NAPASNIK

Sada mislim da je to vrijeme provedeno sa sestrom i šogorom u Pindiju bilo jedno od najsretnijih razdoblja u mom životu otkad sam postala kršćanka. Anis se svim sredstvima trudila da mi ugodi, a njen je muž bio ljubazan, iako na suzdržan način. Ponovo sam bila član naše obitelji i prema meni su se odnosili s ljubavlju i uvažavanjem.

U kući je bilo više posluge: dvije ili tri sobarice, knjigovođa, kuhar i vozač. Kuharev sin je radio u vrtu. Nisam više trebala šiti i ribati stolove. Moj je posao bio da zabavljam djevojčice i ja sam činila za njih ono što je nekada Anis činila za mene - pričala sam im priče. Bila je to prijatna uloga.

Istovremeno sam se zatekla kako suosjećajno promatram sluškinje, svjesna svih kućanskih poslova koje je trebalo obaviti: pranja suda, podova, odjeće, ribanje, čišćenje, laštenje, brisanje prašine, pospremanje. Zatekla sam se kako zahvaljujem tim ljudima za njihove usluge. To me nije ništa koštalo, a donosilo je radost. Moja sestra i ja, sada i sestra u Kristu, veoma smo se zbližile. Provodile smo dva do tri sata u proučavanju Biblije. Anis je vrlo brzo shvatila osnovnu činjenicu, a to je, da se Biblija može razumjeti na način na koji Kur'an ne može. Bila je napisana na našem jeziku i bez ikakvih tajni. Mogla se čitati kao obična knjiga i u njoj su se prepoznavali neki događaji zajednički za muslimane i Židove, ali gledani s različitih stajališta. Pa ipak, u njoj je bilo nešto više - taj nepobitni autoritet istine.

"Ovo su lijepe riječi. Donose utjehu," rekla je Anis. Mislila je na svoje izgubljeno dijete. "One su stvarnost. To su riječi našeg nebeskog Oca. Kako god da se osjećaš, bilo da si tužna ili sretna, u njoj ćeš naći prave riječi za to. Najvažnija stvar je znati da su ti grijesi oprošteni i hodati s Isusom iz dana u dan," rekla sam joj. "Osjećam da je On ovdje s nama dok govorimo o Njemu," rekla je Anis. Ukazala sam joj na stih: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima." (Mt 18,20). "Kad molimo, On nas sluša. S nama je Učitelj i zato razumijemo jer nas Njegov Sveti Duh vodi."

Blund Shah nije bio sretan zbog ovog novog zanimanja svoje žene. "Nemoj svima govoriti da te je Krist uskrsnuo iz mrtvih. Zadrži to za sebe," govorio joj je. Ne mislim da se ona previše obazirala na to. Ali upravo zbog nje nisam hrlila svima govoriti da sam kršćanka, mada bih, ako bi me izravno pitali, pričala kako mi se Isus ukazao i iscijelio me - i to bi ih obično ušutkalo. Anis i njen muž su imali mnogo rodbine i prijatelja, i njihova je udobna kuća svakoga dana primala posjetitelje. Kakvi god da su običaji u drugim dijelovima muslimanskog svijeta, prema običajima strogo ši'itske obitelji ovdje se zadržavala osnovna podjela među spolovima. Muškarci i žene, čak i kad su se družili zajedno, sjedili su na odvojenim dijelovima verande ili u odvojenim sobama za primanje.

Bilo je trenutaka kad ja kao kršćanka nisam mogla podnositi tu podjelu, pogotovo jer sam znala da se u društvu u kojem je Krist skupio svoj narod moglo živjeti vrlo dobro i bez njih. Ali u Pakistanu, u zemlji utemeljenoj na idealima islama, svaki se dio društvenog života mjerio prema učenju Kur'ana i njegovom tumačenju u tradicionalnim spisima. Jaz koji je postojao između takvih običaja i modernog gradskog života bio mi je očigledniji nego u Jhangu koji je bio seoska sredina i zaostao u tom pogledu. Jedan dio mene je osuđivao te običaje, a drugi dio je bio sretan što se može prijatno opustiti u ženskom društvu i ženskim razgovorima, neometanim muškom nazočnošću.

Kako je bilo umirujuće slušati sve one sitne detalje o tome tko se s kim oženio, čije je dijete bolesno, a čije zdravo, što su učili u školi i koja će zanimanja izabrati. Sada su se i djevojke obrazovale. Neke su išle i u koledž, ali nakon toga nije im bilo lako, a ni uvijek poželjno, izabrati karijeru. Žena je mogla biti liječnica za žene, učiteljica za djevojke ili bolničarka. Teže im je bilo odlučiti se za neki posao, na primjer uredski, gdje bi mogle raditi s muškarcima. S druge strane, do vjenčanja držati obrazovane djevojke kod kuće postajalo je sve teže za njihove obitelji, budući da su mnogi mladići odgađali vjenčanje dok ne završe studij u inozemstvu. Postojao je stalni sukob između vjerskog načina života i stvarnog svijeta. Na kraju krajeva, s ovim su se problemima danas susretale sve obitelji - žene su se zadovoljavale time da okrivljavaju strane utjecaje sa zapada, a potom su se s olakšanjem okretale prema vedrijim temama: s drveta snova su ubirale najbogatiju i najprivlačniju budućnost za svoje sinove i kćeri.

Slušajući ih, bila sam svjesnija nego ikada ranije da su takvi snovi nježni cvjetovi koji lako mogu odlepršati na oštrom vjetru. Ovi jazovi nikada neće nestati. Tada nismo shvaćale da će poigravanje logike života s logikom religije na dugoročnom planu dovesti do eksplozije. Anis je izrazila moje misli vlastitim riječima: "Brinu se za djecu, ali kuda idu njihovi životi?" Spoznaja da je vjerski život bez Krista besmislen, ponekad ju je potpuno preplavljivala. Činjenica da sam živjela i pod velom i bez njega, omogućila mi je da shvatim kako su jaki i sigurni temelji koje sam za svoj život odabrala. Moja sreća sad nije ovisila o ispunjenju osobnih ambicija - ona se nalazila u ispunjavanju Božje volje. Stoga si ni jednog trenutka nisam umišljala da bi ovo trenutačno razdoblje mira moglo zauvijek potrajati. I bila sam u pravu.

U studenom sam saznala da šogor mora na izvjesno vrijeme otići iz Rawalpindija u Lahore radi svog posla s autobusima. "Svi moramo ići," rekla je Anis. "I moramo odsjesti kod Alima Shaha." Ta me je vijest užasnula. "Žao mi je, ali ne mogu ići s vama u Lahore. Naš brat Alim Shah je rekao da su njegova vrata za mene zatvorena otkad sam postala kršćanka." Sestrino se lice iskrivilo u grimasu kao kad se malo dijete sprema zaplalati. "Ja trebam tvoje molitve i tvoju pomoć. Ako ti Alim Shah ne dopusti da budeš kod njega, iznajmit ću drugu kuću i bit ću s tobom." "A što bi u tom slučaju učinio tvoj muž? Mislim da bi se razveo od tebe." Zagrlila sam je i pristala poći s njima. Vidjet ćemo kako će brat primiti moj dolazak. I tako smo 28. studenog u četiri sata poslije podne krenuli automobilom, dok je naša prtljaga putovala kamionom.

"Tako mi je drago što te vidim. Dobro došla u mojoj kući." S tim me je riječima dočekao Alim Shah. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Kao da nikada nije bilo onog gorkog telefonskog razgovora. Anisina obitelj se privremeno, dok ne nađu kuću, smjestila kod Alima Shaha. Mene su smjestili u lijepu spavaću sobu i dali mi sobaricu. "Znam da ovdje imaš prijatelje," neočekivano mi je rekao brat. "Rekao sam svom vozaču da te odveze kamo god želiš." Toplo sam mu zahvalila, ali u dubini sam osjećala nemir. Bilo je previše dobro da bi bilo istinito. Kad je došla nedjelja, zamolila sam vozača da me odveze u metodističku crkvu u ulici Warris. Na vratima mi je pastor stisnuo ruku i ljudi su me prilično srdačno pozdravili, ali nitko me nije pitao: "Kako si? Gdje si bila? Trebali ti što?" Zato nikome ništa nisam rekla o svojim nevoljama uzdajući se kao i uvijek u Boga da će ih On riješiti.

Jedne svibanjske večeri četiri mjeseca kasnije, molila sam se u svojoj sobi sjedeći na stolcu s otvorenom Biblijom na koljenima. Začula sam šum koraka i otvorila oči. Alim Shah je sjedio nasuprot mene i promatrao me s osmjehom na licu. Ukočila sam se pomislivši, ne znam zašto, da se nalazim pred tigrom."Nadam se da si sretna u mom domu," rekao je najljubaznijim glasom. "Nadam se da se slažeš s mojom ženom i da ti je lijepo s mojom djecom. Nadam se isto tako da ti posluga ne stvara probleme." "Ovdje sam veoma sretna," iskreno sam rekla. "Mi te vrlo volimo i želimo da zauvijek ostaneš s nama. Štoviše, upravo sređujem da se za tebe izgradi kuća u Gulbergu." To je bilo lijepo i moderno predgrađe za dobrostojeće ljude, udaljeno pet do šest kilometara. Potom je nastavio: "Želio bih da sa mnom pođeš na odmor. Sljedećeg mjeseca namjeravam posjetiti islamske zemlje... Meku, Medinu. Bi li voljela poći sa mnom?"

Iskušavao me je. Pomislila sam na riječi: "Sve ću ti dati ako..." (Mt 4,8-9). "Nemam ništa protiv da idem s tobom," rekla sam, "ali to neće utjecati da promijenim vjeru." Kao da ništa nisam rekla, uzeo mi je Bibliju iz krila i bacio pogled na otvorene stranice. "Sve što želim od tebe za ono što ću ti dati je ova Knjiga. Daj mi Bibliju i odnijet ću je na skladište Biblijskog društva, tako da je nećeš više moći čitati. Ako prestaneš ići u crkvu, dat ću ti sve što želiš."
Glasno sam mu rekla: "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi." (Ps 119,105). Ovo je Riječ Božja i pokazuje mi razliku između dobra i zla. Neću ti je dati...ona je dio mog života." Vidjela sam kako postaje ljut. Brzo sam dodala: "Ne mogu prestati odlaziti u crkvu, jer je ona kuća Božja. Zaručnica se sprema za dolazak zaručnika: 'Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.'" (Mt 10,33). Nato je skočio i bacio Bibliju u mene. "Napusti moju kuću prije zore. Ne želim te više vidjeti!" U klopci je bio mamac. Klopka se zatvorila, ali je bila prazna. Žrtva je pobjegla.

Te noći nitko drugi mi se nije primakao. Legla sam teška srca. Narednog je jutra u zraku bila napetost. Moja snaha nije progovorila ni jednu riječ sa mnom, a brat se nije pojavljivao. Nije bilo traga ni od Anis i njena muža. Sluškinja je ostavila doručak i tiho izašla. S tugom sam spakirala četiri ili pet haljina koje mi je sašila Anis. Lijepu sam odjeću koju mi je poklonio Alim Shah ostavila, jer je rekao: "Ne nosi ništa iz ove kuće!" Moj kovčeg je bio u hodniku i kad sam pošla prema njemu, vidjela sam Safdara Shaha kako mi prilazi. Nisam ga vidjela otkad sam napustila Jhang, ali su mi riječi dobrodošlice zamrle na usnama kad sam vidjela njegovo lice i ono što je nosio u ruci. Bila je to puška. Uhvatio me za ručni zglob i odvukao u podrum. "Sjedi tamo i ne miči se!" naredio mi je. Poslušala sam ga. Kad ga se izazvalo, Safdar Shah je mogao biti okrutan. Nakon toga je otišao po Alima Shaha. U kući su vladali smrtna tišina i miris straha.

Braća su tvrde i odlučne namjere sišli u podrum. Srce mi je snažno udaralo i noge su mi klecale, ali sam ostala sjediti na sofi trudeći se ostati mirna. Braća su sjela nasuprot mene, s druge strane stola. Trudila sam se da ih gledam u oči ispunjenje mržnjom, ali oni kao da nisu bili svjesni mog upiljenog pogleda. Safdar Shah je dodao pušku Alimu Shahu:"Dokrajči ovo prokletstvo koje je palo na našu obitelj!" rekao je škrgućući zubima. Alim Shah je zgrabio kundak dvocijevke i laganim pokretom mi je uperio u glavu. Počeo je govoriti s prigušenim očajem: "Zašto želiš umrijeti? Sve što trebaš učiniti je da kažeš da više ne prihvaćaš Isusa kao Božjega Sina i da ćeš prestati odlaziti u crkvu. U tom slučaju ću ti poštedjeti život i neću pucati." Lice mu je pod neonskim svjetlom izgledalo utučeno i zbunjeno, te sam shvatila pod kolikim je pritiskom: borio se između ljubavi prema meni i ljubavi prema svemu onome što ga je naučio otac. I za mene je to bio užasan trenutak. Kao i sve muslimanske djevojke, bila sam odgojena da se prema braći odnosim s najvećim poštovanjem. Nisam im se nikada suprotstavljala dok Isus nije ušao u moj život i nastojala sam da im se nikada ne obratim na grub način znajući da mogu računati na njihovu ljubav, poštovanje i zaštitu ako to ikada bude potrebno. Otac im je isto tako ostavio u amanet da se brinu o meni, ali sigurno nije ni u snu pomislio da će doći do ovakve krize. Zbog mene su bili razdirani između ljubavi i dužnosti. Ali ja sam morala ići dalje. Nisam se mogla vratiti natrag, ne sada.

"Možeš li mi jamčiti da ne ću umrijeti ako me ti ne ubiješ. U Kur'anu piše da svatko tko se rodi mora umrijeti. Zato, izvoli, pucaj! Ne bojim se umrijeti u ime Isusa. U mojoj Bibliji piše: 'Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.'" (Iv 11,25). Puška se zaljuljala i pala. Safdar Shah je razbio tišinu: "Ne ćeš valjda ubiti ovu kršćanku pa da budeš okrivljen za to. Ona je i bez toga prokletstvo za nas. Izbaci je van!" Gurali su me ispred sebe do vrha stepeništa. Uzela sam torbu koja je stajala u hodniku i izašla iz kuće. Klonula braća su se vratila u kuću. "Ne će uspjeti oružje protiv tebe skovano." Znala sam gdje sam to pročitala (Iz 54,17), ali do tada nisam znala koliko je to zapravo točno.

SVIJEĆA

"Kuda da idem, Oče?" Stajala sam sama u ulici Samanabad nastojeći odagnati suze šoka i boli od onog što sam upravo doživjela i okrećući se na sve strane u nadi da će mi pasti na pamet što da radim. Ali je asfaltirana ulica bila prazna, iza visokih su zidova kuće drijemale u blijedoj jutarnjoj svjetlosti ne otkrivajući ništa od udobna života koji se u njima odvijao. Gotovo ne razmišljajući, krenula sam pločnikom desno i uputila se prema autobusnoj postaji, udaljenoj više od jednog kilometra. Kad sam stigla tamo, već sam bila donijela odluku: Jhon i Bimla Emmanuel će me primiti. Jhon Emmanuel, gradski vrtlar, živio je u Medina Colonv sa ženom i četvero od petero djece. Oni su pohađali crkvu u ulici Warris. Jednom ili dvaput su me pozvali k sebi i uživala sam razgovarajući s njima o Gospodu i Njegovoj iscjeliteljskoj i spasiteljskoj sili. Tada su mi rekli: "Možeš doći kod nas kad hoćeš. Naša su ti vrata uvijek otvorena."

Na autobusnoj postaji je bio veliki izbor prijevoznih sredstava. Do Muzang Chungija sam uzela dvokolicu, a odatle minibus koji je išao do Gurumangata. Od Gurumangata do Medina Colonv put je vodio preko pruge i bio je veoma kratak. Izabrala sam izrovani i prašnjavi put koji je vodio između kuća, izbjegavajući otvorene kanale. Kad sam stigla pred kuću Jhona Emmanuela, uhvatila sam alku i njome pokucala po dvostrukim drvenim vratima. Nakon nekoliko trenutaka Bimla je otvorila vrata i zagledala se iznenađeno u mene, a potom me pozvala da uđem. Ispričala sam joj nešto od onoga što mi se dogodilo i zamolila je za privremeni smještaj. Kako je vidjela da se tresem, zagrlila me i rekla: "Dobrodošla si kod nas, sve što imamo podijelit ćemo s tobom."

Kasno poslijepodne Jhon Emmanuel se biciklom vratio kući. Sa zanimanjem je saslušao moju priču. "Ne brini se. Ja sam tvoj brat u Kristu," uvjeravao me je. "Kako je čudno da se mogu osjećati tako združena s ljudima koji ne pripadaju mojoj obitelji," pomislila sam osjećajući toplinu oko srca zbog njegova zanimanja. Pokazalo se da je zajedništvo pravih vjernika s Kristom međusobno povezano čvršćim vezama od krvnih ili bračnih. Njihova je kuća, koju su uzeli u zakup, bila mala, imala je samo jednu dnevnu sobu i verandu. Na jednom kraju verande bila je kuhinja, a na drugom zahod. Pitala sam se gdje ćemo svi leći. Ispostavilo se da ću ja s djecom, od kojih je najstarija bila djevojčica od osam godina, spavati na verandi. Na verandi su bile zavjese koje su štitile od prodora hladnoće za hladnih mjeseci. Jhon i Bimla su spavali u dvorištu, kao što je bio običaj kad je kuća mala, a obitelj brojna.

U dvorištu nisu rasli ni trava ni cvijeće - nije bilo mjesta gdje bi ga posadili. Preko zemlje su bile nanesene ilovača i slama da bi se dobila čvrsta površina. Sve je bilo okrečeno u bijelo i sve je to postalo produžetak kuće. Ipak, bilo je biljaka u lončanicama i one su mjesto činile prijatnijim. Kako jednostavan smještaj u usporedbi s udobnosti koju sam ostavila iza sebe! Ali bilo je divno slobodno izvaditi Bibliju i javno je čitati, te imati molitvene i biblijske sate. Upravo sam se zbog toga suočila sa smrću. Ipak, te prve noći, ležeći pod plahtom na poljskom krevetu na otvorenom, nisam mogla zaspati, jer nisam navikla na takvo okruženje, ali i zbog mojih misli koje su lutale i dosadnih noćnih glasova. U ovom su dijelu zemlje ljudi rano išli na spavanje i dizali se u cik zore da bi stigli u grad na posao. Kad je dnevna vreva utihnula i nestali glasovi oko pumpi za vodu, nastala je tišina koju su remetili drugi zvukovi za koje sam se pitala odakle dolaze.

Čulo se cičanje i borba miševa. Iza kuće su bile lokve vode, nastale uslijed lošeg odvodnog sistema, u kojima su se bučno igrale sretne obitelji žaba, a u grmovima su cvrčali cvrčci. Nije bilo mreže da bi me štitila od komaraca koji su oblijetali oko mene. Sa slamnatog krova verande dopiralo je lagano šuškanje i pitala sam se što će mi pasti na glavu: gušter ili žohar. Zavidjela sam djeci koja su spavala čvrstim snom. Što sam se više vrtjela u krevetu, njihovo je disanje postajalo sve glasnije dok nije počelo nalikovati na huku udaljenog mora.

Naprezala sam se ne obraćati pažnju na zvukove i usmjerila sam pogled na komad neba koji sam mogla vidjeti. Pokušala sam zaspati brojeći svjetlucave zvijezde, ali to me je još više razbudilo. Potom se u mom vidokrugu pojavio usamljeni mjesec, kupajući dvorište u tajanstvenoj svjetlosti, tako dragoj pjesnicima i zaljubljenima. A onda mi se učinilo kao da je neki moćan vrač, ljubomoran na takvu blještavu ljepotu, prizvao koprene oblaka da mu sakriju obraz od čeznutljivih pogleda. Promatrajući ples mjeseca i zvijezda na nebu dok su promicali sati, počela sam u jasnijem svjetlu sagledavati šok i tugu koje sam tog dana doživjela.

Bilo je to jedno od onih razdoblja kad se životne odluke izdvajaju iz uobičajene zbrke u kojoj prođe veliki dio života. Shvatila sam da sam ja, Esther Gulshan, siromašna i prezrena od onih koji su se trebali brinuti za mene i otjerana s njihovih vrata, sada bila oslobođena okova. Veo naslijeđene religije koja me je nekoć odvajala od Boga kojeg nitko nije mogao upoznati, sada je bio strgnut. Bog mi se objavio kroz lik mog Gospoda Isusa Krista. Sada je moj put kao Njegove sljedbenice bio obilježen, a bio on prijatan ili bolan, morala sam poslušno kročiti njime. No, nisam bila sama. Sa mnom je bio netko tko je bio moćan i tko će providjeti sve za moje potrebe. Pospano sam vidjela kako bljedunjavo nebo guta zvijezde ostavljajući samo blistavu jutarnju zvijezdu koja najavljuje sabah. Misleći na Isusa, na jutarnju zvijezdu nade koju je Bog poslao da obasja moj život, konačno sam utonula u kratak, ali miran san.

Kad sam se probudila s kapcima još teškim od sna, bio je uveliko dan i četverogodišnji me je dječak Gudu vukao za ruku. Dok sam se mučila da se umijem vodom koja je dolazila iz pumpe u dvorištu, razmišljala sam o zamisli koja se iskristalizirala tijekom noći: budući da nisam mogla očekivati od mojih prijatelja da me izdržavaju, morat ću potražiti neki posao. Upraviteljica ženske privatne škole me je pogledala od glave do pete dok sam stajala u njenom uredu. Bila sam zbunjena pred tom hladnom i sposobnom ženom s autoritativnim držanjem. No, i ja sam bila odlučna. Popravila je šal i učtivo rekla: "Dobro jutro, gospođo. Kako vam mogu pomoći? Imate li dijete u ovoj školi?" "Ne. Došla sam vidjeti trebate li u školi učiteljicu." Na to se njen nastup promijenio iz učtiva ispitivanja u jedva podnošljivu trpeljivost. Shvatila sam da mi je moj izravni pristup donio negativne bodove. Trebala sam napisati pismo, a ne doći izravno poput sobarice ili vrtlara da molim za posao.

"Koji predmet predajete i kakve kvalifikacije imate?" "Mogu predavati urdu, islamsku teologiju, povijest, zemljopis i matematiku, i to do fakultetskog nivoa." Prodorno je gledala u mene kao da ispravljala svoje mišljenje o meni.
"Znači, školovana učiteljica," rekla je. "Ali nažalost, popunili smo upražnjena mjesta i ne mogu vas primiti. No, ako mi ostavite vaše ime i adresu, javit ću vam ako se pojavi upražnjeno mjesto." Ustala je iza masivnog stola da me isprati, ali sam ja uporno stajala. Bila sam očajna. "Poznajete li možda neke djevojčice koje iz nekog razloga trebaju poduku kod kuće, možda zbog bolesti ili zato što ih roditelji ne žele slati u školu?" "Ne, žao mi je. No ako čujem, obavijestit ću vas ako djelatnici ostavite vaše ime i adresu."

Dva do tri tjedna sam odlazila u grad u potrazi za poslom nudeći poput uličnog prodavača svoje kvalifikacije od škole do škole. Adrese sam dobila od ureda za zapošljavanje gdje sam iznenadila službenike svojom prijavom. Za njih sam bila zagonetka - mlada žena iz visoke društvene klase s rukama nenaviknutima na rad, a koju očigledno ne uzdržava obitelj. Jhon i Bimla su me stalno uvjeravali da će me uzdržavati, ali ja sam znala da sam ja još jedna usta koja treba hraniti sa samo jednom niskom plaćom. I tako sam hodajući ulicama po užarenom suncu s rupom na cipeli molila za posao. Kad sam se osjećala ljutom i obeshrabrenom, mislila sam na Isusa kako je i On išao od mjesta do mjesta da bi na kraju na križu umro za mene. Kad sam po četvrti put otišla u ured za zapošljavanje, čula sam da tjednik s uredima na bazaru Stara Anarkali traži ženu izvjestitelja. Poznato mi je bilo ime Anarkali - 'Šipkov cvijet'. Anarkali je još jedna tragična junakinja kojima obiluje naša povijest. Mongolski kralj živu ju je zazidao jer se ne svojom krivnjom zaljubila u svog polubrata Saleema. "Još jedna djevojka u nevolji," pomislila sam pokušavajući se prisjetiti je li i njen polubrat doživio sličnu kaznu. Jamačno nije, budući da je bio kraljev sin.

Već sam vidjela taj Časopis i znala sam da ima dvadeset i četiri stranice, da na naslovnici u boji objavljuje slike poznatih ljudi i da naginje politici. Očaj mi je dao hrabrost, te sam zatražila razgovor s njima. U 10 sati ujutro sljedećeg dana pojavila sam se u njihovim uredima na prvom katu u Staroj Anarkali. Urednik je bio visok zgodan čovjek, svijetla tena. Nosio je crno lagano odijelo i bio je veoma prijatan. "Izvolite sjesti," rekao mi je pokazujući na stolac na malom tepihu ispred njegova ulaštena stola. Pritisnuo je dugme i zatražio od mladića koji se pojavio na vratima da mi donese hladnu coca-colu. Ubrzo mi je donio bocu i slamku. "Zanima me zašto vam uopće treba posao?" upitao me je uz osmijeh pokazujući svoje bijele zube. "Nemam rodbine, a obrazovana sam. Želim zarađivati za život," rekla sam. Poigravao se nalivperom sa zlatnim pokrivalom. Do mene je dopirao blagi miris, vjerojatno od njegova losiona nakon brijanja.

"Ali recite mi," rekao je, "zašto se vaša braća i sestre ne brinu o vama, tako da ne morate raditi?" "O! Svi su oženjeni i žive u svojim kućama, i ja im ne želim biti na teret, te mi zbog toga treba posao." Želio je znati gdje sam još tražila posao, te sam mu ispričala o neuspješnim prijavama za mjesto učiteljice. Svjetlo koje je dopiralo kroz mrežastu zavjesu na prozoru padalo mi je na lice dok smo razgovarali, te sam primijetila da me radoznalo promatra. A onda je iznenada, kako sam kasnije zaključila, začuđujuće brzo donio odluku. "Možete početi sutra. Dođite između pola devet i devet. I ne brinite se! "Naznačit ću vam neka uobičajena pitanja koja ćete postavljati u intervjuima. Posao će biti naporan, morat ćete ići k ljudima kući, a ponekad i u škole". "Imam dobro iskustvo u obilaženju ljudi," pomislila sam, ali nisam ništa rekla.

Objasnio mi je da ću imati osnovnu plaću 100 rupija mjesečno. Uz to, imat ću i 20 posto od iznosa koji plaćaju žene jer su dobile priliku da budu intervjuirane. Na taj su način mogle reći što žele jer su to plaćale. Takav je sistem rada više odgovarao mojim poslodavcima nego meni, ali nisam imala mogućnosti cjenkati se. "Vi niste muslimanka," rekao je. Bila je to više tvrdnja nego pitanje. "Ja sam kršćanka," odgovorila sam. Dugi mučan trenutak sam čekala dok je razmišljao. Konačno je stavio nalivpero u gornji džep sakoa, digao se sa stolca i rekao: "To i nije tako važno. Izgledate kao što ste i rekli, obrazovana osoba koje se ne boji razgovarati s ljudima." Odveo me u redakciju gdje sam upoznala tri izvjestitelja, jednog fotografa i jednog kaligrafa. Dobila sam i poseban pisaći stol. Bila je tu i treća prostorija u kojoj smo jeli besplatan ručak. U njoj je radio "momak za sve" koji je obavljao razne poslove: sređivao poštu, nosio poruke, išao po ručak i spremao čaj.

Sljedećeg sam dana stigla na posao u dogovoreno vrijeme i suočila se sa svojim kolegama. Bila sam jedina žena među sedam muškaraca, ali strah koji sam unaprijed imala glede toga, pokazao se neopravdanim. Svi su se prema meni odnosili s velikim poštovanjem i u izvjestiteljskoj su me sobi zvali "Baji" - sestra. U sljedeća četiri dana naučila sam sve što sam mogla uključujući i deset osnovnih pitanja. Bila sam odlučna da uspijem. Kako sam ubrzo otkrila, vijesti su se pisale u izdavačevoj sobi i provjeravao ih je urednik prije nego što su bile predane kaligrafu da ih napiše na urdu jeziku na velikim listovima papira. Nakon toga, urednik ih je pregledao da nema grešaka prije nego odu u tisak. Jedan od mojih zadataka je bio pomagati uredniku da pregleda posao kaligrafa. Ponekad sam morala ići s "momkom za sve" na poštu da preda ili uzme pakete.

Kad su stizali svježe otisnuti primjerci časopisa, moj je zadatak bio da ih savijem i adresiram. Upoznala sam se s naljepnicama i ljepilom, i uživala u ovim novim poslovima dok sam s uzbuđenjem čekala na svoj prvi intervju. On je trebao biti sa ženom bivšeg ministra vanjskih poslova koji je dao ostavku zbog osobnih problema s gospodinom Buttom - predsjednikom vlade. To je značilo da ću morati postavljati pitanja koja će gospođa možda smatrati pomalo neumjesnima - ali urednik me je uvjerio da će ona jamačno biti oduševljena što ima priliku izložiti svoje viđenje situacije. Kao i obično, bio je u pravu. Gospođa me je srdačno primila u svojoj osobnoj sobi za prijam i pozvala me da sjednem. Misli su mi se munjevito vratile na jednu drugu ljupku ženu koja me je na kraju strpala u zatvor. Moram priznati da mi je sada pričinjalo zadovoljstvo što sam član tiska i što radi toga imam veću moć nego prije. Sada sam bila prava izvjestiteljica.

Jedno po jedno, postavila sam mojih deset pitanja: "Zašto je vaš muž dao ostavku? Što mislite o tome? Gdje ste završili školu?" i tako dalje. Pitanja nisu bila prestroga, ali činjenica da ih postavlja žena ženi i da će tisuće ljudi širom zemlje čitati taj intervju, vrlo je mnogo govorilo o promjenama koje su se u to vrijeme odvijale u društvu.
Altaf, fotograf, pratio me je na ovaj kao i na druge intervjue. Tako sam bila sigurna da ću imati zaštitu. Osim toga, on je bio krajnje sretan što se susreće sa ženama. Dio društva u kom je on živio bio je još uvijek sakriven od javnosti i bio je još uvijek tretiran kao privatno vlasništvo druge polovine. Pred modernim idejama koje su se počele uvlačiti bio je dug put prije nego počnu parirati tradiciji koja je u šaci držala i muškarce i žene, kako bogate i obrazovane, tako i siromašne i neuke.

Altaf mi je bio od koristi i na druge načine. Opisujući svoj život, žena je nehotično upotrijebila nekoliko engleskih riječi. To me je dovelo u nepriliku jer sam se držala podalje od tog jezika zbog očeve stare zabrane. Ali mi je sada bio potreban u društvu u kojem je on bio pečat pravog odgoja i obrazovanja. Moj mi je pratilac tiho preveo ono što je žena rekla. Osim toga, kad mi je mozak zablokirao, on mi je pomogao u postavljanju pitanja. Kad je intervju završio, gospođa me je počela ispitivati: "Koliko ste obrazovani?" "Dovoljno da vas intervjuiram," rekla sam joj. Nasmijala se. "Ne događa se često da se sretne uistinu obrazovana žena," rekla je.

Kad je izašao moj članak, valjano prerađen od strane urednika, bio je potpisan mojim imenom Gulshan. Urednik nije htio dodati moje kršćansko ime Esther. Za intervju je gospođa platila 700 rupija, od kojih sam ja dobila 140. Jhonu Emmanuelu sam dala 100, a za sebe sam zadržala 40. U početku ih moji domaćini nisu htjeli uzeti, ali sam ja inzistirala. "Mi smo veoma sretni što ti Bog pomaže," rekli su mi. I ja sam bila sretna. Po prvi put u životu sam zarađivala novac i uspijevala zahvaljujući obrazovanju koje sam imala. Malo pomalo je sjećanje na ljuta lica moje braće počelo blijediti.

Drugom prilikom sam intervjuirala upraviteljicu visoke škole za djevojke u Lahoreu. Bila sam veoma nervozna, jer sam se bojala da ću se smesti postavljajući pitanja pred jednom tako pametnom ženom. Ali fotograf Altaf me je razuvjerio: "Recite joj da vam sve ispriča onako da čitatelji razumiju. Potom je saslušajte i sve zapišite. Nemojte oklijevati postaviti joj jednostavna pitanja - za mnoge će od vaših čitatelja to biti dovoljno." Bio je to dobar savjet. Ponizno sam sjedila dok mi je upraviteljica objašnjavala razliku između privatne i državne škole. S njene točke gledišta, izrazita je prednost državne škole bila što je ona sada imala veću slobodu. Prijašnji su je vlasnici neprestano nadzirali, a školarine su stalno rasle. Nedostatak je postojećeg sistema bio što je imao manje opreme. Osim ove informacije, pribilježila sam i neke detalje o upraviteljičinom uredu, o njoj samoj, o osoblju koje sam tamo upoznala, o stanju u kojem se nalazila škola i o izgledu djevojaka.

Fotograf je vrlo uživao u ovom intervjuu jer su od njega tražili da slika sve, uključujući i djevojke. One su bile veoma privlačne u svojim odorama - u bijelim shahvar kameezama s plavim dupattama. Mislim da je njima to novo iskustvo bilo veoma zabavno, budući da su se neprestano kikotale pokrivajući usta dupattama. Za taj me je članak urednik pohvalio. "Nije loše," rekao je. Nije bio od onih koji se oduševljavaju. Tri dana nakon izlaska članka, vratila sam se u školu da uzmem ostatak novca koji su dugovali časopisu - intervjuirane žene su uvijek plaćale nešto unaprijed. Ovaj put je upraviteljica bila veoma radoznala, jer joj je netko od njena osoblja, isto tako kršćanin, ispričao nešto od moje životne priče."Zašto ste postali kršćanka? Dozvolite mi da vam pomognem da se vratite na muslimansku vjeru," rekla je upraviteljica. I tada sam joj pred njenim osobljem dala kratko svjedočanstvo. "Imate samilosni odnos prema drugima i jaku vjeru," rekla je upraviteljica.

Moj je strah počeo iščezavati kad sam vidjela da ne nastaju nikakve neprijatne situacije zbog onog što pišem. Malo pomalo posao mi je postajao sve lakši i počela sam se navikavati da na kraju članka vidim svoje ime. Osjećala sam se čudno pri pomisli da se moje riječi čitaju širom Pakistana i da vjerojatno potiču ambicije mladih žena pokazujući što sve jedna od njih može postići, iako sam im bila uzor, moje su misli i ambicije bile usmjerene u potpuno drugom pravcu - da služim Bogu i izvršavam Njegovu volju. Zašto sam onda bila ovdje i radila za ovaj časopis - što je bilo potpuno suprotno od svega što mi se prije dogodilo? Moj me je hodočasnički put doveo ovamo, ali zbog čega? Bila je to zagonetka od čijeg sam odgonetavanja odustala i jednostavno nastavila živjeti od danas do sutra dva odvojena dijela života, vanjski i unutrašnji, radni život i molitveni život.

Kolege novinari su bili svjesni da sam drukčija od njih. Nakon otprilike dva tjedna saznali su da sam kršćanka, ali ne da sam prije bila muslimanka. Zadirkivali su me zbog moje vjere. "Vjeruješ u tri Boga," govorili su mi smijući se. Pokušavala sam ih razuvjeriti i objasniti im da postoji samo jedan Bog koji se objavio na tri načina: Otac, Isus Krist Božji Sin, a ne samo prorok, i Duh Sveti koji je poslan na Pentekost da prebiva u vjernicima s Kristovim životom, da ih uči i posvećuje. Budući da je mojim kolegama od djetinjstva ispiran mozak da je kršćanstvo niže u odnosu na njihovu čistu jednobožačku religiju, kako sam mogla promijeniti njihovo mišljenje? Primijetila sam, međutim, da se nitko u uredu ne pridržava podnevnog namaza i pitala sam se koliko im uopće njihova vjera znači.

Pregrade između ureda su bile napravljene od tvrda kartona i urednik je obično prekidao zadirkivanja ulazeći i koreći muškarce: "Ne zadirkivajte je! Ona je jedina žena ovdje i ne smijete biti grubi prema njoj." Jednog dana, u pet sati poslijepodne dok sam silazila niz stepenice na putu kući, pozvao me gospodin Yousef, vlasnik prodavaonice slatkiša koja se nalazila tik do naših ureda. "Selam-alejkum! - Mir s vama!" rekao mi je. Zaustavila sam se i pričekala da mi se približi. "Alejkum-selam! - I s vama!" odgovorila sam. Zatim je počeo: "Gospođo, vidio sam vas kako prolazite ovuda. Jamačno ste obrazovana osoba kad radite za novine. Tražim učiteljicu za moje troje djece i pitam se biste li bili zainteresirani da ih poučavate poslijepodne, nakon vašeg radnog vremena? Možemo se dogovoriti oko cijene." Oklijevala sam. Plaća koju sam dobivala od časopisa nije bila sjajna, jer sam intervjue radila samo jedanput ili dvaput mjesečno, za razliku od muškaraca koji su ih radili stalno, čak i izvan Lahorea. Zajedno smo otišli k njemu gdje sam upoznala njegovu ženu i djecu. Odmah smo se svidjeli jedni drugima i dogovorili posao. Kad se vrate iz škole, podučavat ću djecu urdu, matematiku, islamsku teologiju, povijest i zemljopis po dva sata dnevno, od četiri do šest sati poslijepodne. Tražila sam 150 rupija mjesečno i besplatnu večeru svaki dan. Nedjeljom neću dolaziti.

Ovaj novi posao je za posljedicu imao da sam morala napustiti moje susretljive prijatelje iz Medina Colonv, jer će već biti mrak kad se budem vraćala kući, a za jednu ženu nije bilo sigurno da sama hoda ulicama kad padne mrak. Lahore je bio pun džeparoša i otmičara. Nakon mog zatvorskog iskustva, dobro sam poznavala tu stranu života. Stoga sam se nastanila kod gospodina i gospođe Neelam. Oni su živjeli u ulici Warris, blizu crkve i ne tako daleko od Stare Anarkalije. Poznavala sam gospodina Neelama iz vremena mog boravka u školi za slijepu djecu gdje je on predavao glazbu.

Do prosinca sam napisala osam ili devet priča, sve potpisane s "Gulshan" ili ponekad s "naša izvjestiteljica" i imala sam dojam da je urednik zadovoljan sa mnom. U toku drugog tjedna tog mjeseca, pozvao me u svoj ured. "Snalazite se bolje nego što sam očekivao," rekao je. "Volio bih vas zadržati ovdje, ali postoji jedan uvjet: morate se vratiti na muslimansku vjeru!" Sjela sam kao da sam se pretvorila u kamen. Nastavio je: "Sada znam vašu priču i zašto ste kršćanka. Dopustite mi da vam kažem: Ako vam vaša braća ne budu htjela pomagati, ja ću vam pomoći - samo se odrecite kršćanstva. Možete stanovati kod mene. Postavit ću vas za voditelja izvjestitelja. Zaposlit ću drugu izvjestiteljicu, a vama ću dati čistu plaću od 1000 rupija mjesečno..." Pred ružnom navalom stvarnosti, postala sam svjesna značenja tih riječi. Ovaj je čovjek bio u dosluhu s Alimom Shahom. Vjerojatno su bili prijatelji i posjećivali isti klub. Jamačno je od početka znao sve o meni i strpljivo radio da bi došlo do ovog trenutka. Bila je to ista stara priča. "Pokaži joj koliko mi muslimani imamo ljubavi jedni za druge i onda će se možda vratiti jer je u oskudici, sama zarađuje za život i stanuje kod drugih ljudi." A ja koja sam bila tako zadovoljna svojim napretkom u pisanju, nisam se zapitala zašto je ovaj svjetski čovjek zaposlio i držao nekog tako neiskusnog poput mene? Kada će konačno shvatiti da se nikada neću vratiti u tor?

Uzdahnula sam: "Nemojte misliti da ne cijenim vašu ponudu. Jako bih voljela nastaviti raditi za vas, ali moram vam reći da se ne mogu odreći kršćanstva. Isus je moj život. Ono što sam našla u Njemu, nijedna druga religija mi ne može dati." Prije nego što je kasnije tog dana urednikova žena krenula u kupovinu u Staru Anarkali, došla me je vidjeti s namjerom da učini posljednji pokušaj da me privoli da promijenim mišljenje. Pozvala me u mužev ured dok je on bio zauzet ispravljanjem teksta u izvjestiteljskoj sobi. "Vi ste pametni," rekla je. "Zašto ste kršćanka?" Dublji smisao njene primjedbe me natjerao da zastenjem u duši. Za muslimane su svi kršćani glupi, jer vjeruju u laž. Znala sam da ova žena nije duhovno prosvijetljena i nisam imala volje ponovo iznositi sve svoje argumente.

Ljubazno sam joj rekla: "Ne možete razumjeti u čemu se ja sada nalazim. Bog je tako stvaran za mene." Pogledala je u mene i lice joj je otvrdnulo. Potom je izašla bez riječi. Na kraju dana urednik mi je dao kuvertu sa 125 rupija. "Žao mi je!" rekao je, "ali ne možete više ovdje raditi. Mojoj ženi i meni je žao što odlazite. Uvijek ćemo vas se sjećati."
"I meni je žao, ali Bog će mi naći drugi posao," rekla sam uzdignuta čela osjećajući se sve samo ne hrabrom. Urednik se očigledno borio s vlastitim ljudskim osjećajima jer mi je dok sam se primicala vratima rekao: "Budete li u oskudici, pomoći ću vam, ali problem religije ostaje." "Ne brinite se," rekla sam. "Moj Bog će mi pomoći. Prije nego što budem tražila pomoć od ljudi, tražit ću pomoć od Boga." S tim sam riječima napustila njegov ured. Izvjestiteljima je bilo žao što odlazim.

"Proveli ste s nama toliko vremena i sada odlazite samo zbog malo religije. U redu, Krist vas je iscijelio, ali zašto jednostavno ne udijelite nešto novca i ne ostanete na tome?" "On je za mene više od toga," rekla sam. Rukovala sam se s njima i rekla im da ću se moliti za njih. Izašla sam i krenula niz stepenice osjećajući hladnoću i vrtoglavicu od šoka radi otpuštanja, upravo kad sam se počela osjećati zaštićenom od napada takve vrste. Kad sam se našla vani, naslonila sam se na zid. Jamačno postoji razlog za sva ova uznemirujuća iskustva. U srcu sam zavapila svom nebeskom Ocu i On mi je brzo odgovorio utješnim riječima: "Nek ti mir traje koliko i život!" (Pnz 33,25). Nisam znala da preda mnom stoji moja Obećana zemlja i da me Bog priprema da uđem u nju.

Ester svjedoči Isusovo djelo na predavanjima širom svijeta

SVJEDOK

"Imate posjet," rekla mi je gospođa Neelam 30. prosinca ujutro. Iznenađeno sam podigla pogled s knjige. Bio je to gospodin Gill, jedan od starješina crkve na Foreman Christian Collegeu, koji mi je donio poziv. Prešao je odmah na glavno. "Pastor Arthur iz metodističke crkve na Foreman Christian Collegeu vas poziva da propovijedate na novogodišnjem bogoslužju. Možete propovijedati o bilo kojoj poruci koja vam je dana. Što kažete na to?" Nisam odmah odgovorila. Foreman Christian College je bio velik i crkva će jamačno biti puna utjecajnih ljudi. Kako mogu stati pred toliko mnoštvo i držati propovijed? Umalo nisam odbila kad sam se sjetila nečega što mi je Bog rekao: "Idi i propovijedaj mom narodu!"

Kad me izliječio, Isus mi je dao zadatak da upravo to radim, ali ja tada nisam bila spremna. Ta žarka vizija je osvjetljavala moj teški put učeći me da po vjeri upoznajem Boga kroz Njegovu riječ. Je li ovaj neočekivani poziv bio znak da sam spremna vjernicima svjedočiti što sam vidjela od velike Božje milosti i dobrote? Sada sam znala da će se poklopiti više čimbenika ako je ispravno ono što radiš: otvorit će se put, dat će ti se riječ i osjetit ćeš unutarnji mir i sigurnost da je taj put ispravan. Pogledala sam u glasnika:"Doći ću," rekla sam, "ali kako ću doći do tamo?" "Ja i moja žena ćemo vas rado sutra na večer ugostiti u našoj kući u Wadat Colonv. To je blizu koledža i mi ćemo vas odvesti na novogodišnje bogoslužje."

Kamla Neelam se složila s ovom zamisli, te je bilo dogovoreno da gospodin Gill sutradan dođe po mene i odvede me svojoj kući. Povukla sam se da pokušam sabrati misli za ono što ću govoriti. Naredne me noći u gostinjskoj sobi gospođe Gill ščepao strah dok sam razmišljala o onome što trebam reći. Javljao se ponos... Toliko sam željela ostaviti dobar dojam! Na kraju sam na koljenima naglas izrekla svoju brigu: "Kako da govorim o Tebi? Prošle su gotovo četiri godine otkad sam Te vidjela. Kako da Te opišem?"

Ovo je zvučalo tako besmisleno. Što sam željela? Da mi se ponovi to sveto iskustvo? Čim sam naglas izrekla svoju brigu, shvatila sam koliko je besmisleno brinuti se radi takvih stvari. U tišini duha, u poniznom stavu pred Bogom, začula sam tihi blagi glas: "Moj Duh će biti s tobom." Preplavila me radost. To obećanje mi je bilo dovoljno. Bez sumnje, bilo je to prvi put u mom životu da stojim pred tolikim mnoštvom. Učitelji, profesori, bolničarke, liječnici iz obližnje kršćanske bolnice - svi tako obrazovani i sigurni u sebe! Pa ipak, osjećala sam kako me obuzima sila dok svjedočim o svom iscjeljenju i o Božjoj milosti koja me pratila kroz mnoge nedaće koje sam doživjela.

Kad sam sišla s propovjedaonice, ljudi su mi prilazili da mi kažu koliko su bili dirnuti. "Bilo je snažno," reklo je jedno ili dvoje. "Nismo ni primijetili da vrijeme prolazi," rekli su neki sa suzama u očima. Na izlasku su mi neke žene rekle: "Mnogo ste propatili sami. Dopustite nam da sada dijelimo tu patnju s vama," i dale su mi svoje adrese. Dali su mi nešto od dobrovoljnog priloga i odvezli me natrag kod gospodina Gilla na ručak. Na moje iznenađenje, mislila sam na braću - tako bih voljela da čuju za ovaj novi zaokret u životu svoje sestre koju su osudili. Kao rezultat te propovijedi, bila sam pozvana da redovno govorim na sastancima za žene u crkvi na Foreman Christian Collegeu. To je značilo da mogu prestati poučavati djecu gospodina Yousefa i da se mogu baciti na posao koji sam stvarno željela raditi - na evangeli-zaciju.

Jedna po jedna, sve su me crkve s tog područja počele pozivati da propovijedam plaćajući mi troškove. Tijekom travnja i svibnja živjela sam kod prijatelja u Canal Parku. U lipnju me ugostila druga obitelj kod koje sam ostala do svadbe sestrina sina. U Murreeju se trebao održati ljetni kamp za žene. To mjesto, smješteno na 2600 metara nadmorske visine u podnožju Himalaja, dva i pol sata autobusom od Rawalpindija, bilo je staro planinsko lječilište iz vremena britanske vladavine. Sada su bogati ljudi tamo išli na odmor da uživaju u hladnoj klimi i pogledu na planine čiji su jedan ili dva vrha veći dio godine bili pokriveni snijegom. U Murreeju je bilo mnogo kršćanskih aktivnosti: jezična škola za misionare, kršćanska škola za djecu misionara i djecu općenito. Ova je, za razliku od drugih škola smještenih na nivou mora, ostajala otvorena tijekom ljeta, a zatvarala se mjesec dana zimi kad duboki snijeg zakrči opasne planinske putove. Tijekom ljeta su kršćanske grupe iz čitavog Pakistana organizirale u Murreeju kampove i konferencije.

Ženski kamp na koji sam bila pozvana kao glavni govornik trebao se održati početkom lipnja u Mubariku u trajanju od sedam dana. Zajedno s voditeljicom tog kampa, gospođom Hadavat, trebala sam vlakom ići do Rawalpindija. Na put smo trebale krenuti u petak ujutro, u četiri sata. Radovala sam se prvoj vožnji vlakom u svom životu. Ali u četvrtak ujutro, oko deset sati, dobila sam poruku od moje sestre Samine koja je bila u Samanabadu i obavljala pripreme za vjenčanje. Njen sin se trebao vjenčati u subotu i ona je htjela da budem među uzvanicima. Sin je osobno došao u kuću gdje sam boravila i pozvao me. Na to sam mu se nježno nasmijala. Dok je rastao, malo sam ga viđala, ali sam ipak znala da je ponos obitelji. Voljela bih biti na njegovom vjenčanju, ali su postojale velike prepreke. Preko Mahmooda sam poslala usmeni odgovor: "Molim te, reci svojoj majci da vas oboje od srca volim, ali da ne mogu doći. Svi bi bili protiv mene zbog moje vjere i moje bi prisustvo samo pokvarilo ozračje tog dana koji bi za sve vas trebao biti sretan. Nije pogodna prilika da dođem, a osim toga, u petak odlazim na konferenciju u brda." Moj je nećak tužan otišao na svojoj yamahi. Oko dva sata poslijepodne ponovo se pojavio. "Teta, moraš doći na vjenčanje. Mama mi je rekla da mi neće dozvoliti da se vjenčam ako ti ne budeš tamo. I ja želim da dođeš."

U očima tog ogromnog mladića sjajile su suze. Donijela sam munjevitu odluku: "Jedino što mogu reći je da ću otići kod gospodina i gospođe Hadayat i da ću ih pitati za savjet. Možda je moguće da budem na tvom vjenčanju i da poslije uhvatim autobus do Rawalpindija, odakle u nedjelju ujutro odlazi drugi za Murree." Mahmoodovo se lice razvedrilo. "Možeš li sjesti na sjedalo iza mene? Odvest ću te do gospodina i gospođe Hadavat," rekao je. I tako su ubrzo susjedi mogli vidjeti mladu ženu na zadnjem sjedištu motora, kako se svim snagama drži za košulju vozača.

Kad sam gospodinu i gospođi Hadayat rekla za svoju dilemu, oni su je odmah riješili savjetujući mi da prihvatim poziv."To će biti jedno svjedočanstvo," rekli su. "Neki od vaših rođaka nisu vas vidjeli otkad ste iscijeljeni. "To je bila istina! Vratila sam se u mislima na onaj strašan sastanak s daidžama. Još sam se sjećala njihovih oštrih pogleda i bijesnih lica pred mladom djevojkom koja se usudila prkositi obiteljskim običajima i islamskom zakonu. Sada sam bila drukčija. Ali jesu li oni bili drukčiji? Sumnjala sam u to. Pa ipak, možda će se pojaviti jedna ili dvije prilike za svjedočenje, a osim toga, voljela sam sestru i njena sina. Zbog njih ću ići. "U pravu ste," rekla sam. Kad smo riješili to pitanje, gospodin Hadavat je pogledao vozni red autobusa, te smo otkrili da postoji jedan autobus iz Badami Baghau Lahoreu u subotu u ponoć, kojim mogu stići u Rawalpindi da na vrijeme uhvatim drugi autobus za Murree i tako stignem govoriti u nedjelju popodne na mom prvom sastanku. Nećak me opet na svom motoru vratio kući i obećao da će sutradan doći po mene da me odveze na vjenčanje. I tako sam sljedećeg dana uzela torbu i u velikom stilu otišla u Samanabad u pratnji svog dragog nećaka.

Kao što sam i predvidjela, vjenčanje je od početka do kraja bilo prava katastrofa. Neki od starijih su smatrali moju nazočnost kao izravnu uvredu, te bi mi svaki put kad bih se pojavila u njihovoj blizini okretali leđa. A drugi su, u kojima je smisao džihada - svetog rata - bio jak, započinjali rasprave, tako da sam jedva imala priliku razgovarati sa svojim sestrama Saminom i Anisom, koju nisam vidjela gotovo godinu dana. Oštrica napada je bila: "Zašto vjeruješ da je Isus Božji Sin?" Moja je Biblija bila u torbi, ali nije bilo potrebe da gledam u nju - riječi koje sam trebala izlazile su same iz usta i imale su snagu. Shvatila sam da mi se ovakva prilika jamačno neće ponovo ukazati, te sam svjedočila svakome tko je pokazao i najmanje zanimanje. Rasprave su postajale sve žešće i nisam imala vremena ni jesti ni piti. Glavne protivnike, moju braću, nisam vidjela. Kad je Safdar Shah čuo da ja dolazim, ostao je kod kuće, a Alim Shah je bio s muškim uzvanicima izvan mog domašaja. Postupno su se moji protivnici jedan po jedan povlačili, uz primjedbe:"Ah, ona je luda, pusti je. Ona nije s nama u rodu; nemoj joj se obraćati."

U jednom sam trenutku pogledala na sat. Bilo je jedanaest sati na večer. Začula sam glas kako mi govori: "Još uvijek si ovdje, a sutra moraš svjedočiti u Murreeju." Obuzeta blagom panikom, požurila sam prema sestrinoj sobi da upitam bi li me netko mogao odvesti do Badami Baghija. Ali Samininim automobilom su odvezli ostale uzvanike, Anis je bila zaokupljena s muževom obitelji, a neki od uzvanika su glatko odbili. Čula sam jednoga kako govori: "Ne želimo naš automobil zagaditi. Pitaj svoga Isusa da te odveze." Samina mi je prišla i uzela me za ruku: "Gulshan, žao mi je što ti ne mogu pomoći. Zašto noćas ne ostaneš kod nas? Sutra te možemo odvesti na postaju." To bi bilo razumno rješenje, jer je u to doba noći za samu ženu bilo opasno na ulici. Ali obuzeo me je osjećaj odgovornosti. Dobila sam nalog i morala sam naći način da ga izvršim, ovako ili onako.

Bez oproštaja sam se tiho izvukla iz kuće sa svim njenim udobnostima i sigurnostima i stala uz rub ceste. Oblaci su zaklanjali mjesec, a kuće i drveće su stvarali pomične sjenke u mraku. Grane velikog duda su mi šuštale iznad glave. Sklonila sam se plašljivo ispod njegove sjene. "Gospode, Ti si me posvetio. Pobrini se za mene i pomozi mi da na vrijeme dođem do autobusne postaje. U Tvojim sam rukama," molila sam. Kad sam završila molitvu, suze su mi se kotrljale niz obraze. Božja nazočnost me je okruživala u mraku i osjećala sam se sigurnom.

Potom sam začula, najprije u daljini, a onda sve bliže, lagano brujanje motora i gotovo sam odmah ugledala far koji je tkao svjetlosne šare na crnom velu noći, dok se motor primicao poskakujući po popucanom asfaltu od vrućine. Vidjela sam da je to pokrivena dvokolica. Je li možda vozila nekog zakašnjelog uzvanika na svadbu ili se vozač vraćao nakon radnog dana? Moleći se da mi čovjek stane, mahnula sam i dvokolica se zaustavila preda mnom. "Možete li me odvesti u Badami Baghi što brže možete? Moram uhvatiti prvi autobus za Ravvalpindi." Nisam mogla vidjeti njegovo lice jer je na glavi imao neku vrstu kapuljače. Klimnuo je glavom i ja sam se popela ne dopuštajući si da se zapitam da nije možda neki propalica koji će iskoristiti priliku. Krenuli smo dižući buku. Kako smo samo brzo prolazili svim onim ulicama!

Kad smo stigli u Badami Bagh, činilo mi se prema mom satu da smo 25 kilometara prešli za pet minuta. Vozač dvokolice je bez riječi uzeo moju torbu i odnio je u autobus Watan Transporta za Rawalpindi. Kad je onako dobro građen i obučen u neobičnu dugu haljinu tamno smeđe boje prošao ispred mene, pomislila sam da je to jamačno Pathan. Stavio je moj prtljag ispod sjedala u prednjem dijelu autobusa i krenuo da se udalji ne čekajući da mu platim. Zaustavila sam ga i upitala: "Koliko vam dugujem?" Na to se on okrenuo i rekao: "Bog me poslao da ti pomognem. Idi u miru!" Zatim je zavrnuo rukav svoje haljine i na njegovoj sam snažnoj ruci ugledala riječ ispisanu sjajnim slovima, Petrus - Petar. Pokušala sam mu pogledati u lice, ali sam vidjela samo njegove blistave oči.

Suze su mi se pojavile u očima i morala sam ih obrisati. Kad sam ponovo pogledala, on je već nestao ne uzevši ni novčića od mene. Pitajući se jesam li to sanjala, pogledala sam po autobusnoj postaji, na kojoj je u ovo doba noći bilo živo jer ljudi nisu voljeli putovati po dnevnoj vrućini, ali sam vidjela samo putnike koji su protezali noge u iščekivanju dugog putovanja. Zauzela sam mjesto na sjedištu obloženom jastucima. Bila sam jedina žena u autobusu koja je putovala sama i nije nosila veo. Platila sam kartu kondukteru. Na pola puta, u Jhelumu, smo se zaustavili na pola sata da se osvježimo, te poslije nakratko u Gujarkhanu. Kako smo se penjali prema podnožju Himalaja, bilo je sve hladnije. Kad smo oko 4 sata i 45 minuta ujutro stigli u Rawalpindi probijajući se kroz mnoštvo ljudi, mršavih krava i koza, dvokolica, kamiona, bicikla, kolica, do autobusne postaje u Raja Bazaaru, sunce je na istoku već počelo bojiti nebo zlatnim zrakama.

Autobus za Murree je bio manji, a put sporiji i opasniji po vijugavoj planinskoj cesti, gdje su se dva automobila jedva mogla mimoići. Ta je cesta bila veoma prometna u to doba godine kad su se doline kupale u zraku koji je titrao od vrućine. Sjedili smo postrance te su mi leđa bila okrenuta prema zidu koji se protezao uz cestu, tako da nisam morala gledati niz opasnu strminu. U 11 sati ujutro primakli smo se Murreeju. Izašla sam na postaji ispred pošte, na obronku ispod grada. Dala sam torbu nosaču koji me je pješice poveo do Mubarik kampa. Kad smo bili blizu kampa, ugledao nas je vratar kako dolazimo i prišao da me pozdravi i uzme mi torbu.

Taj je tjedan za mene bio izuzetan. Bilo je tu trideset žena iz Peshawara, Sialkota, Karachia, Faisalabada (nekadašnjeg Lvallpura) i Hvderabada. Bog je stavio svoju iscjeliteljsku ruku na one dijelove života gdje su žene patile. Spavala sam u dvokatnici dijeleći sobu s Ruth iz Abbotabada. Imali smo sastanke i obroke ujutro i na večer, a ostatak dana je bio slobodan, ali ja sam najveći dio vremena bila veoma zauzeta razgovarajući sa ženama o njihovim bremenima. Jedna mi je učiteljica iz državne škole u Lahoreu rekla da ima poteškoću svjedočiti tamo među muslimanima. Zajedno smo se molile i razgovarale o strahu koji nas može paralizirati u takvoj situaciji. Prenijela sam joj Kristovo obećanje - 'neću te ostaviti, niti napustiti.' Kad smo se rastajale, radosno mi je rekla: "Dala si mi novu nadu da se suočim sa svim problemima."

Kad su žene otišle, došla je grupa mladih iz Peshawara i pastor Saved, koji je vodio kamp, me je zamolio da ostanem i da im propovijedam. Jedan mladi odvjetnik mi je prišao i ispričao da radi među muslimanima i da se stidi svjedočiti. Navela sam mu stihove iz Evanđelja po Mateju 10,31-33 i pomolila se s njim. Četvrtog dana mi je ponovo prišao i rekao da sada ima hrabrosti. "Moj je strah pobijeđen." Tako je i bilo. Posjetio me je nakon mog odlaska iz kampa dok sam bila u Ravvalpindiju kod brata i sestre (po vjeri) Younis. Sestra Younis je bila u kampu u Mubariku i među nama se stvorila prijateljska veza. "Dođi kod nas kad napustiš kamp!" rekla mi je. Tako sam i učinila. Moja je služba zapravo počela iz tog kampa. Počela sam putovati na konferencije i svjedočiti o onome što je Bog za mene učinio. Te prve godine, početkom srpnja, ponovo sam bila pozvana u Mubarik na lokalnu konferenciju i našla se iza govornice zajedno s poznatim kršćanima. Prihvatili su me kao nekoga koga je Bog pozvao u službu. Svaki put kad sam govorila, pristizali su pozivi iz daleka i iz bliza. Ljudi su željeli čuti ono što sam im imala za reći i govorili su mi da ih to ohrabruje i da je takva poruka potrebna u ovim vremenima. Sada su se stvarale prilike da proširim službu, ali istovremeno sam se čvrsto uhvatila za Isusa. Iz iskustva sam znala da kad dolaze blagoslovi, neizbježni su i napadi. Pa ipak, nisam očekivala da će doći iz pravca iz kojeg su došli.

ZAKLJUČAK

Iz Rawalpindija sam putovala po čitavom Pakistanu govoreći u crkvama i na konferencijama, kao i osobno radeći s ljudima koji imaju probleme, bilo tjelesne ili duhovne. U listopadu 1977. godine sam otišla u Lahore na molbu jednog bračnog para iz metodističke crkve na Canal Parku, koji mi je pisao da im je sin bolestan. "Molimo vas, dođite da se pomolite za njega," pisao je brat James. I krenula sam moleći se putem. Kad sam došla tamo, sin im je upravo bio doveden iz kršćanske bolnice. Bio je na putu ozdravljenja, ali još uvijek slab. Brat i sestra James su me molili da se nastanim kod njih. Imali su pet kćeri i pet sinova i željeli su moju pomoć u njihovom kršćanskom odgoju. Na kraju smo se dogovorili da ću živjeti s njima, ali da ću biti slobodna da putujem po Pakistanu i propovijedam kad me budu zvali.

Tijekom svih ovih godina živjela sam po vjeri. Gospod je proviđao za sve moje potrebe toliko da su se neki pitali potpomaže li me neka strana misija. Pokušala sam im objasniti da su nam nebeska bogatstva na raspolaganju ako se potpuno predamo Bogu. Ja sam Bogu dala sve: obitelj, kuću, zemlju, novac, ugled, i vjerovala sam da će providjeti za moje potrebe. Dok sam još bila u Rawalpindiju, odigrao se posljednji čin zemaljskog života Anis Bibi. Moja sestra, koju je obitelj primorala da ostane tajni vjernik, umrla je 14. ožujka 1977. Bila sam pored nje i tješila je dok je umirala. Znam da je ona stavila svoju ruku u ruku Čovjeka s krunom, na vrhu ljestava, i da mu je dozvolila da je povede u Božju nazočnost.

Dvije Anisine kćeri, jedna od petnaest i druga od šesnaest godina, otišle su živjeti s adžom, jer se pokazalo da ih otac ne želi zadržati uz sebe. Nekoliko mjeseci kasnije dobila sam poruku od djevojčica u kojoj su me pitale mogu li doći živjeti sa mnom, jer nisu sretne. Tako sam u listopadu preuzela starateljstvo nad moje dvije nećakinje i one su došle živjeti sa mnom u kući brata Jamesa. Bilo je previše djevojčica pod jednim krovom i zbog toga sam počela moliti za kuću gdje bih mogla živjeti svoj vlastiti život i nikome ne biti dužna, osim Bogu. Nećakinje sam smjestila u školu u jednom samostanu, jer sam ih za vrijeme mojih putovanja morala ostavljati kod drugih, što nije išlo bez problema. Školu su vodile veoma ljubazne sestre i ambijent je bio dobar za djevojčice. Bog je stavio na srca prijatelja iz Karachija da učine nešto glede mog položaja beskućnika. Smatrali su da je vrijeme da imam vlastitu kuću, a ne da cijelo vrijeme moram živjeti kod drugih ljudi. I tako su skupili nešto novca što je s ono malo što sam ja uštedjela bilo dovoljno za malu kuću. Kakvo olakšanje moći se vratiti u vlastitu kuću nakon niza iscrpljujućih evangelizacijskih sastanaka!

Kad sam 1978. godine preuzela kuću, moje su nećakinje došle živjeti kod mene. Ali nije sve išlo kako treba. Bila sam izvedena pred sud zbog lažnih optužbi. Objasnila sam sucu da sam bila bogalj i da me Isus izliječio. Upitao me je može li to itko iz moje obitelji posvjedočiti. U interesu pravde, jedan od članova moje obitelji je došao na sud i potvrdio priču o mom iscjeljenju, te posvjedočio u prilog mom dobrom glasu. Postupak protiv mene je bio obustavljen.
Nećakinje su me napustile, ali Bog je bio tako dobar prema meni i dao mi dvije usvojene kćeri, sina i njihova djeda da ne budem sama na svijetu.

Dva mjeseca kasnije, u srpnju 1981. godine, bila sam u Karachiju kod prijatelja u Akhtar Colonv, blizu metodističke crkve, kad me je mlada bolničarka Patricia zamolila da posjetim njenu sestru Fredu, također bolničarku u bolnici Jinnah, za koju se ona bojala da je opsjednuta zlim duhom. Rekla mi je: "Moja sestra je bolesna. Viče, a kad se duh pojavi, počinje vrištati i udarati ljude." Pristala sam poći s njom, te smo do bolnice uzeli dvokolicu. Bilo je veoma vruće, s velikom vlagom zbog blizine oceana. U sobi mlade bolničarke zrak je bio vlažan i sparan - ali ne samo zbog vrućine. Tamo je stajala Freda, mlada, stidljiva i pognute glave. Nosila je shalwar kameeze i dupattu. Tu i tamo je podizala pogled i bezizražajno buljila u mene. Patricia se nježno obratila svojoj sestri: "Baji, ovo je sestra Gulshan. Došla se pomoli za tebe."

Mlada bolničarka nije odgovorila. Stajala je trenutak nepokretna, a onda je iznenada izašla iz sobe i krenula niz hodnik do kupaonice. Nakon petnaest minuta moja je prijateljica rekla: "Predugo se zadržala. Idem po nju." Vratila se vukući za ruku sestru koja se opirala. Freda je sjela na pod i ja sam je, sjedeći na fotelji, privukla da sjedi blizu mene. Potom sam joj stavila ruku na glavu, otvorila Bibliju u Psalmu 91,1-4, te naglas počela čitati:

"Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
reci Jahvi: 'Zaklone moj! Utvrdo moja.'
Bože moj u koga se uzdam!'
Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske,
od kuge pogubne.
Svojim će te krilima zaštititi,
I pod njegova ćeš se krila skloniti:
Vjernost je njegova štit i obrana!"

Na to je djevojka zatvorila oči. Držeći joj i dalje ruku na glavi, rekla sam: "U ime Isusa Krista zapovijedam ti da izađeš iz nje!" Tada joj se tijelo počelo snažno tresti te je povikala: "Pusti me! Gorim!" "Bolje je da goriš, nego da te šejtan sažeže," rekla sam. Tada je progovorio šejtan, a glas mu je bio drukčiji od djevojčina tanka glasa: "Otići ću. Molim te, pusti me. Neću se više vratiti." Kad je šejtan izišao iz nje, djevojka je pala na pod i ležala nepomična, opuštena tijela. Nakon deset minuta, Patricia joj je pomogla da ustane. Otvorila je oči i zatražila vodu. Kad ju je popila, zamolila je da ponovo sjedne pored mene. Ovaj put je stavila glavu na moja koljena i rekla: "Molim vas, molite za mene! Osjećam se mnogo lakše." Zatražila sam od nje da ponovi ovu molitvu: "Hvala ti, Bože, što sam oslobođena i sada Ti predajem svoj život. Uzmi ga i iskoristi za svoje planove. Daj mi snagu da Te slijedim i da Ti ostanem vjerna."

Ostali smo do sedam sati na večer, kad su u sobu došle druge bolničarke. Kad su saznale što se dogodilo, počele su iznositi svoje probleme i tražile su da se molim i za njih. Jedna je imala ispit kojeg se bojala, druga je imala problema na poslu, a treća bolesne roditelje kod kuće. I tako sam molila za njih. Propustila sam reći da smo tijekom tog dugog poslijepodneva i večeri u toj sobi ručali i pili čaj. Bio je to tako živ dan, sve mi se urezalo u sjećanje, čak i okus repe, goveđih odrezaka, chupattisa i banana koje smo jeli. Na povratku smo se Patricia i ja vraćale dvokolicom do Akhtar Colonvje, gdje sam stanovala kod jedne prijateljice. Imam divnu sliku te dvije sestre koja me podsjeća na njih. One su doista lijepe djevojke i sada u bolnici svjedoče za Isusa. Gospod me je upotrijebio i u situacijama gdje su se ljudi jedni s drugima svađali. Budući da sam i sama često bila krivo shvaćena, znala sam kakvu vatru mogu zapaliti neljubazna riječ ili zlonamjerna misao.

Kako me nijedna crkva nije potpomagala, za sve naše potrebe smo se morali obraćati izravno Gospodu. Ponekad kad sam se probudila ujutro, u kući nije bilo ništa za jelo. Tada smo čekali da vidimo kako će On providjeti za tu potrebu. No bilo je dana kad smo odlučili, dijelom i iz potrebe, postiti. U takvim smo se prilikama približavali Bogu. On je bio naš Otac i znao je što je najbolje za nas. Nikada nas neće iznevjeriti. On nas jedno izvjesno vrijeme samo testira.
U svom siromaštvu smo privlačili siromašne ljude. Kad su dolazi ljudi iz daleka i nisu imali novca da se autobusom vrate kući, mi smo im tada davali od naših mršavih zaliha. Oni su dolazili po duhovnu pomoć, ali kako smo ih mogli pustiti da odu, a da im ne pomognemo i u tjelesnim potrebama! "Zabadava ste primili, zabadava i dajte."

Pozvali su me da budem uz uzglavlje jednog čovjeka koji je došao iz Engleske i koji je imao amebnu dizenteriju i cistu. Bilo je to u siječnju 1981. godine. Pomolila sam se i položila ruke na njega i on je ozdravio. Kao rezultat toga, otputovala sam u Englesku i Kanadu, gdje sam propovijedala grupama Azijaca i Engleza. Kad sam prvi put svjedočila da me je Isus iscijelio, veliki je strah moje tete bio da ću otići u Englesku. I evo me zaista tu! Sad gledam unatrag na čitav moj put kojim me je moj nebeski Otac vodio otkad sam mu se predala i vidim da je hađđ, na koji me je vodio otac, bio početak potrage moje duše da upozna Boga. To je u meni probudilo nadu koja me je, iako iznevjerana u Meki, navela da goruće i očajno tražim Boga, naročito poslije očeve smrti. Ispružila sam ruku prema Isusu Iscjelitelju - ne znajući ništa o Njemu, osim ono malo što sam pročitala u Kur'anu - i On me je ozdravio.

Danas sam ja svjedok Božje sile koja može doseći ljude koji su iza vela islama. Taj se veo može strgnuti, tako da mogu vidjeti Isusa, čuti ga i voljeti. Danas više ne trebam pet stupova islama da bi podupirali moju vjeru. Moje je "svjedočanstvo" Isus, koji je bio raspet, mrtav, ukopan, potom uskrsnuo i sada živ u svom narodu. Moj namaz nije upućen nekom nepoznatom Bogu, već Bogu čija se povijest nalazi u Njegovoj vlastitoj Riječi, Bibliji - mom najvećem blagu - koja je ispisana u mom srcu i umu, baš kao što je Kuran bio nekada. Moj zekat nije više samo jedan dio, već čitav moj prihod, jer sve što imam pripada Bogu. Moja bogatstva su pohranjena na nebu. Ne postim za Ramazan da bih se pomirila s Bogom i tako bila sigurna da ću u džennet, već postim s veseljem da bih ga bolje upoznala. Moj hađđ je moje putovanje kroz život. Svaki dan me vodi bliže mom cilju - da zauvijek budem s Isusom, mojim nebeskim Kraljem.

Krv bikova, ovaca ili koza nikada ne može izbrisati grijeh. Samo kroz novi i živi put, "kroz veo", što znači, kroz Njegovo tijelo, možemo ući bez ikakvih prepreka u najsvetije mjesto. "Isus, naprotiv, pošto je prinio samo jednu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede Bogu s desne strane," (Heb 10,12). To je Isus, Janje Božje, prorok i svećenik, Kralj kraljeva, moj Gospodin i moj Bog. (KRAJ)

1. PREMA MEKI

2. ŽŽALAC SMRTI

3. KRŠTENJE

4. NAPASNIK

www.hkz-kkv.ch