KRŠTENJE

Gospodin Aslam Khan je bio veoma ljubazan čovjek i činilo se da razumije sve probleme s kojima sam se suočavala. Brzo je postao moj Abaji - Otac. I Amaji, gospođa Khan, bila je srdačna na svoj način. Ona je bila energična i mršava dama, uvijek zaposlena oko kuće, te je i od mene očekivala isto.

Kad sam stigla, pokazala mi je gostinjsku sobu s jednostavnim krevetom s podlogom od konopaca, te sam se na trenutak sjetila kreveta kod kuće sa širokom istkanom podlogom od konopaca i blazinom od mekana, predena pamuka.

Rekla mi je: "Ovo je vaša soba. Ovo su ladice za vašu odjeću. Kupaonica je tamo. Mnogo se posla mora obaviti, jer imamo posjetitelje. Molim vas, ispričajte me. Moram sluškinji dati naređenja. Za sve što vam treba, morate pitati sluškinju." Potom je nestala.

Dala sam sve od sebe da udovoljim gospođi Khan, ali kako nikada prije nisam obavljala kućanske poslove, bila sam glupava i nespretna, i prilično nesklona primati kritike u obavljanju sitnih poslova koji su mi bili dodijeljeni. Kad je moja domaćica prešla prstom po ukrasima s kojih sam upravo obrisala prašinu, osjećala sam se posramljenom i ljutom, ali sam prikrivala svoje osjećaje koji su ključali i pokušali pokvariti prve dane mog boravka u toj kući. Željela sam se okrenuti prema njoj i reći: "U pravu ste, Amaji. Loše sam to obavila, ali ne zaboravite da prije nego što sam došla ovamo, ništa nisam morala raditi svojim rukama." Nikada prije nisam oprala ni jedan tanjur, nikada prije nisam brisala prašinu u sobi, nikada prije nisam napravila krevet, nikada prije nisam prala vlastitu odjeću, nikada prije nisam četkala kosu, nikada prije se nisam sama odijevala, i to ne samo zato što smo imali mnogo posluge, već zato što sam bila prikovana za krevet i tolike godine bespomoćna.

Ipak, ništa nisam rekla. Zvučilo bi to samo kao izgovor, a što bi bilo još gore u njenim očima, kao oholost. Ona bi mi mogla odgovoriti da sam sada zdrava i da se zato trebam potruditi naučiti ili pak, da sam strahovito lijena. Tako sam provela nekoliko besanih noći slušajući podrugljiv šapat u mraku sobe: "Još nije kasno," govorio je glas. 'Tvoja braća i sestre plaču. Zašto se ne vratiš?" Vidjela sam lica tetka i tete koja su tužno gledala u mene. Kako nisam mogla oka sklopiti, ustala sam i tumarala po sobi sve dok mi nije postalo nepodnošljivo moje nastojanje utišati glasove. Tada sam zavapila Isusu: "Predala sam se Tebi i osjećam da sam na pravom putu, na onom koji si mi Ti pokazao. Zašto se onda pojavljuju ova lica i muče me?" U tom mi je trenutku došao blagi glas: "Ja sam uvijek s tobom. Oni ti ne mogu nauditi." U tom me je trenutku obuzeo mir, jer su Isusove riječi ispunile moj um i otjerale podrugljive šapate.

Nakon otprilike sedam dana, problemi su se počeli smanjivati. Bila sam aktivnija nego kod kuće i zato sam bolje spavala; u svakom slučaju, krevet mi više nije bio tvrd. Pročitala sam tekst koji je potpuno promijenio moj stav prema svim oblicima kućanskih poslova: "Isus... ustane od večere, skine ogrtač, uzme ubrus i njime se opaše. Zatim ulije vodu u posudu za pranje te počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan." (Iv 13,4.5). Ovo je za mene bilo nešto novo. Preda mnom je bio primjer poniznosti i služenja koji nikada neću zaboraviti i koji je u korijenu skršio moju oholost. Dok sam obavljala posao koji su mi dali, pred sobom sam imala savršen primjer Isusa koji je radi mene postao sluga, i tada mi nije bilo teško služiti drugima zbog Njega.

U toj sam kući ostala pet tjedana prije krštenja. Kad sam pastora Aslama Khana pitala za razloge odgode krštenja, rekao mi je: "Ah, moram obaviti još neke pripreme." Poslije sam shvatila da me je određeno vrijeme želio promatrati kako bi se uvjerio je li moja želja da budem krštena, ozbiljna. Ne bi bilo dobro učiniti taj korak, a potom ustuknuti. No, ja sam bila sve uznemirenija, jer sam se bojala da će me otkriti. Pitala sam se je li se moja obitelj raspitivala o meni kod Razije, te sam joj napisala pismo: "Trebam ovdje još obaviti neke poslove prije nego se vratim. Molim vas, nemojte reći mojoj obitelji gdje sam. Sve ću vam uskoro objasniti." Poslije sam saznala da su Razija i njena majka održale obećanje i da su uspjele sačuvati moju tajnu iako im je to donijelo mnogo neprilika. Drago mi je što mogu reći da je ta odana i časna prijateljica, koja me je tada uz veliki rizik branila mada nije razumjela poteze koje sam vukla, sada udana.

Svo vrijeme koje sam provela kod gospodina i gospođe Khan, išla sam u metodističku crkvu u ulici Warris. Među kršćanima sam našla slobodu u slavljenju koju do tada nisam poznavala. Tu je bilo mnogo toga što je bilo drukčije. Prvo što sam primijetila kad sam ušla, bili su ukrasi. U džamijama su ukrasi apstraktni - riječi iz Kur'ana i šare na pločama, stupovima, svodovima i tepisima. Za što bolji učinak, koriste se svjetlo i sjena. Nema slike ni čovjeka ni Boga, jer nijedno stvorenje ne može zamisliti svoga Stvoritelja. A ovdje su prozorska stakla bila obojena sa slikom Isusa u molitvi, na stolu je bilo cvijeće i čula se glazba. Preko kupole su bile ispisane riječi, ne na arapskom, već na našem jeziku: "Evo me, stojim na vratima i kucam." Razmišljala sam o tome. U Pakistanu je kucanje na vrata vrlo često. Svi snažno udaraju na vrata, ali Isusovo je kucanje na vrata mog srca bilo nježno.

Sljedeće što sam zapazila, bila je divna navika da obitelji sjede zajedno - muškarci, žene i djeca. U ovim obiteljskim grupama bilo je mjesta i za samce. Kod nas bi obično samo muškarci išli u džamiju. Žene su se klanjale kod kuće. Shvatila sam da su mnoge od njih primile malo pouke, jer su žene po Kur'anu niže od muškaraca, iako se ističe da moraju biti tretirane pravedno i jednako. Pa ipak, u džamiji su muškarci predstavljali žene. Kako je drukčije u kršćanstvu gdje se Bog brine za svaku dušu pojedinačno kroz Isusa koji je umro za sve njih! Biblija govori da u Kristu nema rasne razlike (Židov ili Grk); nema razlike u klasama (rob ili slobodan); nema razlike u spolu (muškac ili žena). Postoji samo nova i čudesna jednakost. Bog je moje slavljenje primao isto kao i slavljenje moje braće u Kristu. Zajedništvo vjernika se izražavalo njihovim okupljanjem kao udova Kristova Tijela.

Osjećala sam nevidljive veze tog kršćanskog zajedništva koje su čitavu Crkvu povezivale u molitvama za bolesne, za stare i za osobe u nevolji. Osjećala sam to kao znak dobrodošlice u njihovu sredinu. Postupno sam počela osjećati da mi Crkva preuzima mjesto obitelji koju sam napustila. Tu sam imala mnogo braće i sestara. Primijetila sam da je pastorovo propovijedanje jednostavno, ali da se bavi dubokim temama uzetim iz Knjige koju sam razumjela. Kroz njegovo mi je poučavanje govorio Isus, ne tako izravno kao u mojoj sobi, već na način koji je primjenjivao Bibliju na moj život. Isto tako sam primijetila da pastor tako govori kao da pokušava uvjeriti neke od prisutnih. Počela sam shvaćati da neki, koji su se nazivali kršćanima, nisu imali žara kao ja. Od rođenja sam živjela u strogoj ortodoksnoj sredini i zbog toga vjerojatno nisam znala da je tako i kod muslimana.

Moj domaćin mi je savjetovao da ne pričam mnogo o sebi. Ipak sam ispričala nešto o svom iscjeljenju i obraćenju. Ljudi iz crkve su bili začuđeni: "Želite reći da vam se Isus ukazao u sobi i iscijelio vas?" Pitala sam se zašto je to moje iskustvo tako rijetko. Zar Isus nije mogao djelovati u životu svakog vjernika kao što je djelovao u mom? "To ovisi o našoj vjeri," rekao je Abaji kad sam ga pitala. Ovo je bila oslobađajuća izjava. Shvatila sam da tu postoj i jedan uvjet, a to je vjera koja je ključ nastavka ovog divnog kršćanskog iskustva u koje sam ušla, nastavka života ispunjena čudima. Vraćajući se unatrag, vidjela sam da je moja vjera porasla, a da toga gotovo uopće nisam bila svjesna nakon neuspjela puta u Meku u potrazi za iscjeljenjem. Ta je vjera, koja pokreće planine, došla kao dar. Niknula je iz bespomoćnosti i potrebe. Moj krik je dopro do Boga kojeg nisam poznavala, ali koji je poznavao mene i koji je ušao u moj život. U tišini noći čvrsto sam odlučila održati svoju vjeru jakom, bez obzira kakve prepreke mi stajale na putu.

Konačno je došao dan mog krštenja - 23. travnja. Taj je čin bio obavljen u jednoj prostoriji kuće u kojoj je bio bazen za takve prilike. Skupili su se Major i njegova žena i nekoliko njihovih i mojih prijatelja. Pastor metodističke crkve je obavio ceremoniju koja je bila jednostavna, a ipak savršena. Kad me uronio u bazen, osjećala sam da ostavljam staru Gulshan s njenim starim načinom razmišljanja i starim željama na dnu bazena i da se rađa nova Gulshan - ukopana s Njim po krštenju i uzdignuta u novi život. Taj je novi život bujao u meni i žudjela sam svjedočiti o njemu. Stariji članovi crkve koji su bili prisutni dali su mi novo ime: Esther Gulshan. Kasnije sam pročitala da se Estera zauzela kod kralja za Božji narod - za Židove, i da je zbog toga bila u opasnosti. To mi se ime činilo veoma prikladnim za mene.

Nakon obreda, prišle su mi žene i poljubile me u čelo, a muškarci su mi stisnuli ruku u znak dobrodošlice u Kristovu Crkvu. Osjećala sam toplinu radi njihove istinske kršćanske ljubavi. Kad su otišli, gospodin Aslam Khan me je upitao kako se osjećam? "Dobro," odgovorila sam, "ali sada želim svjedočiti o onome što sam doživjela." Zavrtio je glavom. "Možeš svjedočiti i djelima. Nije neophodno da svjedočiš riječima." U tom sam se trenutku sjetila Isusovih riječi: "Ti si moj svjedok. Idi mom narodu!" Pogledala sam u njega uzdignute glave odbijajući da budem poražena: "Ali ja osjećam da Isus od mene traži da svjedočim. Mogu li govoriti u crkvi?"

"Nisam siguran da si spremna za to. Možeš svjedočiti u kući. Bog će to prihvatiti." Ali on nije poznavao novu Esther Gulshan. "U redu! Ako ne mogu svjedočiti ovdje, onda moram ići kući i svjedočiti svojoj obitelji. U svakom slučaju, želim to činiti," rekla sam. Na te je riječi poprimio zabrinut izraz: "Bilo bi to opasno za tebe. Ne će im se nimalo svidjeti što si se krstila i mogu ti nauditi." "Ne vjerujem da bi moja obitelj učinila išta što bi mi naudilo, ali se ipak ne ću vratiti sve dok ne dođe pravi trenutak. Možete li me onda poslati u biblijsku školu da im znam više reći?" Dugo me gledao te sam se pitala o čemu razmišlja. Radi svoje upornosti da nametnem vlastitu volju, počela sam se osjećati pomalo neprijatno. Bila sam mlada i nestrpljiva izvršiti zadatak za koji sam bila sigurna da ga je Bog stavio preda me, ali tada nisam shvaćala koliko sam neiskusna i nezrela. Tek sam krenula na pravo hodočašće u svom životu.

"Nisam siguran da je to još moguće," rekao je odlučno gospodin Aslam Khan. "Suviše si mlada u vjeri, ali ako baš hoćeš raditi za Gospoda, možemo te uključiti u školu za slijepe." Dao mi je nekoliko objašnjenja o toj školi koja je okupljala slijepu djecu koja se nisu mogla školovati u normalnim školama. Vjerovao je da me može zaposliti u njoj kao nadglednicu grupe. Pristala sam, uzbuđena već i pri samoj pomisli na to. Upoznala sam upravitelja škole, tako da je brzo dogovoreno da on dođe po mene svojim kombijem. Slijedećeg dana, dok smo se starim mostom vozili preko prljave rijeke Ravi i dok smo ulazili u četvrtasto dvorište škole za slijepu djecu, osjećala sam da ravnodušno prekidam sa starim životom. Sada sam bila nova osoba, s novim imenom i novom sudbinom.

Vrijeme koje sam provela kao nadglednica grupe u školi za slijepe u Lahoreu obilježilo je novo razdoblje u mom rastu. Od osobe koja je ovisila o drugima, odjednom sam postala odgovorna za grupu djece i brinula se za njihove fizičke potrebe. U potpuno novom svijetu morala sam naučiti boriti se i stajati na vlastitim nogama. To nije bilo lako! Nije bilo lako, ali je moglo biti i gore. Ta je stara zgrada od crvene cigle doživjela mnoge promjene otkad ju je indijski dobrotvor Sir Hanga Ram osnovao kao bolnicu za oboljele od gube. Gospođica Fyson je 1958. godine preuzela ustanovu i pretvorila je u Kršćansku školu za slijepe, no ona se povukla 1969. godine. Sa zahvalnošću sam mislila o njoj. Za mene je ova ustanova bila savršeno zaštićena sredina da naučim živjeti u svijetu s onu stranu vela. Kao znak raskida sa starim životom, ošišala sam se nakratko i dala da mi šasiju dva bijela kaputa koja ću nositi preko tunike kad budem izlazila.

Na moju veliku radost, otkrila sam da je moj rad nagrađen, ne u rupijima, jer je plaća bila samo 40 rupija mjesečno, već u bezrezervnoj ljubavi mojih mlađih štićenika. Djeca su u toj školi imala od pet do šesnaest godina. Pola ih je bilo muslimana, a pola kršćana. Bez problema su zajedno radili i igrali se. Jedina je razlika bila u vjerskoj poduci i molitvi. U mom odjelu je bilo četrdesetero djece. Moj je zadatak bio da vodim brigu o mladim dječacima, da budem uz njih za vrijeme obroka, da budem zamjena za njihov vid dok se igraju u dvorištu škole i da spavam u njihovoj spavaonici. Trebala sam se brinuti i o njihovoj odjeći i o pranju jednog dijela rublja, pomagati im da se operu, napraviti krevete i nadzirati rad koji nisu dobro obavljali - pranje suđa nakon jela. Isto tako sam morala prati prozore i ribati stolove. Osim toga, imala sam zadatak davati djeci biblijsku pouku, a jednom u petnaest dana je bio moj red da ih vodim u crkvu.

Osim mene, tu su bile još dvije nadglednice, rođakinje, koje su bile kršćanke. U početku su bile neprijateljski raspoložene prema meni. Nisu mi se uopće obraćale iako smo zajedno radile i pokazivale su svoje negodovanje i na druge neugodne načine. Ali nakon nekoliko dana, toplo su me prihvatile i počele su mi pomagati u poslovima koji su za mene bili preteški. Bile su mi i prevoditeljice u razgovorima s upraviteljem koji nije govorio urdu, već samo engleski. Sada, kad su išle kod upravitelja po sapun ili pastu za zube, tražile su i za mene. Pomagale su mi kad sam imala problem s rukama.

Posao je bio grublji nego što sam navikla, a moje ruke nježne. Prvog su tjedna ispucale od sapuna koji smo koristili za pranje odjeće. Poslije toga sam opekla jednu ruku vrelom vodom u kuhinji. I na kraju, dok sam ribala stolove, iverci su mi se zabili u ruke te su počele krvariti. Osjećala sam se veoma nelagodno. Rosina, jedna od rođakinja, pošla je sa mnom kod upravitelja kao moja prevoditeljica. Upravitelj je bio vrlo suosjećajan, ali dok je davao Rosini pomast za opekline, rekao mi je: "Ne mogu ništa učiniti da bih vas oslobodio ovog posla. Žao mi je, ali ako ga ne možete obavljati, morate otići. Vidite mogu li vam drugi pomoći!"

"Ne brini. Mi ćemo ti pomoći," rekla je Rosina utješnim tonom dok smo se vraćale na naš odjel, i ja sam joj se sa zahvalnošću osmjehnula. Kad sam se vratila u sobu, iznijela sam probleme svom neiscrpnom izvoru utjehe. Ubrzo sam shvatila da su moje ruke bile samo opećene vrelom vodom - možda i zbog moje nepažnje - dok su Kristove ruke na križu bile probodene za mene. Moje se patnje nisu mogle ni uspoređivati s Njegovim! No ispod tih površinskih problema, spremale su se ozbiljnije bitke.

Ubrzo nakon dolaska u školu, nazvala sam mlađeg brata Alima Shaha. "Držim da moraš znati da sam postala kršćanka u pravom smislu i sada radim u školi za slijepu djecu u Lahoreu," rekla sam mu. Na drugoj se strani žice začuo uzdah: "Što si to učinila?" upitao je Alim Shah. "Daj, vrati se kući i sve to zaboravi." "Sada kad sam našla put, istinu i život, kako mogu sve zaboraviti?" Na to je rekao: "Je si li ti potpuno poludjela? Ako nastaviš tako govoriti, moja će ti vrata zauvijek biti zatvorena. Za mene si ti mrtva." "U redu. Reci mi samo ovo: Kako mogu napustiti istinu i vratiti se tebi? Ne mogu to učiniti ni pod koju cijenu." Njegov je glas bio oštar i staložen. "Tako, dakle. U tom su ti slučaju moja vrata zatvorena. Ti si mrtva! Ne želim te više nikada vidjeti, a ni ti mene nećeš." Na to sam se nasmijala. "U redu! Ako su tvoja vrata zatvorena, vrata mog nebeskog Oca su mi otvorena. Ako sam za tebe mrtva, to je zato što sam umrla u Isusu Kristu. A ako i ti umreš u Isusu Kristu, i ti ćeš živjeti i vidjeti me." U znak odgovora, spustio je slušalicu.

Istog sam dana napisala pismo tetku i rekla mu da sam postala kršćanka i da sam se krstila. To isto sam napisala i Safdar Shahu. Nervozno sam iščekivala njihove reakcije nadajući se da će razumjeti i da će me prihvatiti ovakvu, te mi dopustiti da ponovo živim s njima. Ali, u dubini srca sam znala da to nije moguće. Kad bih se vratila kući, oni mi nikada ne bi dopustili da slavim Boga kako ja želim. Zato se vrijeme u školi nikome nisam povjeravala. Tako me je savjetovao pastor Aslam Khan. Bila sam u nezavidnom položaju radi sve većeg protivljenja moje obitelji i dobrodušni pastor se doista bojao za mene i ostale kršćane koji su bili umiješani u moj slučaj. Tako, kad su me djeca tražila da im pričam o sebi, izbjegavala sam izravne odgovore.

Ali bilo je mnogo drugih stvari koje sam im mogla pričati i koje su oni voljeli slušati. Voljeli su slušati kako im pričam priče iz Biblije. "Ah, Baji," vikali su kad je trebalo ići u krevet, "ispričaj nam još jednu priču!" "Dobro, još samo jednu i onda gasim svjetlo." I onda sam im čitala ili pričala priče koje je Isus ispričao u usporedbama, o devedeset i devet ovaca koje su bile na sigurnom u toru i o jednoj koja je izgubljena lutala brdima. Pričala sam im priču i o mlađem sinu koji je uzeo sav novac koji mu je otac namjeravao ostaviti, te otišao od kuće i sve potrošio, tako da ga više nitko nije želio za prijatelja i nijedan mu otac ne bi povjerio kćerin miraz. Pričala sam im i priče koje su ušle u Kur'an- o Abrahamu, Izaku, Ismaelu, Sari i Hagari. Muslimani vjeruju da je Abraham (kojeg oni zovu Ibrahim) bio spreman prinijeti Ismaila kao žrtvu. Biblija govori da je Abraham prinio Izaka koji je bio njegov zakoniti sin.

U školi je postojalo pravilo da ne smijemo biti religijski pristrani kad muslimanskoj djeci pričamo priče i ja sam se ponašala prema tim pravilima. Ispričala bih djeci obje verzije i potom ih pitala: "Koja je istinita?" Svaka grupa bi rekla da je njihova verzija istinita. Ako ništa drugo, od mene su saznali da postoje dvije verzije. Zajedno smo i pjevali. Naučila sam ih hvalospjeve i kratke pjesmice koje su sva djeca voljela. Jedna je od najomiljenijih, koju su s uživanjem pjevali, bila: "Pjevaj mi ponovo o divnim riječima života; pokaži mi ljepotu tih divnih riječi života." Oko devet sati na večer završavao se naš radni dan i tada sam nalazila vremena čitati i proučavati Bibliju za svoju dušu, Svaki put kad sam je otvorila, događala se ista stvar. Činilo mi se kao da imam tumača koji mi pomaže da je razumijem. Kad sam se zapitala: "Što ovo znači?" bila sam sigurna da neće proći mnogo dana kad ću to shvatiti. Rasla sam u duhovnom znanju. Osim kroz Božju Riječ, napredovala sam i zahvaljujući slijepoj djeci. Oni su sa strpljenjem i čak s veseljem prihvaćali svoj nedostatak. Voljela sam ih zbog toga i gledajući ih, od njih učila. Možda sam ih tako dobro razumjela jer sam uvidjela, dok sam ih gledala kako se igraju, da sam i ja nekada bila slijepa na Božju ljubav. A sada sam je vidjela!

Uto je moja obitelj krenula u protunapad. Dobila sam pismo od Safdar Shaha. Sa strahom sam ga iščekivala. Kao i uvijek, počeo je ljubaznim riječima da nikada od mene nije očekivao takve vijesti: "Ti si moja draga sestra. Vrlo si voljela Boga. Naš te je otac vrlo volio i od njega si mnogo naučila o islamu. Nema potrebe da ti o tome govorim - to dobro znaš. Moraš isto tako znati da kći jednog Sayeda ne može ići putem koji si ti odabrala. Moraš se vratiti natrag.
Brat mi je rekao da si postala kršćanka i da vjeruješ da je Isus Sin Božji. To nije točno, ni prema našoj obitelj i ni prema našoj vjeri. Predlažem ti da dođeš k meni čim pročitaš ovo pismo i da poslušaš moj savjet. Kao što znaš, posjedujem sve dokumente o čitavom imetku koji je na tvoje ime. On ne može biti dan jednoj kršćanki koja je kći Sayeda." Dodao je još da sad čitav Pakistan zna da sam kršćanka i da zbog toga više nemam nikakva prava na taj imetak. Pismo je završavalo riječima: "Ako ne napustiš kršćanstvo, upotrijebit ću sva sredstva da te okrenem od toga. Moja vjera mi dopušta da ubijem sestru koja je postala kršćanka i da ipak odem u džennet".

Pismo me je veoma uznemirilo. Otac mi je ostavio svoj imetak s velikom ljubavlju, a oni su mi ga sad htjeli uzeti jer sam postala kršćanka. Pomislila sam na svoju bijelu kuću i došlo mi je da zaplačem. To nije bilo pravedno. Ali dok sam se molila glede te situacije, naišla sam na tekst u Ivanovom evanđelju 14,1-2 gdje piše: "Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem da vam pripravim mjesto!'" Ove su mi riječi donijele utjehu. Imala sam obećani dom na nebu. Poderala sam pismo i bacila ga u veliku košaru od papira. Potom sam otišla u crkvu gdje sam pjevala i razmišljala o riječima: "Kakav prijatelj je Isus!"

Tri dana poslije uslijedio je treći udarac - pismo od tetka. Bilo je to pismo od deset stranica, na bijelom papiru i u plavoj kuverti. U njemu je pisao da mu vrlo nedostajem, a spominjao je i Salimu i Semu: "Kome će one sada služiti?" Steglo mi se srce. Isto tako me je ljubaznim riječima molio da se vratim kući. Pismo je završavalo riječima: "Jesi li postala nevjernik? Molimo se da se vratiš na islam i u svoj dom." Sunce je obasjavalo djecu dok su se igrala na travi usred vrta, ali tamo gdje sam ja stajala s pismom u ruci, velika je sjenka straha i sumnje položila svoju ledenu ruku na mene. Savila sam tetkovo pismo i pomolila se: "Isuse, nisam im učinila ništa nažao. Zašto se tako ponašaju? Sada su me doista pribili uza zid. Reci mi kakav da im odgovor dam?"

Kad sam imala vremena ponovo o tome razmišljati, gledala sam na to u potpuno drukčijem svjetlu. Nisu mi htjeli dati imetak koji mi je pripadao, pa neka, time su me oslobodili tog tereta. Na taj sam način mogla provesti život služeći u školi za slijepu djecu i odlazeći u crkvu da slavim Boga. "Zar to nije bolje od beskorisnog života kojeg sam vodila prikovana uz krevet?" rekla sam sama sebi. Čitav dan sam provela razmišljajući i moleći glede odgovora i kad sam odgovorila, bilo je to na listu papira istrgnutom iz bilježnice:

"Dragi tetak,
Primila sam tvoje pismo i svjesna sam svega što si mi rekao. S najvećim poštovanjem htjela bih istaći pet stvari:
1. Našla sam put koji vodi pravo do Boga. Isus je rekao: 'Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; on će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti.' (Iv 10,9). Da bi se ušlo u bilo koju kuću, mora se ući kroz vrata. Postoje vrata koja vode do Boga, a to je Isus. Oni koji ne prihvaćaju Isusa, ne mogu kucati na vrata. Poslanici su samo vratari.
2. Našla sam istinu. 'Meni ne vjerujete, jer vam objavljujem istinu. Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?' (Iv 8,45).
3. Našla sam život. Isus je rekao: 'Ja sam uskrsnuće i život... Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.' (Ivi 1,25).
4. Našla sam oproštenje grijeha.
5. Našla sam vječni život. 'Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni,' (Iv 3,16). Nazvao si me nevjernikom. Dokaži mi to kroz ovih pet stvari koje sam našla. Ili dokaži ili poslušaj moje upozorenje da me ne zoveš više nevjernikom!"

Nisam spomenula ni imetak ni bilo koje drugo pitanje. Od tada do danas nikada nisam dobila odgovor na ovo pismo. Nakon ovoga ostavili su me nekoliko mjeseci na miru, ali sam kasnije saznala da su tetak i teta nekoliko tjedana po primitku mog pisma spakirali svoje stvari i rekavši da idu u Karachi, zapravo pobjegli od kuće te, prema nekima, otišli u Iran jer su bili Ši'iti. To su učinili, jer su se bojali srdžbe Safdara Snaha koji ih je smatrao odgovornima za ono što se sa mnom dogodilo.

SESTRE

Stigao je prosinac, a s njim i pripreme za Božić. Većina je slijepe djece odlazila svojim kućama, ali su neki i ostajali, te smo blagovaonu ukrasili božićnim drvcem, ukrasnim vrpcama i jaslama. Dok su slušali jednostavnu priču o dolasku na svijet djeteta Isusa, na sretnim se i uzbuđenim dječjim licima mogla primijetiti radost. I za mene je to bilo novo iskustvo - po prvi put sam iskusila to kršćansko slavlje. Otada sam često pjevala:"Kako tiho, kako tiho nam je dan veličanstveni dar, tako tiho, tako tiho Bog ljudskom srcu donosi nebeski blagoslov." Nije stoga čudo što i nominalni kršćani, koji nikada nisu upoznali osnivača svoje vjere, vole slaviti Njegovo rođenje, makar to bilo s purom i pudingom od šljiva ili piletinom i slatkom rižom. Radost Božića prelazi sve granice! Upravitelj škole i njegova žena su svakom djetetu dali sitne darove - slatkiše i male igračke, a zatim smo svi školskim kombijem otišli na bogoslužje Armije spasa. A mi smo, nadglednice, bile pozvane na prijam u njihovu kuću.

Nedugo nakon Božića imala sam neočekivana posjetitelja koji mi je donio strašne vijesti. Moj šogor, Blund Shah iz Ravvalpindija, došao je u školu vidjeti me. Umoran i skrhan, stajao je u sobi za posjetitelje. Rekao mi je da moja sestra Anis leži bolesna u Gujeratu, gdje se tri posljednja mjeseca nalazila u jednoj iznajmljenoj kući. Zbog teške trudnoće bila je pod nadzorom obiteljskog liječnika koji je prešao raditi u jednu bolnicu u Gujeratu. U sedmom mjesecu trudnoće nastupile su komplikacije. Beba je umrla, a liječnici nisu mogli zaustaviti krvarenje. "Nalazi se na samrti i stalno ponavlja tvoje ime. Možeš li odmah poći sa mnom? Moj je auto vani." Bio je to poziv i nisam ga mogla odbiti. Vrata za koja sam vjerovala da su zauvijek zatvorena, bila su odškrinuta. "O, moja sirota sestra! Naravno da ću poći s tobom, ali prvo moram tražiti dopuštenje."

Ispričala sam se i napustila prostoriju. Prigušeni mi je glas u uhu govorio: "Kad dođeš, ona će već biti mrtva. Tvoj odlazak je samo gubljenje vremena. Ne će ti dopustiti da govoriš o onome što želiš. Mogli bi čak pokušati spriječiti tvoj povratak." Prije nego sam se uputila upravitelju, otišla sam u svoju sobu i pomolila se. Stigao je jasan odgovor: "Idi k svojoj sestri. Ona ne će umrijeti. Održat ću je u životu." Odobrili su mi dva dana dopusta koja sam tražila. Na brzinu sam ubacila nekoliko stvari u torbu. Krenuli smo u pet sati poslije podne. Nakon tri sata vožnje, stigli smo do kuće u Gujeratu gdje nas je dočekala strašna vijest.

"Umrla je," rekla je sestrina liječnica, gospođa Khan. "Umrla je u sedam sati. Izgubila je previše krvi." Ušla sam u sobu gdje je ležala moja sestra. Njeno je lice bilo žuto-sivo i izmučeno, a usne plave. Šogor je briznuo u plač i netko ga je iz njegove obitelji suosjećajno izveo iz sobe. Vijest o smrti putuje brzo, te se ubrzo soba ispunila ljudima: članovima obitelji i susjedima koji su došli odati počast umrloj. Pala sam na koljena i pored njena uzglavlja zajecala: "Isuse," rekla sam u srcu, "rekao si mi da će biti živa. Što da sad radim? Mrtva je." Nastavila sam moliti: "Isuse, ti si put, istina i život. Molim te, učini čudo i oživi je." Nastavila sam s tom molitvom dok do mene nije doprlo snažno sjećanje na ono što mi je Isus rekao: "Ona ne će umrijeti. Održat ću je na životu." Onda sam molila: "Gospode, udahni joj toliko života da joj bar nakratko mogu pričati o Tebi." I tada sam konačno začula glas: "Tvoja sestra nije mrtva. Živa je. Produžio sam joj život." Na to sam ustala i svima rekla:"Zašto plačete? Ona nije mrtva, živa je!"

Nastalo je sveopće zaprepaštenje. "Luda je. Vodite je u drugu sobu! Zaključajte je!" Izgurali su me van i odveli u jednu praznu sobu. Čula sam kako izvana zaključavaju bravu. Bila sam doista zatvorenik, ali sam nastavila moliti: "Gospode, probudi moju sestru tako da vjeruju da je živa." Obavljale su se posljednje radnje i pripremao se lijes. Sestrino je tijelo već bilo oprano, a haljine promijenjene. Još će je jedanput okupati, ali ne noću. Bilo je oko osam sati ujutro kad se začulo otključavanje brave i kad su me pustili da se po posljednji put oprostim od sestre. Stajala sam s ostalim ženama uz njen krevet. Maulvijeva je žena pročitala suru Kalem, a potom su se ona i još tri žene pomakle naprijed da podignu tijelo i operu ga posljednji put. Na sestrinim sam rukama i nogama vidjela crvenu kanu - znak sreće, znak krvi. Tijelo je nakon toga trebalo biti umotano u plahtu i položeno u lijes. Iznenada je moja sestra pomakla ruku, otvorila oči, uspravila se i pogledala u čudu oko sebe. Potom se nesigurno zagledala u ruke i upitala: "Što se dogodilo?"

Ljudi su počeli vrištati, neki su pali nauznak, a neki su pokušali pobjeći iz sobe. Nastala je nevjerojatna panika. Zagrlila sam Anis i ona se oslonila na mene. Ljudi su se vratili u sobu i zagledali u mene: "Što si učinila? Kako može mrtvac sjediti?" Bila sam ispunjena radošću i svjesna veličine Božje. Smješeći se, rekla sam: "Pitajte nju što se dogodilo!" Tada je Anis progovorila na svoj uobičajeno miran način: "Ne bojte se! Živa sam." Čuvši komešanje, sestrin muž, imam, maulvi i mujezin su dotrčali iz džamije. Maulvi je stavio ruku na sestrinu glavu i upitao je: "Bati, reci mi istinu! Što se dogodilo? Što je bilo s tobom? Prije četrnaest sati si umrla. Pripremali smo se za tvoju dženazu." Na to je ona rekla: "Nisam bila mrtva." Prisutna je liječnica uporno tvrdila: "Bila si mrtva. Nije bilo života u tebi." "Nisam bila mrtva. Spavala sam," rekla je moja sestra. "Dok sam spavala, sanjala sam da se spremam spustiti nogu na ljestve. Na vrhu ljestava je bio čovjek u bijeloj haljini sa zlatnom krunom na glavi, s Njegova je čela dopirala svjetlost. Iznad sebe sam vidjela Njegovu ruku iz koje je dolazila svjetlost. Rekao mi je: 'Ja sam Isus Krist, Kralj kraljeva. Vratit ću te natrag, ali ću te u određeno vrijeme ponovo dovesti ovamo.' I tada sam otvorila oči."

Dok je ovo govorila, lice joj se kupalo u radosti. Riječima se nisu mogli opisati radost i slavlje u našoj obitelji. Iskoristila sam priliku da svima koji su htjeli slušati, svjedočim o proroku koji je činio čuda i koji je bio i više od proroka - o Isusu. Čak je i Anisin muž, u početku jedan od onih koji su bili najviše protiv mene, sada rekao da su moje molitve vratile njegovu ženu u život. "Tko je taj veliki prorok kojeg si vidjela?" upitao je nakon tri dana kad su se gosti razišli. Uzela sam Kur'an i pokazala mu u suri Merjem odlomke o Isusu. Zatim sam mu u Bibliji, u Ivanovom evanđelju 11,43-44, pokazala priču o uskrsnuću Lazara.  "Vjeruješ li sada da Isus uskrsava mrtve? Ovdje piše da je rekao: 'Lazare, izađi!' i on je izašao." Polako je odgovorio: "Da, vjerujem da to dolazi od Isusa, Merjemina sina. Moja žena ima drugi život." Činilo se da je sretan i da je prihvatio ono što sam mu rekla. Najveća promjena se ipak dogodila u samoj Anis. Za mene je ona uvijek bila sestra puna ljubavi, ali sada su iz nje zračili radost i mir. Čula sam je kako maulviju i njegovoj ženi priča o Isusovom ukazanju i primijetila sam da su je slušali s velikom pažnjom. Ali su nakon toga počeli s neodobravanjem gledati na mene.

"Pričaj mi još o Isusu!" rekla mi je Anis u jednom od rijetkih trenutaka kad smo mogle biti same. Dala sam joj mali Novi zavjet i ona je obećala da će ga čitati iako je osjećala da joj netko treba pomoći da bi ga razumjela. Počela je s Evanđeljem po Mateju i ja sam joj objasnila kako je Isus rođen i Njegovo rodoslovlje. "Nastavi se za mene moliti! Ostat ću vjerna onome što sam vidjela i slijedit ću Onoga koji mi je dao život," rekla je. "Ja sam udana i potrebne su mi molitve." Oči su mi se ispunile suzama. Dobro sam razumjela položaj u kom se nalazila. Uslijed svih tih događanja, potpuno sam potisnula školu za slijepu djecu, ali sam se odjednom sjetila da se moram vratiti. Uistinu sam bila nestrpljiva da se vratim i nekome ispričam o ovim čudima.

Na rastanku, kad sam krenula na autobus za Lahore, Anis mi je stisnula ruku i rekla: "Moja su ti vrata otvorena. Kad god želiš, možeš doći, čak ako te ostatak obitelji i ne bi želio vidjeti, ja želim." Dok je autobus napunjen ljudima iz sela i grada polazio s postaje u Gujeratu, utonula sam u razmišljanje o proteklim događajima koji su sada nestajali iza mene poput lijepa sna. Shvatila sam jedno, da još uvijek volim ove ljude i njihov svijet, ali da ja u tom svijetu više ne mogu živjeti. Bila sam hađđija, ali ne na putu za Meku, već na putu koji kroz Isusa izravno vodi do Boga. Škola za slijepu djecu je postala dio tog hodočasničkog puta. Dok se autobus tresao na cesti za Lahore, radovala sam se da ću ponovo vidjeti moje slijepe dječake.

No, potpuno nesvjesno, načinila sam tešku pogrešku. Kad sam se s tri dana zakašnjenja pojavila u školi, uprava mi je rekla. "Tražili ste dva dana, a uzeli pet." Bio je to mučan razgovor. Bila sam otpuštena, a da u stvari nisam imala priliku objasniti o čemu se radilo. Svoju sam obranu povjerila Bogu i ostavila Njemu da presudi. Nekoliko minuta kasnije stajala sam na ulici Ravi pokraj stupa za rasvjetu, još uvijek zbunjena iznenadnim otkazom. Bila sam gladna - već je prošlo vrijeme ručka, a ja ništa nisam jela od doručka. Bilo je hladno i oblačno. Danas će se brzo smračiti. Sjetila sam se da je kod pralje ostalo nešto moje odjeće i posteljine. U mislima su mi iskrsla strpljiva lica slijepih dječaka i oči su mi se napunile suzama. Neće više biti njihove Baji da im priča priče. Osim toga, škola mi je dugovala novac. Imala sam samo nešto malo što mi je tog jutra dala sestra. Stajala sam neodlučna i svjesna da je to pusta zona i da jedna obraćena muslimanka tu ne može očekivati nikakvu zaštitu.

"Oče," rekla sam Bogu stavljajući svoju vjeru u Njegove ruke, "u ovom gradu postoje dobri i loši ljudi. Imaš li mjesta za svoju kćer? Molim Te, reci mi kamo da idem?" Odmah sam dobila odgovor: "Vrati se u Gujerat!" Imala sam dovoljno novca za kartu. U dva sata poslije podne uhvatila sam autobus, a poslije i tongu, i tako iznenadila sestru. Zagrlila me je i sva sretna rekla: "Tako mi je drago što si se vratila. Sad ćeš mi pomoći da bolje razumijem Bibliju." Čak je i Blundu Snahu bilo drago da sam se vratila, jer ću praviti društvo njegovoj ženi. Vrlo su joj nedostajale kćeri - jedna od osam i druga od šest godina, koje su bile u Ravvalpindiju s djedom i bakom. I šogor je trebao biti tamo da vodi svoj posao s autobusima, u kom je bio jedan od ortaka.

Tako smo jedno vrijeme bez smetnji uživale u novom odnosu. Poput dva janjeta, pasle smo na zelenim pašnjacima Riječi Božje i moja se sestra vidno mijenjala kako je dolazila do sve veće spoznaje o novom životu. Bila je manje stroga prema posluzi, a ponekad bi i sama nešto napravila. Čak bi od posluge tražila da prvi jedu, govoreći: "Siromašni trebaju biti prije usluženi." Našla je i redak: "Smatrajte druge višima od sebe." Kad sam je upitala iz kakvih motiva to radi, samo da budem sigurna, odgovorila je: "Pokušavam biti jedan od Njegovih poslušnih slugu da bih ako sutra umrem znala gdje sam." Posluga je bila veoma iznenađena. "Otkad se naša Bibi vratila iz mrtvih, postala je poput anđela," rekli su mi. Radili su još više nego prije služeći je od srca. A prema meni su pokazivali veliko poštovanje.

Jednog dana me je Anis upitala o mom krštenju i pažljivo je slušala što sam joj govorila o njegovom značenju. Rekla sam joj: "Ako zaista želiš imati život, važno je da budeš s Kristom ukopana u krštenju. Kad smo kršteni, očišćeni smo u tijelu, duhu i duši, i postajemo Njegov narod." Na to je rekla: "Želim biti krštena pošto sam sada kršćanka. Promijenjena sam u srcu i želim ići korak dalje." Moja se radost miješala sa strahom. Za moje sam krštenje morala platiti visoku cijenu. Je li uopće shvaćala kakvu će cijenu morati platiti radi tog čina? Ali Anis je inzistirala. "Boljet će me ako se ne budem krstila," rekla je. "Neću biti ni muslimanka ni kršćanka. Bit ću vani," rekla mi je odlučno i ja sam popustila. Kakvo sam pravo imala uskratiti joj pomoć? Ali sam odmah shvatila da ne mogu računati na nekog kršćanskog pastora jer bi to navuklo bijes obitelji Blund Snaha, ako nikog drugog. Morat ću sama obaviti tu ceremoniju.

Jednog smo poslijepodneva zamolili sluškinju da mlakom vodom napuni duboku betonsku kadu i pripremi nekoliko ručnika i čistu odjeću. Potom smo je zamolili da se udalji. Vidjela sam da su njene radoznale tamne oči buljile u nas dok smo zatvarale vrata kupaonice. Stajala sam s Anis u vodi i pitala je vjeruje li u Krista. Rekla je: "Sada ukopavam svoje staro biće i nova sam osoba u Isusu, i bit ću vjerna." Zatim sam je zaronila u vodu u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, i predala u Božje ruke. Bio je to trenutak trijumfa. Poslije mi je Anis rekla da je dok je molila bila uzdignuta kao na krilima anđela i da je u viziji vidjela ljude kako stoje oko Krista i slave ga. No ipak, počela sam učiti da kad god radi nečega osjetim posebnu radost, moram biti oprezna i paziti na djelovanje mračnih sila. Zato ova prilika nije bila izuzetak. Šogor je saznao za krštenje. Mislim da mu je oštrooka sluškinja nešto natuknula, a onda je on ispitivao sestru što smo radile. Anis je izgledala uplašeno. "Pitao me je prošle noći i ja sam mu rekla što znači krštenje. Sada je ljut. Ne sviđa mu se i ne razumije sve ovo glede Krista. Ja mu to ne mogu objasniti. Mislim da traži priliku da se s tobom posvađa. Molim te, pokušaj da ga ne naljutiš, jer će te otjerati."

Nastojala sam biti posebno ljubazna, ali sam na kraju ipak upala s njim u raspravu. Izazvao me tražeći da mu objasnim razliku između čitanja Kur'ana i Biblije. Naravno, morala sam mu reći daje Isus ta razlika. On je put, istina i život..."Čitati Bibliju je u redu, ali Krist nije u redu," rekao je Blund Shah. "Čak i u tvojoj Bibliji stoji da samo prokleti umiru na križu. Kako onda čovjek koji je proklet može dati život drugima?" Imao je pobjedonosni izgled. Mislio je da me je uhvatio u klopku. To je upravo bio uvod koji mi je trebao. Pročitala sam mu iz 1. Korinćanima 1,18: "Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji propadaju." Ništa nije rekao i tako sam mu ohrabrena pročitala iz Ivanovog evanđelja 1,29: "Evo Jaganjca Božjeg koje uzima grijeh svijeta!" Sestra je sjedila slušajući, odsutna izgleda i ne miješajući se. Zatim sam ga odvela do Tevrata, do njegovih muslimanskih korijena i objasnila mu kako je Bog od Abrahama tražio žrtvu paljenicu, te kako poslije Isusa one više nisu potrebne. Pokazala sam mu to u Knjizi postanka 22,11 -12: "Ne spuštaj ruku na dječaka," i zatim u Evanđelju po Ivanu 12,32: "A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi." Rekla sam mu da su samo zahvaljujući Kristovoj velikoj žrtvi na križu, toj savršenoj i potpunoj zamjeni, naši grijesi oprošteni.

Potom sam mu objasnila da sam najprije u Kur'anu našla spomena o ovim stvarima i da sam poslije u Bibliji došla do dubljih saznanja. Rekla sam mu za proroke koji su prorekli Isusov dolazak. Isto tako sam mu rekla da Biblija nije samo knjiga, već živa Riječ Božja i da sam za sve što se dogodilo u mom životu našla pomoć u Bibliji. Završila s Apostolskim djelima 4,11-12: "Kamen koji su graditelji odbacili... postao je ugaonim kamenom. Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kome nam se treba spasiti."

Sve se ovo događalo oko deset sati ujutro u dnevnom boravku. Šogor je sjedio kao hipnotiziran. A onda je došao k sebi i zagledao se pomno u mene:"Želiš li i od mene napraviti kršćanina? Stanuješ kod mene, jedeš iz mog tanjura i na ovakav način potkopavaš naša muslimanska vjerovanja. Izlazi i ne vraćaj se više!" Sestra mi je krišom dala nešto novaca i promrmljala: "Ne vraćaj se u Lahore. Idi u Ravvalpindi i ja ću te tamo potražiti kad se vratim!" Dala mi je adresu prijateljice iz ugledne obitelji, isto tako ši'ita, čiji je muž bio visoki državni dužnosnik. Ona je imala visoku poziciju u dobrotvornim društvima koja su se bavila poboljšanjem položaja žena. Ona bi mogla imati neki posao za mene. Ovo je bila dobra vijest. Morala sam naći posao. I tako sam u tongi otišla na autobusnu postaju gdje sam uhvatila autobus za Rawalpindi. Tri i pol sata kasnije, uzela sam drugu tongu koja me je dovezla do ulaznih vrata impozantne rezidencije u ulici Peshawar. Dala sam karticu s mojim i očevim imenom da bi gospođa koju sam tražila znala da sam blizak prijatelj obitelji i da bi se sjetila tko sam. Pozvana, ušla sam kroz velika ulazna vrata držeći da je to pravi korak i vjerujući u dobar ishod.

U KLOPCI

Stajala sam u sobi za prijam kod gospođe koju sam došla vidjeti podnoseći njen ispitivački pogled što sam bolje mogla. Bila je to žena otmjena izgleda, viša od mene, svijetle puti i kratke kose. Nosila je ružičaste hlače i vunenu vestu, s crnim izvezenim šalom omotanim oko ramena. Srdačno mi se nasmijala: "Kako je lijepo od vas što ste me došli posjetiti. Ne vjerujem da smo se ranije srele. Moj muž nije kod kuće. Do večeras je u Islamabadu. On je vrlo zauzet čovjek." Promrmljala sam da sam čula da je veoma ugledna osoba. Gospođa se ljupko naklonila glavom i naredila da nam se posluži čaj. Dok smo pile čaj iz otmjenih kineskih šalica sa cvjetnim uzorkom, ona je rječito vodila učtiv razgovor pitajući me za zdravlje i kako sam putovala od Gujerata. Bila je veoma zainteresirana za vijesti o Anis. Nisam zalazila u detalje osjećajući da ona ne bi željela da posluga čuje ono što sam joj htjela reći.

Kad smo popile čaj, pozvala me da pođem za njom. Odvela me u svoju spavaću sobu, zaključala vrata i rekla mi da sjednem, te počela postavljati pitanja koja su neizrečena visjela u zraku. "Zašto ste došli bez vela? I zašto ste sami? U vašoj obitelji djevojke ne izlaze tako. Što vam se dogodilo? Jeste li u kakvoj neprilici?" Imala sam na sebi bijeli kaput, hlače i tuniku, te šal preko glave. Odavno sam prestala nositi feredžu. Pa ipak, nisam imala volje da u ovom trenutku raspravljam oko toga. "Iznenađeni ste što me vidite bez vela! Zar vas ne iznenađuje što me vidite da hodam? Znate li da sam bila bogalj i prikovana za krevet devetnaest godina?" rekla sam joj. "To znam. Ali recite mi koji vas je liječnik liječio da ste sada tako dobro?" "Pokazat ću vam mog liječnika." Pročitala sam joj u Evanđelju po Marku 2,9-11 priču o bogalju kojeg su četiri čovjeka odnijela Isusu koji ga je iscijelio, a zatim sam joj pružila Bibliju na urdu jeziku da se sama uvjeri.

Uzela je knjigu kao da je zmija, pogledala je na trenutak i zatim vratila. "Ova knjiga pripada kršćanima," rekla je s izrazom gađenja. "U pravu ste. Ali i ja sam kršćanka," odgovorila sam joj. Na to se uhvatila za naslon stolca. "Što to čujem?" "To je istina. Ja sada pripadam onome tko me je iscijelio." "Što točno želite time reći?" Tada sam joj ispričala priču, izostavljajući imena kršćana. Moja se domaćica vrlo trudila da ostane mirna. Ustala je sa stolca i napravila nekoliko žurnih koraka po sobi, nakon čega je ponovo sjela nasuprot mene i naginjući se naprijed, zagleda u mene s velikom zabrinutošću: "Ali ako te Isus izliječi," rekla je, "je li neophodno da postaneš kršćanin?" "U mom slučaju jeste. Ja sam našla novi život i sada pripadam onome tko mi je dao taj život. Zbog Njega sam izbačena iz kuće. Ali nisam došla ovdje da bih s vama raspravljala o religiji. Došla sam ovamo da vas pitam biste li mi mogli naći neki posao u jednoj od vaših ženskih ustanova. Možete li mi to učiniti? Bit će dovoljan i jednostavan posao. Ne očekujem neki dobro plaćen."

Nastala je kratka tišina tijekom koje je promatrala uzorak na skupom tepihu. "Ah, tako. Znate li da sam doista mislila da vas je netko oteo iz kuće i da ste došli ovdje tražiti pomoć." Silom se nasmiješila. "U redu. Ostat ćete noćas ovdje, a sutra ću vam nešto naći." Dala mi je zasebnu sobu i jedna mi je od njenih sluškinja poslužila večeru. Kratko sam se pomolila i umorna otišla u krevet, ali mirna nakon svega. Obiteljske veze, čak i na ovoj udaljenosti, jače su nego što sam mislila. Sutradan ujutro, nakon doručka koji sam sama uzela u dnevnom boravku, srela sam njena muža. On je odmah krenuo u napad tražeći učtivo od mene da se odreknem kršćanstva. Naravno, ja sam njegov zahtjev odbila s istom učtivošću. U sebi sam drhtala jer je on bio moćan čovjek u vladi. S lakoćom me je mogao pomesti kao dosadna komarca iako sam bila blizak obiteljski prijatelj. "Razmislite o tome što govorite," rekao je. "Još imate vremena da ponovo prigrlite islam, a ja ću vam pomoći da se izmirite s obitelji." Je li u ovome bilo skrivene prijetnje?

Ponovo sam skupila hrabrost. Ukazala mi se prilika koju nisam smjela izgubiti. "Hvala vam, ali odgovor je ne," rekla sam. "Nisam se s njima posvadila. Ja sam sa svima u miru. Onaj u kojeg vjerujem je Knez mira i On i vama može dati mir. Riječi su same izašle prije nego sam bila svjesna da sam ih izrekla. "Zašto ne napustite kršćanstvo?" upitao me je pomalo već gubeći svoju čeličnu strpljivost. "Ako ne želite živjeti sa svojom braćom ili sestrama, možete ostatak života živjeti kod nas." Bila je to vrlo velikodušna ponuda i bez sumnje iskrena. "Hvala vam, ali moje kršćanstvo nije samo obična religija koje se mogu odreći kad to netko poželi. Ono je promjena života. Kad bih prestala živjeti u Kristu, umrla bih." Zatim sam dodala: "Ako mi ne možete naći neki posao, recite mi i ja ću otići i neću vam više dosađivati."

Za trenutak je ostao nepokretan poput kipa, a zatim se okrenuo od mene. "O da, naći ćemo nešto za vas." I dok je napuštao prostoriju, namignuo je ženi. Potom sam čula kako vozaču govori da pripremi automobil. "Dođite!" rekao mi je. Sjeli smo u automobil i krenuli u grad. Automobil se zaustavio ispred velikih željeznih vrata u visokom zidu. Iznad zida sam mogla vidjeti vrh velike betonske zgrade. Na ploči je stajalo da je to središnji zatvor u Rawalpindiju. Znači tu ću raditi. Vozač je pozvao čuvara i ovaj je otvorio vrata. Moja me je prijateljica odvela u ured upravitelja zatvora i nekoliko trenutaka razgovarala s njim na engleskom, bez sumnje o meni. Potom je upravitelj pozvonio i pojavila se jedna starija žena zvoneći svežnjem ključeva. Upravitelj joj je nešto rekao što nisam mogla čuti i pokazao glavom u mom pravcu, nakon čega mi je žena rekla: "Dođi!"

Moja ljubazna prijateljica je rekla: "Pođite za ovom ženom. Ovo će biti najbolje mjesto za vas!" Toplo sam joj se zahvalila i krenula za ženom preko verande. Ona je otključala rešetkasta vrata i uvela me u veliku prostoriju nalik na predsoblje, s visokim plafonom i bez prozora. Ono malo svjetlosti što je bilo u prostoriji, dopiralo je kroz rešetkasta vrata u jednom od zidova. Bila su još jedna vrata na suprotnom zidu. Desetak je žena čučalo na prljavim prostiračima ispletenim od palmina lišća ili konoplje, ili je sa sumornom ravnodušnošću bilo naslonjeno na zid. Začula sam kako su se iza mene zatvorila vrata i ključ okrenuo u bravi. Bespomoćno sam pogledala najbližu ženu. "Što se događa? Gdje je posao koji trebam raditi?" "Posao? Ovdje nema posla. Nalaziš se u zatvoru, kao i mi. Što si učinila da dospiješ ovdje?"

Trebalo mi je minutu ili dvije da mi mozak proradi. Ta me je takozvana obiteljska prijateljica poslala u zatvor, jer je moj prelaz na kršćanstvo bio zločin. Potrčala sam prema vratima i počela tresti rešetkama. Nitko se nije pojavio. Dozivala sam, ali se nitko nije odazvao, osim mlade žene s kojom sam maloprije razgovarala. "Možeš vikati koliko hoćeš, to ti neće pomoći." Okrenula sam se prema njoj: "Kakvo je ovo mjesto?" "Trebala bi znati, naivno stvorenje! Ovo je istražni zatvor gdje te drže do suđenja, osim ako ne nađeš nekoga da ti plati jamčevinu." Ovo je bilo izrečeno znatno grubljim riječima od navedenih ovdje. Nastojala sam ostati mirna da bih mogla razmisliti. Koliko dugo će me ovdje držati? Za koji će me zločin teretiti? Je li biti kršćanin zločin? Prema zakonu, biti član manjine sigurno nije zločin. Pa ipak, po islamskom sam zakonu počinila najveću uvredu i za moju sam obitelj postala nitko i ništa.

Ta me je misao podsjetila na Anisino obećanje da će me potražiti. Sigurno će ubrzo doći. Pogled mi je potom pao na torbu. Nekim čudom mi je nisu uzeli. U njoj je bila moja Biblija zajedno s nešto čiste odjeće - dragocjeno blago na jednom takvom mjestu. Pogledala sam pažljivo oko sebe. Gdje bih mogla spavati? Prostorija je bila duga oko 25 metara i iz nje se ulazilo u tri ili četiri sobe sa željeznim krevetima i tankim pokrivačima. Sobe su bile zaklonjene od hladna zraka koji je noću dolazio s Himalaja i prodirao kroz rešetkasta vrata. Samo je jedan letimičan pogled bio dovoljan da shvatim da tu neću moći spavati. Sobe su bile veoma mračne i zagušljive, bez prozora - kao grobovi.
Osim toga, nisam imala ni najmanju želju da me "stanovnici" tih pokrivača živu pojedu. Vani na hladnom, tvrdom i prljavom podu neke su žene bile posve umotane u plahte i ispružene na prljavim prostirkama. Navukla sam na sebe koliko je god bilo moguće odjeće i presjedila čitavu noć, pospano gledajući iznad zatvorskih rešetaka u vedro noćno nebo s mjesecom i zvijezdama.

Higijena je bila problem koji me je kao i ostale žene stalno mučio. Veoma neprijatan smrad u sobi odavao je postojanje zahoda. Ali nije bilo ni tekuće vode ni pravog umivaonika - samo jedan vrč vode za sve za čitav dan, i za pranje i za piće. Jedna od čuvarica ga je svako jutro punila. Na vrhu vrča je lancem bila prikvačena šalica. Uz to su bile još dvije čaše za piće i posuda za abdest. Za svo vrijeme dok sam bila tu nisam primijetila da ju je itko koristio za tu svrhu. Klanjanje je bilo daleko od njihovih misli. Tri puta dnevno zatvorska je čuvarica donosila nešto nalik na hranu - suhi kruh i čaj za doručak, a za ostale obroke bistru juhu od riže, nedovoljno ispečen chupattie i povremeno neukusan plavi patlidžan. Sam pogled na tu hranu - koju kod kuće ne bih dala ni prosjacima - izazivao je takav bijes kod zatvorenica da su ponekad bacale čaj u čuvaricu proklinjući i nju, i kuhara, i policiju, i sudove, i jedna drugu, koristeći takve riječi da sam morala začepiti uši.

S vremena na vrijeme smo iza rešetkastih vrata u daljini mogle vidjeti članove obitelji ili prijatelje zatvorenica koji su donosili mirodije. Poslije su se otvarala vrata i jedna ili dvije žene su bile odvedene u prostoriju za posjetitelje. Nakon kratka vremena, vraćale su se s namirnicama i čistim plahtama koje su život činile podnošljivijim. Uskoro bi slatka riža, pilav i komadići piletine počeli kružiti okolo, ali ništa od toga nije stizalo do mene. Nitko nije pokazivao zanimanje za mene niti je itko imao želju podići optužbu protiv mene. Kako sam saznala, ovo je bio samo privremeni zatvor za one koji čekaju suđenje. Koliko dugo netko može ovdje čamiti bez suđenja?

"Zašto sam ovdje?" upitala sam jednu stariju čuvaricu. "Ne znam. Tako mi je naredio upravitelj," rekla je ravnodušno žena. "Ja samo izvršavam naređenja." Iz jednog od ostalih zatvorskih blokova, gdje su bili zatvoreni muškarci, čula sam krikove ljudi koje su žestoko tukli. Od žena, od kojih su neke bile povezane s gradskim bandama, sam čula da su na taj način iz njih izvlačili željena priznanja da bi se poslije mogle podići valjane optužbe. Saznala sam da su i zatvorenice mogle dobiti batina od čuvarica s istim ciljem. Čekala sam pitajući se hoće li se to i meni dogoditi. Prvi tjedan nisam mogla spavati kako treba na tvrdom podu ni jesti zatvorsku hranu. Bilo mi je dovoljno da samo pomirišem juhu i da izgubim i ono malo apetita što sam imala. Nisam mogla podnijeti prljavštinu, uši, smrad, a u početku ni društvo. Pa ipak, kad bih nošena valovima sumnje i straha čitala svoju dragocjenu Bibliju, stvari su postupno dolazile na svoje mjesto i mir je počeo teći u mene poput rijeke. U Apostolskim djelima 12,6-8 sam čitala o Ivanovom i Petrovom utamničenju. Došla mi je misao da je i za njih, kao i za mene, bio šok što su se prema njima odnosili kao prema običnim razbojnicima. Ali oni su zahvaljivali i slavili Boga. I apostol Pavao je, pišući iz zatvora, rekao: "U svemu zahvaljujte..." Ako je tako, onda ću i ja zahvaljivati da mogu osjećati Božju nazočnost u ovakvim prilikama.

Na početku, kad sam svoje prisilno slobodno vrijeme koristila da razmišljam o Riječima Božjim, nastojala sam se odvojiti od ostalih zatvorenica. Bilo mi je jasno da su to uglavnom kriminalke koje vole zlo, da su članice bandi i velegradski ološ, kradljivice po dućanima, džeparošice, otmičarke, a jedna od njih je bila i ubojica iz North West Frontier Province koja je ubila muža. Ah, moj ponos! Ovaj je zatvor bio pravi melem za njega! Dok sam čitala svoju Knjigu, moja strpljiva mirnoća je samo povećavala poštovanje tih žena prema meni, ali i njihovu radoznalost. Bila sam zagonetka koja se trebala sama otkriti. "Što to čitaš s tolikim zanimanjem?" Podigla sam oči i vidjela mladoliku ženu unakažena lica, na kojem se očitovala svaka vrsta opačine. "Danima čitaš tu knjigu i ne obraćaš pažnju na nas. Jamačno je dobra. O čemu se radi?" "Bi li uistinu voljela znati što piše u ovoj Knjizi?" "Da. Bilo što, samo da prođe vrijeme u ovom paklu," rekla je žena čije je ime izgleda bilo Kalsoum. I ostale su žene prekinule čavrljanje da bi slušale naš razgovor.

I tako sam im počela pričati o Kristu. Podigla sam knjigu: "Ovo je zrcalo." "Kakvo zrcalo? Po meni je to knjiga," rekla je žena koju sam znala kao Khatoon, okrećući se prema prijateljicama i tražeći da i one to potvrde. "Ustvari, ovo je Knjiga koja je i zrcalo, jer se u njoj vidimo onakvima kakve smo u očima Božjim koji je sudac svih ljudi." "Nema se što dobra vidjeti," rekla je jedna od žena uz opori smijeh. "U pravu ste," rekla sam. "Ovo nam zrcalo pokazuje stvari koje činimo i naziva ih 'grijesima'. Naši grijesi nisu dobri ni u ljudskim ni u Božjim očima. Čovjek osuđuje naše grijehe i kaznit će nas za ono što smo učinili. Ali Bog je svet i On nas mora još strože kazniti zbog naših grijeha. Bog ne voli grijeh. On ga vrijeđa i zato ga kažnjava smrću." Privukla sam punu pažnju ovih jadnih žena koje su čekale kaznu. Nastavila sam: "Pomislit ćete: 'Onda za nas nema spasa. Moramo biti kažnjene.' Ali ovo zrcalo nam pokazuje da Bog s našim grijesima postupa na dva načina: jedan vodi u smrt, a drugi u život, a mi moramo izabrati kojim ćemo putem krenuti."

Potom je nastala napeta tišina koju je Kalsoum prekinula pitanjem: "Kako zrcalo sve to čini?" "Ono nam pokazuje da je Bog sam pribavio put za oproštenje naših grijeha. On sam poziva nas grešnike da mu dođemo s grijesima i On će nam ih oprostiti. Ova Knjiga nam govori: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.' (Mt 11,28-30)." Bila sam iznenađena njihovom reakcijom. Pažljivo su pratile izlaganje. Jedna je žena rekla: "Ne možemo reći da nismo opterećene grijesima. Zbog toga smo ovdje. Nitko ne može izbrisati ono što smo učinile." Objasnila sam joj nauku spasenja kako stoji u 1. Ivanovoj poslanici 1,8-9: "Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti." Neke od žena su bile veoma ganute. U očima su im se caklile suze. Tražile su da ih još o tome poučim. I tako je bilo dogovoreno da ću svakog jutra s jednom grupom držati biblijski sat.

U veoma kratkom roku počela sam u njima zapažati promjene koje su svijetlile kroz veo prljavštine. I to ne samo zbog toga što su sa mnom dijelile piletinu i pilav i što sam imala čistu plahtu za spavanje. Najveći je rezultat bio taj što su priznale da su počinile djela koja su negirale pred vlastima. Među njima su bile i ubojica iz North West Frontier Province i dvije džeparošice. Obećale su mi da više neće činiti zločine. "Ovo je posao zbog kojeg si došla u zatvor," govorila sam sama sebi dok se mjesec sporo vukao. Tri su žene bile odvedene na suđenje i otišle su sa suzama u očima, jer su me ostavljale. Potom sam i ja bila pozvana. Zatvorska su se vrata otvorila i odveli su me u ured upravitelja zatvora gdje sam zatekla užasnutu Anis kako me čeka zajedno s prijateljicom kojoj sam vjerovala, a koja je sada nastojala izgledati što ravnodušnije.

Anis je potrčala prema meni i zagrlila me onakvu prljavu. Zatim se okrenula prema prijateljici i počela je unakrsno ispitivati: "Što je to učinila moja sestra da je dospjela u zatvor? Je li nekoga ubila?" "Vaša je sestra postala kršćanka. Ona je zanijekala islam." Njen ton je pokazivao da je to veći grijeh od ubojstva. "To je njeno osobno vjerovanje. Našla je istinu i ne boji se svjedočiti o njoj. Ne možete nekoga strpati u zatvor zbog toga, osim ako ne postoji takav zakon u Pakistanu." Naša prijateljica nije imala ništa reći na to, samo je slegnula ramenima. "No, dobro. Ako želite, možete je povesti kući." Anis se okrenula prema meni: "Gulshan, sad moraš sa mnom poći kući." Nisam bila oduševljena tom zamisli. "Zašto bih trebala ići tvojoj kući. Ovaj je zatvor bolji od tvoje kuće." Izgledala je povrijeđeno: "Zašto tako govoriš?" "Zato što tvoj muž vrijeđa Isusa i križ, a ja to ne želim slušati. Ovdje u zatvoru žene slušaju što im govorim i primile su Isusa u svoj život. Ovdje mogu činiti nešto korisno."

Na to me je sestra sa suzama u očima zagrlila. "Vrlo voliš Isusa." "Dala bih svoj život za Njega." To je bila istina. Sve što mi se dogodilo, samo je poslužilo da me ojača u vjeri. Prošla sam kroz mračne tunele očaja, ali u tami je bilo svjetlo. "I ja volim Isusa. Želim od tebe više saznati o Njemu," rekla je Anis. Zatim mi je ispričala što se dogodilo njenom mužu. Onog istog dana kad sam napustila njegovu kuću, doživio je saobraćajnu nesreću i morao je mjesec dana provesti u bolnici. Zbog toga Anis nije mogla stupiti u vezu sa mnom, jer je njen muž bio njena prva briga, što je razumljivo. "Sad ne će učiniti ništa protiv tebe. Dao mi je dopuštenje da te mogu dovesti kući," nastavila ona.
Kako se kolo sreće brzo okreće! U jednom sam trenutku živjela u zatvoru s društvenim otpadom i nalazila veliku radost s njim u društvu. Samo jedan sat kasnije kupala sam se u kadi u sestrinoj lijepoj kući u Satelliteu, u Ravvalpindiju, sa slugama koji su spremno čekali na svaku moju zapovijed pitajući se koliko će ovaj put proći vremena prije nego mi bude naređeno da napustim kuću, jer nisam sposobna šutjeti glede moje vjere.

Nastavak slijedi 4. adventa

1. PREMA MEKI

2. ŽŽALAC SMRTI

3. KRŠTENJE

4. NAPASNIK

www.hkz-kkv.ch