Pod kraj rata neki hrvatski političari prihvaćaju jugoslavensku ideju za stvaranje državu SHS, ali hrvatski narod nije naivan, i veći broj Hrvata (među njima više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba 5. prosinca 1918. srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi ispred Bugara, sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatske domobrane i mirne građane. To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom.
Slijedi ‘maestralno’ izvedena konverzija valute. Naime, pripajanjem austrougarskih zemalja kraljevini Srbiji počela je postupna promjena austrougarske krune u srpske dinare. Najprije su se uvele SHS krune koje su bile zapravo austrougarske krune na koje su se lijepile markice. Kod lijepljenja tih posebnih markica na novčanice, odmah je 20 posto donesenog novca oduzimano ‘za obnovu Srbije’. Kasnije 1919. godine, kao sredstvo plaćanja na cijelom teritoriju Kraljevstva SHS uveden je dinar. Novac je mijenjan na početku nostrifikacije u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20. siječnja 1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako je kruna bila dvostruko jača od dinara jer je tečaj prema U.S. dolaru 1918. godine bio 9,8 kruna za 1 dolar, dok se dolar mijenjao za 20 dinara. Slično je bilo i kod konverzije kune nakon propasti NDH.
http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvati-su-depresivci-a-srbi-propadaju-dostojanstveno-67043/
Prva stvar koju srbijanska vlada radi nakon prikupljana novca je plaćanja 1,5 mln. franaka Carigradskoj patrijarhiji za priznavanje autokefalnosti nove pravoslavne Crkve u novoj državi.
Na početku uz agresivnu srbizaciju pravoslavaca srpski povjesničari se jako trude oko stvaranja slavne srpske povijesti. Da bi mogli argumentirati vlastite asimilatorske zahtjeve prema nekom području, oni govore da su nekad tamo stigli neki Srbi. Tako i oni Morlaki, Lahi, Olahi, Torlaci, Stratioti, Vlasi, Bugari, Cincari… uz Grke koji su domicilno stanovništvo u dalmatinskim gradovima proglašeni su Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji niti su srpskog podrijetla. (Sad u Srbiji još uvijek ima torlaka, cincara i gorana kakvih u RH više nema jer su postali Srbi). Razlog je da su to pravoslavci koji su nakon 500 godina u Hrvatskoj, naravno, postali Hrvati.
Po nametnutoj šabloni svi su pravoslavci Srbi, jer pravoslavlje je srpska vjera što je velika laž. Što su radili jadni Bugari, čija je država bila kršćanska 350 godina prije no što su Srbi postali kršćani. Što su radili i jadni Grci nekih 1.000 godina kad znamo da je Novi zavjet u originalu na grčkom (bez Evanđelja po Mateju, koje je na aramejskom). Srbi su u stvari predzadnji narod u Europi (zadnji su Litavci 1251.), koji je prihvatio kršćanstvo i kakav su utjecaj mogli imati nad pravoslavljem i općenito nad kršćanstvom dok sami oni nisu bili kršćani?
Nikodim Milaš (Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.) kaže da su u Veneciji „još od 13. stoljeća živjeli Slaveni, odnosno Srbi”. Ispada da su i svi Slaveni Srbi – što bi o tome rekli 200 milijuna Rusa?
Sve navedeno su notorne velikosrpske gluposti, ali one još uvijek postoje u hrvatskoj povijesti.
Neprekidno odnekud dolaze neki Srbi kao da postoji inkubator za Srbe, koji po potrebi njih izbacuje i šalje negdje. Činjenicu da takvih Srba nije bilo potvrđuje nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Ilija Garašanin (Načertanja, 1844). On govori kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne pripajati neke Srbe, koji žive van granice tadašnje Srbije (Smederevski sandžak) jer takvih nije bilo.
Najzad uspjelo nam je doći i do ozbiljnjih demografskih dokaza da Srbi na području današnih RH i BiH zapravo nisu srpskog podrijetla nego su politički Srbi.
„Usprkos negativnom demografskom prirastu stanovništva i slabljenju biološke baze uslijed gubitaka stanovništva u brojnim ratovima, Srbija je u razdoblju od 1833. do 1945. godine učetverostručila državni teritorij, s tendencijom daljnjeg širenja na zapad, dok je, primjerice, u samo sedamdeset godina dvadesetog stoljeća (od 1921. do 1991. godine), na području Jugoslavije gotovo udvostručila svoj nacionalni korpus (povećala ga za 87,16%!)”. (Zlatko Pinter Politika mržnja i nasilje, e-portal HKV).
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25931-z-pinter-politika-mrznje-i-nasilja-1.html
U zapadom dijelu Kraljevine S.H.S. traži se razbijanje hrvatskog naroda.
Više je ljudi osobno svjedočilo autoru da su najviše nakon 1929. njihovi predci pravoslavni Hrvati u Srijemu prisiljavani da postanu Srbi. Izmišljena je i nova muslimanska nacija na području povijesnog hrvatskog teritorija sadašnje BiH. Hrvati su ostali samo oni koji su katolici. Tako je Hrvatska izgubila pola svog povijesnog teritorija i trećinu stanovništva.
Svjetski primjer je Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, ustrijelio Stjepana Radića zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih zastupnika.
Desetke tisuća Hrvata protjerani su i odlaze po svijetu – Argentina, Novi Zeland, Kanada, Australija… Protuzakonito je srpska Crkva stavljena u povlašteni položaj kao „državna crkva”. Ona poduzima misiju srbiziranja nesrpskih narodnosti u novoj državi. Vjerska prava katoličkih vjernika su neprekidno negirana, katoličke su škole zatvarane, katolički tisak je stavljen na margine, prekinute su veze s Vatikanom. Katolička Crkva niti fiktivno nije ravnopravna sa SPC.
(Sadković, J. Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937. New York, 1987, 196)
Jugoslavenski režim je otvoreno antikatolički. Provodi se i politika na prisilni prijelaz na pravoslavlju, koja rezultira time da su između dva rata 200.000 Hrvata prisiljeni preći u SPC. (Šuljak, N. D. Croatia’s Strugge Independence: A Dokumentary History. Arcadia, Californija, 1977, 277; Falkoni, C. The Silence of Pius XII Boston, 1970, 268.)
Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio:
«… Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubijstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona. Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju hapšene žene, a nepopustljive kad se proglašuju službeno ‘prostitutkama‘, kada se djeca zatvaraju s provalnicima, i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečanstvenosti: Gesta Dei per Jugoslavennos!
Neprekidni teror prouzrokovao je otpor. Unutar Pravaške radničke mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Pod budnim okom pročelnika za rad s mladeži, Stjepana Javora, počelo je u to vrijeme ilegalno naoružavanje mladeži. Radi pribavljanja oružja i uputa za daljnji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima u inozemstvu, naročito s Perčecom.
Ta je skupina, predvođena Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, po nalogu emigrantskog vodstva oko Ante Pavelića, tijekom 1929. izvela niz diverzija i atentata u Zagrebu. Uhićeni su Marko Hranilović i Matija Soldin, a u svezi s tim uhićenjima bio je zatvoren i dr Mile Budak. Od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. godine trajao je proces pred Sudbenim stolom u Zagrebu, kao delegiranim stolom beogradskog suda za zaštitu države. Na smrt vješanjem osuđeni su Marko Hranilović i Matija Soldin. Obješeni su 25. rujna 1931. u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.
Zaključne ruječi 22-godišnjeg Marka Hranilovića na karađorđevićevskomu sudu:
„ … Za svoj sam Hrvatski Narod spreman podnijeti sve muke i poniženja!…Gospodo sudci, ne pozivam se na muke preživljene u policiji, da mi se uzmu u obzir kod donošenja osude, premda mi je barem 10 godina života tim mukama oduzeto, već mi je reći: Na 12-oj smo postaji križnoga puta, poslije kojega dolazi slavno Uzkrsnuće, u ovom slučaju Uzkrsnuće slobode, samostalnosti i Hrvatske Državne Nezavisnosti. Vi, gospodo, sudite po svojoj savjesti, bilo po višoj sili, a Uzkrsnuće 1000-godišnje Hrvatske Države bit će mi najveća zadovoljština za sve pretrpljene muke i grozote. Vi, gospodo, sudite, ali sloboda i samostalnost Hrvatskoga naroda ostat će mi uvijek jedini i najveći cilj. Hrvatska će pripasti samo Hrvatima, jer to hoće Gospodin Bog i svi Hrvati. Neka živi njegovo veličanstvo Hrvatski Narod i njegovo narodno zastupstvo u inozemstvu!“ (Kraj)
- Tamnica naroda 1
- Tamnica naroda 2
- Tamnica naroda 3
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
Hrvatska pravoslavna crkva
|
