Nečija topla velika ruka, nježno mi je milovala lice. Iz
nje je smrdio znoj pomiješan s nekim drugim zadahom.
Glava i cijeli gornji dio tijela ležali su na nečijem
tijelu. Osjećala sam kako moja "postelja" diše, topla je
i smrdi smradom neopranog tijela. S mukom sam otvorila
oči i susrela se sa plavilom nekog drugog para očiju.
Pomislih kako još uvijek spavam.
"Baš si nas uplašila! Mislili smo, evo odapela. A ja
bih bez tebe umro u ovom smradu. Diši! Diši, molim te!
Oni nas se plaše, jer znaju ... doći će tvoji. Znam,
osjećam to!" mrmorio je glas, a meni prođe kroz glavu:
"Ovaj čovjek je stvarno lud! Tko će doći? Kakvi moji?
Boli me, a on kaže kako moram disati. Majko moja, što
mi se događa? Gdje sam? Koliko još dugo?"
"Diži se!" dopre tihi ženski glas do mene. Nježna
zapovijed protkana željom i strahom. Tijelo ispod moga
se pomaknulo: "Pusti je još malo!" Ruka me je i dalje
milovala po kosi, provlačeći kroz njene pramenove
svoje neoprane prste.
"Šta se tamo događa?! Opet ti kod žena! Doktore, šta
je tamo? Kakvo je to izležavanje?!" čuo se glas
stražara koji je dopirao kroz prozor. Natjeravši se
ponovno da otvorim oči, ugledala sam stražara nagnutog
s terase kako gotovo cijelim gornjim djelom tijela
ulazi u našu sobu. Neugodnu tišinu koja je odjednom
zavladala, prekinuo je ženski glas: "Pozlilo joj je!
Valjda srce ... Doktor nije došao sam. Poslao ga je
..." ne završivši svoj pokušaj opravdanja Esine
prisutnosti u našoj sobi, Biba me brzo zaštitnički
zagrlila. Laganim pokretom ustajanja, tijelo ispod
mene se pomaklo, dok su me dvije velike šake polako
polagale na pod.
"Moram ići!
Imate li možda jednu cigaretu?" Neka je proklet. Skoro
sam umrla, a on misli samo o sebi. Kroz bol se probio
gnjev, ponovno natopljen sebičnošću. Kao da mi čita
misli, Biba brzo izreče: "I on jadan ima svoje
strahove. Tko zna kako im je tamo u "sali". Nije
mislio loše, ali nema vremena na pravi način reći".
Moja želja za opstankom skupila se u nepredviđenu
energiju koja me postavi, doduše, na drhtave noge, ali
ipak moje. Stajala sam pridržavana Esinim rukama i
sama začuđena ustajanjem. Zatim sam se oprezno
spustila na stolac. Nisam niti primijetila kada je Eso
otišao.
"Ks, ks, ks
.." začulo se kroz prozor. "Crna, priđi!" Okrenula sam
se u smjeru glasa i na prozoru ugledala bojnika s
kozičavim licem. Smiješio se i pritom rukom pozivao da
priđem. "Bože, zar ovaj dan nema kraja?" prošlo mi je
kroz glavu.
"Je li ti bolje?" začuh znatiželjni glas bez
prijetećega prizvuka. "Evo, donio sam ti malo keksa.
Gledam te već neko vrijeme. Svaki dan plačeš. Nemoj.
Proći će i ovo vrijeme."
Gledam u njegove oči. Crne, neprozirne, ali ipak se
čini kako je u njima odsjaj sućuti. Ispitujem mu
pogledom lice. Izbjegavam uniformu, jer ona je
personifikacija mojega straha još od prve noći. Bol mi
i dalje kida grudi, samo nešto manje oštra. Ne smije
vidjeti kako boli, i stoga počinjem kontrolirati
mimiku lica. Netko je rekao da bolesne odmah ubijaju.
"Ako odeš do vrata, donijet ću ti nešto", vabio me
vojnik dalje. "Idi! Neće ti ništa! Evo, pomoći ću ti.
Možda nam dâ nešto jesti" podižući me, govorila je
Zlata. Prišle smo vratima, a tamo je već stajao
vojnik. Smiješeći se primio me ispod ruku i poveo iz
sobe.
"Ne boj se, Crna, neću ti ništa." Zamjećujem kako nema
oružje. Instinktivno sam ispružila ruku, u čiju je
šaku položio nekoliko komadića keksa. Bol mi se
ponovno penjala u grlo, ali ruka je stiskala kekse kao
najveću dragocjenost.
"Sutra ću
donijeti još!" šaptao je obećanje, nježno me vodeći u
sobu. Ležim u tami naše sobe. Tiho disanje žena oko
mene. Više me ne boli, ali to me ne veseli. Zapravo,
prije mi je žao, i počela sam moliti. Molila sam
milost izbavljenja. Molila sam za zaborav s tonjenjem
u ništavilo. Nisam se plašila smrti. Prizivala sam je,
omatajući se nadom u njezin dolazak. Smiješila sam joj
se, lagano prinoseći šaku nosnicama i udišući miris
keksa koji su žene u hipu podijelile i pojele. Ja
nisam jela, ostao mi je samo miris. Ali nisam osjećala
ni glad, samo golemu čežnju za ništavilom. Tonući u
polusan ili nesvjesticu, nisam više osjećala bol.
ODLOMAK 4.
A tamo su dvojica stražara vukla teško
gumeno crijevo, izvikujući pritom riječi koje nismo
mogli razabrati. Iz "bijele kuće" je, u koloni po
jedan, istrčala skupina muškaraca. Neki su bili u
gaćama, a neki potpuno goli, skrivajući rukama svoja
spolovila. Gumeno se crijevo naglo trglo i kao velika
blistava zmija srebrnog ovratnika sunulo uvis.
Stražari su ga jedva uspijevali držati, dok su
zatočenici pod silovitom bujicom vode padali po zemlji
štiteći se ispruženih ruku ispred tijela. Mlazovi vode
igrali su se omršavljelim tijelima koja su se
kotrljala pri svakom neuspjelom pokušaju ustajanja.
Pod tendom
se začula nova provala gromoglasnog smijeha. Samo ovaj
put smijali su se jedino stražari, dok su žene koje su
do maloprije s njima dijelile raspoloženje izazvano
jakim suncem i pivom, skamenjeno ustale zureći u jadnu
skupinu ljudi pod vodenim mlazom. Neki su se uspjeli
podići iz blata koje se napravilo u sprženoj travi,
čineći prljave lokve u kojima su se koprcali oni koji
nisu imali snage ustati. Šum vode nadglasavali su
uzvici stražara, a jedan se okrenuo i prema nama:
"Kvočke! Bi li i vi jedno kupanje?!"
Ali na našu sreću, bila je to samo zlobna dosjetka
koju su ostali stražari popratili još jačim i
zlobnijim smijehom. Taj je smijeh ključao od mržnje
pogleda kojim su nas počeli gledati. Stajale smo
nijemo gledajući i očekujući kako ćemo i same morati
stati ispred toga crijeva. Vodeno je crijevo izgledalo
kao da svake sekunde riga jači mlaz, i meni se učini
kako studen ulazi i u moje tijelo. Rajko, mladić
prerano sazrelog lica i onižeg rasta, kojeg sam
upamtila po visokim zaliscima svijetloplave kose i
smrknutom licu, povika: "To je da ne kukaju kako su
žedni!" Kao da je riječ o najuspjelijoj šali, gurnuo
je ruke u džepove vojničkih hlača i, okrenuvši se
prema nama, zapitao: "Zašto se ne smijete?"
Iskoristila sam trenutačnu nepažnju stražara i
dvadesetak metara dugi put do zahoda, čini se, prešla
u sekundi. Uronila sam u malu tamu hodnika, želeći se
skloniti od vanjskoga prizora. Tada mi se učinilo kao
da je nešto eksplodiralo, te sam jedva razabrala
pitanje: "Da ti tamo pod tušem netko opere leđa?"
Do tada, zaokupljena prizorom pred "bijelom kućom",
nisam primijetila u ovom hodniku nikoga. No za malim
stolićem, na kojem je bilo nekoliko praznih pivskih
boca, sjedila su dvojica stražara. Niz leđa su mi
ponovno kliznuli trnci studeni koja mi je uskoro
obuhvatila cijelo tijelo. Pokušala sam se nasmiješiti,
ali mi to ni uz najbolju volju nije pošlo za rukom. I
tada sam ugledala. Pogled mi se prikovao na kožnoj
narukvici čvrsto vezanoj na ruci jednog od stražara.
Upamtila sam je jer sam samo nju vidjela kada su me
doveli da vidim pretučenog Silvija. Bila je to ruka
koju do kraja života, znala sam to, neću zaboraviti.
Podigla sam pogled, zagledavši se u lice toga mladića.
"Krle!"
odjeknulo je u meni. Nadimak koji je tko zna gdje i
tko zna od koga ovaj mladić dobio. Gledala sam lice
ljepuškastoga seoskog mladića i u trenutku pomislila
kako na njemu nezgrapno djeluju te velike, gotovo
blage smeđe oči. Kraj njega je sjedio proćelav,
svijetlosmeđi muškarac. U njegovu licu, gotovo
dječačkom, prepoznala sam Željka Mejakića,
zapovjednika logora. Kao i svih ovih dana i sada mu je
pogled bio skriven zatamnjenim naočalama. U meni je
ponovno na trenutak zaiskrila misao kako ovaj čovjek
ima lice koje ljudi opisuju kao lice dječjeg ubojice.
"Hoćeš već
odlučiti? Izaberi jednog od nas!" obratio mi se s
porugom u glasu. "Hvala ne bih! Mislim kako je voda
hladna, a ja ionako za vas suviše ledena. Ne bi nikom
od nas bilo ugodno!" Moj je glas u tami hodnika
odjeknuo presmiono i preoštro i ja uplašena pomislih:
"Koji mi je vrag? Zašto se upuštam u odgovore?"
Plašeći se da me ne zaustave, brzo sam ušla u malenu
prostoriju s tušem i zahodom. Za sobom sam čula:
"Operi se dobro! Dosadno nam je i poslije podne ćemo
napraviti predstavu. Baš razmišljam kako bi bilo da se
sve skinete i da vidimo koja je najljepša?! Što ti
kažeš na to?"
Pitanje je
eksplodiralo u mojoj glavi. Brzo sam zatvorila vrata i
pustila vodu iz tuša. Šum vode nadjačao je reski,
prijeteći smijeh dvojice muškaraca vani. "Misle li oni
stvarno to učiniti? Što nam to sada spremaju? Kako
reći drugim ženama? Trebam li ih upozoriti? Pa neće
nas valjda? A i zašto bi? Zar nas ne kažnjavaju
dovoljno? Zar nema dovoljno vriske po noći? Zar ne
dokazuju stalno svoju nadmoć? Gdje će se zaustaviti?
Svako novo pitanje donosilo je bolne
otkucaje srca za koje mi se činilo kako je prešlo u
grlo. Niz bolno napeto tijelo slijevao se mlaz studene
vode i nesvjesno sam izlagala sebe bar dijelu kazne
koju su muškarci vani trpjeli. Nisam znala koliko je
vremena prošlo. U tom umirujućem hladnom prostoru,
kada je hladna voda paralizirala svaki djelić tijela,
odjednom se u mene vratila mrvica hrabrosti. Obukla
sam se i izašla u hodnik. Tamo više nije bilo nikoga,
i samo prazne boce svjedočile su kako nisam
halucinirala. Hrabrost me je ponovno napustila i u
mene se uvukla strepnja. Sa strahom od mogućega
prizora koji bih mogla zateći, ušla sam u "restoran".
ODLOMAK 5.
Jutro, iako
okupano suncem, donese sve posljedice prethodne
večeri. Zavukavši se u zahod, pokušavala sam
pregledati leđa, što mi nije polazilo za rukom. Na
desnom boku širio se, ili mi je tako izgledao, golemi
hematom. Svaki pokret prouzročio je novu navalu boli,
ali to mi je odvraćalo pažnju od krvavog mokrenja za
koje nisam znala je li posljedica udaraca ili se
mokraća miješa s menstrualnom krvlju.
Sva smušena, pridružila sam se koloni žena, moleći
svoju svakodnevnu molitvu." Majko Božja, ako moram i
dalje ovako, podari ... nemoj, pošalji mi smrt ... Oče
naš, koji jesi ..."
I tad odjeknu: "Ti tamo! Ti što se krstiš! Vidim li te
još jednom kako to radiš, bit će ti to zadnje
krštenje!" Plave oči iznad naglašeno zašiljenog nosa
visokog plavokosog tridesetogodišnjaka isijavale su
mržnju, parajući moju molitvu svakom riječi, i ja
pomislih da mi je molitva možda i uslišana.
"Rugaš se krstu? Ha ...?" U ruci mu se klatila gumena
palica koju sam toliko puta vidjela dok ju je danomice
spuštao na leđa nekog jadnika u "restoranu". Šutjela
sam. A on, odustavši od daljnjeg izljeva gnjeva,
odjednom okrenuvši leđa, usmjeri svoju pozornost na
novu skupinu od 30 mučenika koja je pristigla na
objed.
"Uh! Sad je bilo gusto, ha, drugar?!" I Suada,
dobrohotno se smiješeći, dodirnu moje ledene prste,
pokazujući kako nisam sama.
Dan je protjecao svakodnevnim ritmom logora. Nisam
radila, nego, sjedeći u svojem kutu na radijatorskoj
cijevi, pokušavala ponovno dozvati sinov lik. Bila sam
sigurna kako ga nikada više neću vidjeti.
"Imaš li ti stan u Prijedoru?" pred mene je stao, s
ovim iznenadnim pitanjem, Krle. Pitanje se zarilo kao
oštrica u moje misli, i ja oprezno odgovorih pitanjem:
"Zašto?" "Pa znaš, moj ti brat ima kuću u Zagrebu. U
Dubravi. Mijenjao bi se. Pa sve mislim, koja od vas
ima za to mogućnosti. Ti si ono iz Zagreba?"
"Odselili smo davno iz Zagreba", još opreznije
odgovorih. Svih ovih dana u meni je tinjala skrivena
nada kako možda ovi stražari ne znaju moju kućnu
adresu. Plašila sam se da neki od njih ne bi dobio
poriv za maltretiranjem moje obitelji. Veoma smo često
međusobno razgovarale o tome, skrivajući pred
stražarima svaku riječ koja bi mogla nagovijestiti
naše strahove. A sad je ovaj mladić od mene tražio
upravo to zanimajući se imam li, i gdje, stan ili
kuću.
Razmišljala sam strahovito brzo, a onda odgovorila:
"Znaš, ja ti i nemam stana. A nemam niti kuću. Moj
otac ima, a ja bez njega ne mogu ništa".
Ne primjećujući moj strah, Krle nastavi glasno
razmišljati. "Bilo bi dobro, ako ovo sve prođe, da nas
dvoje razgovaramo s tvojim ocem ..." i dalje ga više
nisam slušala, jer se ulovih za njegove riječi koje su
prvi put nagovještavale buduće vrijeme, ali pozitivnim
naznakama. "Možda trebaš sapun?" odjednom Krle izreče
pitanje koje me svojim sadržajem toliko zateklo da
nisam znala smijem li i disati. Najprije nagovještaj
budućnosti, a sada pitanje koje čovjek upućuje
čovjeku. I ne čekajući nikakav odgovor, on nastavi:
"Donijet ću ti jedan, a ti razmisli o zamjeni. Kad
izađeš, razgovaraj s ocem pa ćemo se čuti".
"Nemoj da bi mu rekla adresu!" začuh Bibin glas
pokraj sebe. "I ne zaboravi kad je neki dan divljao i
ubijao radi onog zeta što mu je poginuo?"
"Misliš
Govedaricu?!" umiješa se Nusreta i odmah nastavi: "Taj
Govedarica Zdravko, taj ti je bio one noći kad je
Silvo pokojni .."
"Ma šuti, budalo, hoćeš da nas čuju?" prekinu je
Suada, a moje misli odlutaše nekoliko dana prije.
Sišle smo u
"restoran" u kojem je već bilo nekoliko stražara. Među
njima, na moj užas, prepoznala sam i stražara iz noći
kada su Silvu pretukli do smrti. To jutro stajao je sa
svojom crnom bradom i bahatim držanjem ispred prozora,
tako da sam ga po našem dolasku odmah uočila. Morala
sam sjesti blizu mjesta gdje je stajao, a bilo me je
više nego strah. I ne znam kako sam došla u razgovor s
njim, ali se sjećam, u jednome trenutku njegove su
riječi zvučale kao da osjeća neko žaljenje. Nakon
nekoliko dana, Krle se u "restoranu" pojavio pijan,
agresivan i opterećen mržnjom. Zdravko Govedarica koji
je, kako je Krle u svom bijesu rekao, poginuo je kod
Gradačca od ruke Alijinih, a Krletova sestra, koja mu
je bila žena, ostala je ucviljena udovica. Taj dan,
Krle je osvećivao smrt svoga zeta, sijući svoju
mržnju, hraneći se žestokim gnjevom, i prazneći tu
svoju, kako je rekao, bol na nejakim, već izubijanim
zatočenicima.
Sada je Krle nagovijestio budućnost, nudeći mi
zamjenu s bratom. Ili je to opet bila jedna u nizu
malih podlih varki kako bi došao do moje obitelji. Ma,
iznenada se pojavi zlokobna sumnja. Oni i tako znaju.
Znaju i tko sam i gdje sam stanovala. Nešto drugo
smjera, ali nisam mogla dokučiti što.
"Evo! Donio sam ti sapun! I to onaj fini! Vidi,
miriše. Sva ćeš mirisati kao ruža" i, završavajući to
najnormalnijim riječima, Krle mi tutnu u ruke veliki,
mirisavi sapun. Sklapajući prste na ovoj
dragocjenosti, prestadoh misliti o mogućoj podvali, te
ohrabrena njegovom iznenadnom dobrohotnošću, zapitah:
"A možemo li u našu sobu? Inspektori su otišli ranije,
a Zdenkina soba radi ..." Pogledao me malo iznenađeno,
ali na moj mirni ton, odgovorio je istim: "Možete! Ali
budite tihe. Ima ih i koji rade ...", i neodređeno
mahnuvši rukom, okrenu se stražaru na vratima
"restorana": "Odvedi ih u sobu! I ne daj im hodati po
zgradi!"
Koraknuo je prema sredini "restorana", a ja iznenada
potaknuta njegovom dobrohotnošću, nastavih iskušavati
sreću krenuvši za njim. "Krle!"
"Što još hoćeš?", pomalo nervozno okrenuvši se prema
meni, zastade u očekivanju. "Ma znaš ... ona djevojka
što su je jučer doveli u moju sobu ..."
"Šta s njom?" sada već pomalo ljutitim glasom
odgovori pitanjem.
"Ima ogromnu rupu od šrapnela. Ružno izgleda, možda
bi trebalo da je pogleda doktor ..."
Sada već vidno nervozan, Krle procijedi: "Da ne bi
još i u bolnicu?! Kakav doktor?! Šta to pričaš?" Ne
razmišljajući, nastavih: "Ma ne treba u bolnicu. Može
to i doktor Sadiković ... Nek joj sašije ..."
"Hoćeš reći, treba je zakrpati. Pa ako ima s čim,
neka to uradi!" i prije nego što sam bilo što drugo
rekla, Krle pozva stražara na ulaznim vratima: "Božo,
pošalji doktora ovim ženama u sobu! Ali neka neko
pripazi na njega! Možeš i ti ..." i laganim korakom,
okrenuvši mi leđa, napusti "restoran".
Suada i ja napravismo rukama nosila na koja je sjela
Azra te zajedno s ostalim iz naše sobe, u pratnji
stražara kojeg nam je Krle odredio, popesmo se na kat.
Ubrzo za nama stiže i Eso. Doveo ga je mladić
ljepuškastog, pomalo precrvenog lica, kojeg je Krle
zazvao Božo. Imao je negdje malo više od dvadeset
godina. Tamnosmeđe kose i krupnih dječačkih očiju, da
je bio u civilu, djelovao bi kao mnogi njegovi
vršnjaci. Ovako, policijska uniforma koju je nosio,
cijeloj njegovoj pojavi, davala je ton prijetnje.
"Imaš li onu iglu s koncem?" zapita me Eso. "Misliš,
onu s crnim koncem?", začuđena pitanjem, zapitah,
misleći što će s mojom iglom. "Ma crni ili bijeli,
svejedno. Glavno da je konac", odgovori Eso vadeći iz
džepa svojega kožnog prsluka nešto što je sličilo
nožu.
"Otkuda ti skalpel, brate?" iznenađeno ga zapita Biba.
"Ma našao se u džepu kad su me uhapsili. Nego ti i
Koka morate je sada držati. Malo će boliti, ali moram
očistiti. Momak! Hoćeš nam pomoći?" Promatrajući nas s
iznenada probuđenim zanimanjem, policajac na Esino
pitanje odgovori potvrdno klimnuvši glavom.
"Dušo, sada lezi i stavi glavu Koki u krilo. Bibo, ti
ćeš joj držati ruke, a ti, momak, noge. Mora biti
potpuno mirna." Primajući Azrinu glavu u krilo,
fascinirano sam promatrala iznenadnu preobrazbu
zatočenika u profesionalnog liječnika.
Mirno, kao da je u kirurškoj sali, Eso izvadi
upaljač i njime spali vrh skalpela. Pognuvši se iznad
Azre, šapnu: "Sada je držite kako sam rekao!" I
skalpel uđe u iskidano meso ostavljajući za sobom
tanku krvlju obojenu prugu. "Joooooooooj ...!"
zaurlala je Azra, na što se Eso obrecnu: "Šuti! Ne
deri se!" I Azra osupnuta njegovim oštrim tonom,
umjesto jauka, okrenuvši iznenada glavu, zari zube u
moje bedro.
"Pusti ...! Što radiš? Boli me ... jooooj ...!" sada
sam zajaukala ja. I da bih je spriječila u griženju,
pritisla sam svoje ruke na njezine sljepoočnice,
promatrajući policajca koji joj je držao noge. "Bibo!
Sada joj čvrsto drži ruke! Moram ovo sašiti! A ti,
mala, prekini jaukati i plakati. Ja bih dao svoje
lijevo jaje kada te ne bi bolilo! Ali mora ... Nemam
ništa drugo ... trpi ... ili će nam svima doći glave
...", pokušavajući se šaliti, drhtavom je rukom
skupljao krajeve rane, provlačeći sada već krvavi
konac kroz nabreklu kožu.
"Vidi kako
vezem! Ni majka mi nije bolje znala ...", nastavio je
zabadajući iglu i svaki put pritom nagnavši Azru na
jauk sličan režanju. Sirota djevojka, stišćući zube,
kolutajući očima i usopljena daha, tonula je glavom
sve dublje u moje krilo, dok je policajac Božo sve
vidljivije postajao blijed. Jedino su Biba i liječnik
zagledani u ranu na nozi djelovali daleko i nestvarno.
"Evo, gotovo je! I nemoj par dana jesti meso, a niti
dizati noge. Mlada si, proći će!", smiješeći se
brbljao je Eso ispravljajući svoje visoko tijelo iznad
nas. "Brate, baš si izvezao kao pravi", smijala se
Biba s olakšanjem, dok je mladi policajac stavljajući
ruku na usta iznenada izašao i sobe.
"Nešto mu se složilo!" nasmija se Biba, namignuvši
Esi. "Bolje da bježim, dok se ne vrati", odgovori on.
Dobacivši nam osmijeh, cokćući jezikom kao da nekog
ljubi, izađe kroz vrata i ostavi nas zadovoljne
proteklom operacijom. Bio je to opet jedan od naših
malih uspjeha.
ODLOMAK 6.
Smračilo se veoma brzo i autobus,
napustivši razorena sela i naselja, uklizi u rijeku
svjetla koja se slijevala na cestu sa širokih,
visokih, betonskih elektrostupova. Baš kada sam htjela
zažmiriti, začuh Mikija: "Ovdje ima toliko mnogo
svjetla!"
Žagor postade jači, a sve glave naslonjene na
prozorska stakla kupale su se u raskoši osvijetljenih
ulica Zagreba u koji lagano uđosmo. Pratila sam
kretanje, grleći poznate zgrade pogledom i stišćući
Mikijevu oznojenu ruku prisiljavajući ga da ostane
sjediti dok se ne zaustavimo.
"Razmišljao sam, gospođo Cigelj. Zašto Vi i sin ne
biste otišli našim avionom večeras. Vaši sugrađani
odlaze u Norvešku kroz koji sat. Želite li? Ako
želite, dođite, nema problema!", smiješeći se, nudio
je veleposlanik. Potražih lice svoga sina koji odrečno
odmahnu glavom, pa pogledah čovjeka i odgovorih:
"Hvala Vam na Vašoj plemenitoj ponudi. Ovo je moj grad
u kojem sam rođena i na čijim sam ulicama prohodala.
Vjerujem kako bi nam u Vašoj zemlji bilo dobro, ali
ovo je naša Domovina". .....
Vezani članak:
|
