Kada bi još postojala neka država imenom Jugoslavija,
riječju jugošovinizam moglo bi se najpribližnije
imenovati euforično stanje njihove netrpeljivosti i
kratofobije u odnosu spram temeljnih odrednica
hrvatskoga identiteta kao i spram samosvojnosti
hrvatskoga civilizacijskoga sudioništva u sudbini
svijeta, njihovo sljepilo za pogledati u oči ljudima ove
zemlje, narodu koji radi i moli (laborat et orat) i
ponosi se istinom uskrsnuća vlastite neovisne i slobodne
države.
Uznapredovala totalitarna koncepcija
medijâ kao širitelja globalnoga jednoumlja, putom
kojih se čimbenici mediokrature "ne obraćaju nama da
bi nam prenijeli objektivne informacije, nego da bi
osvojili naš duh“ (I. Ramonet, Propagandes
silencieuses..., Paris, 2000.), omogućuje tim
katastrofičarima pera monološka i prijeteća
mahnitanja, koja bi sama po sebi bila smiješnima kada
ne bi bila osmišljenima i djelotvornima u tako
postavljenom totalitarnom konceptu ovladavanja ljudima
i nacijama i kada najveći dio medija i gotovo sve
banke ne bi bili "u rukama stranaca“. Nema u nas
orwellovskoga Ministarstva istine, ali je zato
postavljen sustav virtualizacije stvarnosti, povezan s
programiranjem budućnosti na temelju izbrisane ili
krivotvorene prošlosti, a postkomunistička "Partija“
pravovjernost svojih članova i uvezanih podupiratelja
provjerava na njihovoj spremnosti da ne samo zaniječu,
kada to od njih "Udbo-Partija“ zatraži, i
naočiglednije činjenice (kao, primjerice,
fašističko-četnički "ustanak“ u Srbu,
odnosno"antifašistički“, masovni pokolj nesrpskoga
pučanstva i nabijanje na ražanj hrvatskoga katoličkoga
svećenika Jurja Gospodnetića u srpnju 1941. i
kompartijski jugo-genocid nad Hrvatima 1945. i
velikosrpsku agresiju Beograda na Ljubljanu, Zagreb i
Sarajevo g. 1990-ih), nego da povjeruju da crno je
bijelo, štoviše, da zaborave da su ikada mislili nešto
drugo.
Ne izgubivši nikada potpuno, pod
strahovladom zločina jugokomunizma uspostavljeni,
nadzor nad hrvatskim jezikom, u srboslavskoj
"Jugoslaviji“ tijekom desetljećâ izloženom
najsofisticiranijem državnom i paradržavnom nasilju,
preoblikovana i preimenovana i pomlađena "Partija“
nastavila je, u uvjetima obnovljene i njoj toliko
neprihvatljive hrvatske državne suverenosti, s
politikom destabilizacije i razgradnje tisućljetnoga
hrvatskoga jezika, s prokušanom praksom zadržavanja
hrvatskoga jezika u granicama koje su u beogradskom
stožeru za uništenje hrvatstva bile određene za
Hrvate, odnosno "katolike srpsko-hrvatskoga jezika“
(Pavle Ivić, srpski jezikoslovac i akademik SANU). A
kako sve do dana današnjega "ravnateljstvo
ravnateljstva“ (A. Starčević) vješto upravlja
mehanizmom prisile i nadzora nad hrvatskim jezikom,
kućom nacionalnoga bitka, zorno nam pokazuje aktualna
parapolitička priča u svezi s jednom srpskohrvatskom
lingvisticom iz Hrvatske, s masmedijskom promidžbom
njezine karadžićistike i knjige joj karadžićarne
"Jezik i nacionalizam“ u nakladi popovićevskoga
"Durieuxa“, predstavljene javnosti, neposredno uoči
početka rada kongresa kroatista i slavista, kao da je
ta "KGB-knjiga“ prvorazrednim kulturnim događajem i
modernim lingvističkim djelom a ne onim što doista
jest: ciljana "provokacija“ â la "Srbobran, uradak od
izcjedaka iz onoga "slavoserbskoga“ crijeva što se,
još tamo pod okupatorskom vlašću srbske
monarho-fašističke diktature, s monarhofašističkih
visina, praznilo nad glavama živih nasljedovatelja
čudesno lijepoga i bogatoga, izvornoga, hrvatskoga
jezika i državnoga znamena "Zv(o)nimira, kral(j)a
hrvatskoga“ (početak 12. stoljeća), proljevima iliti
izljevima jugojedinstva sadržanim u bezbrojnim
knjižicama i knjižurinama poput "Istorije
srpskohrvatskoslovenačkog književnog jezika“ (!)
Franje Poljanca, prof. "Drž. klas. gimnazije Vit.
Kralja Aleksandra i Ujedinitelja u Zagrebu“.
I kada nam neki masmediji prodaju, kao
novinu i svježinu, unitarističko idejno-političko
stajalište trenutačne zvjezdice regionarske
"serbokroatistike“ o "jednom policentričnom
standardnom jeziku koji ima četiri varijante“ i koji
"pokriva područje Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore“
(Snježana Kordić: "Hrvatska je još u kamenom dobu“,
Novi list, 4.rujna 2010., str. 11.), valjda će im
netko reći da je, sa smrću "Srboslavije“ i porazom
okupatorske jugoarmije, svoj takvoj yu-robi istekao
rok uporabe. Da ona, nažalost, podsjeća na prijevaru,
podvalu, nasilje i kroatocid, na plijesan iz knjiga
poput spomenute "istorijske čitanke za više razrede“
F. Poljanca, "slovensko- gorenjskoga rojaka“, u kojoj
je Poljanec ustvrdio, vukovski "isto, samo malo
drukčije“, ono što i "doktorica serbokroatistike“:
"Dakle, i po poreklu, i po krvi, i po jeziku - a to su
glavne oznake svake narodne zajednice - Srbi, Hrvati i
Slovenci nisu samo braća, nego su svi - i štokavci, i
čakavci, i kajkavci - jedan jedinstven, samo
dijalektički (!) diferenciran narod“ (F. Poljanec:
Istorija..., IV. popravljeno izdanje, str. 55.,
Zagreb, "meseca februara 1936.“).
Nastavi li Hrvatska podupirati ili
promicati, kao dosad, viskovićarske "sveske“ i ine
knjige i projekte nastale u sklopu regeneriranja ideja
jugounitarizma i karadžić-garašaninovske prakse
posezanja za duhom, jezikom i ozemljem Croatiae, mogla
bi nesvjestno kumovati, jugoovisnicima i
omarxovljenicima usuprot, dobroj stvari, rođenju nove
znanstvene discipline u Hrvatskoj - slavoserbistike,
ili barem međunarodnom multidisciplinarnom simpoziju
posvećenu razsvjetljavanju toga pitanja svih pitanja,
zbog kojega je, na neki način, legendarni slobodar
Ante Starčević, nakon jedne probdjevene noći, sav
posijedio.
Mile
Pešorda
Kolumna
Eurogledi, Hrvatsko slovo br. 804., Zagreb, 17. IX.
2010.
Tematski vezani članci
19.09.2010. |
Mile Pešorda 
