prvi je napisao Älanak "Kako da se pomogne radniÄkom
stališu?", a drugi ga je voljan objaviti - među ostalim
i zato što je pero "glasnik slobode, evanđelje
budućnosti u ustijuh sadaÅ¡njosti" - pri Äemu usmjerava
njegova autora na pisanje "krvlju i znojem", prvenstveno
za narod "jer još robujemo, jer nismo svoji".
Drugi tekst bila je klasiÄna
kranjÄevićanska budnica, ali u kratkome proznom
obliku, u kojem autor potiÄe Äitatelje na prihvaćanje
svakodnevnih politiÄkih, druÅ¡tvenih i ekonomskih
iskušenja radi bolje budućnosti naroda. Zanimljivom se
pokazuje i priÄa Tko će osloboditi narod? (veljaÄa
1886), u kojoj se problematizira naslovno pitanje te
odgovor na njega nalazi u sukladnim razmišljanjima
seljaka i mladog pravaÅ¡a, a ne u nepotistiÄkim
razgovorima reprezentanata visokih društvenih slojeva
(kljuÄna je rijeÄ: "zagovor"), odnosno ne u
>nebarbarskom< (dakle, narodnjaÄkom) zagovaranju
poÅ¡tivanja nagodbenjaÄkog ustava.
U isto je
vrijeme KranjÄević u pravaÅ¡kom tisku objavljivao i
poeziju. U Uskrsnoj pjesmi narodu (travanj 1885)
razvidan je ne samo jad malih ljudi pod kolonijalnom
ugarskom Äizmom nego i (sasvim pravaÅ¡ko!) tumaÄenje da
je sadašnjost posljedica davnog odricanja od
samostalnosti (Sluša srce, sluša pjesmu slavlja, /
Hrvat krunu Äistoj krvi stavlja) i ulaska u
(neimenovani, ali je jasno - ugarski) Ogrljaj koji nam
ljutom zmijom posta! Å to zbog tegobne povijesti, Å¡to
zbog tog Ogrljaja, nastavlja on bugariti, nama Å¡umi
sve tiše i tiše: / Da smo bili i da nismo više pa
domovina Äak (ironija!) Slavi, jao, pokop prava svoga.
S obzirom na to da autor u prvi plan stavlja problem
moći i vlasti, uvodi i motiv Kristova uskrsnuća
(teološki: pobjeda ljubavi nad zlom, tj. smrću), ali
ga prevrjednuje i druÅ¡tveno-politiÄki funkcionalizira
recentnim mu okolnostima Khuenovih represija (Ali
vidjeh, tko uskrsnuti hoće, / Kroz grob mora crne
proći zloće!), zbog Äega je njegov revolucionarni
lirski subjekt prisiljen - i spreman - Äak i na pakt s
Ä‘avlom radi spasa domovine (Spasit tebe - vjera mi je
sva; / Spasit ću te, kada s križa skinem / Isukrsta,
da propnem - Ä‘avola!). Nije iskljuÄeno da je na
KranjÄevića glede takvih ideja utjecao boravak u Rimu,
gdje je možda imao priliku upoznati se s tekstovima
krajnje slobodoumnih talijanskih revolucionara. S
druge strane, možda ih je Äitao u prijevodu u
pravaškom tisku.
Ujesen iste godine Gržanićev je saborski vritnjak
izazvao žestok odgovor osramoćenog bana: nove
politiÄke progone. JelÄić s pravom kaže: "Kako bi sada
zazvonili, kako bi odjeknuli zgusnuti i snažni stihovi
iz pjesme In Tyrannos!".KranjÄević je, paradoksalno,
na tadašnju represiju dakle već bio odgovorio - samo
Å¡to to nitko nije znao! U listopadu je pak objavio
pjesmu Kajinu, koju su neki kasniji (npr. Livadić,
donekle JelÄić) protumaÄili u granicama hrvatskih
prilika, iako se u svoje doba iÅ¡Äitala kao žestoka
optužba na raÄun kralja Milana Obrenovića.
On je, naime, tada pokrenuo rat protiv
ujedinjene Bugarske, Å¡to KranjÄević opisuje kao muÄki
napad na pleme bratsko, tužno, bijedno, / Baš kada
jadno jaram skinu s vrata, / Kad tegnu plamno, a do
sunca zlata. Pjesnik, naime, Bugare - sasvim u skladu
s pravaškim pogledima - doživljava kao hrvatsku
južnoslavensku braću, zbog Äega u ime napadnutih Å¡apće
kralju-agresoru: Brate, pusti me na - svojem! U tom
kontekstu stihovi I - što te briga da se braća gube -
- / Ded - haraj, šuško - Slovjeni se ljube! mogu se
shvatiti kao ciniÄan komentar o realnim mogućnostima
politiÄke dimenzije ideologije jugoslavenstva. Naime,
iako pjesnik za rat ne optužuje narod (Srbe), nego
kralja (Å to mari hrpa, kog je danas sjekla, / Nek teÄe
vino, kud je krvca tekla!), on je svjestan da se
interesi prijestolja i ideologije prelijevaju na narod
(Da živi kralj! - uz grom i kanonadu, / Oj, pirujmo na
osvojenom gradu!), pa stoga - pretpostavljajući
možebitno kraljevo kajanje - oštro presuđuje: Ne,
kralju, ne; tko zgriješi, nek i plati! / I kralj se
može ubojicom zvati!
Na kraju,
KranjÄević eventualnu pobjedu Srbije ipak vidi kao
dugoroÄni poraz (A kako krstiÅ¡, kralju, polje to? /
Oj, Kajine, ja velim: Kosovo!), što bi se također
moglo protumaÄiti u pravaÅ¡kom kontekstu (iz ideje
nekakve eventualne južnoslavenske suradnje nisu
iskljuÄivali Bugare za ljubav Srbije!): svjestan da bi
monarhijsko ruglo Europe s vremenom lako moglo
zaboraviti tu agresiju (kralj Milan bio je podređen
interesima BeÄkog dvora), on sugerira da će kraljev
zloÄin odjekivati i u vjeÄnosti (Al grijeh će gonit
krivca preko groba, / I zloÄin bratski grmit će:
rugoba!), a po toj pjesmi, kao i kasnijim
bugarsko-srpskim odnosima, vidimo da je odjekivalo i u
književnosti, odnosno kulturnom pamćenju naroda.
Dana 19. veljaÄe 1886. godine KranjÄević je uspjeÅ¡no
okonÄao struÄno osposobljavanje za uÄitelja na
zagrebaÄkoj preparandiji, koju ju pohaÄ‘ao zahvaljujući
Strossmayerovoj financijskoj pomoći. U pismu-zahvali
biskupu tada je naveo da je zbog svoga nemirnog duha
Äesto padao u napast sanjarija i magle, ali se ipak
sprijateljio s miÅ¡lju "da je u radu spas, a da vjeÄno
prelamanje, nesuvisle sanje nikamo ne vode". Da nije
bila rijeÄ o frazama, potvrÄ‘uju i njegovi tri dana
poslije napisani autobiografski Pabirci. U njima
navodi da ih piše u trenutku kad mu noge klecaju na
pragu života te istiÄe da se svojih dotadaÅ¡njih
promjena, tj. borbi (mati svakog razvoja) ne odriÄe
(Ponos moj borbe su moje!), iako u njima sada nalazi i
grobove sanja i ideala.
O svojem je odabiru uÄiteljskog
zanimanja napisao: "Ja odabrah stališ, koji, istina,
nije sladak, ali je požrtvovan. Ja si ne bih mogao
naći ljepše prilike, da si razvijam duh, negoli je
ova. I ja se s veseljem podlažem njegovomu trhu".
Posebno su - a pogotovo u kontekstu ove teme -
zanimljivi iskazi u kojima se osvrće na svoj tadašnji
svjetonazor: "Po ovih kratkih toÄkah jasno je, da bih
se ja desio u velikoj neprilici, kad bi me tko upitao:
koji su tvoji nazori u životu, kojim bi se naÄelom
odluÄio? Ja sam danas u dobi prijelaza, moj sud o tom
ne bi bio trijezan. U mene je tek sposobnost razvoja,
košto je i u vrela gvožđa svojstvo, da ga okališ na
naÄin, kako ti drago.
Kojim li ću
ja pravcem krenut, to zavisi o rješidbi životnoga
pitanja. Ja Äekam taj sud!" Na kraju, o svojoj je
viziji budućnosti (gotovo proroÄanski!) napisao: "Ne
slomi li moje sudište nad menom šipke, ja se nadam, da
bi moj razvoj pošao onim putem, koji pozna princip
objektivnoga razmatranja realnosti vjerom u plemenite
ideje, koje moraju nužno prevladati budućimi
generacijami. U protivnom sluÄaju ja tek velim, da bi
Äovjek, koji zdvoji u sama sebe, nedvojbeno zdvojio i
u cijeli svijet, a onda? Iz pesimistiÄkoga pera cijedi
se otrov, kojim se mlada srca najradije truju".
Je li ovaj tekst bio pisan za osobne potrebe, kao
neki oblik autoanalize u trenutku životne prekretnice?
Ako je - kako to da nema ni spomena o pjesniÄkoj
djelatnosti ili barem neke aluzije o politiÄkim ili
ideološkim uvjerenjima? Glede potonjeg - imamo li na
umu njegovu poeziju - još više iznenađuju iskazi o
nejasnim "životnim nazorima". SliÄno pitanje postavio
je Ivo FrangeÅ¡, prireÄ‘ivaÄ njegovih Sabranih djela
III, ponudivši uvjerljiv odgovor: "ti su 'pabirci' po
svoj prilici zamišljeni kao prilog nekoj molbi,
odnosno kao promemorija nekoj uglednijoj osobi, kojoj
se KranjÄević u taj Äas, prije dobivanja namjeÅ¡tenja,
želio uteći: na to upućuje svaka reÄenica". ZaÅ¡to sam
istaknuo citate iz Pabiraka? Zbog istog razloga iz
kojeg je Frangeš s njima doveo u vezu pjesmu Uz
diplomu: u oba se teksta, naime, osjeti drugaÄije
pjesnikovo raspoloženje. Mislim, naime, da je ono bilo
uvjetovano sviješću da će mu kao uÄitelju poslodavac
biti država, odnosno osvješćivanjem Äinjenice da mu
javno iskazivanje slobodarskoga pravaškog uvjerenja u
doba Khuen-Héderváryjeva (konaÄnog, pokazat će se)
obraÄuna sa Strankom prava neće olakÅ¡ati dolazak do
kruha svagdašnjeg.
Je li KranjÄević iz navedenog razloga možda povukao
koÄnicu u svojim tada objavljenim pjesmama?
Nedvojbeno, da: te pjesme jasno pokazuju da je
uglavnom rekapitulirao prijeđeni put, a na više mjesta
nalazimo signale (nužnog, prisilnog) opraštanja od
dotadašnjih "snova i maštanja", odnosno zanosnoga
hrvatovanja u pravaškom duhu (jer, zašto bi ga,
primjerice, posao uÄitelja sprjeÄavao u maÅ¡tanju o
nekoj djevojci?). Slijedom toga, u pjesmi Uspomene
(objavljena 15. ožujka) nalazimo sliÄan motiv kao iz
autobiografije: hladan pogled koji prosuđuje vlastite
snove (Minuše ga sanje, a ja sam ih plako, / Danas?
danas šapćem: Bolje da je tako!), oproštaj od njih
(Zbogom, sanje moje, vrelo plaÄa moga, / Trebalo je
toga, trebalo je toga!), iako je njima zahvaljujući
stekao svoje specifiÄno "Ja" (Al ovako hvala, vjeÄna
vam hvala, / Stoput mi je vjeđa suzom zadrhtala, / Al
i stoput spoznah, rijeÄ Å¡to vrijedi stara, / Da nas
patnja diže, da nas patnja stvara!), svijest da sada
mora raditi razborito (Zbogom i ti mašto, na rad
razbor zove!).
Pjesma U
katakombah (3. travnja) prisjećanje je rimskih borbi
sa svećeniÄkim pozivom (Vi nebesa gluha, / Ded, dajte
znak mi, u Äem mi je sreća), kao i pronalaska istog
ali u svjetovnim - i to u druÅ¡tveno-politiÄki
revolucionarnim okvirima (natrÄava na ploÄu s natpisom
>Martiri di Roma< na zidinama gdje je Garibaldi ušao u
grad i kliÄe Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!);
to se završno klicanje, dakako, može iskazati formulom
garibaldinac = starÄevićanac, no vrijeme radnje pjesme
ipak je bilo - smješteno u prošlost pa se i moglo
protumaÄiti kao njegova - proÅ¡lost. No, KranjÄević ne
bio KranjÄević kad ne bi ostavio "skriven trag": nije,
naime, napisao >vidio sam<, nego "vidim" (cilj svoj),
dakle - još uvijek! I u pjesmi Uz diplomu (napisana
poÄetkom travnja, a objavljena 15. svibnja), razvidna
je pjesnikova svijest da ga u budućnosti Äekaju mnogi
kompromisi glede dotadašnjih snova: Doć će možda
obilniji dani, / A uza nje i - jadi nezvani, / Što će
grmit: nude se spokori, / Vrag ne spava, radi se o
kori! / A s papira, koj' me nekoć smiri, / Paragraf će
da o postu piri!.
Nakon povratka u Senj uputio je KranjÄević 29.
travnja 1886. molbu Visokoj zemaljskoj vladi, kojom
moli da mu se, "namjestiv ga ma kamo i kada", omogući
prilika >da se posveti uzviÅ¡enoj dužnosti uÄitelja<.
Molba mu je bila odbijena, pa je 6. svibnja napisao
novu, u kojoj moli dozvolu za besplatnu praksu u
senjskoj puÄkoj Å¡koli; ovaj je put molÂba odobrena. U
sljedeća dva mjeseca KranjÄević je objavio samo jedan
tekst - prozu Ah, pjesnik...! (8. lipnja) - bez
politiÄkih konotacija (bila je tu rijeÄ o osvrtu na
plitkost i licemjerje jednoga pjesnika i "jato
nepernatih vrabaca" koji su ga okruživali). Dana 8.
srpnja 1886. senjski gradski naÄelnik, pravaÅ¡ Ladislav
KrajaÄ, izdao mu je svjedodžbu da je "opće uzornoga
kako moralnoga tako i politiÄkoga ponaÅ¡anja", i to kao
prilog i preporuku njegovoj molbi za "mjesto uÄitelja
u trgovaÄkoj Å¡koli u Bosni ili Hercegovini". Napokon,
KranjÄević je 31. kolovoza 1886. imenovan uÄiteljem
trgovaÄke Å¡kole u Mostaru, a 13. je rujna stupio u
službu.
Time je zapoÄelo novo poglavlje u životu mladoga
pravaša, ali od tada ne samo pjesnika nego i državnog
Äinovnika u zemlji s joÅ¡ kompliciranijim druÅ¡tvenim,
nacionalnim, vjerskim i politiÄkim odnosima od onih
koje je iskusio u Hrvatskoj. Upravo će te nepomirljive
i nerazrješive determinante, uz one već postojeće
unutarnje, snažno utjecati na nove KranjÄevićeve
borbe, koje će za posljedicu imati bolne mijene i muke
u kojima će mu nove "vile" biti grÄevi i trzaji:
stvarni, metaforiÄki i stvaralaÄki. Vidljivi,
uostalom, i u naslovu i sadržaju njegove zbirke
pjesama iz 1902. godine.
Filip Kozina, Hrvatska
revija / kraj
1.
MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO (01)
2. KOMPROMISI I KONTROVERZE
(02)
3. BUGARKINJE (03) |