prvi je napisao članak "Kako da se pomogne radničkom
stališu?", a drugi ga je voljan objaviti - među ostalim
i zato što je pero "glasnik slobode, evanđelje
budućnosti u ustijuh sadašnjosti" - pri čemu usmjerava
njegova autora na pisanje "krvlju i znojem", prvenstveno
za narod "jer još robujemo, jer nismo svoji".
Drugi tekst bila je klasična
kranjčevićanska budnica, ali u kratkome proznom
obliku, u kojem autor potiče čitatelje na prihvaćanje
svakodnevnih političkih, društvenih i ekonomskih
iskušenja radi bolje budućnosti naroda. Zanimljivom se
pokazuje i priča Tko će osloboditi narod? (veljača
1886), u kojoj se problematizira naslovno pitanje te
odgovor na njega nalazi u sukladnim razmišljanjima
seljaka i mladog pravaša, a ne u nepotističkim
razgovorima reprezentanata visokih društvenih slojeva
(ključna je riječ: "zagovor"), odnosno ne u
>nebarbarskom< (dakle, narodnjačkom) zagovaranju
poštivanja nagodbenjačkog ustava.
U isto je
vrijeme Kranjčević u pravaškom tisku objavljivao i
poeziju. U Uskrsnoj pjesmi narodu (travanj 1885)
razvidan je ne samo jad malih ljudi pod kolonijalnom
ugarskom čizmom nego i (sasvim pravaško!) tumačenje da
je sadašnjost posljedica davnog odricanja od
samostalnosti (Sluša srce, sluša pjesmu slavlja, /
Hrvat krunu čistoj krvi stavlja) i ulaska u
(neimenovani, ali je jasno - ugarski) Ogrljaj koji nam
ljutom zmijom posta! Što zbog tegobne povijesti, što
zbog tog Ogrljaja, nastavlja on bugariti, nama šumi
sve tiše i tiše: / Da smo bili i da nismo više pa
domovina čak (ironija!) Slavi, jao, pokop prava svoga.
S obzirom na to da autor u prvi plan stavlja problem
moći i vlasti, uvodi i motiv Kristova uskrsnuća
(teološki: pobjeda ljubavi nad zlom, tj. smrću), ali
ga prevrjednuje i društveno-politički funkcionalizira
recentnim mu okolnostima Khuenovih represija (Ali
vidjeh, tko uskrsnuti hoće, / Kroz grob mora crne
proći zloće!), zbog čega je njegov revolucionarni
lirski subjekt prisiljen - i spreman - čak i na pakt s
đavlom radi spasa domovine (Spasit tebe - vjera mi je
sva; / Spasit ću te, kada s križa skinem / Isukrsta,
da propnem - đavola!). Nije isključeno da je na
Kranjčevića glede takvih ideja utjecao boravak u Rimu,
gdje je možda imao priliku upoznati se s tekstovima
krajnje slobodoumnih talijanskih revolucionara. S
druge strane, možda ih je čitao u prijevodu u
pravaškom tisku.
Ujesen iste godine Gržanićev je saborski vritnjak
izazvao žestok odgovor osramoćenog bana: nove
političke progone. Jelčić s pravom kaže: "Kako bi sada
zazvonili, kako bi odjeknuli zgusnuti i snažni stihovi
iz pjesme In Tyrannos!".Kranjčević je, paradoksalno,
na tadašnju represiju dakle već bio odgovorio - samo
što to nitko nije znao! U listopadu je pak objavio
pjesmu Kajinu, koju su neki kasniji (npr. Livadić,
donekle Jelčić) protumačili u granicama hrvatskih
prilika, iako se u svoje doba iščitala kao žestoka
optužba na račun kralja Milana Obrenovića.
On je, naime, tada pokrenuo rat protiv
ujedinjene Bugarske, što Kranjčević opisuje kao mučki
napad na pleme bratsko, tužno, bijedno, / Baš kada
jadno jaram skinu s vrata, / Kad tegnu plamno, a do
sunca zlata. Pjesnik, naime, Bugare - sasvim u skladu
s pravaškim pogledima - doživljava kao hrvatsku
južnoslavensku braću, zbog čega u ime napadnutih šapće
kralju-agresoru: Brate, pusti me na - svojem! U tom
kontekstu stihovi I - što te briga da se braća gube -
- / Ded - haraj, šuško - Slovjeni se ljube! mogu se
shvatiti kao ciničan komentar o realnim mogućnostima
političke dimenzije ideologije jugoslavenstva. Naime,
iako pjesnik za rat ne optužuje narod (Srbe), nego
kralja (Što mari hrpa, kog je danas sjekla, / Nek teče
vino, kud je krvca tekla!), on je svjestan da se
interesi prijestolja i ideologije prelijevaju na narod
(Da živi kralj! - uz grom i kanonadu, / Oj, pirujmo na
osvojenom gradu!), pa stoga - pretpostavljajući
možebitno kraljevo kajanje - oštro presuđuje: Ne,
kralju, ne; tko zgriješi, nek i plati! / I kralj se
može ubojicom zvati!
Na kraju,
Kranjčević eventualnu pobjedu Srbije ipak vidi kao
dugoročni poraz (A kako krstiš, kralju, polje to? /
Oj, Kajine, ja velim: Kosovo!), što bi se također
moglo protumačiti u pravaškom kontekstu (iz ideje
nekakve eventualne južnoslavenske suradnje nisu
isključivali Bugare za ljubav Srbije!): svjestan da bi
monarhijsko ruglo Europe s vremenom lako moglo
zaboraviti tu agresiju (kralj Milan bio je podređen
interesima Bečkog dvora), on sugerira da će kraljev
zločin odjekivati i u vječnosti (Al grijeh će gonit
krivca preko groba, / I zločin bratski grmit će:
rugoba!), a po toj pjesmi, kao i kasnijim
bugarsko-srpskim odnosima, vidimo da je odjekivalo i u
književnosti, odnosno kulturnom pamćenju naroda.
Dana 19. veljače 1886. godine Kranjčević je uspješno
okončao stručno osposobljavanje za učitelja na
zagrebačkoj preparandiji, koju ju pohađao zahvaljujući
Strossmayerovoj financijskoj pomoći. U pismu-zahvali
biskupu tada je naveo da je zbog svoga nemirnog duha
često padao u napast sanjarija i magle, ali se ipak
sprijateljio s mišlju "da je u radu spas, a da vječno
prelamanje, nesuvisle sanje nikamo ne vode". Da nije
bila riječ o frazama, potvrđuju i njegovi tri dana
poslije napisani autobiografski Pabirci. U njima
navodi da ih piše u trenutku kad mu noge klecaju na
pragu života te ističe da se svojih dotadašnjih
promjena, tj. borbi (mati svakog razvoja) ne odriče
(Ponos moj borbe su moje!), iako u njima sada nalazi i
grobove sanja i ideala.
O svojem je odabiru učiteljskog
zanimanja napisao: "Ja odabrah stališ, koji, istina,
nije sladak, ali je požrtvovan. Ja si ne bih mogao
naći ljepše prilike, da si razvijam duh, negoli je
ova. I ja se s veseljem podlažem njegovomu trhu".
Posebno su - a pogotovo u kontekstu ove teme -
zanimljivi iskazi u kojima se osvrće na svoj tadašnji
svjetonazor: "Po ovih kratkih točkah jasno je, da bih
se ja desio u velikoj neprilici, kad bi me tko upitao:
koji su tvoji nazori u životu, kojim bi se načelom
odlučio? Ja sam danas u dobi prijelaza, moj sud o tom
ne bi bio trijezan. U mene je tek sposobnost razvoja,
košto je i u vrela gvožđa svojstvo, da ga okališ na
način, kako ti drago.
Kojim li ću
ja pravcem krenut, to zavisi o rješidbi životnoga
pitanja. Ja čekam taj sud!" Na kraju, o svojoj je
viziji budućnosti (gotovo proročanski!) napisao: "Ne
slomi li moje sudište nad menom šipke, ja se nadam, da
bi moj razvoj pošao onim putem, koji pozna princip
objektivnoga razmatranja realnosti vjerom u plemenite
ideje, koje moraju nužno prevladati budućimi
generacijami. U protivnom slučaju ja tek velim, da bi
čovjek, koji zdvoji u sama sebe, nedvojbeno zdvojio i
u cijeli svijet, a onda? Iz pesimističkoga pera cijedi
se otrov, kojim se mlada srca najradije truju".
Je li ovaj tekst bio pisan za osobne potrebe, kao
neki oblik autoanalize u trenutku životne prekretnice?
Ako je - kako to da nema ni spomena o pjesničkoj
djelatnosti ili barem neke aluzije o političkim ili
ideološkim uvjerenjima? Glede potonjeg - imamo li na
umu njegovu poeziju - još više iznenađuju iskazi o
nejasnim "životnim nazorima". Slično pitanje postavio
je Ivo Frangeš, priređivač njegovih Sabranih djela
III, ponudivši uvjerljiv odgovor: "ti su 'pabirci' po
svoj prilici zamišljeni kao prilog nekoj molbi,
odnosno kao promemorija nekoj uglednijoj osobi, kojoj
se Kranjčević u taj čas, prije dobivanja namještenja,
želio uteći: na to upućuje svaka rečenica". Zašto sam
istaknuo citate iz Pabiraka? Zbog istog razloga iz
kojeg je Frangeš s njima doveo u vezu pjesmu Uz
diplomu: u oba se teksta, naime, osjeti drugačije
pjesnikovo raspoloženje. Mislim, naime, da je ono bilo
uvjetovano sviješću da će mu kao učitelju poslodavac
biti država, odnosno osvješćivanjem činjenice da mu
javno iskazivanje slobodarskoga pravaškog uvjerenja u
doba Khuen-Héderváryjeva (konačnog, pokazat će se)
obračuna sa Strankom prava neće olakšati dolazak do
kruha svagdašnjeg.
Je li Kranjčević iz navedenog razloga možda povukao
kočnicu u svojim tada objavljenim pjesmama?
Nedvojbeno, da: te pjesme jasno pokazuju da je
uglavnom rekapitulirao prijeđeni put, a na više mjesta
nalazimo signale (nužnog, prisilnog) opraštanja od
dotadašnjih "snova i maštanja", odnosno zanosnoga
hrvatovanja u pravaškom duhu (jer, zašto bi ga,
primjerice, posao učitelja sprječavao u maštanju o
nekoj djevojci?). Slijedom toga, u pjesmi Uspomene
(objavljena 15. ožujka) nalazimo sličan motiv kao iz
autobiografije: hladan pogled koji prosuđuje vlastite
snove (Minuše ga sanje, a ja sam ih plako, / Danas?
danas šapćem: Bolje da je tako!), oproštaj od njih
(Zbogom, sanje moje, vrelo plača moga, / Trebalo je
toga, trebalo je toga!), iako je njima zahvaljujući
stekao svoje specifično "Ja" (Al ovako hvala, vječna
vam hvala, / Stoput mi je vjeđa suzom zadrhtala, / Al
i stoput spoznah, riječ što vrijedi stara, / Da nas
patnja diže, da nas patnja stvara!), svijest da sada
mora raditi razborito (Zbogom i ti mašto, na rad
razbor zove!).
Pjesma U
katakombah (3. travnja) prisjećanje je rimskih borbi
sa svećeničkim pozivom (Vi nebesa gluha, / Ded, dajte
znak mi, u čem mi je sreća), kao i pronalaska istog
ali u svjetovnim - i to u društveno-politički
revolucionarnim okvirima (natrčava na ploču s natpisom
>Martiri di Roma< na zidinama gdje je Garibaldi ušao u
grad i kliče Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!);
to se završno klicanje, dakako, može iskazati formulom
garibaldinac = starčevićanac, no vrijeme radnje pjesme
ipak je bilo - smješteno u prošlost pa se i moglo
protumačiti kao njegova - prošlost. No, Kranjčević ne
bio Kranjčević kad ne bi ostavio "skriven trag": nije,
naime, napisao >vidio sam<, nego "vidim" (cilj svoj),
dakle - još uvijek! I u pjesmi Uz diplomu (napisana
početkom travnja, a objavljena 15. svibnja), razvidna
je pjesnikova svijest da ga u budućnosti čekaju mnogi
kompromisi glede dotadašnjih snova: Doć će možda
obilniji dani, / A uza nje i - jadi nezvani, / Što će
grmit: nude se spokori, / Vrag ne spava, radi se o
kori! / A s papira, koj' me nekoć smiri, / Paragraf će
da o postu piri!.
Nakon povratka u Senj uputio je Kranjčević 29.
travnja 1886. molbu Visokoj zemaljskoj vladi, kojom
moli da mu se, "namjestiv ga ma kamo i kada", omogući
prilika >da se posveti uzvišenoj dužnosti učitelja<.
Molba mu je bila odbijena, pa je 6. svibnja napisao
novu, u kojoj moli dozvolu za besplatnu praksu u
senjskoj pučkoj školi; ovaj je put molba odobrena. U
sljedeća dva mjeseca Kranjčević je objavio samo jedan
tekst - prozu Ah, pjesnik...! (8. lipnja) - bez
političkih konotacija (bila je tu riječ o osvrtu na
plitkost i licemjerje jednoga pjesnika i "jato
nepernatih vrabaca" koji su ga okruživali). Dana 8.
srpnja 1886. senjski gradski načelnik, pravaš Ladislav
Krajač, izdao mu je svjedodžbu da je "opće uzornoga
kako moralnoga tako i političkoga ponašanja", i to kao
prilog i preporuku njegovoj molbi za "mjesto učitelja
u trgovačkoj školi u Bosni ili Hercegovini". Napokon,
Kranjčević je 31. kolovoza 1886. imenovan učiteljem
trgovačke škole u Mostaru, a 13. je rujna stupio u
službu.
Time je započelo novo poglavlje u životu mladoga
pravaša, ali od tada ne samo pjesnika nego i državnog
činovnika u zemlji s još kompliciranijim društvenim,
nacionalnim, vjerskim i političkim odnosima od onih
koje je iskusio u Hrvatskoj. Upravo će te nepomirljive
i nerazrješive determinante, uz one već postojeće
unutarnje, snažno utjecati na nove Kranjčevićeve
borbe, koje će za posljedicu imati bolne mijene i muke
u kojima će mu nove "vile" biti grčevi i trzaji:
stvarni, metaforički i stvaralački. Vidljivi,
uostalom, i u naslovu i sadržaju njegove zbirke
pjesama iz 1902. godine.
Filip Kozina, Hrvatska
revija / kraj
1.
MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO (01)
2. KOMPROMISI I KONTROVERZE
(02)
3. BUGARKINJE (03) |