Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

SLAVOSERBISTIKA

     Mile Pešorda   

Omarxovljeni katastrofičari pera u dijelu naših masmedija, idejno oblikovani u okvirima balkanskoga ljevičarskoga jugonacionalizma, preveć zapleteni u političku paučinu strategije priča za malene o nekome boljem svijetu i pravednije uređenu društvu od našega današnjega i nesuživljeni sa zbiljom samostojne hrvatske Republike koja se sporo oporavlja od rana zadobijenih u ratu za oslobođenje protiv jugoarmije kao zaštitnice komfašizma, Kompartije i "Velike Srbije“, teško se otvaraju istini vidljiva duhovnoga i materijalnoga dobra što svakodnevno nastaje tu pred našim očima.

Kada bi još postojala neka država imenom Jugoslavija, riječju jugošovinizam moglo bi se najpribližnije imenovati euforično stanje njihove netrpeljivosti i kratofobije u odnosu spram temeljnih odrednica hrvatskoga identiteta kao i spram samosvojnosti hrvatskoga civilizacijskoga sudioništva u sudbini svijeta, njihovo sljepilo za pogledati u oči ljudima ove zemlje, narodu koji radi i moli (laborat et orat) i ponosi se istinom uskrsnuća vlastite neovisne i slobodne države.

Uznapredovala totalitarna koncepcija medijâ kao širitelja globalnoga jednoumlja, putom kojih se čimbenici mediokrature "ne obraćaju nama da bi nam prenijeli objektivne informacije, nego da bi osvojili naš duh“ (I. Ramonet, Propagandes silencieuses..., Paris, 2000.), omogućuje tim katastrofičarima pera monološka i prijeteća mahnitanja, koja bi sama po sebi bila smiješnima kada ne bi bila osmišljenima i djelotvornima u tako postavljenom totalitarnom konceptu ovladavanja ljudima i nacijama i kada najveći dio medija i gotovo sve banke ne bi bili "u rukama stranaca“. Nema u nas orwellovskoga Ministarstva istine, ali je zato postavljen sustav virtualizacije stvarnosti, povezan s programiranjem budućnosti na temelju izbrisane ili krivotvorene prošlosti, a postkomunistička "Partija“ pravovjernost svojih članova i uvezanih podupiratelja provjerava na njihovoj spremnosti da ne samo zaniječu, kada to od njih "Udbo-Partija“ zatraži, i naočiglednije činjenice (kao, primjerice, fašističko-četnički "ustanak“ u Srbu, odnosno"antifašistički“, masovni pokolj nesrpskoga pučanstva i nabijanje na ražanj hrvatskoga katoličkoga svećenika Jurja Gospodnetića u srpnju 1941. i kompartijski jugo-genocid nad Hrvatima 1945. i velikosrpsku agresiju Beograda na Ljubljanu, Zagreb i Sarajevo g. 1990-ih), nego da povjeruju da crno je bijelo, štoviše, da zaborave da su ikada mislili nešto drugo.

Ne izgubivši nikada potpuno, pod strahovladom zločina jugokomunizma uspostavljeni, nadzor nad hrvatskim jezikom, u srboslavskoj "Jugoslaviji“ tijekom desetljećâ izloženom najsofisticiranijem državnom i paradržavnom nasilju, preoblikovana i preimenovana i pomlađena "Partija“ nastavila je, u uvjetima obnovljene i njoj toliko neprihvatljive hrvatske državne suverenosti, s politikom destabilizacije i razgradnje tisućljetnoga hrvatskoga jezika, s prokušanom praksom zadržavanja hrvatskoga jezika u granicama koje su u beogradskom stožeru za uništenje hrvatstva bile određene za Hrvate, odnosno "katolike srpsko-hrvatskoga jezika“ (Pavle Ivić, srpski jezikoslovac i akademik SANU). A kako sve do dana današnjega "ravnateljstvo ravnateljstva“ (A. Starčević) vješto upravlja mehanizmom prisile i nadzora nad hrvatskim jezikom, kućom nacionalnoga bitka, zorno nam pokazuje aktualna parapolitička priča u svezi s jednom srpskohrvatskom lingvisticom iz Hrvatske, s masmedijskom promidžbom njezine karadžićistike i knjige joj karadžićarne "Jezik i nacionalizam“ u nakladi popovićevskoga "Durieuxa“, predstavljene javnosti, neposredno uoči početka rada kongresa kroatista i slavista, kao da je ta "KGB-knjiga“ prvorazrednim kulturnim događajem i modernim lingvističkim djelom a ne onim što doista jest: ciljana "provokacija“ â la "Srbobran, uradak od izcjedaka iz onoga "slavoserbskoga“ crijeva što se, još tamo pod okupatorskom vlašću srbske monarho-fašističke diktature, s monarhofašističkih visina, praznilo nad glavama živih nasljedovatelja čudesno lijepoga i bogatoga, izvornoga, hrvatskoga jezika i državnoga znamena "Zv(o)nimira, kral(j)a hrvatskoga“ (početak 12. stoljeća), proljevima iliti izljevima jugojedinstva sadržanim u bezbrojnim knjižicama i knjižurinama poput "Istorije srpskohrvatskoslovenačkog književnog jezika“ (!) Franje Poljanca, prof. "Drž. klas. gimnazije Vit. Kralja Aleksandra i Ujedinitelja u Zagrebu“.

I kada nam neki masmediji prodaju, kao novinu i svježinu, unitarističko idejno-političko stajalište trenutačne zvjezdice regionarske "serbokroatistike“ o "jednom policentričnom standardnom jeziku koji ima četiri varijante“ i koji "pokriva područje Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore“ (Snježana Kordić: "Hrvatska je još u kamenom dobu“, Novi list, 4.rujna 2010., str. 11.), valjda će im netko reći da je, sa smrću "Srboslavije“ i porazom okupatorske jugoarmije, svoj takvoj yu-robi istekao rok uporabe. Da ona, nažalost, podsjeća na prijevaru, podvalu, nasilje i kroatocid, na plijesan iz knjiga poput spomenute "istorijske čitanke za više razrede“ F. Poljanca, "slovensko- gorenjskoga rojaka“, u kojoj je Poljanec ustvrdio, vukovski "isto, samo malo drukčije“, ono što i "doktorica serbokroatistike“: "Dakle, i po poreklu, i po krvi, i po jeziku - a to su glavne oznake svake narodne zajednice - Srbi, Hrvati i Slovenci nisu samo braća, nego su svi - i štokavci, i čakavci, i kajkavci - jedan jedinstven, samo dijalektički (!) diferenciran narod“ (F. Poljanec: Istorija..., IV. popravljeno izdanje, str. 55., Zagreb, "meseca februara 1936.“).

Nastavi li Hrvatska podupirati ili promicati, kao dosad, viskovićarske "sveske“ i ine knjige i projekte nastale u sklopu regeneriranja ideja jugounitarizma i karadžić-garašaninovske prakse posezanja za duhom, jezikom i ozemljem Croatiae, mogla bi nesvjestno kumovati, jugoovisnicima i omarxovljenicima usuprot, dobroj stvari, rođenju nove znanstvene discipline u Hrvatskoj - slavoserbistike, ili barem međunarodnom multidisciplinarnom simpoziju posvećenu razsvjetljavanju toga pitanja svih pitanja, zbog kojega je, na neki način, legendarni slobodar Ante Starčević, nakon jedne probdjevene noći, sav posijedio.

Mile Pešorda

Kolumna Eurogledi, Hrvatsko slovo br. 804., Zagreb, 17. IX. 2010.

 

Tematski vezani članci

Rekli smo - ili hrvatski, ili ništa

Ministarstvo kulture protiv hrvatskog jezika

Intelektualna elita šuti

 

19.09.2010.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch