|
Poštovane gospođe, stradalnice Domovinskog rata,
Početkom agresije na Hrvatsku 1991.
godine silom prilika postajem izvjestitelj za hrvatsko
iseljeništvo iz kojeg sam kao domoljub došao u obranu
Domovine. Danas kao katolički publicist pokušavam
promicati i širiti istinu u raznim glasilima. Stoga
pratim aktivnosti i tribine koje pokreće gđa Marija
Slišković u sklopu projekta Žene u Domovinskom ratu -
Snagom ljubavi činiti dobro.
Na Dan žena
8. ožujka prisustvovao sam u Novinarskom domu tribini,
koju su mediji ignorirali, a na kojoj je svjedočila
zlostavljana anonimna stradalnica, gospođa iz
Vukovara.
Njezin glas je podrhtavao, treperio, titrao,
dok su se njezina usta jedva otvarala, često i bez
glasa. Suze i jecaji su joj navirali zbog prisjećanja
na vrijeme zla i patnje, zbog događaja u kojima se
zatekla i sama propatila u jesen 1991. Iako je prošlo
20 godina, gospođa je teško govorila o tragediji i
stradanju žena poslije okupacije Vukovara. Zatim još
teže svjedočila svoju osobnu tragediju. Imala je tada
23 godine, muža branitelja, sina 5 godina starosti,
obitelj, brata, susjede Srbe i Hrvate... Svjedočila je
što je sve vidjela i doživjela. Silovali su je počevši
od njezinog susjeda Srbina, do raznih pridošlih
bradatih spodoba te je nažalost danima bila svojina
mnogih. Grozno je što
su sve srbočetnici činili toj ženi, majci, supruzi
hrvatskog branitelja iz Vukovara.
A nije ona jedina, već samo jedna među mnogima... |
Emocije pri svjedočenju bile su snažne i potresne,
prenijele su se i na slušateljstvo... Publika u muku,
grč i suze na licima, stezanje u grlima, glave pognute
na prsima... Meni osobno bila je to najteža tribina o
ratnim stradanjima od kada pamtim. Šokiralo me njezino
svjedočanstvo o zlostavljanju žena u okupiranom
Vukovaru. Ostao sam bez glasa, bez hrabrosti pristupiti
nesretnoj gospođi s iskazom osobnog poštovanja i podrške
njezinoj tragičnoj žrtvi. Toliko bolno da se jednostavno
ostaje bez teksta i racionalne riječi utjehe. Strašno, a
ipak vrlo potrebno! Nužno je to čuti i upoznati svijet s
tom istinom. Ako se ne posvjedoče te i takve istine onda
kao da se ti zločini nisu nikada ni dogodili. Do sada se
za nijedan takav zločin nije sudilo!
Svjedočanstva tih najgnjusnijih a
prešućenih zločina nad ženama za vrijeme velikosrpske
agresije postaju nužnost i velika potreba. Upravo sada
u vremenu kada se bezočnije nego ikada zločini nad
hrvatskim narodom nastavljaju kroz podvale i sudske
presude hrvatskim braniteljima u domovini i Haagu;
zbog crnog petka 15. travnja 2011. kad su hrvatskim
generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču izrečene
strašne, povijesno nepravedne, bezočno lažne presude.
Lončići su posve pobrkani, preskočena je istina kako
je sve započelo, tko je koga napao i razarao, uneređen
je redoslijed i žestina stradanja, uzroci i
posljedice; preskočena je istina o teškom stradavanju
i četverogodišnjem teroru nad hrvatskim narodom, kako
bi se sada nakon 20 godina hrvatska samoobrana i
oslobođenje, podvaljivački proglasilo "zločinačkim
podhvatom i organizacijom".
Poštovane
gospođe, vi koje ste divljački nehumano zlostavljane
ratne žrtve, stradalnice kojima je mučeno tijelo, a
još više srce i duša, kojima su željeli zvjerski
isčupati duh čestitosti, majčinstva i supružništva,
molim vas nemojte posustati u hrabrosti svjedočenja
istine...
Isus je govorio: "Istina će vas osloboditi..." (Iv 8;
32).
Molim vas prihvatite tu Kristovu riječ, zbog
vašeg osobnog oslobođenja, zbog more koja pritišće
vaše ranjene duše, ali i zbog istine o obeščašćenju
mnogih žena stradalnica u srbočetničkoj agresiji koje
nisu uspjele preživjeti, koje su umirale od tuge, bola
i stresa.
Vi supruge,
sestre i majke, koje ste u vremenu Domovinskog rata
molile i služile hrvatske branitelje, koje ste i same
iskusile Isusovu kalvariju poniženja, vapim vama na
današnji dan muke Isusove: Smognite onu snagu koju ste
imale prije 20 godina, uzdignite ponosno svoje suzne
oči prema nebu i posvjedočite strašnu istinu... U ime
raspetog Gospodina, protiv svih sotonskih laži i
podvala, za svoju dušu i hrvatsku opstojnost, dignite
svoj glas zlostavljanih žena protiv novog poniženja
kojim nam isti oni stranci koji su nam zabranili pravo
na obranu, sada nepravedno i podvaljivački sude, zbog
izmišljene "zločinačke organizacije i podhvata". Što
je bio veći zločinački podhvat i organizacija, nego
bespomoćne i nemoćne hrvatske žene premlaćivati,
ponižavati, smišljeno silovati i obeščašćivati... Nema
većeg zločinačkog podhvata koji su činili nad vama
drage gospođe, nema veće podlosti, mrskije odvratnosti
s kojom su se srbočetnički zločinci genocidno osilili
na hrvatske žene i majke, s bolesnom pakošću i
sotonski smišljenim provođenjem zločina obeščašćenja.
Danas ti isti zločinci i u Srbiji i u svijetu, a
najžalosnije i u Hrvatskoj, likuju, dok se hrvatski
narod i hrvatska država iz Haaga proglašava
"zločinačkim podhvatom i organizacijom"!
U ime istine i pravde, poštovane
gospođe, treba kriknuti do neba, treba ponovno stati
uz žive i mrtve branitelje, uz naše optužene i
osramoćene generale. Potrebno je podići glas optužbe
protiv politički nemoralno montiranih presuda. Ima li
itko veće pravo to učiniti, do li vas zlostavljanih
žena i majki? Potrebno je svjedočiti istinu o
najbrutalnijim zvjerstvima nad ženama u zatočeništvu i
u logorima, o zločinima silovanja, o ratnim zločinima
srbočetničkih hordi u mnogim hrvatskim naseljima. Samo
žene stradalnice, nevine patnice, mogu srušiti
sotonske podvale koje su ovih dana dosegnule svoj
vrhunac.
Duboko se klanjajući svakoj vašoj
osobnoj patnji, tjelesnim i duševnim neizbrisivim
mukama, molim i vapim - dok živite svjedočite istinu o
onome što su vam bez milosti činili! Novom snagom
svoje ljubavi, možete činiti dobro - svjedočenjem i
podsjećanjem na istinu. Neka vam na tom putu uskrsnuli
Krist iscijeli ranjene duše i udijeli tu novu snagu.
Damir
Borovčak
Cvjetnica, 17.
travnja 2011.
Pročitajte ulomke iz knjige gđe. Jadranke Cigelj u
kojoj je opisala tragediju silovanih žena
"Apartman 102 - Omarska":
www.hkz-kkv.ch |
