S. S. Kranjčević (je) pjesnik i pravaš - Od Zavjeta do odlaska u Mostar

Tako je i bilo - ne samo u poeziji i ne samo nakon nego i prije objave zbirke. Naime, od veljače 1885. godine u pravaškim je časopisima objavio nekoliko proznih tekstova u kojima je uz razvidnu političku tendencioznost iskazivao svoja društvena i politička stajališta, sasvim sukladna pravaškom svjetonazoru. U prvome od njih, priči Prvi honorar (veljača 1885), glavni lik, siromašni mladi radnik, upravo svjetonazorom neodoljivo podsjeća na samog autora, kao što i lik urednika "slobodoumnog dnevnika" retorikom i fizičkim opisom podsjeća na Antu Starčevića;

prvi je napisao članak "Kako da se pomogne radničkom stališu?", a drugi ga je voljan objaviti - među ostalim i zato što je pero "glasnik slobode, evanđelje budućnosti u ustijuh sadašnjosti" - pri čemu usmjerava njegova autora na pisanje "krvlju i znojem", prvenstveno za narod "jer još robujemo, jer nismo svoji".

Drugi tekst bila je klasična kranjčevićanska budnica, ali u kratkome proznom obliku, u kojem autor potiče čitatelje na prihvaćanje svakodnevnih političkih, društvenih i ekonomskih iskušenja radi bolje budućnosti naroda. Zanimljivom se pokazuje i priča Tko će osloboditi narod? (veljača 1886), u kojoj se problematizira naslovno pitanje te odgovor na njega nalazi u sukladnim razmišljanjima seljaka i mladog pravaša, a ne u nepotističkim razgovorima reprezentanata visokih društvenih slojeva (ključna je riječ: "zagovor"), odnosno ne u >nebarbarskom< (dakle, narodnjačkom) zagovaranju poštivanja nagodbenjačkog ustava.

U isto je vrijeme Kranjčević u pravaškom tisku objavljivao i poeziju. U Uskrsnoj pjesmi narodu (travanj 1885) razvidan je ne samo jad malih ljudi pod kolonijalnom ugarskom čizmom nego i (sasvim pravaško!) tumačenje da je sadašnjost posljedica davnog odricanja od samostalnosti (Sluša srce, sluša pjesmu slavlja, / Hrvat krunu čistoj krvi stavlja) i ulaska u (neimenovani, ali je jasno - ugarski) Ogrljaj koji nam ljutom zmijom posta! Što zbog tegobne povijesti, što zbog tog Ogrljaja, nastavlja on bugariti, nama šumi sve tiše i tiše: / Da smo bili i da nismo više pa domovina čak (ironija!) Slavi, jao, pokop prava svoga. S obzirom na to da autor u prvi plan stavlja problem moći i vlasti, uvodi i motiv Kristova uskrsnuća (teološki: pobjeda ljubavi nad zlom, tj. smrću), ali ga prevrjednuje i društveno-politički funkcionalizira recentnim mu okolnostima Khuenovih represija (Ali vidjeh, tko uskrsnuti hoće, / Kroz grob mora crne proći zloće!), zbog čega je njegov revolucionarni lirski subjekt prisiljen - i spreman - čak i na pakt s đavlom radi spasa domovine (Spasit tebe - vjera mi je sva; / Spasit ću te, kada s križa skinem / Isukrsta, da propnem - đavola!). Nije isključeno da je na Kranjčevića glede takvih ideja utjecao boravak u Rimu, gdje je možda imao priliku upoznati se s tekstovima krajnje slobodoumnih talijanskih revolucionara. S druge strane, možda ih je čitao u prijevodu u pravaškom tisku.

Ujesen iste godine Gržanićev je saborski vritnjak izazvao žestok odgovor osramoćenog bana: nove političke progone. Jelčić s pravom kaže: "Kako bi sada zazvonili, kako bi odjeknuli zgusnuti i snažni stihovi iz pjesme In Tyrannos!".Kranjčević je, paradoksalno, na tadašnju represiju dakle već bio odgovorio - samo što to nitko nije znao! U listopadu je pak objavio pjesmu Kajinu, koju su neki kasniji (npr. Livadić, donekle Jelčić) protumačili u granicama hrvatskih prilika, iako se u svoje doba iščitala kao žestoka optužba na račun kralja Milana Obrenovića.

On je, naime, tada pokrenuo rat protiv ujedinjene Bugarske, što Kranjčević opisuje kao mučki napad na pleme bratsko, tužno, bijedno, / Baš kada jadno jaram skinu s vrata, / Kad tegnu plamno, a do sunca zlata. Pjesnik, naime, Bugare - sasvim u skladu s pravaškim pogledima - doživljava kao hrvatsku južnoslavensku braću, zbog čega u ime napadnutih šapće kralju-agresoru: Brate, pusti me na - svojem! U tom kontekstu stihovi I - što te briga da se braća gube - - / Ded - haraj, šuško - Slovjeni se ljube! mogu se shvatiti kao ciničan komentar o realnim mogućnostima političke dimenzije ideologije jugoslavenstva. Naime, iako pjesnik za rat ne optužuje narod (Srbe), nego kralja (Što mari hrpa, kog je danas sjekla, / Nek teče vino, kud je krvca tekla!), on je svjestan da se interesi prijestolja i ideologije prelijevaju na narod (Da živi kralj! - uz grom i kanonadu, / Oj, pirujmo na osvojenom gradu!), pa stoga - pretpostavljajući možebitno kraljevo kajanje - oštro presuđuje: Ne, kralju, ne; tko zgriješi, nek i plati! / I kralj se može ubojicom zvati!

Na kraju, Kranjčević eventualnu pobjedu Srbije ipak vidi kao dugoročni poraz (A kako krstiš, kralju, polje to? / Oj, Kajine, ja velim: Kosovo!), što bi se također moglo protumačiti u pravaškom kontekstu (iz ideje nekakve eventualne južnoslavenske suradnje nisu isključivali Bugare za ljubav Srbije!): svjestan da bi monarhijsko ruglo Europe s vremenom lako moglo zaboraviti tu agresiju (kralj Milan bio je podređen interesima Bečkog dvora), on sugerira da će kraljev zločin odjekivati i u vječnosti (Al grijeh će gonit krivca preko groba, / I zločin bratski grmit će: rugoba!), a po toj pjesmi, kao i kasnijim bugarsko-srpskim odnosima, vidimo da je odjekivalo i u književnosti, odnosno kulturnom pamćenju naroda.

Dana 19. veljače 1886. godine Kranjčević je uspješno okončao stručno osposobljavanje za učitelja na zagrebačkoj preparandiji, koju ju pohađao zahvaljujući Strossmayerovoj financijskoj pomoći. U pismu-zahvali biskupu tada je naveo da je zbog svoga nemirnog duha često padao u napast sanjarija i magle, ali se ipak sprijateljio s mišlju "da je u radu spas, a da vječno prelamanje, nesuvisle sanje nikamo ne vode". Da nije bila riječ o frazama, potvrđuju i njegovi tri dana poslije napisani autobiografski Pabirci. U njima navodi da ih piše u trenutku kad mu noge klecaju na pragu života te ističe da se svojih dotadašnjih promjena, tj. borbi (mati svakog razvoja) ne odriče (Ponos moj borbe su moje!), iako u njima sada nalazi i grobove sanja i ideala.

O svojem je odabiru učiteljskog zanimanja napisao: "Ja odabrah stališ, koji, istina, nije sladak, ali je požrtvovan. Ja si ne bih mogao naći ljepše prilike, da si razvijam duh, negoli je ova. I ja se s veseljem podlažem njegovomu trhu". Posebno su - a pogotovo u kontekstu ove teme - zanimljivi iskazi u kojima se osvrće na svoj tadašnji svjetonazor: "Po ovih kratkih točkah jasno je, da bih se ja desio u velikoj neprilici, kad bi me tko upitao: koji su tvoji nazori u životu, kojim bi se načelom odlučio? Ja sam danas u dobi prijelaza, moj sud o tom ne bi bio trijezan. U mene je tek sposobnost razvoja, košto je i u vrela gvožđa svojstvo, da ga okališ na način, kako ti drago.

Kojim li ću ja pravcem krenut, to zavisi o rješidbi životnoga pitanja. Ja čekam taj sud!" Na kraju, o svojoj je viziji budućnosti (gotovo proročanski!) napisao: "Ne slomi li moje sudište nad menom šipke, ja se nadam, da bi moj razvoj pošao onim putem, koji pozna princip objektivnoga razmatranja realnosti vjerom u plemenite ideje, koje moraju nužno prevladati budućimi generacijami. U protivnom slučaju ja tek velim, da bi čovjek, koji zdvoji u sama sebe, nedvojbeno zdvojio i u cijeli svijet, a onda? Iz pesimističkoga pera cijedi se otrov, kojim se mlada srca najradije truju".

Je li ovaj tekst bio pisan za osobne potrebe, kao neki oblik autoanalize u trenutku životne prekretnice? Ako je - kako to da nema ni spomena o pjesničkoj djelatnosti ili barem neke aluzije o političkim ili ideološkim uvjerenjima? Glede potonjeg - imamo li na umu njegovu poeziju - još više iznenađuju iskazi o nejasnim "životnim nazorima". Slično pitanje postavio je Ivo Frangeš, priređivač njegovih Sabranih djela III, ponudivši uvjerljiv odgovor: "ti su 'pabirci' po svoj prilici zamišljeni kao prilog nekoj molbi, odnosno kao promemorija nekoj uglednijoj osobi, kojoj se Kranjčević u taj čas, prije dobivanja namještenja, želio uteći: na to upućuje svaka rečenica". Zašto sam istaknuo citate iz Pabiraka? Zbog istog razloga iz kojeg je Frangeš s njima doveo u vezu pjesmu Uz diplomu: u oba se teksta, naime, osjeti drugačije pjesnikovo raspoloženje. Mislim, naime, da je ono bilo uvjetovano sviješću da će mu kao učitelju poslodavac biti država, odnosno osvješćivanjem činjenice da mu javno iskazivanje slobodarskoga pravaškog uvjerenja u doba Khuen-Héderváryjeva (konačnog, pokazat će se) obračuna sa Strankom prava neće olakšati dolazak do kruha svagdašnjeg.

Je li Kranjčević iz navedenog razloga možda povukao kočnicu u svojim tada objavljenim pjesmama? Nedvojbeno, da: te pjesme jasno pokazuju da je uglavnom rekapitulirao prijeđeni put, a na više mjesta nalazimo signale (nužnog, prisilnog) opraštanja od dotadašnjih "snova i maštanja", odnosno zanosnoga hrvatovanja u pravaškom duhu (jer, zašto bi ga, primjerice, posao učitelja sprječavao u maštanju o nekoj djevojci?). Slijedom toga, u pjesmi Uspomene (objavljena 15. ožujka) nalazimo sličan motiv kao iz autobiografije: hladan pogled koji prosuđuje vlastite snove (Minuše ga sanje, a ja sam ih plako, / Danas? danas šapćem: Bolje da je tako!), oproštaj od njih (Zbogom, sanje moje, vrelo plača moga, / Trebalo je toga, trebalo je toga!), iako je njima zahvaljujući stekao svoje specifično "Ja" (Al ovako hvala, vječna vam hvala, / Stoput mi je vjeđa suzom zadrhtala, / Al i stoput spoznah, riječ što vrijedi stara, / Da nas patnja diže, da nas patnja stvara!), svijest da sada mora raditi razborito (Zbogom i ti mašto, na rad razbor zove!).

Pjesma U katakombah (3. travnja) prisjećanje je rimskih borbi sa svećeničkim pozivom (Vi nebesa gluha, / Ded, dajte znak mi, u čem mi je sreća), kao i pronalaska istog ali u svjetovnim - i to u društveno-politički revolucionarnim okvirima (natrčava na ploču s natpisom >Martiri di Roma< na zidinama gdje je Garibaldi ušao u grad i kliče Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!); to se završno klicanje, dakako, može iskazati formulom garibaldinac = starčevićanac, no vrijeme radnje pjesme ipak je bilo - smješteno u prošlost pa se i moglo protumačiti kao njegova - prošlost. No, Kranjčević ne bio Kranjčević kad ne bi ostavio "skriven trag": nije, naime, napisao >vidio sam<, nego "vidim" (cilj svoj), dakle - još uvijek! I u pjesmi Uz diplomu (napisana početkom travnja, a objavljena 15. svibnja), razvidna je pjesnikova svijest da ga u budućnosti čekaju mnogi kompromisi glede dotadašnjih snova: Doć će možda obilniji dani, / A uza nje i - jadi nezvani, / Što će grmit: nude se spokori, / Vrag ne spava, radi se o kori! / A s papira, koj' me nekoć smiri, / Paragraf će da o postu piri!.

Nakon povratka u Senj uputio je Kranjčević 29. travnja 1886. molbu Visokoj zemaljskoj vladi, kojom moli da mu se, "namjestiv ga ma kamo i kada", omogući prilika >da se posveti uzvišenoj dužnosti učitelja<. Molba mu je bila odbijena, pa je 6. svibnja napisao novu, u kojoj moli dozvolu za besplatnu praksu u senjskoj pučkoj školi; ovaj je put mol­ba odobrena. U sljedeća dva mjeseca Kranjčević je objavio samo jedan tekst - prozu Ah, pjesnik...! (8. lipnja) - bez političkih konotacija (bila je tu riječ o osvrtu na plitkost i licemjerje jednoga pjesnika i "jato nepernatih vrabaca" koji su ga okruživali). Dana 8. srpnja 1886. senjski gradski načelnik, pravaš Ladislav Krajač, izdao mu je svjedodžbu da je "opće uzornoga kako moralnoga tako i političkoga ponašanja", i to kao prilog i preporuku njegovoj molbi za "mjesto učitelja u trgovačkoj školi u Bosni ili Hercegovini". Napokon, Kranjčević je 31. kolovoza 1886. imenovan učiteljem trgovačke škole u Mostaru, a 13. je rujna stupio u službu.

Time je započelo novo poglavlje u životu mladoga pravaša, ali od tada ne samo pjesnika nego i državnog činovnika u zemlji s još kompliciranijim društvenim, nacionalnim, vjerskim i političkim odnosima od onih koje je iskusio u Hrvatskoj. Upravo će te nepomirljive i nerazrješive determinante, uz one već postojeće unutarnje, snažno utjecati na nove Kranjčevićeve borbe, koje će za posljedicu imati bolne mijene i muke u kojima će mu nove "vile" biti grčevi i trzaji: stvarni, metaforički i stvaralački. Vidljivi, uostalom, i u naslovu i sadržaju njegove zbirke pjesama iz 1902. godine.

Filip Kozina, Hrvatska revija / kraj

www.hkz-kkv.ch

1. MLADI KRANJČEVIĆ I PRAVAŠTVO  (01) 

2. KOMPROMISI I KONTROVERZE  (02) 

3. BUGARKINJE (03)