Opet je on zadrži, pokaže joj ognjenu stazu i rekne: - Pogledaj!

Ona pogleda i u blijedozlatnom zrcalu opazi da su joj na vjenčanici izrasla krila. Zacikne u čudu, no nije to bio takav cik, kakav ori po zemlji, jer joj se je izvinuo iz usta glazbenim akordom, otegnutim u pjesmu radosnicu što leti od zvijezde na zvijezdu, od svake odjekuje i mahom sa zvijezdama plovi u beskrajne prostore.

A on rekne: - Bog ljubi one koji trpe bez tužbe i daje im radost beskonačnu!

Plove dalje, u uzdušnoj prevjesi sretne ljubavi, s pjesmom beskrajne radosti, što leti prostranstvima, sve više i više. Gledajući neuzmućenu vedrinu njegovih očiju sjeti se teških oluja, što su se negda u njima odražavale, i zapita:

- Jesi li se spasio?

On joj vrati pitanjem: - Sjećaš li se što sam najjače ljubio na svijetu?

Sjećam se, - odgovori ona. - Jače od mene, od sebe i od svega svojega ljubio si ono, što ti nije bilo ustima hrani, ni tijelu zaklon, ni glavi slavan vijenac, ni prstima štit. I još, ljubav je ta bila tvojom nesrećom, mrko ti se je odražavala u očima i možda si rad nje - vazda sam tako mislila - prerano nestao sa svijeta. Sada te prekriljuje nesmućena vedrina.

Kada je prestala, odgovori on: - Bog ljubi one, koji trpe, a ne trpe za sebe - i daje im kraljevstvo nebesko.

Bili su već na nebeskim vratima; glas im se izgubi u zboru krepkih glasova, što su tu orili. Beskrajnošću se razastire zavjesa, nedostiživa okom, prozirna kao kristal, a u njoj plamsaju svi plameni i rascvjetavaju se svi cvjetovi, što ih je ikada bilo u krilu i što su cvali iz krila svih svjetova. Uzdižu se tamo u lukovima sve duge i razvijaju se u tepihe sve magle, zore, osviti, što su ikada kitili nebesa; štogod je na bezbrojnim planetama, koje se okreću beskrajnim prostranstvom, bilo začetkom ljepote, svaka boja, linija, forma, što nosi u sebi njezinu sliku, ovdje se razvija do putpune savršenosti. U toj se zavjesi, razastrtoj pred vratima nebeskim, odražava sve, štogod ima lijepa na bezbrojnim svjetovima, ali snagom, koju ne razumijeva biće zemaljsko, kao što biće zemaljsko ne razumijeva ni Svemogućnosti, ni Beskrajnosti.

U beskrajnosti ljepote, od koje je satkana zavjesa nebeska, zvuče bez kraja glasovi. Zvijezde, što na svojim vječnim putovima ovamo dolaze, okreću se oko svojih osi složnom, tihanom svirkom, zvijezde repatice, što prolijeću, dahću pjesmu materije, što se rastapa u ognju, eter ozvanja kristalima, a mora, putsinje, bezdani ponori, neprebrojna krila, svi plamenovi, što gore na svim svjetovima, zuje zbornom pjesmom, što prelijeće svemirom s kraja na kraj.

No u toj orijaškoj himni, za čudo božje, neizmjerno mnogo ima veoma sitnih glasića. Kao da cvrkuću malecke ptičice, kao da šuškaju crvići što puze po travi, kao da puca zrnje i iz njega iskaču klice bilinske, kao da cvili u kolijevkama, jeca u tihoj noći ... glazba zvijezda, repatica, etera, mora, pustinja, krila i plamenova ništa ne zaglušuje tih maljucnih glasića, nego su ti glasići po njoj posuti, kao makova zrnašca po golemoj njivi, a jasni su, jednaki s njom i - čuju se kao i ona.

Žena u haljini vjenčanici, krilata, ruku ovijenih dragomu oko vrata, stoji pred zavjesom što prekriva vrata nebeska i - sluša. Ushićena i zadivljena sluša krepku glazbu, no najjače je mame sitni glasići, da ih sluša. Među njima je živjela ona, između njih je ovamo došla.

- Čuješ li, Jašu? Tako u ranu zoru sivi vrabac živka pod krovom, a onako tiho šušketa božja kravica, kada u travi s jedne stabljičice puzka na drugu. Takvim se šuštanjem klas, kada ga vjetar krene, klanja drugom klasju ... a to je uzdah ... oh, znam ga dobro! To se Zigmuš iza teška posla u besanici prevrće na postelji i uzdiše. Čuješ li, Jašu?

Onda iz makova zrnja, rasijana po beskrajnoj njivi, još jedno zrnce zavapi k nebesima. Bila je to sitna svirčica, sastavljena od trubljica, flautica i zvončića. Negdje je, u nizini, svirao stari sat... - Čuješ li, Jašu?

On sluša. Sa zemlje, ispod krova, zgurana među tisućama krovova, dopire sitna svirčica, no dostojanstvena i razmahana, čas ganutljiva kao ljubav zaljubljena para, čas ponosita kao triumf viteški, - svirka poloneze. Sluša - i nebesku vedrinu njegovih očiju stane zastirati suza. Uplaši se ona i zapita ga: - Zar blaženi plaču?

On joj odgovori: - Ima na svijetu bolova, što tako peku, da izbijaju na oči čak i - blaženima.

Uto se iz roja sitnih glasića, što su se rasuli u krepkom zboru orijapkom, začuje još jedan glas; bio je to jasan, tužan plač djetinji.

- Tadžo plače! - Prestade slušati zvijezde i mora; slušala je plač djetinji. - Čuješ li, Jašu? Tadžo plače ... Siromašak je jako bolestan i uz njega je ženskinja s hladnim očima, koja ga šuštanjem svilene haljine budi iza sna. Sve jače plače ... Ja ga jedina znam utišati i utješiti. Ah, kako plače! Čuješ li, Jašu?

Nije on čuo. Oborio glavu k dalekoj nizini i sluša sat, gdje mu pjeva o onom, što je najjače ljubio na svijetu, što mu nije bilo ustima hrana, ni tijelu zaklon, ni glavi slavan vijenac, ni prsima obrambeni štit, - nego samo srcu ljubav i beskrajna bol.

A blizu sata, što svira, ori neprestance plač djetinji, sve glasniji i s plačem se izmiješalo sve tužnije dozivanje: - Bakice! Bakice!

S vrata nebeskih zavikne žena na zemlju: - Idem, mazo moja! Idem, leetim!
I sleti s blijedozlatne trake i između raspjevanih zvijezda, ispod zavjese, satkane od beskrajne krasote, spade u tamnu, pustu, bezdanu prazninu.

VI.

Već je prilično davno tamo na nebesima puni mjesec spuznuo s obzorja i potegnuo za sobom sva svoja svijetla; za njim odmakla za svjetove i ona blijedožuta traka, što je kroz prozor bakine sobice padala s jasnoga neba na jadni pod od prostih dasaka. Sada taj prozor stoji prema crnoj pomrčini kao četverouglasta siva ponjava. Bakica se probudila u crnoj pomrčini i pustoj tišini. Jedino stari sat nad njezinom glavom lupa odmjereno: Tika-tak, tik-tak! A odozdol, ispod poda, dopire glasan, tužan djetinji plač.

Pred bakinim su očima svejednako još nebeska svijetla i crte miloga lica, u ušima joj zuji zvjezdana glazba, sve dalje, i zamre, a lice joj se orosilo suzama. Sa zaplakanim se licem osovi i šapne: - Tadžo plače!

Drhtavim rukama zapali svjetiljku. U svijetlu je pogleda odozgor lice satovo i kao da široko rastavljenim kazaljkama pokazuje, kako se silno čudi. - Jesi li se vratila? Kako to! S nebeskih si se vrata vratila?

Ona strese glavu. Ali nije imala kada razgovarati se sa starim prijateljem, nego stane silaziti stepenicama brzo, žurno, dok ne uđe u sobu gdje su bolesna djeca. Vandačka leži tiho na krevetu, no Tadžo se rasplako. Bakica odigne glavu i protura se do njega med svim tim ženskinjama, što se usplahirile i svjetuju se, što će. Sada ne može nitko da se ugura između njega i nje. Rad njega se je ona vratila s vrata nebeskih.

- Mazo slatka!
- Bakice!

Ima mu već nekoliko godina, no slabašan je i lagan, te ga bakica uzme na ruke i stane ga nosati uz svijetlo noćne svjetiljke, među sjenama što od pokućstva padaju na zidove. Hoda i pjevucka uzdrhtalim, gdjekada i zajecanim glasom ono isto, što sat svira.

Djetinji plač rastaje, prevraća se u tiho jecanje; sitno lišce, zažareno od vrućice, svom se ljubavlju pricvrljilo uz milo rame, a zaplakan glasić govori: - Bakice, pjesme!

- Pjesme, mazo slatka! Hoćeš pjesama? Dobro, odmah će biti!

Među tim dugim sjenama, što padaju od pokućstva na zidove, uz slabo svijetlo noćne svjetiljke nosa ona dijete na rukama, poklizuje poloneskim korakom čas lijevo, čas desno, te po melodiji staroga sata malo pjeva, a malo govori: - Pod lipom se dvorac bijeli,
Ispod hrasta kuća stade...

A Tadžo već dobro zna pjesmu, pa govori dalje skupa s bakom: - Nad njom ljode gnijezdo gljade, U njoj zive ljudi smjeli...

Bakica (1)

Bakica (2)

Bakica (3)

Izabrala i priredila: Dunja Gaupp