. Zanemarivao jugoslavenski element Titova partizanskog pokreta Kad je riječ o Tuđmanovoj interpretaciji partizanskog pokreta, odnosno "hrvatskog antifašizma", i samog Josipa Broza Tita, ona je bila još više redukcionistička nego njegova ocjena NDH.

Tuđman je u svojim političkim govorima hrvatske partizane gotovo potpuno opisivao kao hrvatske rodoljube i "antifašiste". Pritom je gotovo uvijek zanemarivao da oni nisu bili samostalan pokret, nego su djelovali u sklopu jugoslavenskog partizanskog pokreta. Oni se jesu borili za Hrvatsku, ali za Hrvatsku u sastavu Jugoslavije. Za njih Jugoslavija nije bila prijelazna faza prema samostalnoj Hrvatskoj, nego stvaran okvir u kojem treba postojati i hrvatska federalna jedinica. Titovi suparnici u borbi za vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji, četnici, odnosno Jugoslavenska vojska u otadžbini pod vodstvom generala Mihailovića, uglavnom nisu u svoje redove uspjeli privući nesrpske narode. Nasuprot njima, Titov program Jugoslavije koja će biti obnovljena na ravnopravnim osnovama ipak je bio primamljiviji za nesrpske narode. Ipak, ne smije se zaboraviti da se iza poruka o nacionalnoj ravnopravnosti zapravo krio komunistički plan o revolucionarnom preuzimanju vlasti, koji je uključivao i oštar obračun sa svim stvarnim i potencijalnim protivnicima revolucije. U tom pogledu moglo bi se reći da Titu "rješenje" nacionalnog pitanja nije bio cilj sam po sebi, nego samo važna stepenica koju treba dosegnuti kako bi se mogla provesti revolucija i uspostava komunističke vlasti.

Ipak, Tuđman je u svojim izjavama gotovo uvijek zanemarivao jugoslavenski element Titova partizanskog pokreta, a i samoga Tita često je percipirao kao političkog Hrvata. Tuđman je Titovo nacionalno podrijetlo očito smatrao bitnim za "zasluge" koje je Tito imao za Hrvatsku, davši joj položaj federalne jedinice u obnovljenoj Jugoslaviji. No, Tito zapravo nije bio politički Hrvat, on se kao osoba nije oblikovao u okrilju neke partikularno hrvatske političke opcije ili tradicije koje su postojale početkom 20. stoljeća, nego prije svega u sklopu međunarodnoga revolucionarnog komunističkog pokreta. Našavši se na čelu jugoslavenskih komunista i poslije, nakon osvajanja vlasti, Tito je po svome djelovanju bio Jugoslaven, a ne nekakav brižni hrvatski domoljub koji se u Beogradu brine za partikularne hrvatske interese. Točno je da je Tito težio postići ravnotežu među jugoslavenskim republikama, kao što je točno da je nekim svojim potezima (uklanjanje Aleksandra Rankovića, davanje visoke autonomije Kosovu i Vojvodini) slabio srpsku prevlast u Jugoslaviji, ali je podjednako tako istina da mu nikad nije padalo na pamet da Hrvatska može i treba biti nezavisna država. Tito je Hrvatsku vidio isključivo u sastavu Jugoslavije, a Tuđman je to u svojim kasnijim interpretacijama gotovo potpuno zanemarivao.

U svojim interpretacijama "hrvatskih antifašista" Tuđman je često zanemarivao njihov revolucionarni komunizam, iako su oni uzor imali upravo u Lenjinovu i Staljinovu Sovjetskom Savezu. U tom pogledu Tuđman je hvalio Tita zbog sukoba sa Staljinom 1948., ali je zaboravljao spomenuti da su jugoslavenski komunisti prije tog sukoba u nekim segmentima bilo toliko "napredni" u provođenju revolucije da je i sama Moskva morala "kočiti" njihov revolucionarni žar.

Slično tome, odlazak sisačkih komunista u šumu nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez Tuđman je iskrivljeno tumačio kao znak njihova "antifašizma" i "hrvatskog rodoljublja", potpuno zanemarujući da su oni tom svojom akcijom zapravo krenuli u borbu u kojoj će pomoći "prvoj domovini socijalizma" sa Staljinom na čelu. Kao što smo vidjeli, ni u natpisu "Živjela sovjetska Hrvatska!" iz ljeta 1941. Tuđman nije vidio komunizam ili staljinizam, nego isključivo hrvatsko rodoljublje!

Tuđman je u razgovoru s Jakovom Sedlarom iz 1997. pohvalio Titovu želju da Jugoslaviju uredi kao zajednicu ravnopravnih naroda, a zatim kao Titovu pogrešku uzeo to što je Tito bio komunist. Jasno, i ta je interpretacija zapravo apsurdna - sve što je Tito radio, radio je upravo zato što jest bio komunist i revolucionar. Da Tito nije bio komunist, onda ne bi bio to što je bio i vjerojatno ne bi učinio to što je učinio.

Također je zanimljiva Tuđmanova spremnost da relativizira ili potpuno zaniječe Titovu odgovornost za masovne likvidacije zarobljenih pripadnika Oružanih snaga NDH potkraj rata. Tako je u govoru hrvatskim iseljenicima održanom na Brijunima 1996. Titovu odgovornost za te događaje relativizirao Titovom zaslugom što se Istra i Brijuni nalaze u sklopu Hrvatske, a u razgovoru s Jakovom Sedlarom početkom 1997. izjavio je da Tito osobno "nije znao" za spomenute likvidacije, što je, najblaže rečeno, posve apsurdno. Slična toj je i Tuđmanova tvrdnja da su pripadnici Oružanih snaga NDH na kraju Drugoga svjetskog rata završili na različitim stratištima, a da je "hrvatska partizanska vojska" odvedena u "jugoslavenske kasarne". Pritom je zaboravio da je i "hrvatska partizanska vojska" prije odlaska na odmor u jugoslavenske "kasarne" i sama sudjelovala u likvidacijama domobrana i ustaša na istim tim stratištima.

Tuđman je također iskonstruirao tvrdnju o "hrvatstvu" partizanskog pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu djelovao na područjima koja se grubo poklapaju s današnjim hrvatskim granicama, odnosno partizanskim snagama koje su bile podređene Glavnom štabu Hrvatske. Tuđman je svoju borbu za dokazivanje hrvatskog sudjelovanja u partizanskom pokretu počeo voditi još za vrijeme Jugoslavije, suprotstavljajući se srpskim povjesničarima koji su tvrdili da su Hrvati u razmjerno malom broju pristupali partizanima.

Pobjedu partizana nisu iznijeli ni Srbi iz Srbije niti Hrvati

Što govore činjenice o sudjelovanju pojedinih jugoslavenskih naroda u partizanskom pokretu? Činjenica je da pobjedu partizana u Drugom svjetskom ratu svojom borbom i žrtvama uglavnom nisu iznijeli ni Srbi iz Srbije niti Hrvati. Ti "temeljni" jugoslavenski narodi znatnim dijelom uopće nisu sudjelovali u borbi i pobjedi pokreta koji je uspostavio drugu jugoslavensku državu, što je samo po sebi svojevrstan paradoks.

Tijekom 1941. u Srbiji je podignut ustanak protiv Nijemaca u kojem su sudjelovali i komunisti i rojalisti, odnosno četnici Draže Mihailovića. Nakon gušenja ustanka, Tito je svoje djelovanje uglavnom prebacio na područje NDH, gdje je mogao računati na srpsko stanovništvo koje je nesumnjivo bilo naklonjenije obnovi Jugoslavije nego postojanju hrvatske države, a ustaška protusrpska nasilja i zločini dodatno su ih motivirali da u očuvanju egzistencije pristupe partizanima. Za razliku od toga, Srbija je uglavnom ostala pod utjecajem četnika Draže Mihailovića i srbijanske vlade Milana Nedića, a Tito ju je uspio osvojiti tek potkraj 1944., uz izravnu sovjetsku vojnu potporu partizanima koja je posebno došla do izražaja u zauzimanju Beograda. U tom pogledu partizani su zaista bili snažni na području Hrvatske, ali su sve do 1943. većinu partizanskih jedinica popunjavali Srbi, a tek zatim Hrvati počinju intenzivnije pristupati partizanima, iako i do kraja rata udio Srba u tim partizanskim jedinicama ostaje znatno veći od njihova udjela u ukupnom broju stanovnika. Na početku rata od Hrvata partizanima pristupaju gotovo isključivo članovi Komunističke partije, koji u partizanskim jedinicama, popunjenim Srbima, dolaze na mjesta komandanata i političkih komesara. Iznimku od toga pravila čine Dalmacija i Hrvatsko primorje, gdje su komunisti zbog talijanske aneksije i okupacije hrvatskih krajeva mogli u većoj mjeri računati na protutalijanske osjećaje Hrvata, što je vodilo njihovu znatnijem pristupanju partizanima, iako ni ono u početku nije bilo masovno.

U tom sklopu treba promatrati i Tuđmanovu "kroatizaciju" praznika antifašističke borbe u Hrvatskoj. Za vrijeme Jugoslavije kao Dan ustanka naroda Hrvatske slavljen je 27. srpanj. Zapravo je bila riječ o ustanku srpskog naroda, o srpskim ustanicima koji su se pobunili protiv NDH i njezinih zločina nad Srbima. Tek postupno ta će srpska ustanička masa jednim dijelom postati partizanska vojska pod komunističkim vodstvom, a drugim dijelom prijeći u četničke jedinice. Da bi se dokazao "hrvatski antifašizam", umjesto 27. srpnja pronađen je Sisački partizanski odred. Ne treba posebno isticati da taj odred, koji je u osnutku imao oko 15 pripadnika, nije značio nikakav masovan odaziv Hrvata u borbu protiv fašizma, nego isključivo reakciju Hrvata komunista na njemački napad na Staljinov Sovjetski Savez.

Tako ta Tuđmanova težnja dokazivanja "hrvatstva" partizanskog pokreta stoji na slabim temeljima. No, to treba zabrinjavati samo one koji smatraju, a takvima je nedvojbeno pripadao i Tuđman, da hrvatskom narodu pod svaku cijenu treba osigurati besprijekornu "antifašističku" legitimaciju. Ako se uzme u obzir da je hrvatska država proglašena u sklopu Hitlerova novog europskog poretka, a Hrvati su dolazak te države pozdravili i znatnim joj dijelom pristupili, onda je posve jasno zašto nisu masovno pohrlili na stranu "antifašizma", a dobrim dijelom mnogi to nisu učinili niti do kraja rata, nego su ostali na strani NDH smatrajući je svojom državom. Sa srpske strane to je često korišteno za dokazivanje "genocidnosti" hrvatskoga naroda, dok je i u hrvatskoj lijevo-liberalnoj javnosti nemoguće okvalificirati NDH kao bilo što drugo osim utjelovljenja iskonskog zla. Ali, prema mome mišljenju, sve te optužbe i zgražanja uopće ne nude utemeljen odgovor na pitanje zašto su Hrvati tijekom Drugoga svjetskog rata znatnim dijelom bili na strani sila Osovine.

Upitno je odavati priznanje Titu za Ustav iz 1974.

Tuđman je mnogo puta, kao poslije i Mesić, odavao zahvalnost Titu zbog jugoslavenskog ustava iz 1974., navodeći da je na temelju tog ustava Hrvatska poslije izborila samostalnost. Istina je da se suvremena hrvatska nacija u dobroj mjeri formirala i ustalila u okviru u kojem je postojala kao jedna od republika socijalističke Jugoslavije - sa svojim granicama, stanovništvom i društvenim elitama koje su dobrim dijelom i danas prisutne u našem javnom životu. No tvrditi da je Tito ustavnim uređenjem koji je ostavio poslije svoje smrti zapravo omogućio hrvatsko osamostaljenje, odnosno da je njime želio otvoriti Hrvatskoj put za izlazak iz Jugoslavije, nije utemeljeno i u tom pogledu jugoslavenskom ustavu iz 1974. ne bi trebalo davati presudnu važnost. Jugoslavenski ustav iz 1974., kao uostalom i svi prethodni ustavi Titove Jugoslavije, definirali su Hrvatsku kao jednu od šest jugoslavenskih republika, ali taj ustav nije sadržavao mehanizam eventualnog osamostaljenja republika, jer to i nije bila intencija sastavljača ustava. Konačnu potvrdu granica samostalne Hrvatske dala je tek Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji (Badinterova komisija), koja je početkom 1992. zaključila da granice jugoslavenskih republika trebaju biti i granice novih nezavisnih država.

No, ako je Tito ostavio Ustav iz 1974. zbog kojeg bismo mu, prema Tuđmanu i Mesiću, trebali biti zahvalni, on je također ostavio JNA , koja je trebala braniti Jugoslaviju. Neki su odnos Tita i njegove armije definirali ovako: "Neposredno posle osvajanja vlasti Tito se poziva na narod, onda počne da se poziva na partiju, da bi se na kraju pozivao na armiju. Još je i pretio njome i govorio da ona nema ulogu samo da brani spoljne granice nego da rešava i unutrašnje sukobe. I on vojsku zaista podiže na nivo jednog političkog subjekta".83 Prema tome, upitno je odavati priznanje Titu za Ustav iz 1974. godine, čija je uloga u osamostaljenju Hrvatske, kako sam naveo, ionako precijenjena, a istodobno zanemarivati uništavajuću ulogu Titove JNA u raspadu Jugoslavije, odnosno u ratu u Hrvatskoj 1991. i Bosni i Hercegovini 1992. godine.

O nacionalnoj pomirbi još u partizanima

Prema nekim mišljenjima, Tuđmanova ideja nacionalnog pomirenja Hrvata izvorno potječe od ustaškog pukovnika Vjekoslava Maksa Luburića, za vrijeme rata ozloglašenog zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, koji je u emigraciji došao do zaključka da se slobodna Hrvatska može ostvariti isključivo ako dođe do pomirenja hrvatskih komunista i ustaša. Ideju pomirenja promicale su i neke druge osobe u hrvatskoj političkoj emigraciji, npr. bivši bliski Pavelićev suradnik Branimir Jelić koji je, prema nekim podacima, u vezi s pomirenjem hrvatskih komunista i ustaša razgovarao s partizanskim generalom i kasnijim komunističkim čelnikom, gradonačelnikom Zagreba i predsjednikom Matice iseljenika Hrvatske, Većeslavom Holjevcem.

Tuđman je osobno tijekom 1990-ih izjavljivao da je na ideju o nacionalnom pomirenju došao još dok se tijekom Drugoga svjetskog rata borio u partizanima, kad je shvatio da se i na suprotnoj strani, na strani NDH protiv koje ratuje, također nalaze hrvatski rodoljubi. Očito je to bilo Tuđmanovo naknadno tumačenje, jer se teško može povjerovati da je kao mladi partizan i komunist mogao imati percepciju pomirenja s onima s kojima je tada ratovao. Tuđmanovi kritičari naglašavali su još za njegove vladavine, a i danas, da je njegova koncepcija nacionalne pomirbe dovela do obnove "ustaštva" u suvremenoj Hrvatskoj. Oni će podsjetiti na pojedine bivše ustaške dužnosnike koji su tijekom 1990-ih surađivali s novim hrvatskim vlastima, ili su se vratili u domovinu (Ivo Rojnica, Dinko Šakić). Naglasit će da je Tuđman preimenovao zagrebački Trg žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana, upozoravat će da je Tuđman predlagao da Spomen-područje Jasenovac bude prenamijenjeno u spomenik svim žrtvama Drugoga svjetskog rata, čime je pokušao morbidno "miksati" kosti žrtava fašističkog terora i njihovih krvnika.

Zanimljivo je da su uz prethodno spomenute argumente tijekom 1990-ih korišteni i neki drugi kako bi se pokazalo da Tuđman obnavlja NDH i ustaštvo. Na primjer, kritiziran je zbog toga što je 1994. kao novu valutu uveo kunu i zato što su nove odore časnika Hrvatske vojske smeđe boje, što je neke podsjećalo na ustaške odore. Te pritužbe navodim zato što su u međuvremenu uglavnom zaboravljene, pa bi se moglo zaključiti da su i služile isključivo za to da se nađe bilo kakvo sredstvo za napad na Tuđmana. Danas više nitko ne posvećuje pozornost tome što se hrvatska valuta zove kuna, a ni NATO savezu uopće ne smeta što naši časnici nose "ustaške" smeđe odore, nego su, pretpostavljam, uglavnom zainteresirani za redovito popunjavanje našega vojnog kontingenta u Afganistanu, koji tamo daleko sudjeluje u međunarodnom križarskom "ratu protiv terorizma".

Tako su Tuđmanovi lijevo-liberalni kritičari njegovu pomirbu tumačili uglavnom kao paravan za neoustaštvo. Skupina intelektualaca i javnih djelatnika uputila je potkraj rujna 1993. otvoreno pismo Tuđmanu pozivajući ga da odstupi s dužnosti predsjednika. Među ostalim pogreškama zbog kojih bi trebao dati ostavku, u pismu je navedeno i ovo: "U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke, koji mijenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet zemlje, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom fašističkom razvoju hrvatske države".

Promatrajući Tuđmanovo nacionalno pomirenje iz današnje perspektive, može se postaviti pitanje koji su bili njegovi ciljevi i učinci. Nesumnjivo je na početku izgradnje samostalne i demokratske Hrvatske (pri čemu ne treba naglašavati da je upravo Tuđman, posebno u kasnijem razdoblju svoje vladavine, opstruirao demokratsku proceduru) trebalo zauzeti određeno stajalište prema svemu onome što se događalo u njezinoj nedavnoj prošlosti, iako je suvremena Hrvatska kao načelno demokratska parlamentarna demokracija i država ravnopravnih građana u suprotnosti i sa NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije. Tuđman se odlučio za pomirbu, pri čemu je u brojnim svojim govorima i izjavama stvorio iskrivljenu i često kontradiktornu sliku prošlosti.

Tko je imao korist od Tuđmanove pomirbe? Tuđmanovi lijevo-liberalni kritičari reći će da su korist imali pripadnici (poslije)ustaške hrvatske emigracije i različiti nacionalistički ekstremisti i NDH-nostalgičari. No, s druge strane, pomirba je zapravo onemogućila lustraciju bivših komunističkih dužnosnika i pripadnika i suradnika komunističkog represivnog sustava, koja je, u različitim oblicima, provedena u nekim državama bivšeg komunističkog bloka. U tom pogledu možda se Tuđman mogao oštrije postaviti prema Savezu komunista Hrvatske, ali on to nije učinio, pa su se komunisti lako preustrojili u današnju Socijaldemokratsku partiju. Uostalom, brojni komunisti prebjegli su u vladajući HDZ, kao što su i brojni policijski dužnosnici iz komunističkog razdoblja i Hrvati oficiri JNA nastavili obavljati iste ili slične poslove u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Neke od tih osoba i danas nepokolebljivo brane Tuđmanove povijesne zasluge. Drugi su, pak, kao bivši komunistički kadrovi svoje usluge rado stavili na raspolaganje Tuđmanovoj "mladoj hrvatskoj demokraciji", ali su onda, u skladu s novim društveno-političkim okolnostima, doživjeli "liberalno prosvjetljenje" shvativši da je, u skladu s europskim demokratskim mjerilima, Tuđman ipak bio zločesti i retrogradni nacionalistički vođa.

S druge strane, da se Tuđman umjesto za pomirbu opredijelio za lustraciju komunista, pitanje je kako bi se ona uopće mogla provesti. Bi li tom lustracijom, na kraju krajeva, na određen način trebao biti obuhvaćen i Tuđman osobno, kao i brojni drugi dužnosnici HDZ-a koji su prethodno u komunističkom sustavu obnašali visoke dužnosti? Neki će se poslije prisjetiti da su Tuđmanu predlagali lustraciju osoba koje su se za vrijeme komunizma istaknule nedemokratskim postupcima, ali je Tuđman na to odgovorio: "A bi li ti i mene lustrirao?" Tako se može zaključiti da su se komunisti 1945. oštro obračunali sa svim svojim stvarnim i mogućim protivnicima, dok su 1990. komunističke strukture bile pošteđene sustavne lustracije, a znatnim dijelom i uključene u strukture nove države.

Štoviše, uz pomoć Tuđmanova "hrvatskog antifašizma", a posebno za predsjednikovanja Stjepana Mesića, bivšim partizanima i komunističkim dužnosnicima dana je mogućnost da se osjete zaslužnima za stvaranje suvremene hrvatske države. Kako je u vezi s tim ironično naveo Mladen Schwartz: "U međuvremenu, i velika većina negdašnjih partizanskih gerilaca, boraca, diverzanata i terorista koji su ginuli, ili bili spremni ginuti za Staljina, Tita i Partiju, pozivaju se na 'Zavnoh' i 'antifašizam', prikazujući ih kao izvorišta današnje hrvatske državnosti. Da im se netko prije desetak godina usudio spomenuti tu hrvatsku državnost, proglasili bi ga narodnim neprijateljem i prijavili prvom udbaškom doušniku".

Kakav su utjecaj Tuđmanovi govori i politika imali na oblikovanje svjetonazora hrvatskih građana tijekom 1990-ih, nemoguće je procijeniti bez nekog opširnog istraživanja. Zaista je teško reći što su sami građani mislili o Tuđmanovoj pomirbi i o njegovim interpretacijama hrvatske povijesti 20. stoljeća. Može se reći da je Tuđmanova pomirba i politika HDZ-a odgovorna za pojavu "umivene" slike NDH tijekom 1990-ih, u kojoj je ona uglavnom prikazivana isključivo kao hrvatska država, dok su njezini mračni aspekti, rasni zakoni, zločini nad Srbima, relativizirani, umanjivani ili prešućivani. Moglo bi se također reći i da je "umivena" slika NDH bila odgovor, nažalost pogrešan, na mnogobrojne srpske optužbe o hrvatskoj "genocidnosti".

U sve što je govorio iskreno je i vjerovao

No, isto tako smatram da je pojava ustaških simbola u tom razdoblju znatnim dijelom bila povezana s radikalizacijom hrvatskog društva, koja je bila posljedica rata u Hrvatskoj. U okolnostima kad su Srbi razorili i okupirali Vukovar, nalazili se u predgrađima Osijeka i Vinkovaca, i na ulazu u Dubrovnik, Karlovac i Zadar, zapravo ne iznenađuje to što su mnogi prihvatili ustaške simbole i pozitivno gledali na NDH. Takvo njihovo shvaćanje nije bilo utemeljeno na dobrom poznavanju ustaštva ili razdoblja NDH, nego uglavnom na reduciranoj slici u kojoj su ustaše najradikalniji borci protiv srpstva, oni koji će "na ljutu ranu staviti ljutu travu", oni koji će "Drinu pregaziti, a Srbiju zapaliti". A nakon što su mnogi hrvatski gradovi bili zasuti kišom projektila ispaljivanih sa srpske strane, pomisao da Srbija bude "zapaljena" nesumnjivo je mnogima bila primamljiva.

Uostalom, nije se naodmet prisjetiti općeg zadovoljstva i odobravanja koje se širilo Hrvatskom kad je NATO savez 1999. godine bombardirao Srbiju. Uvjeren sam da Tuđmanove izjave o Titu i "hrvatskim antifašistima", iako loše utemeljene na činjenicama, ipak nisu bile samo isprazne fraze. Smatram da je Tuđman u sve što je govorio iskreno i vjerovao. Da je Tuđman kao hrvatski predsjednik potpuno odbacio komuniste, federativnu Jugoslaviju i Tita i ocijenio ih kao suprotnost samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj (što su oni i bili), onda bi upravo on trebao zanijekati i dobar dio vlastitoga života, koji je proveo kao Titov vojnik i vojnik Titove partije. Tuđman na to očito nije bio spreman. Zato je tijekom 1990-ih svoje mlade dane u naknadnom tumačenju objašnjavao kao mladenačku zaluđenost komunizmom, ali i tada kao način borbe za hrvatsku slobodu: "Pristupio sam komunističkoj, marksističkoj partiji mlad i bio sam uvjeren da ću stvoriti raj na zemlji i slobodnu Hrvatsku. Tito je pobijedio u Drugom svjetskom ratu upravo zato što je isticao da se bori za jednakost Hrvatske i pravo naroda na samoodređenje".

Tuđman je prema Titu očito bio posebno naklonjen, pri čemu je Titovu navodnom naputku da mu se "ne pakuje" poslije možda davao preveliku važnost, bitnu u njegovoj slici Tita kao Hrvata. Sve to uklapalo se u širu Tuđmanovu sliku hrvatske pomirbe u koju je, na kontradiktoran i redukcionistički način, pokušavao uklopiti i hrvatske partizane i one koji su se u Drugome svjetskom ratu borili na strani NDH. Očito je svojom pomirbom težio stvoriti jedan beskonfliktan i ujedinjujući pogled na hrvatsku povijest, koji bi, kao pozitivna vrijednost, bio sastavnica suvremene Republike Hrvatske. No, osim što je Tuđman svojim interpretacijama stvorio iskrivljenu sliku prošlosti, "pomirenje" u konačnici nije ostvario.

Uostalom, beskonfliktno i jednoznačno tumačenje prošlosti i nije moguće u demokratskom društvu, pa tako ni u današnjoj Hrvatskoj u kojoj je podjela na "crvene" i "crne" i dalje vrlo prisutna. Ta podjela očituje se uglavnom u suprotstavljenim interpretacijama Drugoga svjetskog rata, a nakon 2000. godine njoj su pridodane i različite interpretacije razdoblja Tuđmanove vladavine. Pritom nije problem u različitim interpretacijama, nego više u tome što smo s obje strane zapljusnuti poplavom izjava koje često nemaju mnogo veze s činjenicama, a još manje s njihovim povezivanjem u mozaik koji bi nam dao uravnoteženu i trezvenu sliku događaja iz hrvatske povijesti 20. stoljeća. Moglo bi se pesimistično pretpostaviti da će se sveopće zaglupljivanje i nadalje nastaviti.

Piše: Zvonimir Despot
Izvor: Večernji list, blog

Titoist protiv titoizma (1)
Titoist protiv titoizma (2)

Titoist protiv titoizma (3)