PREMA MEKI

Da su se događaji odvijali normalnim tijekom, tog proljeća 1966. godine ne bih doššla u Englesku. Ja, Gulshan Fatima, najmlađa kći u muslimanskoj Sayed obitelji, potomak proroka Muhameda a.s. po jednoj drugoj Fatimi, njegovoj kćeri,ž živjela sam uvijek mirnim i povučenim žživotom kod kuće u Punjabu, u Pakistanu. Tome nije bio razlog samo to ššto sam od svoje sedme godine bila odgajana po strogom pravovjernom šši'itskom zakonu, već i ššto sam bila invalid, te nisam mogla ni izaći iz svoje sobe bez tuđe pomoći. Pred mušškarcima sam pokrivala lice feredžžom, osim pred onima koji su pripadali obitelji - pred ocem, dvojicom starije braće i tetkom. Tijekom tih prvih četrnaest godina mog invalidskog žživota, zidovi ograde naššeg velikog vrta u Jhangu, udaljenom četiristotinjak kilometara od Lahorea, bili su granice mog svijeta.

Otac je bio taj koji me odveo u Englesku, on koji je prezirao Engleze, jer su vjerovali u tri boga umjesto u jednoga. Nije mi čak dozvoljavao da na satovima koje mi je davala moja učiteljica Razija učim jezik tih nevjernika, jer se bojao da se slučajno ne zarazim i ne budem odvučena od našše vjere. Pa ipak, nakon ššto je potroššio veliki novac u uzaludnoj potrazi za iscjeljenjem u naššoj zemlji, odveo me u tu zemlju da bi se posavjetovao s najboljim liječnicima. Učinio je to iz dobrote i brige za moju buduću sreću. Toga dana početkom travnja, dok smo slijetali u zračnu luku Heathrow, nismo ni slutili o nevoljama i tuzi koja će se sručiti na naššu obitelj. Čudno je bilo i pomisliti da ću ja, invalid, najslabija od petero djece, na kraju postati najjača, kamen koji će smrskati sve do čega je stalo mom ocu.

Sada, u zreloj dobi, dovoljno mi je zatvoriti oči da mi se stvori slika moga dragog oca, Aba-Jana, visokog i mrššavog, u lijepo skrojenom crnom kaputu, s visokim okovratnkom i zlatnom dugmadi, koji pada preko šširokih hlača, te s bijelim turbanom obrubljenim plavom svilom na glavi. Vidim ga kaoš što sam ga često viđala u svom djetinjstvu, kako ulazi u moju sobu da me uči vjeri. Vidim ga kako stoji uz moj krevet nasuprot slike koja predstavlja hram Božžji u Meki, najsvetije islamsko mjesto Ka'bu koje je po pričama sagradio Ibrahim, a Muhamed obnovio. Vidim ga potom kako uzima Kur'an s visoke police, najuzdignutijeg mjesta u sobi, jer niššta nije smjelo biti stavljeno u istu razinu ili iznad Kur'ana. Najprije ljubi zelene svilene korice i uči Bismillahir-Rahmanir-Rahim (U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog). Potom skida zelene svilene korice - naravno, prije toga je obavio Wudu, obred pranja bez kojeg se ne smije nositi niti dodirnuti Sveta knjiga. Zatim ponavlja Bismillu i stavlja Kur'an, dotičući ga vrhovima prstiju, na poseban stalak u obliku slova x. Poslije toga sjeda tako da i ja, oslonjena na naslon stolca, mogu vidjeti. I ja sam uz pomoć služžavki obavila Wudu.

Otac prstom pokazuje tekst Svete knjige napisane ukrasnom arabikom i ja, u silnoj žželji da mu ugodim, ponavljam za njim Fatihu, uvodnu suru, riječi koje povezuju sve muslimane svuda u svijetu: "Hvala i slava Bogu, Gospodaru svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom Gospodaru Sudnjega dana! Samo Tebe obožžavamo i samo od Tebe tražžimo pomoći. Uputi nas na pravi put, na put onih dobrih Tvojih stvorova koje si obasuo neiscrpnim obiljem i blagodatima Svojim, i na koje se nije izlila srdžba Tvoja i gnjev Tvoj i koji nisu zalutali s puta Istine. Amin"

Danas čitamo iz sure Ali Imran: "Allah je jedan, nema boga osim Njega, koji vječno žživi i vlada svim stvorenjima. Objavio ti je Knjigu s Istinom, potvrđujući ono šžto je prije objavljeno. Prije je objavio Tevrat i Indžil kao uputu ljudima..." Činim ono ššto svako muslimansko dijete, odgojeno u pravovjernoj obitelji, čini od ranog djetinjstva - čitam Kur'an na arapskom jeziku. On se u potpunosti možže razumjeti samo na arapskom jeziku, na kojem je i bio objavljen. Mi muslimani znamo da se Kur'an, budući da je svet, ne možže prevoditi kao neka druga knjiga a da ne izgubi neššto od svog značenja. Kad sam ga pročitala po prvi put, otprilike u dobi od sedam godina koje je već smatrano za doba razboritosti, priredila se svečanost koju mi zovemo 'Amin svetog Kur'ana', a na koju su bili pozvani članovi obitelji, prijatelji i susjedi. Na središšnjem je dvorišštu našše kuće, gdje mušškarci i žžene sjede odvojeni pregradnim zidom, mullah proučio sure da bi obilježžio moj ulazak u to važžno žživotno doba, a žžene su, sjedeći u svom dijelu dvoriššta, prestale s brbljanjima da bi ga posluššale.

Stigli smo na kraj sure. Sada je slijedila vjerska pouka. Otac me je gledao s blagim osmjehom: "Vrlo dobro, kćeri," rekao je, "a sada mi odgovori na ova pitanja: 'Gdje je Allah?'" Stidljivo sam ponovila dobro naučenu lekciju:"Allah je svugdje."
"Zna li Allah za sve ššto činiš na zemlji?""Da, Allah zna za sve ššto činim na zemlji, i dobro i lošše. On čak poznaje i moje skrivene misli."
"ŠŠto je Allah učinio za tebe?" "Allah je stvorio mene i čitav svijet. On me voli i brine se za mene. U džžennetn će me nagraditi za sva moja dobra djela ili u džžehennemu kazniti za sva lošša."
"Kako možžeš zadobiti ljubav Allaha?" "Ljubav Allaha mogu zadobiti tako ššto ću se potpuno podčiniti Njegovoj volji i izvrššavati Njegove zapovijedi."
"Kako možžešš upoznati Allhovu volju i Njegove zapovijedi?" "Allahovu volju i Njegove zapovijedi mogu upoznati kroz sveti Kur'an i predaju naššeg Poslanika Muhameda a.s. (Nek Allahov mir i blagoslov počivaju na njemu)."
"Vrlo dobro," rekao je otac. "Ima li neššto ššto bi htjela znati. Imaš li pitanja?" "Da, oče. Molim te, reci mi zaššto je islam bolji od ostalih religija?" Upitala sam ga to ne zato ššto sam znala neššto o drugim religijama, već zato ššto sam ga voljela sluššati kako tumači naššu religiju.

Očev je odgovor bio jasan i određen: "Gulshan, žželim da ovo uvijek imašš na umu. Našša religija je iznad svake druge, prije svega zato ššto se Bog proslavio kroz Muhameda. Bilo je i drugih poslanika, ali je Muhamed bio taj koji je čovječanstvu donio posljednju Božžju objavu i poslije njega višše nema potrebe za drugim prorocima. Drugo, Muhamed je Božžji prijatelj. On je uništio sve idole i obratio na islam sve narode koji su se klanjali idolima. Treće, Bog je Muhamedu objavio Kur'an poslije svih drugih svetih knjiga. Kur'an je posljednja Božžja riječ i mi joj se moramo pokoravati. Sva ostala pisma su nepotpuna."

Sluššala sam. Očeve su se riječi urezivale u moj um i moje srce. Ako bi bilo jošš vremena, molila bih ga da mi opet priča o slici koja se nalazila u mojoj sobi: Kako je to ići na hadž u sveti grad Meku, taj magnet prema kojem se okreće svaki musliman kad moli pet puta na dan? I mi to isto radimo u naššem gradu kad mujezin s minareta džžamije uči ezan. Taj zvuk odzvanja ulicama nadglasavajući buku saobraćaja i bazara, te u zoru, u podne, u sumrak i noću ulazi kroz našše zasunom zatvorene prozore pozivajući vjernike na molitvu s prvom objavom u islamu: "La ilaha Hl Allah, Muhamed rasoolullah!" - "Nema drugog Boga osim Allaha: I Muhamed je Njegov Poslanik. "

Otac mi je sve to objasnio. On je bio dva puta na hadžu - jednom sâm i jednom sa svojom žženom, mojom majkom. Dužžnost je svakog muslimana da ode na hadž barem jednom u svom žživotu, a ako je bogat, i višše puta. Odlazak na hadž je peti od pet glavnih stupova islama koji ujedinjuju milijune muslimana u mnogim zemljama i osiguravaju trajnost našše vjere.

"Hoću li i ja ići u Meku, oče?" upitala sam. On se nasmijao i sagnuo da me poljubi u čelo. "Hoćešš, mala Gulshan. Kad budešš starija i možžda..." Nije dovrššio rečenicu, ali sam znala ššto je žželio reći: "Kad našše molitve za tvoje ozdravljenje budu usliššane."

Iz tog sam vremena poučavanja stekla odanost Bogu, vezanost za moju religiju i njene običaje, gorući ponos od činjenice da sam potomak Poslanika Muhameda preko njegova zeta Alije, te razumijevanje dostojanstva mog oca koji nije samo glava našše obitelji već i potomak Poslanika Muhameda, Sayed i Shah. Osim toga, on je i Pir - vjerski vođa i zemljoposjednik s velikim imanjem na selu i udobnom kućom okružženom vrtovima na kraju grada. Počela sam shvaćati zaššto je našša obitelj tako pošštovana, čak i od strane mullaha ili maulvija koji je dolazio od mog oca tražžiti odgovore na vjerska pitanja na koja on sam nije znao odgovoriti.

Gledajući unatrag, sada mogu prepoznati jednu od svrha tih godina zarobljenišštva kada su se moj um i duh otvarali poput pupoljaka ružža u naššem vrtu koji su vrtlari održžavali s puno ljubavi. Moje ime Gulshan na urdu znači "mjesto cvijeća - vrt." Previšše slaba da nosim takvo ime, bila sam na isti način njegovana od svog oca. On nas je sve volio - svoja dva sina, Safdar Snaha i Alim Snaha, te svoje tri kćeri, Anis Bibi, Saminu i mene. Iako sam ga razočarala ššto sam se rodila kao žžensko i ššto sam u dobi od ššest mjeseci oboljela od trbuššnog tifusa i ostala invalid, otac me je volio isto, ako ne i višše od ostale djece. Nije li mu moja majka na smrtnoj postelji ostavila u amanet da se brine o meni? "Preklinjem te, Shahji, za dobro male Gulshan nemoj se ponovo žženiti," rekla je u smrtnom dahu. ŽŽeljela me zašštititi, jer bi maćeha i njena djeca mogli umanjiti miraz kćeri prve žžene i postupati neljubazno s njom ako bi ona bila slabog zdravlja ili neudana.

Otac joj je dao to obećanje prije mnogo godina i održžao je riječ, iako mušškarac, prema Kur'anu, možže imati do četiri žžene ako je dovoljno bogat da svakoj daje jednako. Moj je žživot mirno tekao sve do posjeta Engleskoj u mojoj četrnaestoj godini. Taj je posjet na svoj istančan način sve promijenio pokrećući čitav niz neočekivanih posljedica. Naravno, tada to jošš nisam ni slutila dok sam sa svojim služžavkama, Salimom i Semom, čekala u jednoj hotelskoj sobi u Londonu. Čekali smo na mšišljenje engleskog specijaliste, za kojeg je moj otac čuo dok mi je nastojao pronaći odgovarajuće liječenje u Pakistanu, a koje će jednom zauvijek odrediti moju budućnost.

Kad bih mogla biti izliječena od ove bolesti koja mi je paralizirala lijevu stranu dok sam bila dijete, bila bih slobodna udati se za svog rođaka s kojim sam bila zaručena kad sam imala tri mjeseca, a koji je sada kod kuće u Multanu, u Punjabu, očekivao vijest o mom izliječenju. U suprotnom, zaruke će se morati raskinuti i moja će sramota biti veća nego da sam se udala i potom razvela od mužža.

Začuli smo korake. Salima i Sema su skočile na noge i nervozno popravile svoje duge dupatte u obliku ššala. Salima mi je navukla moju dupattu preko lica. Drhtala sam ispružžena na krevetu, ali ne od hladnoće. Morala sam stiskati zube da bih spriječila cvokotanje. Vrata su se otvorila i uššao je otac u pratnji liječnika.

"Dobro jutro," rekao je prijatan i vrlo uljudan glas. Nisam mogla vidjeti lice tog dr. Davida, ali je njegovo držžanje otkrivalo autoritet i znanje. Snažžnim mi je rukama podigao dugi rukav i opipao mlohavu lijevu ruku, a zatim i usahlu nogu. Nakon jedne minute, liječnik se uspravio i rekao ocu: "Za ovo nema lijeka - samo molitva." Odlučnost u njegovom glasu nije ostavljala mogućnost zabune.
Ležžeći na kauču i prateći razgovor, začula sam Božžje ime iz usta tog stranog, engleskog liječnika i ostala zbunjena. "ŠŠto on možže znati o Bogu?" pitala sam se. Osjetila sam iz njegova ljubazna i suosjećajna nastupa da iako je s jedne strane gasio našše nade u moje iscjeljenje, s druge strane je ipak upućivao na molitvu. Otac ga je ispratio do vrata, a kad se vratio, rekao je: "Bilo je dobro od jednog Engleza da nam kažže da molimo."

Salima mi je skinula dupattu s lica i pomogla mi da se uspravim. "Oče, zar me on ne možže izliječiti?" upitala sam. Nisam mogla spriječiti drhtanje glasa. Oči su mi se ispunile suzama. Otac je pomilovao moju bežživotnu ruku i žžurno rekao: "Sada nam preostaje samo jedan put. Pokucajmo na nebeska vrata! Ići ćemo u Meku, kao ššto smo i namjeravali. Bog će čuti našše molitve i mogli bi se čak vratiti kući sa zahvalama."

Nasmiješšio mi se i ja sam se potrudila da mu uzvratim na isti način. Moja je tuga bila i njegova tuga, ali on nije očajavao. U njegovom je glasu bila neka nova nada. Sigurno ćemo u Božžjem hramu ili na čudotvornom izvoru Zamzenu naći ono ššto su našša srca žželjela. Ostali smo u hotelu jošš nekoliko dana dok je otac organizirao let za Jeddah (zračna luka na koji slijeću hodočasnici za Meku). Nije to učinio ranije, jer je čekao da vidi koji će tretman biti preporučen. Planirao je da ovaj posjet padne upravo prije mjeseca u koji se ide na hodočašće, tako da bi nakon izliječenja mogli otići u Meku izraziti naššu zahvalnost.

Tih dana, dok smo čekali, otac je odlazio posjetiti prijatelje iz pakistanske zajednice ili su oni dolazili vidjeti njega. Po pravilu bi žžene iz tih obitelji trebale posjetiti mene, ali ja sam se sramila zbog svog stanja, a i nisam bila naviknuta sretati strance u kući - tako da ih je malo pokucalo na moja vrata. Tko bi žželio vidjeti usahle udove s pocrnjelom i smežžuranom kožžom koja mlohavo visi i s prstima mlitavim poput žželea? U dobi kad moje vrššnjakinje počinju sanjati o danu kad će odjenuti crvenu svadbenu haljinu sa zlatnim vezom, okititi se nakitom i opremiti dobrim mirazom te otići u mužževu kuću, ja sam se iza vela srama suočavala s usamljeničkom budućnoššću, odsječena od svoje vrste, nepostojeća osoba koja nikada neće biti potpuna, prava žžena.

Bili smo smješšteni na drugom katu hotela u udobnoj sobi pokraj očeve. Soba je imala debeli tepih i kupaonicu. Osim ššto su me njegovale, ručno prale našše rublje, te u smjenama dežžurale nadamnom i brinule se za moje potrebe, Salima i Sema, koje su spavale u mojoj sobi na krevetu na rasklapanje, imale su malo posla. Vrijeme je brzo prolazilo uz knjige, pet namaza te uobičajeni ritual umivanja, odijevanja i objedovanja, za koje uvijek treba višše vremena kad se radi o hendikepiranoj osobi. Ostatak vremena provodila sam sluššajući zabavna čavrljanja svojih služžavki.

One bi se povremeno spušštale u predvorje hotela, ali su bile previše uplaššene da bi same izaššle van. Najveći su dio vremena provodile promatrajući kroz prozor vanjski svijet i izvješštavajući me o onome ššto su vidjele. Njihove su reakcije bile tipične za djevojke iz pakistanskih sela i one su me nasmijavale: "O, kako lijep grad!" (Bila je to Salima)."Tako mnogo ljudi ide gore-dolje i tako je mnogo automobila." Zatim bi se začuo Semin uzvik: "O, žžene su otkrile noge. Zar ih nije stid? Mušškarci i žžene idu zajedno držžeći se za ruke. Ljube se. O, otići će ravno u džžehennem."

Od djetinjstva su nas učili strogim pravilima odijevanja i ponaššanja. Pokrivale smo se kako pristojnost nalažže, od vrata do gležžnja pandžžapskom shalwar-ka-meeze-širokom tunikom i hlačama oko članaka. Oko vrata smo nosile dugi lijepi ššal ili dupattu kojom smo u slučaju potrebe mogle pokriti glavu ili sakriti lice, a po hladnom se vremenu umotati u nju. Kad bi izlazile van, nosile bi buricu, dugi neproziran veo kojim bi se pokrivale od glave do pete ostavljajući naprijed mrežžasti otvor kroz koji smo mogle gledati. Time je svaki razgovor na ulici bio onemogućen, ali i smanjena mogućnost da se vidi i čuje saobraćaj. U vrijeme o kom govorim nikada nismo osporavale pravila koja su upravljala nađšim žživotima, niti smo im se usuđivale suprotstavljati. Zapravo, za nas je veo bio jedini vid zašštite. Mogle smo gledati ljude (iako jedva), a da oni nas nisu mogli vidjeti.

Kad smo vidjele kako se žžene u Londonu sramno pokazuju u mini suknjama koje su dopirale iznad koljena, bilo nam je jasno da je to najnemoralniji grad na svijetu. U naššoj bi zemlji, a pogotovo u naššem gradu, razgovarati s mušškarcem koji ne pripada užžoj obitelj i - pa čak i s mušškom poslugom - bacilo sramotu na nas. Svrha je vela bila, naravno, da se zašštiti ugled obitelji. Ni najmanja mrlja sumnje nije smjela pasti na žžensko dijete iz muslimanske obitelji. Kazne su za nečednost mogle biti straššne.

Tri puta na dan nam je konobar na stoliću za poslužživanje donosio jelo. Od njega bi ga na vratima preuzimale slušškinje. Ponekad je s njim dolazila i sobarica, Engleskinja, ali sam ja zatvarala oči da joj ne vidim noge. Već sam se zasitila hotelske hrane. Otac je svaki dan za nas naručivao piletinu, jer je bila halal, dozvoljeno meso, zaklano na dopuššten način. Svinjetina je bila Aoram, zabranjena. Čak i samo spominjanje imena 'svinja', onečistilo bi našša usta, tako da jošš i danas pod dojmom ranog odgoja umjesto te riječi upotrebljavam pandžapsku riječ barla, što znači 'tuđe'. A i sve su ostale vrste mesa mogle biti pripremane na svinjskoj masti. Uz piletinu smo dobivale povrće i rižžu, a za desert sladoled. Pile smo coca-colu čije smo zalihe imale u sobi. Čeznula sam za kirijem i kebabom, te za breskvama i mangom iz naššeg vrta.

Otac mi je pomogao da ne klonem duhom tako da me je dva-tri puta izveo u kratku ššetnju. Jedanput mi je pokazao hotel s vanjske strane, a nekoliko puta me zajedno s mojim slušškinjama poveo taksijem u obilazak okolice. Objasnio mi je zaššto Englezi nisu kao mi. "Ovo je krššćanska zemlja," rekao je. "Oni vjeruju da je Isus Krist Božžji Sin. Naravno, nisu u pravu jer se Bog nikada nije žženio i prema tome ne možže imati Sina? Pa ipak, i oni su narod iz Knjige kao i mi. Muslimani i krššćani dijele istu Knjigu."

To me zbunilo. Kako su mogli imati istu Knjigu kao i mi, a ipak biti toliko različiti od nas? "Oni su slobodni činiti mnoge stvari koje mi ne možžemo," rekao je. "Oni mogu jesti svinjetinu i piti alkohol. Između mušškarca i žžene nema razlike. ŽŽive zajedno, a da nisu vjenčani; a kad djeca odrastu, ne pošštuju svoje roditelje. Ali oni su dobri, veoma točni i imaju dobra pravila. Kad daju obećanje, držže ga, za razliku od Azijaca." Otac je bio mjerodavan o tome govoriti. Čitavo je vrijeme trgovao sa strancima na izvozu pamuka kojeg je uzgajao u Pakistanu. "Činjenica je da smo po religiji različiti, ali su oni suosjećajan i human narod, spreman priskočiti u pomoć," dodao je na kraju.

Razmiššljala sam o proturječnostima Engleza - ljubazan narod koji žživi u zemlji punoj prekrasnog zelenila kojeg hrane česte kišše i čija Knjiga daje takvu slobodu. Pa ipak, našša Knjiga je bila povezana s njihovom. Gdje je bio ključ tih razlika? To je bilo preduboko pitanje za jednu četrnaestgodiššnjakinju te sam ga izbacila iz uma i prepustila se razmiššljanju o hadžu na koji smo se spremali. Bilo je to mnogo godina prije nego je doššlo novo pojaššnjenje, a kad se ono dogodilo, nisam mogla tek tako prijeći preko njega.

HADŽŽ

Lijep je bijeli zrakoplov kompanije Pakistan International Airwaysa izgledao poput ptice na pisti zračne luke. Kad su me podigli iz kolica na stepenice za ukrcavanje, osjetila sam olakššanje ššto napušštam Englesku. Ovim je posjetom bilo postignuto okončanje našše neizvjesnosti. Sada je ostala samo jedna nada prema kojoj smo hitali velikom brzinom. Okupano u brilijantnoj svjetlosti, u mojim je snovima ležžalo mjesto koje mi je istovremeno bilo nepoznato, a ipak tako dobro poznato - sveti grad Meka koji svaki musliman žželi vidjeti barem jednom u svom žživotu.

Putovali smo u prvoj klasi i ja sam ponovo sjedila između svojih slušškinja, Seme koja je služžila kao oslonac mojoj lijevoj, oduzetoj strani tijela i Salime koja je bila spremna donijeti mi sve ššto mi je potrebno. Otac je zauzeo dva sjediššta ispred nas odakle mi je nastavio davati objaššnjenja o letu: "Sada letimo 9000 metara iznad zemlje," rekao mi je kad se avion prestao dizati.

Pogledala sam kroz prozor i ostala bez daha. Letjeli smo kroz blistavu svjetlost, a ispod nas su lebdjeli nježžni, pamučni oblaci nalik na materijal za punjenje blazine za mladu. I Salima i Sema su pogledale kroz prozor i priguššeno uzviknule: "Pogledaj koliko žželjeza leti kroz zrak," čudile su se na mješšavini pandžapskog i urdu jezika "začinjenog" jakim jhang naglaskom. Priguššila sam osmijeh - one su bile djevojke sa sela i za njih je to bio veliki dožživljaj. Iznenada je avion počeo propadati i obuzeo me strah. Otac mi je objasnio da smo uššli u bezračni prostor. "Ne bojte se, sve je u redu," umirio nas je.

U avionu je bilo jošš hodočasnika. Znala sam da i oni, poput nas, u prtljazi nose bijele ihrami haljine koje svaki hodočasnik mora nositi na hadžžu. Otac me jednom odveo da vidim film o hadžžu. Bio je to film za vjernike koji su namjeravali ići u Meku, u mjesecu hadžža, i u njemu su u divnim bojama bili prikazani svi običaji. Bila sam poučena o povijesti rođenja našše vjere u arapskim pustinjama. Krajolik u kom su se odvijali ovi događaji bio mi je poznat kao i dragi okolišš našše kuće i naššega vrta.

Domaćica u zelenoj odori, s prividnom dupattom ispod brade, donijela je jelo, ali sam ga jedva dotakla. Salima je bacila pogled na tek dotaknuto jelo i blago rekla: "Bibiji, zar nećete jesti da održžite snagu?" Odmahnula sam glavom: "Nisam gladna." U stvari, osjećala sam mučninu, djelomično zbog propadanja zrakoplova, a djelomično zbog uzbuđenja od onoga ššto me čekalo. Niššta joj nisam rekla o svojim pravim osjećajima. Kako bih mogla sa slušškinjom pričati o nadama i strahovima koji su lebdjeli u mojoj glavi kao oblaci na nebu?

U Abu Dabiju smo presjeli u drugi zrakoplov gdje su nam se pridružžili hodočasnici iz dalekih krajeva. Sa zanimanjem sam proučavala njihovu noššnju pokuššavajući otkriti odakle dolaze. Moja je učiteljica Razija dobro obavila svoj posao. Bila sam u stanju prepoznati ljude iz Irana, Nigerije, Kine, Indonezije, Egipta... Izgledalo je kao da se čitav svijet kreće prema Meki. U zvučniku se začulo pucketanje. Na dva nas je jezika, na arapskom i engleskom, domaćica zrakoplova obavijestila da se približžavamo Jeddahu i da uskoro slijećemo. Upalio se signal. "Moramo se vezati," rekao je otac.

To smo i učinili. Salima mi je pomogla da se vežžem, a otac je pregledao da se uvjeri da je to napravljeno kako treba. Kroz prozor sam mogla vidjeti pustinju sa sivosmeđim dinama koje su se, gonjene ošštrim vrućim vjetrovima, oblikovale u polumjesece. Mogla sam vidjeti i planine na obzoru, kilometrima udaljene, a potom i veliki grad koji se prostirao pod nama s visokim zgradama i mnošštvom ulica. Mogla sam vidjeti i drveće i zelene parkove. "Gledaj kako je voda izmijenila pustinju. A tek je prije nekoliko godina doveden cjevovod od Wadi - Fatime," rekao je otac. Klimnula sam glavom. Na satovima sam naučila da je nafta poboljššala uvjete žživota naroda koji je nekada bio siromšašan i zaostao - ratari su žživjeli u kućama od blata, a stočari pod nomadskim ššatorima- i koji kiššu godinama nije viđao.

Zrakoplov je sletio. U zračnoj luci nas je čekao očev stari prijatelj ššeik sa svojim velikim šševroletom. Taj je ššeik imao osam žžena i osamnaestero djece, i svi su žživjeli u njegovoj velikoj vili. Od osamnaestero djece, trinaest su bile kćeri, a pet sinovi. Vjerujem da je imao jošš djece koji su bili ožženjeni ili su studirali u inozemstvu. Imao je vlastitu buššotinu nafte, te su zahvaljujući njoj žživjeli luksuzno. Uz to je bio i zemljoposjednik i uzgajao je goveda, deve, ovce i koze. Tijekom nekoliko narednih dana dok smo bili ššeikovi gosti, imala sam priliku vidjeti kako funkcionira ta velika obitelj.

ŠŠeik me upoznao sa svim svojim žženama - Fatimom, Zorom, Rabijom, Rukijom i ostalima. "Nemam miljenica," rekao je ššeik. "Za mene su sve moje žžene jednake." Znam zaššto je to rekao, zato ššto prema Kur'anu mušškarac možže imati višše žžena, ali ih sve mora tretirati jednako. Naravno, Božžji Poslanik je imao višše žžena, ali po onome ššto mi je rečeno, za obične je ljude gotovo nemoguće slijediti njegova uputstva o nepristranosti. Zbog toga našše drušštvo nije poticalo viššežženstvo. Pa ipak, činilo se da ono cvjeta i da se svi dobro slažžu.

ŽŽena po imenu Bilquis, prevoditeljica, upoznala me sa ššeikovim kćerima, od kojih je najstarija, po mojoj ocjeni, imala oko osamnaest godina. Natrpale su se u gostinjsku sobu za žžene gdje sam bila smješštena sa svojim slušškinjama i tražžile me da im pričam o Pakistanu. "Imate li tamo ulice? A gradove? ŠŠto jedete? Koje povrće uzgajate? Imate li šškole za djevojke? Nosite li takvu odjeću čitavo vrijeme?" Odgovarala sam kako sam najbolje znala i bila sam zadovoljna kad su rekle da žžele ići u Pakistan da ga vide. Poslije sam ja njih ispitivala o njihovom žživotu. "Kako žživite ovdje? ŠŠto radite po čitav dan?" "Gotovo niššta," bio je kratak odgovor.

ŠŠeik je držžao svoje žžene i kćeri kod kuće. Izgleda da su se kćeri, koje su bile dobro obrazovane, samo zabavljale. Provodile su vrijeme u čavrljanju, gledanju televizije i čitanju lake literature na engleskom i arapskom. Pa ipak, činilo se da su dovoljno sretne i da su sve njihove žželje ispunjene. Ako su žželjele ići u kupovinu, Bilquis je iššla s njima i plaćala račune dok su one kupovale ššto god su htjele.

ŠŠto se tiče ššeikovih žžena, osim odlazaka u kupovinu (u smjenama) ili posjeta bolnicama s Bilquis kada su se umotavale u crne burke, ili one duge do zemlje, ili turske prorezane u struku, činilo se da je njihov glavni cilj bio udovoljavati ššeiku. Sjedile su prekrižženih nogu na jastucima i nosile kaftane izvezene zlatom i srebrom. Iako su se dužž zidova u prostranoj, mramorom popločenoj sobi nalazile sofe, one su višše voljele sjediti na podu. Ponekad bi se odijevale u zapadnjačkom stilu u moderne i pomno izrađene haljine naručene iz Engleske ili Amerike i stavljale na se skupocjen nakit. Zrak je bio težžak od mirisa koji je posluga obilno rasprššavala.

Navečer, prije spavanja, mogla sam nekoliko minuta biti s ocem u salonu i razmijeniti s njim dojmove. Po očevom mšišljenju, ššeik je imao 65 godina, ali je njegova glatka i neizborana kožža skrivala godine. Bio je spoj starih i novih običaja. Naročito je volio drušštveni žživot i drušštvo mušškaraca, koje je raskoššno ugoššćivao kod kuće. Užživao je puššiti, piti crni čaj i sluššati arapsku glazbu koja je preko zvučnika dopirala u svaku sobu, tako da su svi s njim mogli dijeliti taj užžitak. Saznala sam da je to tipično arapski običaj. Sve udobnosti kuće morale su biti podijeljene s gostima, htjeli to oni ili ne. Tako sam morala sluššati arapsku glazbu iako je nisam razumjela.

Bilo je veoma zanimljivo tijekom obroka kad su članovima obitelji koji su sjedili odvojeno, u mušškoj i žženskoj blagovaoni, dijelili janje koje su cijelo ispekli. Oni koji su tu jeli skidali su cipele prije nego su stali na ššarene perzijske tepihe. Jeli su oslonjeni na debele jastuke, poredane u krug. Na sredinu stola se stavljao veliki pladanj sa začinjenom rižžom i jošš vrućom janjetinom, a oko njega su bile poredane posude s plavim patlidžžanom, rižžom, salatom i tankim krišškama kruha, kremom od jaja i mlijeka i halvom. Svi su jeli desnom rukom praveći loptice od rižže i stavljajući ih u usta, otkidajući pritom komadiće kruha.

Ja sam jela u svojoj sobi. Nisam mogla istovremeno održžavati ravnotežžu na jastucima i jesti pred toliko znatižželjnih pogleda. ŠŠeik je bio veoma ljubazan i dozvolio mi da učinim kako žželim. Moja je soba bila vrlo udobna, s prelijepim tepihom, nekoliko pitara sa cvijećem, zasjenjenim okruglim prozorom, velikim ogledalom i kupaonicom s modernim zahodom. Arapi gostoprimstvo shvaćaju veoma ozbiljno. To potječe iz sjećanja na plemenske borbe za opstanak u okrutnoj pustinji, kad je žživot ovisio o utočišštu pružženom od strane nomada. Priča se da je u stara vremena pustinjski ššeik primio gosta i gostio ga tri dana prije nego ga je pitao kako se zove i ššto ga tu dovodi. I našš je ššeik držžao tu tradiciju te nam je na raspolaganje stavio sve udobnosti svoje kuće uključujući auto i vozača za čitavo vrijeme naššeg boravka. Zahvaljujući tome, mogli smo vidjeti neššto od prelijepog grada Jeddaha.

Otac je sjedio naprijed, pored ššofera Oazija odjevenog u bijelu odoru, dok sam ja virila kroz zavjese na prozorima da bih vidjela grad. Grad je bio pun hodočasnika koji su stizali brodovima u luku ili zrakoplovima u novu zračnu luku. Vozač Oazi nam je ukazao na mnoge suprotnosti između starog i novog grada - na poslovne deseterokatnice u Ulici kralja Abd-al-Aziza gdje natovareni magarci guraju veliki američki automobil. Vidjeli smo suq, uličnu tržžnicu gdje se moglo kupiti sve od kave do tepiha, čak i sveta voda donesena iz Meke, i gdje su se nalazile magaze u kojima se prodavala roba sa zapada. Posjetili smo i stari grad s predivnim visokim ali troššnim trgovačkim kućama ukraššenim reššetkastim balkonima, s kojih su žžene iz harema običavale gledati na ulični žživot bez rizika da budu viđene odozdo. Veliku suprotnost tome činila su nova jeftina stambena naselja u predgrađima. "Dok nije bilo nafte, bilo je siromašštva i drugih problema," rekao je iznenada Oazi, "ali sada kad imamo naftu, dobro se hranimo i djeca mogu ići u šškolu." Zaustavili smo se na jednom mjestu da vidimo kako se crpi nafta. Miris nafte mi nije bio prijatan.

Kako je šŠeik inzistirao da uzmemo njegov automobil i vozača, napustili smo ššeikovu kuću u udobnosti i stilu i krenuli prema Meki. Otac mu je zahvalio kratkim govorom; "Iskazali ste nam duboku plemenitost i prijateljstvo olakššavajući nam ovo putovanje." ŠŠeik bi to učinio za svakog posjetitelja, ali znala sam da je to za nas učinio s posebnim zadovoljstvom budući da je bio stari obiteljski prijatelj, a i očev poslovni partner zainteresiran za kupnju dobre pasmine ovaca i koza, po kojima je našše područje bilo poznato.

Prema Meki smo krenuli vrlo rano nakon namaza jer smo žželjeli na putu sve na miru razgledati. Novi autoput sa četiri trake bio je veoma dobar. Kolone taksija, kamiona i autobusa brzo su se kretale prevozeći brojne hodočasnike u Meku, udaljenu 70 kilometara. Bilo je mnogo i onih koji su iššli pješške, hrabro stupajući naprijed spremni svladati tu ravnicu koja će uskoro kad se digne sunce postati užžarena. Činili su to ne zato ššto su bili siromaššni, već zato ššto su se htjeli prisjetiti Ibrahimovog putovanja kad je tražžio utočište za Hagaru i Ismaila. Iako to ne bih priznala, bilo mi je gotovo drago ššto sam invalid, te tako nisam morala pješšačiti tim užžarenim kotlom po vrelom suncu. Znala sam da ta moja pomisao nije u duhu hadžža koji se sastoji od žžrtve i potčinjavanja, te stoga nisam nšišta rekla.

Vozač Oazi nam je skrenuo pažžnju na zdence dužž ceste i stupove s rasvjetom koji su osvjetljavali put hodočasnicima: "Sve je ovo napravio kralj. On osobno svake godine dolazi sa svojim ministrima i prinčevima da otvori hodočšašće. Zahvaljujući njemu, doššlo je do mnogih poboljššanja u svetim mjestima."

Dvadesetpet kilometara od grada naiššli smo na znakove koji su nas upozoravali: "Zabranjena zona. Pristup dopuššten samo muslimanima." Vojnici naoružžani pušškama stajali su na ulaznim točkama i pregledavali propusnice. Nakon ššto mu je našš vozač neššto rekao, bilo nam je dopuššteno nastaviti put. Napredovali smo veoma sporo penjući se uz brdo cestom koja je bila usječena između stijena i mičući se kroz mase vjernika u bijelim haljinama koji su slijedili Ibrahimov put, nakon ššto je Sara otjerala svoju ropkinju i njena sina. Ušši su nam se ispunjavale zvukom ilahija, stihovima svetog Kur'ana i objavom: "Nema drugog Boga osim Allaha. Muhamed je Božžji Poslanik."

Kad smo obiššli brdo, ispred nas je izbio sveti grad, bijel i blješštav na već vrelom jutarnjem suncu. Vozač je zaustavio automobil i s našših se usana omakao hodočasnički uzvik: "Labbavka Allahumma Labbavka! Evo me, Tvoj sam sluga. O Allahu! Evo me, Tvoj sam sluga! Evo me, Tvoj sam sluga! Nitko nije ravan Tebi! Evo me, Tvoj sam sluga! Tebi pripada slava, bogatstvo i vrhovna vlast. Nitko nije ravan Tebi." "Muhamedov grad," rekao je otac. "Zamisli samo! Poslanik Muhamed je propovijedao na ovim ulicama." Svladao me čudesan osjećaj mira. Nestale su sve brige za budućnost. Osjetila sam se združženom sa svim tim hodočasnicima u potrazi za silom koju nisam mogla vidjeti, a koja je bila vječna i tajanstvena, poput sedam brežžuljaka koji su okružživali grad.

VODA ŽŽIVOTA

Hadži-kamp ili hodočasničko odmarališšte nalazilo se nedaleko džžamije Haram. Vodič Abdulah, kojeg je naš prijatelj ššeik naššao za nas, dočekao nas je na ulazu. On i moj otac su se rukovali i zagrlili. "Alhan Wa salan (Dobrodoššli )," rekao je Abdulah."I vi," rekao je otac, prihvaćajući s lakoćom ovog Arapina kao brata, kao sebi ravnog, ššto je i bilo obilježžje hadžža."Molim vas, uđite! Dobrodoššli u ime Allaha," rekao je Abdulah. "Primio sam pismo njegove Ekselencije, ššeika. Rezervirao sam sobe za vas..."

Potom je slijedio razgovor o žžrtvenim janjcima. Otac je naručio po dva za svakog od nas, čak i za slušškinje, ššto je ukupno bilo osmero janjadi. Mojim su tijelom prostrujali lagani trnci radosti. Svetkovina žžrtve (Eid al Adha) u čast pristanka praoca Ibrahima da žžrtvuje svoga sina Ismaila, bila je vrhunac hodočaššća. Krvlju tako velikog broja janjadi otac će osigurati da našše molitve imaju poseban učinak.

Našše su sobe bile u istom redu i na istom katu. Imali smo dvije sobe s kupaonicama, veoma jednostavno namješštene, sa charpaima za spavanje. Sa čežžnjom sam pomislila na moju pamukom punjenu blazinu kod kuće. Madrac od konjske dlake na reššetkastoj mrežži nije bašš bio pogodan za odmor, posebno zato ššto je moja oduzeta lijeva strana otežžavala okretanje na njemu. Ipak, to je sve bilo sastavni dio odlaska na hodočaššće. Stotine tisuća ljudi će čitav mjesec dana biti nagurani u Meki i okolnim mjestima stiskajući se u hotelima i svratišštima ili kampirajući na otvorenom. U tome je bilo malo udobnosti i razmetljivog isticanja blagostanja. Otac mi je pojasnio da bi se svrha hodočaššća izgubila ako bi se netko požžalio, bio arogantan ili ponosan, ili ako bi se naljutio zbog vrućine i tešških uvjeta.

Ventilator na stropu našše sobe rastjerivao je vruć, težžak zrak u uzaludnoj potrazi za svježžinom. Na prozoru su bile navučene zelenkaste zavjese da bi šštitile od sunca, što nam je davalo osjećaj kao da se nalazimo u akvariju. Tu su bile i metalne žšaluzine kroz koje sam mogla vidjeti udaljene obrise minareta Velike džžamije, koji su se poput prsta dizali prema nebu. Odmarajući se na svom charpaiu, sluššala sam neprekidni ššum ravnih kožžnih sandala koje su nosili hodočasnici. Njihovi su glasovi dopirali do nas u zbrci stranih jezika. U tom se spletu zvukova isticalo hipnotičko pjevanje stihova iz Kur'ana i riječi Allahu Akbar - 'Allah je najveći.' Obuzelo me je ushićenje. Bilo je dobro biti ovdje, dovoljno da se od toga žživi ostatak žživota. I moje su slušškinje imale isti osjećaj.

"Kako smo sretne što smo tvoje slušškinje i ššto možžemo biti na hadžžu," rekla je Salima dok mi je sa Semom pomagala da se po drugi put tog dana istušširam. To je za njih bila posebna sreća jer je šširom svijeta bilo mnogo pobožžnih ljudi koji su žželjeli biti ovdje, ali nisu imali vremena ili sredstava da to učine. Hadžž je mogao trajati i čitavih mjesec dana ako bi se posjetila sva sveta mjesta.

Otac je sreo neke od svojih prijatelja trgovaca iz Lahorea, Ravvalpindija, Peshawara i Karachija, ali ovaj put se iznimno njihov razgovor nije vrtio oko cijena pamuka i pšešnice. Ne! Ovdje su bile odbačene svjetovne stvari i sve prednosti po rođenju, nacionalnoj pripadnosti, dostignućima, poslu i statusu. U prostranoj blagovaoni u hadži-kampu sluge su sjedale da jedu zajedno sa svojim gospodarima. Ihrami, hodočasnička haljina, pokrivala je sve razlike. Mušškarci su nosili jednu jednostavnu pamučnu plahtu omotanu oko donjeg dijela tijela i drugu oko ramena. Sve su žžene nosile duge bijele skromne haljine i bijele čarape, i hodale su s pokrivalom na glavi, ali otkrivena lica. Svi koji idu stazama Poslanika imaju istu vrijednost u očima Božžjim. S izrazom duboke ozbiljnosti, otac mi je rekao: "Kad odjeneš ihrami, napušštaš svoj stari žživot i ulaziš u novi. Na neki način, to je našš mrtvački plaššt. Ako umreš u ovoj haljini, otići ćeš ravno u džžennet"

Dok je iššao na molitvu u džžamiju, otac je na ulici sreo jednog starog šškolskog prijatelja: "Attaullah je ovdje. On je pravi musliman - daje u Pakistanu milostinju siromaššnima i veoma je religiozan. Ovo je njegov treći posjet." Davanje dijela prihoda za pomoć siromaššnima, poznato kao zekat ili davanje milostinje, treći je stup islama. Četvrti stup je savm - post od zore do zalaska sunca tijekom devetog mjeseca mjesečevog kalendara, mjeseca Ramazana. Nakon posta se daje zekat ili porez za pomoć siromaššnima.
"I ti si, oče, religiozan," pomislila sam, "i ti daješš milostinju i ovo je tvoje treće hodočaššće. A tko me je drugi, ako ne ti, naučio moliti."

Zagledala sam mu se u čelo na kojem se jasno vidjelo udubljenje, zvano mihrab, po svetom luku udubljenja koje je u svakoj džžamiji okrenuto prema Meki. To je udubljenje nastalo od neprestana dodirivanja poda čelom za vrijeme namaza. Po tome se prepoznaje čovjek koji klanja - a klanjanje je drugi stup islama. Ostatak tog dana nisam izlazila, ostala sam u sobi koristeći vrijeme za molitvu, čitanje svetog Kur'ana i pripremu za sutraššnji posjet Ka'bi, koji će biti naporan zbog vrućine i metežža. Salima i Sema su donijele hranu u moju sobu i ostale sa mnom. "Ima tako mnogo ljudi, a ipak je tako mirno," rekla je Salima tijekom večere. Ulice su bile pretrpane hodočasnicima, a ipak je vladao mir. Nije bilo lude strke. Ovo je mjesto bilo raj - ispunjenje svih žželja.

Kad se u sumrak s minareta džžamije oglasio mujezin, svi su se u Meki zaustavili na mjestu i okrenuli se prema Ka'bi, tom moćnom simbolu jedinstva milijuna muslimana u svim dijelovima svijeta. Stajali su uspravno, ruku otvorenih uz obje strane lica i molili: "Bog je najveći." Potom su spustili ruke i položžili desnu ššaku na lijevu ruku, žžene iznad struka, a mušškarci ispod: "Tebi pripada sva slava, Allahu! Budi slavljen! Blagoslovljeno nek' je Tvoje Ime i uzviššena Tvoja veličanstvenost! Nitko osim Tebe nije dostojan obožžavanja."

Zatim su slijedile jošš neke sure, Fatiha, stihovi iz Kur'ana, a potom su se vjernici, izgovarajući 'Allahu Akbar', prignuli naprijed naslanjajući ruke na koljena: "Kako je uzviššen moj Gospodar, Veličanstveni." Potom su se ponovo uspravili pušštajući ruke niz bokove: "Allah sluša onoga koji ga hvali. Slava Tebi Gospodaru naš." A zatim su se, izgovarajući 'Allahu Akbar', spustili na zemlju klanjajući se ničice: "Nek' je sva slava mom Gospodaru; Najuzviššenijem!" I tako tri puta. Potom su se pridigli i sjeli na pete: "O Allahu, oprosti mi i budi milostiv prema meni." I ponovo su se spustili i klanjali ničice. Time se završšavao puni rakat iza kojeg je slijedilo ponavljanje nekih pokreta i sura. Kako sam bila invalid, obavila sam taj sveti obred sjedeći uz pomoć slušškinja na postelji na kojoj je luk ili mihrab bio okrenut prema Ka'bi.

Je li ovo samo tajanstveni san iz kog ću se probuditi u svojoj sobi kod kuće ili uistinu klanjam namaz ovdje u središštu svijeta? Iznenada sam od uzbuđenja počela drhtati."O, Božže,  dovoljno mi je ššto sam ovdje, čak ako i ne mogu hodati." Vidjeti vlastitim očima Božžju kuću koju je podigao Ibrahim, dar je od kojeg se možže žživjeti do kraja žživota."Istina je, žživjela si četrnaest godina nepokretna," rekla sam sama sebi, "ali ovdje, gdje je vjera najjača, gdje je ujedinjeno toliko molitava, Bog će čuti molitve tvoje obitelji i Muhamed će od Njega zatražžiti da te ozdravi."

Kad sam mislila na Boga, u svojoj glavi nisam mogla stvoriti nikakvu sliku o Njemu. Kako netko mo-že stvoriti sliku o tom Vječnom biću? Usprkos tome ššto se u svetom Kur'anu naziva s višše od devedeset i devet imena, On se ne možže spoznati. Učili su me da se ne možže usporediti ni s čim ššto je ljudsko. Ali s mojih usana potekošše stihovi ljubljene Fatihe:"Samo Tebe obožžavamo i samo od Tebe tražžimo pomoći, Uputi nas na pravi put, na put onih dobrih Tvojih stvorova, koje si obasuo neiscrpnim obiljem i blagodatima Svojim... "

Za muslimana je žživot cesta i svaki se pojedinac između rođenja i smrti, između postanka i suda, nalazi negdje na toj cesti. Krenula sam na jedno hodočaššće koje će, iako mu nisam mogla predvidjeti kraj, trajati do kraja mog žživota.

Sljedećeg jutra smo svi ustali prije sabaha i poslije namaza i doručka krenuli prema Ka'bi. Otac je sredio da me nose u invalidskim kolicima, dok su moje slušškinje hodale pored mene, a otac naprijed. Mnogo je bolesnih i starih ljudi bilo noššeno na taj način. Sjedeći poduprta jastucima, užživala sam u sceni koja je bila punaž živosti i u kojoj su tisuće mušškaraca i žžena svih uzrasta i narodnosti hrlili zajedno prema kući Božžjoj. Nikada prije nisam vidjela tako mnogo ljudi na jednom mjestu, tako usredotočenih na jedan cilj, čak ni u Lahoreu ili u Rawalpindiju kad me otac tamo vozio autom, pa čak ni u Londonu. Ljudi su poput valova iššli naprijed prema istom cilju, prema istom kraju, učeći u hodu sure ili u ritmu izgovarajući pjevne retke iz Kur'ana.

Masivni vanjski zidovi s vratima okružživali su staru džžamiju Harani. Prije ulaska u džžamiju morali smo se podvrći sigurnosnoj kontroli koju su na vratima obavljali mušškarci i žžene. Otac me je već ranije upozorio na to: "Priča se da su neki nevjernici u višše navrata pokuššali ući u našša svetiššta s namjerom da ih ošštete i oskvrne." "Oče, ššto je poslije s njima bilo?" upitala sam uplaššeno. "Nadam se da su ih strijeljali!" rekao je. Zadrhtala sam pri pomisli na tu kaznu, ali sam ipak smatrala da su je zaslužžili zbog uvrede koju su nanijeli svetom mjestu.

Uššli smo u veliku arenu iznad koje su se dizali minareti. U sredini se nalazila džžamija započeta u 18. stoljeću, a sada uveliko prošširena da možže primiti tisuće vjernika. Našša je grupa preššla preko tepiha sa cipelama u rukama, koje smo potom ostavili u garderobi. Zatim smo proššli kroz vrata i uššli u unutrašnje dvoriššte. Naššli smo se na ogromnom otvorenom prostoru usred kojeg se nalazilo granitno zdanje u obliku kocke, poznato kao Ka'ba, kuća Božžja, pokrivena crnim brokatom na kojem su zlatnim slovima izvezena sva imena Božžja. Čitav otvoreni prostor bijelio se od tisuća, tisuća i tisuća ljudi čija su lica bila okrenuta prema Ka'bi. Oko Ka'be su vjernici hodali ili trčali u pravcu suprotnom od kazaljke na satu.

Mramorne su staze u sredini blješštale. Krenuli smo jednom od tih staza i stigli do kruga gdje su me, prije nego nas je ponijela jureća masa ljudi, posjeli na drveni palki- nosiljku koju su nosila četiri snažžna čovjeka. Tri puta smo optrčali oko Ka'be, a četiri puta ophodali. Poskakivala sam na nosiljci kao malo pjene na vrhu vala. Svaki put kad smo obilazili oko ugla Crnog kamena okrenutog prema sjeveroistoku, kojeg je tu postavio Muhamed svojim rukama, podizali smo ruke i uzvikivali: "Allahu Akbar - Allah je najveći!" Bila je to vrtoglava trka i sa zabrinutoššću sam gledala u oca, ali on kao da nije bio svjestan ni vrućine, ni gužžve, ni neudobnosti. Biti ovdje, bilo je sve ššto je on žželio.

Tijekom naššeg posljednjeg obilažženja, naššli smo se pred Crnim kamenom. Sjećam se da su mi rekli da je ovaj kamen Bog bacio Ademu. Taknut od Boga, Adema i Muhameda, on je bio snažžan simbol našše vjere. Nosači su nas pogurali naprijed i spustili moju nosiljku - patki. Potom su mi pomogli da se nagnem naprijed da bih poljubila Crni kamen optočen srebrom i miomirisom. Zatvorivšši oči, osjećala sam se kao da sam u dodiru s Poslanikom. Ovaj Kamen uopće nije nalikovao kamenu. Bio je topao pod mojim usnama. Oko sebe sam osjećala mir.

"Molim te, izliječi me! Izliječi sve ove bolesne ljude!" rekla sam. Ali niššta se nije dogodilo. Salima i Sema su me podigle, te smo krenuli dalje. Da bih izbjegla očev uznemireni pogled, držžala sam glavu spušštenu. Potom smo se uputili na Ibrahimovo mjesto molitve gdje smo se pomolili za ispunjenje našše najveće žželje. "Molim te, izliječi me," molila sam. Sljedeći se obred sastojao od trčanja između Safe i Marve, dva brežžuljka unutar Velike džžamije udaljena jedan od drugoga oko 800 metara. Priča se da su Hagara i Ismail zakopani ispod ovih brežžuljaka.

"Ovo je velika igra," pomislila sam, ali nisam niššta rekla. Ne bi bilo umjesno smijati se tome, obzirom da su svi ostali to uzimali s puno ozbiljnosti. Ponovo su me vratili u invalidska kolica da bi sedam puta proššli mramornim stazama između Safe i Marve sjećajući se tako puta kojim je proššla Hagara tražžeći vodu za sina Ismaila, nakon ššto su bili otjerani. Tradicija govori da je Bog učinio da nedaleko odatle poteče izvor Vode žživota - Abb-a-Zamzen. Ljudi su kupovali tu vodu i pili je iz metalnih ššalica. Otac se pobrinuo da se i mi napijemo te vode, a uz to kupio je i čitav mijeh koji je trebalo isporučiti u hadži-kamp. Jedan dio se trebao ponijeti u Pakistan, a ostatak je bio za mene, da se u njoj kupam.

Ovi su rituali uzeli najveći dio dana, tako da nismo mogli ni jesti ni odmoriti se. Nakon toga smo se u išščekivanju sljedećeg obreda vratili u hađži-kamp. Radilo se o pješšačenju do Arafata, mjesta udaljenog oko jedanaest kilometara od Meke gdje je, kako kažžu muslimani, Bog kuššao Ibrahima tražžeći od njega da žžrtvuje svoga prvorođenca - Ismaila. Kad je Bog vidio lbrahimovu posluššnost, spriječio je tu žžrtvu i pribavio zamjenu: ovna zapletenog u grm. Mislim da smo na putu za Arafat i nazad posjetili Minu da bacimo kamenje na tri stupa koji su predstavljali šejtane, koji su pokuššali odvratiti Ibrahima da žžrtvuje sina. Dok smo bacali kamenje ili cipele na te ružžne stupove, svi smo im se izrugivali. "Baciti cipelu" je predstavljalo veliku uvredu.

Zatim smo se uputili na mjesto žžrtvovanja, sasvim blizu grada, i stali u red da bi doššli do mesara koji je pripremio našše žžrtvene janjce. Držžao je nožž u jednoj ruci, a janje u drugoj. Stavila sam ruku na nožž, nakon čega je mesar zaklao žživotinju. Krv je ššiknula iz janjetova vrata u korito, a ono se trzalo i treslo pokuššavajući pobjeći. Niššta nisam osjećala prema tom janjetu -njegova je smrt bila ispunjenje zapovijedi - prinoššenje žžrtve. Potom je stigao drugi mesar, uzeo janje i oderao mu kožžu. Nismo mogli prisustvovati klanju svih našših janjaca jer su redovi bili dugi, ali je sve bilo dobro napravljeno. Našši su janjci bili izbrojani i kasnije će biti prineseni kao žžrtva. Gledali smo kako drugi ljudi dolaze na našše mjesto da bi prinijeli svoje janjce, koze ili deve.

"Najvišše ššest ljudi možže zajednički prinijeti na žžrtvu jednu devu," rekao je otac. Bilo mu je drago što nismo morali prisustvovati klanju deve. Znala sam ššto će biti sa svim tim mesom. Otac mi je rekao: "Neššto će se dati siromasima- oni na hadžžu jedu dobro. Jedan dio ćemo mi pojesti u hađđi-kampu, a veliki će dio biti spaljen. Na ovakvoj se vrućini ne možže održžati.�

Hodočasnici su ostajali u Mini tri dana, a drugog dana boravka su odijevali uobičajenu odjeću donoseći tako blješštavim bojama narodnih noššnji žživost na praššnjave i vrele ulice. Mušškarci su ili obrijali ili potpuno oššiššali glavu, a žžene su skratile kosu za najmanje dva centimetra. Svi su jedni drugima požželjeli "Sretan hadž". To su bili dani kad se slavilo sa starim i novim prijateljima. Bilo je to isto tako i vrijeme nadilažženja razlika kao i pomirbe. "Svijet bi bio sretno mjesto kad bismo zadržžali duh hadžža čitavog svojeg žživota," rekao je otac.

Zbog moje bolesti ipak nismo ostali u Mini, već smo se vratili u hađđi-kamp. Ubrzo nakon naššeg povratka, uz Seminu sam pomoć sjela na tronožžac u dubokoj kadi izgovarajući sure, dok me Salima plastičnim lavorom polijevala vodom iz Zamzena. U tom sam trenutku uistinu vjerovala da ću biti izliječena i da će paraliza nestati. Ali niššta se nije dogodilo. Moje je tijelo još uvijek bilo tešško poput olova, a mom srcu je bilo još težže kad su me slušškinje podigle da me obriššu i odjenu. Nedugo zatim je otac, koji je čekao u susjednoj sobi nadajući se da će me vidjeti na vratima na nogama, uššao da me vidi: "Danas nije bila Allahova volja. Ali ne ćemo odustati. Bog je najveći," rekao je i u tiššini izaššao.

Nakon ovih obreda mnoge će se hadžžije vratiti svojim kućama i bit će pošštovani u svojim zemljama. Neki će čak ispred svog imena ili u natpis na radnji staviti titulu "hadžžija " da bi pokazali da su poššteni. "Volio bih da mogu vjerovati da su svi takvi," rekao je otac uz jedva primjetan osmijeh. Mnogi su hodočasnici poput nas krenuli u Medinu, drugi grad po važžnosti za muslimane, udaljen četiri stotine kilometara od Meke, gdje je Muhamed žživio deset godina nakon ššto se preselio iz Meke i gdje je 622. godine ustanovio islam, čime započinje muslimansko doba. Tu je prožživio posljednje godine svoga žživota i mi smo namjeravali posjetiti njegov mauzolej. Mnoge su se priče, koje su me ganule dok sam jošš bila dijete, vrtjele oko ovoga grada.

Džžamija u Madniju je veličanstvena. Hodali smo po debelim, prelijepim tepisima i odali počast na Muhamedovom mezaru koji je bio prekriven tepisima i okružžen staklom. Ljudi su obilazili oko mezara i kroz staklo slali poljupce. Ubacivali su novac i kitice cvijeća koje je počasna garda skupljala i njima ukraššavala mezar. Hodočasnici su sjedili u dvorišštu i pjevali vjerske pjesme. Kako je otac bio Pir, pitao je bi li se ja mogla primaći Muhamedovom mezaru. Počasni stražžari su mi otvorili vrata i ja sam u invalidskim kolicima sjedila dvije ili tri minute uz njih i molila. Bilo je to predivno iskustvo.

Posjetili smo i druge mezare u toj zoni i završšili s posjetom Fatiminom vrtu datulja. Muhamed ga je načinio za svoju kćer. Kupili smo koššaru od petnaest kilograma datulja (veoma skupih) da ih podijelimo s ostalim članovima obitelji kod kuće. U Medini smo se oprostili s Oazijem. Otac mu je u kuvertu kao poklon stavio neššto bakššiša (sitnišša). Bio je ljubazan i od velike pomoći i bilo nam je veoma žžao dok smo gledali kako odlazi ššeikovom domu noseći našše selame.

Iz Medine smo odletjeli u Betel Mukkoudus (Jeruzalem) koji je bio pun hodočasnika tri vjere: muslimanske, žžidovske i krššćanske. Našše se hodočaššće, koje svake godine mijenja vrijeme održžavanja za deset dana po mjesečevom kalendaru, ove godine podudarilo sa žžidovskom Pashom i krššćanskim Uskrsom. Džžamija u Jeruzalemu se zove Al-Masjid al-Agsa, ššto znači Najudaljenija džžamija, prema kojoj se Poslanik Muhamed okretao za vrijeme namaza prije nego ššto je Meka postala njegovo sjediššte. Kamena palača koja se nalazi odmah uz džžamiju vezana je uz Ibrahima. Kupio ju je David, a Salomon je tu sagradio svoj hram koji je Tit kasnije sršušio. Tu je na tom mjestu hodao i propovijedao Poslanik Isus. Danas pokraj ostataka tog hrama žŽidovi oplakuju svoju izgubljenu slavu. Ostali smo samo jednu noć u svratišštu blizu Kamene palače, koju nisam posjetila jer sam bila previšše uznemirena ššto nisam bila izliječena.

Sljedećeg smo dana krenuli u Karbalu, u Irak, da vidimo mjesto gdje je zakopan Muhamedov unuk Husein sa svojom obitelji i slugama, koji su ukupno brojili sedamdeset i dvije osobe. Bilo je to mjesto gdje se odigrala straššna bitka u kojoj su se Husein i njegova sedamdeset i dva hrabra borca suprotstavili kalifu Yazidu od Sirije i dožživjeli mučenje. Otada mi šši'itski muslimani obilježžavamo godiššnjicu njegove smrti tužžnim uličnim procesijama u kojima stariji mušškarci i momci bičuju jedni druge. U mjesecu Muharremu ljudi oblače crninu i u gradovima poput Jhanga nitko ni ne pomiššlja da bi ugovorio vjenčanje. U Karbali smo se molili za moje iscjeljenje, ali ono se nije dogodilo. Već smo mjesec dana bili na hadžžu i bilo je vrijeme da se vratimo kući. Dok smo čekali avion za Karachi, otac me je pogledao: "Bog kušša i tebe i mene. Nemoj se obeshrabriti. Možžda ćešš u nekom drugom periodu svoga žživota biti izliječena." Dragi dobri otac, tako strpljiv i vjeran. Pokuššavao me je ohrabriti i uspio je u tome. Moja je uzdrmana vjera ožživjela.

"U redu," rekla sam. "Ne ću se obeshrabriti. Ostat ću vjerna Poslaniku i Allahu." Nasmijala sam se da bih pokazala da se ne brinem ššto se vraćam kući neiscjeljena. Otac se sagnuo i poljubio me: "To sam i očekivao od tebe." I slušškinje su ššapatom rekle: "Bibi, samo čekaj na Allaha." Tako smo preko Karachija poletjeli za Lahore osjećajući da će se posebni, nagradni blagoslovi izliti na mene jer sam bila na hodočaššću, ali svjesni da moramo čekati dok Allah to ne otkrije. U zračnoj luci u Lahoreu dočekali su nas članovi našše obitelji i posluga. Donijeli su vijence od mirisnih naranči i žžutih nevena da nam ih stave oko vrata. Svaki od njih nas je dotakao izgovarajući 'Allahu Akbar', jer je bio blagoslov dotaknuti hadžžiju. Pogledali su u mene koja sam jošš uvijek bila invalid, ali niššta nisu rekli. Otac je braći i sestrama rekao: "Bog nije nepravedan Bog. Moramo biti strpljivi i čekati Njegovo vrijeme." "Tako je. Našša sestra mora strpljivo čekati." Prenoćili smo u Lahoreu, u kući koja je pripadala jednom članu našše obitelji, te smo sutradan u koloni krenuli kući gdje nas je uz srdačnu dobrodoššlicu očekivao ostatak obitelji.

VJENČANJE

Povratak s hadžža je bio uzbudljiv gotovo kao i odlazak. "Dopusti mi da te dotaknem," rekla je Samina koja je uvijek iznova htjela čuti sve ššto smo vidjeli i napravili. Tako je bilo uvijek kada bi se hodočasnici vratili iz Meke. U Lahoreu bi mase ljudi trčale na postaju uzvikujući: "Ya Mohammed!" i "Ya rasool Arbi!" i pokuššavajući dotaći hadžije koji su silazili s vlaka koji je dolazio iz Karachija. Na taj su način besplatno dobivali blagoslove koje su drugi stekli za visoku cijenu. Uzbuđenje je trajalo mjesec dana tijekom kojeg su sa svih strana dolazili rodbina i ljudi iz grada donoseći sitne poklone - kako je nalagala tradicija. Rodbina i bliski prijatelji su od nas dobili boce sa svetom vodom sa izvora Zamzen. Jednu je bocu dobio maulvi koji je dolazio svakog tjedna i s ocem višše sati razgovarao o svetom Kur'anu i Hadisu - predaji.

Meni su svi govorili: "Bog te blagoslovio," ali s novim značenjem jer sam bila na hadžžu. Ono ššto smo svi mi žželjeli bilo je, naravno, moje iscjeljenje, ali ono nam nije bilo podareno. Ako je bilo nekih kritičkih komentara glede toga, do mene nijedan nije doššao. Članovi obitelji su samo uzdahnuli i poljubivšši me rekli: "Bog će te iscijeliti kasnije, Bibiji. Moramo se pokoriti Njegovoj volji."

Iako je s jedne strane bila žžalost u mom srcu zbog neispunjenja naššega cilja, s druge sam strane mnogo dobila. Vidjela sam višše nego mnogi ljudi u naššem gradu koji su čitav svoj žživot mogli šštedjeti, a ipak ne imati dovoljno novca da odu na hodočaššće. Ona snaga osjećaja koju sam dožživjela na Ka'bi ostala je u meni čineći me kao kroz maglu svjesnom da je za neke postojalo putovanje - poput Sufijeva "putovanja srca" - čiji je vanjski simbol bio hodočaššće u Meku. Cilj tih putnika je da se potpuno podložže volji Božžjoj - islam i znači podložžnost. U četrnaestoj godini nisam to mogla tako jasno izraziti, ali se ipak sjećam kako je u meni raslo čvrsto uvjerenje da se trebam držžati podalje od svega ššto bi me moglo spriječiti da se sve više posvetim molitvi.

Kad se začuo ezcrn, s jasnijom namjerom sam se uz Saliminu pomoć prignula na postelji koja je bila okrenuta prema Ka'bi. Nisam to učinila samo zato ššto su me tako naučili, već zato što sam osjećala potrebu. Ne znajući kako da na drugi način uputim molitve svoga srca za izlječenje, u višše sam navrata tijekom dana među prstima okretala tespih koji smo donijeli iz Medine, ponavljajući na svako zrno riječi Bismille - Božžja imena. Ne poznajući Božžju volju glede mog iscjeljenja, a bez vidljiva poboljššanja, nastavila sam mehanički izgovarati sure i bila sam spremna to činiti do kraja žživota.

Nakon sveg tog uzbuđenja koje je trajalo mjesec dana od naššeg povratka, u srpnju je bilo mirnije. Mislim da je otac bio potiššten zbog mene. Jednog dana je iznenada rekao:"Organizirajmo vjenčanje!" "Oh, oče," od radosti sam mogla zaplesati, toliko sam voljela vjenčanja. Jedna je od mojih najstarijih uspomena, ako ne i najstarija, vjenčanje moje najstarije sestre s jednim rođakom kad sam imala četiri godine. Anis Bibi je tada imala četrnaest godina. Sjećam se crvene haljine koju je saššila za mene, od istog materijala i iste boje kao njena. Njena je haljina bila bogato ukraššena zlatom, dok je u kosi nosila lijep nakit i krunu, a na nosu prsten optočen biserima. Na desnoj je ruci nosila pet prstenova zakvačenih pimjanglom za narukvicu, a preko svega je imala dupattu od najfinije svilene gaze. Gotovo sam čitavo vrijeme presjedila na njenim koljenima, a ona me zašštitnički stiskala uz sebe grleći me onako kako sam ja ponekad grlila svoju lutku.

Kad je mullah uššao da izgovori riječi vjenčanja, osjetila sam kako je zadrhtala, a kad sam joj dodirnula lice ispod vela, bilo je mokro od suza. Svi su mušški gosti bili s mladožženjom u susjednoj sobi, a žžene su bile s nama. Po naššem običaju, mladožženja nikada nije vidio lice mlade, osim dok su jošš bili djeca i nisu znali da su obećani jedno drugom, ali to nije bilo važžno. On ju je volio. Svi su voljeli Anis Bibi koja je tako sličila naššoj rahmetli majci. Bilo je to veliko vjenčanje. Doššli su i neki od najuglednijih ljudi. Bilo je mnogo poklona. Miraz koji smo dali bio je bogat i vjerojatno je osiromaššio oca. Dvadeset i jedan komad od svega otiššlo je s Anis Bibi u njen novi dom, zajedno s novcem, zlatom i poklonima za mladožženjinu rodbinu - pravo bogatstvo. Svi su se složžili da je to bilo najljepšše vjenčanje koje je ikada viđeno u gradu.

Kad je Anis doššla da se pozdravi sa mnom, uhvatila sam se za nju jecajući. Ona je bila jedina majka za koju sam znala. "Često ću dolazit da te vidim," rekla je. U stvari, trebala je doći već sutradan, kao što je bio našš običaj, da ostane nekoliko dana u roditeljskoj kući prije nego ššto se skrasi kod svekra i svekrve. Jedno izvjesno vrijeme bilo je tu i tamo jošš takvih posjeta dok mladi nisu ocijenili da su dovoljno zreli daž žive sami.

Safdar Shahovo vjenčanje se održžalo u mladinoj kući i bilo je obratno od Anisinog. ŽŽene iz našše obitelji nisu prisustvovale vjenčanju. Čekali smo da nam sutradan dovedu Zenibu, mladu, s njenim veličanstvenim mirazom. Dva dana je ostala kod nas, a potom se vratila natrag u roditeljsku kuću na sedam dana. Par je bio zaručen od djetinjstva, ali se nikada nisu vidjeli, kao ššto je i bio običaj i što je bilo zajedničko za oba vjenčanja, ali je bilo drugih stvari koje su bile različite. Mlada je bila starija, u to je doba imala osamnaest godina. Ostala je kod nas dok Safdar Shah nije završšio studij trgovine na jednom američkom koledžžu, prije nego je uššao u posao u jednoj tvornici ambalažže u Lahoreu. I tada su otiššli žživjeti u Samanabad, gdje su imali svoju i vlastitu lijepu kuću.

Ja sam bila sretna ššto je Zeniba žživjela s nama. Pravila mi je drušštvo u mojoj sobi ili sjedila sa mnom na ljuljaššci u dijelu dvoriššta određenom za žžene. Tu su me uvijek izvodili kad bi vrijeme dozvoljavalo sjedila sam među ružžama i grahoricama, stablima naranči i manga, i dok me žžuborenje vode u malim fontanama uspavljivalo. Kad bismo mi boravile u tom dijelu dvoriššta, vrtlari bi ostajali podalje, neka nas je nevidljiva crta razdvajala od njih. Ubrzo nakon toga, udala se Samina i otiššlaž živjeti u grad Satellite, Rawalpindi, s mužževom obitelji. Zatim je i na red doššao Alim Shah. On je završšio studij prava i sa svojom se suprugom smjestio u Samanabadu. Postao je član upravnog odbora plinare.

Moj je brak, naravno, bio nemoguć. Oslobodili smo mog rođaka od pogodbe i on se na kraju ožženio veoma lijepom djevojkom, također rodicom, ali po drugoj obiteljskoj liniji. Tako smo otac i ja ostali sami u kući i tada je započeo dragocjeni period mog žživota, za vrijeme kojeg mi je otac bio mnogo bližii nego prije. Sva su njegova djeca bila zbrinuta i zbog toga je bio miran u dušši. Kad bi doššlo vrijeme da položži račune pred Bogom, ne bi se mogao okriviti da nije ispunio svoju dužžnost. Između svih nas je postojala čvrsta veza, stvorena od obiteljske privržženosti i religijskog vjerovanja. Otac je bio našš poticaj i našš primjer.

Bila su tu jošš dva člana domaćinstva koje do sada nisam spomenula: tetak i teta. Doššli su nakon "Podjele zemlje" 1950. godine, godinu dana prije mog rođenja. Sa obje strane bilo je mnogo ljudi koji su ostali bez krova nad glavom i otac je, kao ššto je i bila njegova dužžnost, u svim novinama objavio poziv svakom članu Sayed obitelji koji se naššao u takvoj situaciji, da mu se obrati. Ubrzo nakon toga, ovaj je par doššao iz Karachija i postao član našše obitelji. Tetak je postao počasni brat i moj mu je otac pomogao da podigne malu firmu za prodaju na veliko. Teta je nakon smrti moje majke pomagala u vođenju domaćinstva i brinula se o meni.

Voljela sam ih. Bili su veoma dragi i uljudni, a nazočnost njihove dvoje djece - sina od dvanaest godina i kćeri od osam - pomagala mi je da ne osjetim prazninu u kući. Teta je bila žžena dobra srca, veoma zahvalna ššto je dobila krov nad glavom, ali i opsjednuta patnjama koje je njena obitelj pretrpjela u vrijeme rađanja pakistanske nacije. "Bilo je straššno... straššno. Brata su mi ubili pred očima... oh! Nemašš pojma koliko smo propatili. Spalili su nam kuću..." i tada bi uššutjela, skrhana bolom. S vremenom je to tužžno iskustvo bilo potisnuto u drugi plan ustupajući mjesto svjetlijoj budućnosti koja se otvarala pred njenom djecom. Kći i sin su joj se šškolovali. "Ona će biti liječnica," govorila je ponosno teta, "a Abaz će ići u vojsku."

To su bila časna zanimanja. Moderne tendencije u obrazovanju stvarale su probleme, naročito za djevojke. ŠŠto su mogle raditi? Bilo je svega nekoliko karijera koje su bile dostupne žženama. Neke od njih, posebno u velikim gradovima, punile su si glave idejama koje su se sukobljavale s tradicijom po kojoj su se djevojke trebale udati ššto je moguće prije i skrasiti u vlastitom domu.
"Ti ne mislišš tako?" pitala me je teta. Trgnula sam se iz sanjarenja. "Možžda je tako," odgovorila sam. "Uistinu je tako," nastavila je teta. "Moja kći bi trebala završšiti studij i dobiti diplomu liječnice. Zamisli koliko će joj to koristiti kad se uda i kad joj djeca budu bolesna!" Nije mi smetalo ššto je ona tako bez prestanka pričala višše od sat vremena. Ja sam tu i tamo samo trebala dati pokoju primjedbu i bujica se riječi nastavljala. Za nju je to bilo nešškodljivo dokoličarenje, a meni je omogućavalo da mislim na neššto drugo. Teta i tetak su me pošštedjeli mnogih iscrpljujućih briga oko posluge. Kao i svako domaćinstvo, imali smo izvjestan broj posluge koju je trebalo nadgledati i za čiju smo skrb bili odgovorni.

Salima je bila sa mnom od moje sedme godine. Bila je stidljiva seoska četrnaestogodišnjakinja kad je dobila zadatak da se brine o meni. Kako sam ja rasla, dali su joj pomoćnicu, Semu, koja je dolazila iz iste obitelji. Imali smo jošš posluge koju je nadgledao Munshi, služžbenik, iz svog ureda smješštena blizu glavnog ulaza u kuću. A on sam je svakog jutra primao naredbe od mog oca. On se brinuo da se obave kupovine, pripreme jelovnici shodno prilikama, naruče zalihe, odnesu pisma na pošštu, propisno prime posjetitelji, plate računi i da svakog tjedna podnese izvješšće o onome ššto je napravio. Nižži po položžaju, ali sa značajnim ugledom, bio je chowkedar - vratar. Kad bi posjetitelji pozvonili na vratima, dužžnost chowkedara je bila da sazna kojim su poslom doššli te da ih, ako ocijeni da su časni, poššalje do Munshija koji bi ih potom odvodio do člana domaćinstva kojeg su tražžili.

Bila su tu i četiri vrtlara. Dita je bio glavni vrtlar koji je nadgledao kupovanje biljaka, kopanje rupa u koje su se potom te biljke sadile, te premješštanje pitara s biljkama u sunčani vrt tijekom zime ili na zasjenjenu verandu tijekom ljeta. Drugi vrtlar se brinuo da se Ditine naredbe izvršše, a treći je održžavao cijevi da bi imali vodu za vrt i za male fontane u dvorišštu. Ditin je sin kosio travu i sve održžavao urednim. Imali smo kuhara i njegova pomoćnika. Ja nikada nisam ulazila u kuhinje - nevidljiva me je crta sprječavala. Rahmat Bibi je bila mljekarica i svakog je jutra radila svjžeži maslac od mlijeka našših bivola. Lahraki je uz pomoć Satija poslužživao za stolom. Oni su vodili brigu i o kući. Na taj su način utjecaj i odgovornost prolazili kroz mnoge kanale, te su se interesi posluge i našši podudarali. Plaće nisu bile visoke jer je veći dio posluge žživio na naššem imanju gdje su imali i hranu i odjeću. Uz to, nisu radili tako naporno kao drugi ljudi - barem sam ja tada tako mislila.

Nikada nisam vikala na poslugu i bilo mi je drago što to nije činila ni teta, usprkos svom njenom brbljanju. Jednom sam čula prepirku između nje i dhobija - perača koji je zagubio neke vrijedne komade odjeće. Uvijek sam se divila činjenici kako ta prljava odjeća za sedam dana postaje snježžno bijela, izglačana glačalom na ugljevlje i vraćena natrag bez ijednog pregiba i to iz kuće od blata koja je imala samo jednu ručnu pumpu za ispumpavanje vode i kanal za navodnjavanje u kom se pralo. Dhobi - perač nikada neće biti bogat, ali je u mnogo pogleda žživio dobro. Nije bio plaćen gotovinom, već u robi - u braššnu i vrećama rižže. Ono što nije troššio, mijenjao je u selu za stvari koje su mu bile potrebne. "To nije lošš žživot. Volio bih žživjeti tako dobro kad bih izgubio sve ovo ššto imam," govorio je moj otac ššireći ruke da pokažže svoju udobnu kuću i zemljiššte. Otac je imao jasnu teoriju o radu u jednoj kulturnoj sredini poput našše. "Naravno, imamo mnogo posluge koja se brine za samo nekolicinu ljudi, ali nas ne koššta mnogo ššto ih hranimo i odijevamo. Pozivam bilo koju razvijenu zemlju da nađe bolji sistem za hranjenje i zapoššljavanje svojih siromaššnih slojeva."

Imala sam učiteljicu, Raziju, koja me je vodila kroz složženost predmeta: poznavanje islamske religije, urdu jezika, povijesti Indije i Pakistana, matematike, perzijskog jezika, osnovnih nauka. Umjesto engleskog jezika, pratila sam napredni tečaj urdu jezika. Razija je bila ljubazna, ozbiljna žžena, visoka i lijepa. Uššla je u moju sobu kao daššak svježžeg zraka i zahvaljujući njoj počela sam se zanimati za svijet oko sebe sluššajući vijesti i vjerske programe na radiju i gledajući televiziju koju je otac kupio nakon naššeg posjeta Meki da bi ublažžio moje razočarenje. Jednog dana je Razija rekla: "Sada ste spremni za ispite. Uskoro višše ne ću moći dolaziti da vas podučavam." Bila sam toliko uzbuđena pri pomisli na ispite da nisam u potpunosti shvaćala koliko će mi nedostajati našši zajednički sati. Položžila sam ispite i nakon toga sam besposlena sjedila po čitave dane. Razija je imala drugog učenika i nije me mogla često dolaziti vidjeti.

Otac me je pak nastavio posjećivati svake večeri. Sjedio bi, čitao novine i prenosio mi vijesti dana iz poslovnog svijeta i vijesti o događanjima u gradu. Povremeno bismo odlazili u obilazak okolice. Ranije sam mislila da je oblast u kojoj žživimo središšte Punjaba - koji je, dakako, bio središšte Pakistana. Osim po kvaliteti uzgojne stoke i rastućoj industriji, bio je poznat i kao središšte romantičnih zbivanja. Tu se nalazio mezar mladog para kojeg je žživot razdvojio, a smrt sjedinila. Po prvi put sam tu priču sa svim njenim isprepletenim detaljima čula od Samine, a poslije nas je otac odveo da obiđemo bijeli mramorni mezar koji je bio napravljen na uspomenu nesretnim ljubavnicima na Heer, čije ime znaci 'lijepa', i na Ranjhi, farmerova sina, koji ju je htio ožženiti. Iako su oboje bili dobrostojeći, radilo se tu o pitanju kasti. Roditelji su Heer na prijevaru udali za mužža po svom izboru, ali je ona voljela Ranjhija s kojim je bila zaručena. Kralj je slučajno saznao za tu priču i ponišštio njen brak. Ali su njena vjenčana kola, vodeći je Ranjhiju, postala njezina mrtvačka kola. Kad je krenula od kuće, Adža joj je dao otrovno piće. Po pravoj tradiciji Romea i Julije, Ranjhi je izvrššio samoubojstvo.

Takve su priče hranile naššu strast za romantičnim. Tek mnogo kasnije sam ih usporedila s očevim osjećajima prema majci. To nije bila prolazna romantična strast, već duboka ljubav radi koje se žžrtvovao do kraja žživota.

Nastavak slijedi 2. adventa
www.hkz-kkv.ch

1. PREMA MEKI

2. ŽŽALAC SMRTI

3. KRŠTENJE

4. NAPASNIK

www.hkz-kkv.ch