ŽŽALAC SMRTI

Ne volim se sjećati onoga što je zatim uslijedilo iako uspomene donose i utjehu. Naš se otac, uvijek tako jak, razbolio. Bio je prosinac 1968. godine. Padale su obilne kišše i bilo je hladno. Otac je dugo ostao vani na imanju i vratio se kući pokisao i ozebao. Te je večeri otiššao u krevet s groznicom. Sljedećeg se jutra s mukom odvukao do ureda, siv u licu i oroššen znojem. Nakon ššto je obavio poslove, vratio se kući. Te se večeri osjećao jošš loššije, a u disanju mu se čuo čudan hropac.

Doššao je liječnik i propisao mu lijek. Doššao je mullah i pomolio se. Nakon toga je groznica pala i Majeed ga je ponovo odvezao na posao, ali ga je ubrzo vratio kući u stanju potpune malaksalosti i otežžana disanja.

Oko njega se okupila užža obitelj. Davali smo sve od sebe da mu pomognemo da se bori s boleššću koja je bila dijagnozirana kao upala pluća. Otac je trebao ići u bolnicu, ali je inzistirao ostati kod kuće, te je iz spavaće sobe pokuššavao obavljati svoj posao. Dva do tri dana je odolijevao bolesti, a onda je nastupilo pogorššanje kojeg smo se svi bojali. Gubio je bitku, a mi smo bili nemoćni da bi ga spasili. Počeo nam je davati upute o raspodjeli svoje imovine, a oporuku je predao Safdaru Shahu koji je imao njegovu punomoć.

Otac je mislio na mene čak i na samrti. Pogledao je u mene i uz veliki napor izustio: "Ostavio sam ti mnogo imovine. Čak i ako ti bude trebalo stotinu slugu, ne ćešš ni o kome ovisiti. Pazi na tetka i tetu i daj im sve ššto im je potrebno." Gledali smo jedni u druge užžasnuti. "To nije moguće," govorili smo među sobom. Nestajao je iz naššeg dohvata kao što voda otječe u zemlju. Sjedila sam u invalidskim kolicima pored njega i izbezumljeno se naginjala prema njemu. "Oče, ne ostavljaj nas. Trebamo te. Ako ti odešš, i ja ću za tobom," vikala sam kroz jecaje, jedva svjesna onoga ššto govorim. Otac je otvorio oči i slabašnim pokretom položžio ruku na moju glavu: "Ovo je teret za tebe, ali ne smiješš se ubiti. To je grijeh. Nikada nemoj zaboraviti da pripadašš Sayed obitelji, Muhamedovoj obitelji. Ti ćešš ići u džennet! Nemoj se ubiti jer bi tada otiššla u džehennem. Nemoj sluššati bapske priče. ŽŽivi pravednim žživotom i bit ćemo svi zajedno s tvojom majkom."

Na to se lagano podigao i grozničavo mi zgrabio ruku dok mu je u očima svjetlucala čudna svjetlost kao da ima viziju. ŠŠapćući je izustio: "Gulshan, Bog će te jednoga dana iscijeliti. Moli mu se." Tada je pao natrag na jastuke tešško i usporeno diššući. Oči su mu se zaklopile. Ostala sam pored njega gorko plačući: "Kako mogu imati vjere, ako ti nisi sa mnom, oče?" rekla sam kroz jecaj. U tom je trenutku Safdar Shah briznuo u plač: "Ne ostavljaj nas. Jošš te trebamo. Ti si nam i otac i majka." Pogledala sam u svoga brata, tog tvrdog poslovnog čovjeka. Nisam znala da je gajio tako nježžne osjećaje prema ocu koji nas je odgojio i koji se brinuo za nas u djetinjstvu i mladosti.

Otac je otvorio oči. Naprezao je svu svoju snagu da ostane s nama. "Pazite na sestru!" rekao je svakome od djece osobno i oni su se zakleli da će to i činiti. Potom je popio malo vode, izgovorio nekoliko stihova sure Jasin, u čemu smo mu se i mi pridružžili, i zauvijek zaklopio oči. Ostao je tako tešško i usporeno diššući jošš nekoliko sati dok smo mi bdjeli uz njega. Umro je u osam sati ujutro 28. prosinca 1968. godine dok je njegov prijatelj maulvi izgovarao suru Jasin: "I trubit će se u rog, a oni će iz grobova požžuriti svome Gospodaru govoreći: 'Tešško nama! Tko nas prožživi iz naššeg ležžaja?' Njima će se reći: 'Ovo je što je Sveopći Dobročinitelj obećao, a poslanici su govorili istinu'. Bit će samo jedan krik, a oni će odmah svi kod Nas biti predvedeni. Danas ne će nikom biti učinjena nikakva nepravda, i vi ćete biti nagrađeni samo za ono ššto ste zaradili. Zaista će stanovnici dženneta tog dana biti zauzeti uživajući u blagodatima. Oni i njihove žene će biti u hladovini, naslonjeni u stolicama. Oni će imati u džennetu voće i drugo ššto zažžele. I imat će 'selam' - spas i mir kao riječi od milostivog Gospodara." Ovaj smo tradicionalni odlomak čitali sa suzama vjerujući da će on olakššati tjelesni prijelaz naššeg oca u smrt. Potom je Samina poljubila njegovo zauvijek usnulo lice, nakon čega smo i mi ostali učinili isto.

U narednih nekoliko sati uz njega je bio muški dio obitelji i susjedi, vični posmrtnim obredima. Zajedno su s poslugom oprali očevo tijelo i obukli ga u poseban bijeli plašt koji je otac donio s hadža, spreman za svoje posljednje putovanje. Ogrtač se sastojao od duge košulje i dvije plahte koje su mu omotali oko pasa i preko ramena. Stavili su mu turban na glavu i omotali ga potpuno u bijelu plahtu, stavljajući ga potom u lijes na kojem su bile ispisane sure i stihovi iz Kur'ana. Lijes je ostao otvoren narednih ššest sati da bi se žženski dio obitelji mogao od njega oprostiti. Poslije toga je lijes bio iznesen u dvoriššte. Nepregledna je kolona ljudi prolazila pored njega saginjući se da poljube lijes i prouče suru ili poššalju oprošštajni poljubac.

Otac je bio važžna i vrlo poznata osoba, vjerski učitelj - Pir s vlastitim sljedbenicima, te istaknuti zemljoposjednik i poslovan čovjek. Stoga se njegova džženaza te večeri ticala i zajednice i obitelji. Džženazi je prisustvovalo tisuću ljudi, zajedno s obitelji, članovima poslovnog drušštva, predstavnicima vjerskog žživota i velikog broja očevih sljedbenika.
Kao Sayed obitelj, imali smo zasebni dio na gradskom haremu i tu je otac bio položžen u mali mauzolej gdje je bila zakopana i njegova žžena. Samo su mušškarci šišli na džženazu. Mullah je vodio namaz i svi su se prignuli i klanjali. Nakon toga, lijes je bio spuššten u jamu i zasut zemljom na koju je potom stavljeno cvijeće.

Bila sam ukočena i nepokretna od bola. Salima i Sema su se pod nadzorom tete sjatile oko mene da me operu i promijene mi odjeću, donesu toplo mlijeko i izmasiraju glavu da bi mi ublažžile bolove. Kao kroz maglu bila sam svjesna stražže koja je bila postavljena pred moja vrata. "Ne, nikoga ne žželi vidjeti. Bolje je da je sada ostavite samu." Čak su i članovi obitelji bili vraćeni ispred mojih vrata. Vjerojatno sam zaspala jer kad sam se prenula, na mom je satu bilo tri sata ujutro. Izvjesno sam vrijeme ostala tako ležžeći i oslušškujući lagane zvukove koji su mi govorili da je posluga već ustala i da se sprema za novi dan. Iako je to bilo najtežže iskustvo u naššem žživotu, žživot se morao nastaviti.
"Nije poššteno da jedan beskorisni invalid poput mene žživi, a da je moj otac umro," pomislila sam. "O, Božže, ne mogu narednih trideset godina ovako žživjeti. Molim te, odvedi me ocu."

Zaššto je Bog bio tako dalek i nijem? Možžda su moji preci strašno sagriješili. Možžda je Bog žželio vidjeti višše strpljenja s moje strane... Da. Ali ja sam strpljiva, a ipak sam jošš uvijek nepokretna. Ako mi On ne bude pomogao, morat ću pronaći način kako da se oslobodim ovog klonulog tijela. Ali kako? Da se objesim? S jednom bi mi rukom to bilo nemoguće. Da se otrujem? Gdje bih mogla nabaviti otrov? Kad bih samo mogla pronaći nožž ili šškare, ali bili su pod ključem. Umjesto tog glasa, javio se drugi: "Nikada ne ćešš biti s ocem i majkom u džžennetu ako si oduzmešš žživot." Kao Sayed sam automatski imala pravo na ulazak u džžennet, čak i kad ne bih vrššila pet stupova islama, no samoubojstvo bi mi oduzelo to pravo. Onda možžda nikada ne ću ozdraviti. Srce mi je bilo slomljeno i suze su mi nekontrolirano tekle. Dogodilo se bašš tada da sam iz potpune bespomoćnosti počela pričati s Bogom, stvarno razgovarati s Njim, ne kao ššto to čine muslimani izgovarajući ustaljene sure i približžavajući mu se preko velikog bezdana. Vođena velikom prazninom u sebi, molila sam kao da govorim nekome tko poznaje moje prilike i potrebe. "ŽŽelim umrijeti," rekla sam. "Ne žželim višše žživjeti, na kraju sam snage."

Ne mogu objasniti kako, ali znala sam da me je čuo. Kao da je nestala zavjesa između mene i nekog izvora mira. Stežžući oko sebe ššal radi hladnoće, sve sam odvažžnije u molitvi govorila: "Kakav sam to straššan grijeh počinila da si me Ti osudio na ovakav žživot?" jecala sam. "Odmah nakon mog rođenja moja je majka umrla, zatim si me Ti načinio bogaljem, a sada si mi uzeo i oca. Reci mi, zaššto me tako užžasno kažžnjavaš?" Tiššina je bila tako duboka da sam mogla čuti otkucaje svoga srca. "Ne ću te pustiti da umrešš. Držžat ću te u žživotu." Bio je to tih, nježžan glas, poput dodira dašška vjetra. Znam da je bio glas, da je govorio na mom jeziku i da mi je s njim doššla nova sloboda da se približžim Bogu, Vrhovnom biću, koji mi do tada nikada nije dao znak da zna za moje postojanje.

"Čemu me držžati u žživotu?" upitala sam. "Ja sam bogalj. Dok je moj otac bio žživ, mogla sam sve dijeliti s njim. Sada je svaka minuta mog žživota kao sto godina. Uzeo si mi oca, ostavio si me bez nade, bez ikakva smisla za žživot." Glas se ponovo začuo, treperav i tih. "Tko je vratio vid slijepima, tko je iscijelio bolesne, tko je izliječio gubave i tko je uskrisio mrtve? Ja sam Isus, sin Marijin. Čitaj o meni u Kur'anu u Merjeminoj suri."

Ne znam koliko je trajala ova razmjena govora - pet minuta? Pola sata? Odjednom se iz džžamije začuo poziv na jutarnji namaz, te sam otvorila oči. U sobi je sve izgledalo po starom. Zašto mi nitko nije donio vodu za umivanje? Činilo se da su mi dali mir i privatnost za ovaj čudni susret. Kad sam kasnije tijekom dana sa sestrama i ostalim žženskim članovima obitelji posjetila harem, gotovo sam samu sebe uvjerila da sam sanjala. Tamo je bilo mirno i spokojno. Svježže je cvijeće bilo položženo na humak od smeđe zemlje. S užžasom sam gledala u to. On koji za žživota nikada nije dozvolio da na njega padne trunka praššine, sad je bio zakopan u toj prljavšštini. Bilo je to previšđe straššno za gledati.

Nakon povratka iz ovog tužžnog posjeta, trebali smo biti u žđalosti četrdeset dana. U tom će periodu Safdar Shah i Alim Shah ostaviti svoj posao, jer će nas neprekidno posjećivati mnošštvo ljudi, iz daleka i iz bliza, važžnih i običnih, i odati počast ocu. Sve to vrijeme susjedi će nam donositi hranu. U naššoj se kući nije smjela paliti vatra. Od nas se očekivalo da sve svoje vrijeme posvetimo sjećanju na umrlog i da svima koji dolaze pričamo o njemu. Našši su posjetitelji sjedali na pod u znak pošštovanja i govorili o dobrim stvarima koje je umrli učinio. Time su mu odavali počast i hrabrili obitelj. Bio je to plemenit običaj koji je omogućavao da se izrazi žžalost i koji je davao podrššku zajednice ožžaloššćenoj obitelji.

Nakon naššeg povratka s harema kad smo bili u dubokoj potiššenosti, dogodilo se neššto čudno. Jedna od služžavki je iznenada vrisnula i pokazala na stolac: "Vidjela sam ga da tamo sjedi," uzviknula je. Nitko nije bio iznenađen. Osjećaj prisutnosti umrle osobe ne napuššta odmah kuću, a mi jošš uvijek nismo mogli vjerovati da je otac umro. Činilo nam se kao da je samo izaššao da izda neke naredbe vrtlaru i da će se odmah vratiti. Pogledala sam u služžavku i zapitala se zaššto ga je bašš ona vidjela?

Teta je doššla u moju spavaću sobu i ostala sa mnom neko vrijeme masirajući mi glavu da bi mi ublažžila jaku glavobolju koja je bila posljedica mojih prolivenih suza."Tetak i ja ćemo se brinuti za tebe kao otac i majka. Molim te da nas smatrašš takvima i nastoj gledati na ovaj gubitak kao na volju Božžju. On je tvog oca odveo u džžennet." Kad je teta otiššla, gonjena potrebom da radim neššto ššto bi mi skrenulo misli od onog ššto se jutros dogodilo, zatražžila sam svoj Kur'an na arapskom jeziku i počela čitati suru Merjem. Ali bilo mi je tešško u potpunosti je razumjeti na arapskom jeziku iako su ritmički stihovi bili lagani za naučiti napamet. Tu mi se javila smiona misao. Zaššto ga ne bih čitala na vlastitom jeziku?

Kad je Salimi doššla da me presvuče, napisala sam poruku i dala joj: "Molim vas da donositelju ove poruke date najbolji prijevod Kur'ana na urdu jeziku koji posjedujete," pisalo je na mojoj poruci."Odnesi ovo u knjižžaru i tražži verziju prijevoda Kur'ana na urdu jeziku koji je izdala firma Taj,� rekla sam. "Tražži od tete novac!" Salima je posluššno klimnula glavom i izaššla. Nakon dva sata pojavila se s knjigom umotanom u novine. "Odlično. Bi li je mogla sada umotati u korice?� Te noći, kad je cijela kuća utonula u počinak i tiššinu, odmotala sam zeleni svileni omot i izvadila Kur'an na urdu jeziku. Za trenutak sam zadržžala knjigu u ruci. Silno sam žželjela čuti onaj glas da me uvjeri da su moje molitve usliššane i da postoji put iscjeljenja i nade.

Da bih ga ponovo mogla čuti, instinktivno sam znala da moram slušašti Njegova uputstva da pročitam suru. I tako sam, ispunjena radoznaloššću i tugom i bez ikakve predodžžbe o važžnosti tog čina, proučila Bismillu, otvorila Kur'an i počela čitati: "Spomeni kada su meleki rekli Merjemi: 'O Merjemo, Bog ti ššalje radosnu vijest s jednom riječju, a to je da mu je ime Mesihlsa, sin Merjemin, ugledan i na ovom i na budućem svijetu, i bit će od ljudi bliskih Bogu. I razgovarat će Isa s ljudima kad bude u kolijevci i kao odrastao čovjek, a bit će od najboljih ljudi'"

Treći dan nakon očeve smrti, Safdar Shah je postao glava obitelji. Dvojica adžža svečano su mu na glavu stavili jedan od očevih turbana i otada je on bio Pir u naššoj obitelji i Shah. Od njega se očekivalo da zna odgovore na religiozna pitanja. On će biti dobar Pir. Neki koji su imali tu titulu bili su neobrazovani i praznovjerni. Tijekom četrdesetodnevne žžalosti kuća je vrvjela od susjeda, posjetitelja, murreda - očevih pristašša i njihovih žžena. Doššli su da nam budu na usluzi i imali su dobre namjere. Čistili su kuću i poslužživali hranu posjetiteljima. Donijeli su i odjeću za naššu obitelj koju smo mi iz pristojnosti bili obvezni nositi.

"Ovo je odjeća smrti, a ne žživota. Uvijek će me na to podsjećati," rekla je Anis Bibi potežžući zlovoljno svoju shahvar kameeze. Period žžalosti je završšio s dva čina: mezar je bio zatvoren i podignut niššan. Svi su bili pozvani na tradicionalnu svetkovinu završšetka žžalosti, zvanu chalisvanh. Bio je podignut veliki ššator. Spravljanje hrane je bilo prepuššteno jednoj lokalnoj trgovini. Oni su postavili peći za kuhanje i napunili rižžom stotinu pedeset velikih kazana. Poslužženi su bili pilav od piletine s grašškom i slatka rižža. Svi su sjedili na zemlji i rukama jeli iz metalnih tanjura. Nisam iššla tamo jer sam mrzila da me gledaju i sažžalijevaju zbog moje deformiranosti, ali sam čula o svemu ššto se tamo događalo.

Nakon toga se Safdar Shah morao vratiti u Lahore. Prije nego je krenuo, doššao me vidjeti. Zbunjena pogleda sjeo je na stolicu u kojoj je otac tako često sjedio. U ruci je držžao dokument koji se odnosio na imovinu koju je otac ostavio meni. Znala sam što mi namjerava reći i već sam imala spreman odgovor. "Draga moja sestro," počeo je. "Tražžio bih da dođešš žživjeti s nama da teta i tetak nisu tu da se brinu o tebi. Kao ššto znašš, otac ti je ostavio najveći dio svog imetka. Ja se, naravno, ni na koji način ne protivim tome, jer te je otac vrlo volio i mislio je u prvom redu na tvoju udobnost i blagostanje. Ali kako si sad bogata žžena, možžešš žživjeti i u Lahoreu." U tom sam ga trenutku prekinula. "Hvala ti, brate, ali ne bih žželjela napustiti ovu kuću u kojoj sam odrasla. Ne žželim ići u Lahore".� Na to me brat prodorno pogledao. "Je li dobro za tebe da ostanešš ovdje i bavišš se crnim mislima?" "I u Lahoreu bih se bavila crnim mislima. Ali ovdje sam na sve navikla," rekla sam.

Nisam mu iznijela drugi razlog, a to je, da sam jedino ovdje, u miru i osami, mogla u Kur'anu nastaviti potragu za prorokom i iscjeliteljem Isusom. "U redu. Ako je to ono ššto žželišš, neka tako bude," rekao je Safdar Shah. Činilo mi se da mu je laknulo. "U tom slučaju moramo izvrššiti očeve žželje glede upravljanja tvojim novcem." Dogovoreno je da će Safdar Shah staviti novac u banku u Lahoreu odakle ću ga podizati. Ja, kao glava kuće, svakog ću mjeseca za trošškove ispunjavati čekove Muslimanske komercijalne banke. Tetku ću davati novac potreban za vođenje kuće. Safdar Shah će dolaziti dva puta mjesečno da pregleda račune. "Znam da će sve biti u redu," rekao je Safdar Shah. "Dok je bio žživ, otac je imao veliko povjerenje u tvoju razboritost."

Nakon ššto je sve bilo dogovoreno onako kako je žželio, otiššao je. Svi su otiššli, jedan po jedan, prepušštajući me turobnom žživotu bez bliskih suputnika ili prijatelja koji bi dijelili moju usamljenost, iako nisam bila bez drušštva. Nakon što je Safdar Shah otiššao, u moju je sobu uššla teta i rekla mi: "Imašš sreću ššto su ti ukazali toliko povjerenje," rekla je. "Kad sam ja bila u tvojim godinama, smatralo se neprimjerenim da žžena previšše zna o poslu... ali tvoj otac - rahmet mu duši - ponaššao se prema tebi kao i prema sinovima."

Kad je teta izaššla i kad je zavladala tiššina oko mene, otvorila sam svoj Kur'an na urdu jeziku i ponovo pročitala odlomak iz sure Ali Imran koja je sada bila u središštu moje pažžnje: "Izliječit ću slijepca i gubavca i mrtve ću ožživiti, s Božžjom dozvolom." Bilo je tu još mnogo toga ššto nisam razumjela. Mnogi znanstvenici su pokuššali dati svoja tumačenja o proroku Isusu koji je, kako kažže sura, bio stvoreno biće, napravljen od praha poput Adema, i koji je mogao Allahovom voljom činiti sva ova čuda. Da je on značajan, u to nisam mogla sumnjati, ali tko je bio taj prorok koji je poznavao moje potrebe i koji je sa mnom mogao razgovarati s neba kao da je žživ?

Izgubila sam najdražžeg prijatelja i preda mnom se otvarao isprazan žživot. Pa ipak, sjeme potrage i nade bilo je posađeno u mom srcu. Bila sam sigurna da ću jednog dana otkriti tajnu tajanstvenog proroka koja se skrivala na stranicama svetog Kur'ana.

ČUDO

Poslije smrti je očev plavi mercedes, pokriven crnim plahtama, stajao u garažži u spomen čovjeku koji je našše žživote ispunio srećom i koji je poput sjajna sunca nestao s naššeg neba ostavljajući nas ožžaloššćene. Bio je to automobil imućna čovjeka. Očev je svakodnevni odlazak na posao u mercedesu bio dio naššeg dnevnog rituala. Automobil je sam po sebi bio predivan, ali mu je dodatni sjaj davala očeva veličanstvena pojava dok je sjedio uz svog vozača Majeeda, čiji su turban i ravna leđa govorili svijetu koliko je ponosan ššto vozi takva gospodara.

I mi smo djeca bili ponosni kad bi nas otac negdje vozio autom. Dječaci su autom iššli u medresu, a ja s ocem, dok je tragao za mojim iscjeljenjem. Da bi me izveo iz moje sumorne sobe, ponekad me vodio u posjet rođacima u Lahore. Sada je njegov automobil mirovao. Nitko ga nije htio voziti, čak ni moj brat Safdar Shah. Majeed je redovno skidao plahte i lašštio tamnoplavu karoseriju i kromirane dijelove dok nisu zasjali poput zrcala. Trljao je ploču od mahogonija za instrumente i voskom čistio kožžne jastuke dok nisu počeli šširiti jak miris. Na isti je način čistio motor i podmazivao ostale pokretne dijelove podižžući automobil dizalicom da ne bi ležžao na gumama.

Dok je radio, Majeed je tiho pričao kao da razgovara s automobilom. Slušškinje su mi to smijući se prenijele: "Samo da čujete Majeeda. Malo je skrenuo s pameti. Govori automobilu: 'Ti nisi mrtav!'" "Prestanite!" korila sam ih. "S takvim se stvarima ne treba ššaliti." Uznemirena, imala sam osjećaj da će ih otac čuti i iskoračiti iz sjene koja je pokrivala kuću dok se sumrak brzo spušštao, te zatražžiti da automobil bude spreman da se u njemu odveze kao da se niššta nije dogodilo. No, dogodilo se da je jednog dana jedna od slušškinja trčeći doššla do mene s pričom da je vidjela gazdu kako hoda po kući. "Je li pričao s tobom," upitala sam je. Zadrhtala je i rekla: "Ne, Bibiji. Nije me ni pogledao. Proššao je ravno kroz ova vrata. Kad sam provirila, nije bilo nikoga. Soba je bila prazna!"

Nisam je ukorila zbog pretjerane maššte, ali sam se pitala zaššto ja nisam vidjela njegovo drago lice? S druge strane, očev je automobil bio simbol mog bespomoćnog stanja. Mora li on zauvijek ostati u garažži kao odjek prohujalih dana? Moram li ja ostati ovdje bespomoćna i do kraja svog žživota žživjeti samo od sjećanja? Moja su braća i sestre morali žživjeti svoj žživot i iako su vjerno izvrššavali očeva uputstva glede mene, nisam im žželjela biti na teret i brigu. Moja potišštenost sestrama nije mogla promaći. Jednog me dana Samina upitala: "Sestrice, ššto te toliko muči i rastužžuje?" Kad sam joj odgovorila, rekla mi je: "Ti nam nikada ne ćešš biti na teret. Vrlo te volimo."

I tako, kad bi me obuzeo očaj, pokuššavala sam se urazumiti kako sam najbolje znala. "Gulshan, trebašš biti sretna ššto imašš takvu obitelj. Mogla si biti siromaššna poput neke od tvojih služžavki. Mogla si imati oca koji te ne voli i braću i sestre koji se ne brinu za tebe. Dobro si obrazovana. Imašš krov nad glavom i otac se pobrinuo da ni u čemu ne oskudijevašš. A sada je na tebi da učinišš ššto je najbolje u tvojoj situaciji. Misli na dane u Meki kad si bila tako blizu Boga i Njegova poslanika. Sjeti se očevih riječi da će te Bog iscijeliti, a ako ti to nije dovoljno, sjeti se glasa koji si čula u svojoj sobi koji ti je govorio o Isusu Iscjelitelju."

Kad sam stavila sve ove stvari na vagu, bile su dovoljne da me izvuku iz očaja. Svaki dan sam nabrajala blagoslove koje sam dobila skidajući tako postupno terete koji su mi onemogućavali da mi se duh uzdigne. Pa ipak se negdje odostrag provlačio stalni strah da možžda nikada neću biti iscijeljena. Jošš sam se ustrajnije nego prije posvetila molitvi. Moji su dani tekli po ustaljenom redu koji je zahtijevao pet dnevnih namaza. Svakog jutra sam se budila u tri sata i spremala se za Fajr qe namaz - sabah. Poslije toga sam do doručka koji sam uzimala u sobi čitala Kur'an na arapskom.

Nakon doručka su me Salima ili Sema presvlačile, a zatim sam vrijeme ispunjavala čitajući neku vjersku knjigu ili novine, sluššajući radio ili piššući pismo bratu ili sestri. Potom bi slijedio ručak i počinak, a onda i podnevni namaz. Kad su se tetina djeca vratila iz šškole, izvodili su me u kolicima u dvoriššte da ih gledam dok se igraju. Dva sata prije sumraka klanjala sam ikindiju, a otprilike dva sata poslije akšam. Zadnji se klanjao noćni namaz -jacija, kojem se pridavala najveća važžnost. Od žžena se nije tražžilo da idu u džžamiju. Umjesto toga, klanjale smo se na miru kod kuće. Prije bih se odrekla hrane nego prestala s namazima, iako su se oni obavljali a da ih nisam razumjela. Oni su bili moja veza s ocem, znak da održžavam vjeru. On me naučio da ću ga odmah nakon smrti, kad dobijem novo tijelo, sresti u džžennetu ako budem vjerna. U džžennetu će sve žžene biti mlade i lijepe - tako nas uči sveti Kur'an.

Ali u pozadini se provlačio duboki crni strah s kojim se nisam usuđivala suočiti, a kamoli da ga nekome spomenem. Vjerojatno je Bog ljut na mene i zato mi je uzeo oca. Počela sam se bojati Boga kojeg smo obožžavali. Bio je skriven od mene velom tame i nepoznavanja. Niššta se od svega toga nije primjećivalo u mom žživotu. U to vrijeme je moj dom u svakom pogledu izgledao kao džžennet. Iako je smješšten u zelenoj, plodnoj zemlji natopljenoj s pet rijeka: Jihlam, Ravi, Ind, Chenab s novom branom i Sutlej, ljudi su iz Lahorea smatrali našš grad nevažžnim. Za mene je on bio zaklon od svijeta punog znatižželjnih pogleda i neugodnih pitanja o mojoj invalidnosti. Bio je i zaklon od svijeta punog nesreća i ubojstava, u koji nikada ne ću morati ići da se udam ili zarađujem za žživot.

Sluššajući vijesti na urdu jeziku na londonskom BBC-u, čitajući novine i gledajući televiziju, saznala sam o neredima u svijetu i čeznula za očevom nazočnoššću da s njim popričam o svemu ššto sam čula i vidjela. Bilo je toliko mnogo stvari koje nisam u potpunosti razumjela, a izgubila sam onoga koji mi je pomagao da oblikujem svoje miššljenje. Naravno, u kući se mnogo razgovaralo. Razgovarala sam s tetkom o vođenju domaćinstva i o naššem poslu. S tetom sam pričala o njenoj djeci, posluzi, vremenu, cvijeću u vrtu, vjenčanjima i sahranama u krugu obitelji i prijatelja. Sa sestrama sam razgovarala o njihovoj djeci i svim intimnim detaljima iz obiteljskog žživota, a s braćom o stvarima koje su se ticale našše obitelji i ponekad o svijetu općenito. "Tako je mnogo problema u drugim dijelovima svijeta. Ovdje u Pakistanu imamo mir. Ovo je sveta zemlja."

Takvo je bilo njihovo miššljenje. Osim toga, tu su bili i neprestani razgovori s poslugom, na primjer, s Munshijem koji je jednom tjedno dolazio u moju sobu, koja bi ostajala napola otvorena, da podnese izvješšće o računima koje je brižžljivo vodio. Bilo je to na zahtjev mog tetka. Novac je bio skliska stvar, a u naššem je domaćinstvu bilo mnogo rupa kroz koje je mogao otkliziti. On nije žželio biti za što odgovoran. Naročito mnogo sam razgovarala sa svoje dvije slušškinje koje su već dugo bile sa mnom i koje su me iskreno voljele, kao i ja njih. Ali čak ni one nisu bile svjesne najtajnovitije promjene koja se odigravala u meni tijekom ove tri godine od očeve smrti, kada sam počela preispitivati misli koje sam do tada slijepo prihvaćala.

Noću, kad bi djeca otiššla na spavanje, a tetak i teta se povukli u svoju sobu, i kad bi kuća poslije posljednjeg namaza utonula u tiššinu, posvećivala bih se čitanju svetog Kur'ana na urdu jeziku. Tražžila sam odlomke koji su govorili o proroku Isusu. Međutim, neššto mi je bilo čudno: ako je zaista bio moćan iscjelitelj, zaššto se tako malo spominjao u Kur'anu? 'Teta, znašš li iššta o Isusu?� pitala sam je jednog dana. Teta je uhvatila kraj ššala koji je visio, prebacila ga preko ramena i rekla odlučno kao da izgovara riječi već naučene lekcije: "On je jedini prorok u svetom Kur'anu koji je vraćao vid slijepima, podizao mrtve i koji će ponovo doći. Ali ne znam u kojoj suri je to spomenuto."

Kad sam joj pokuššala taj odlomak pokazati u svom Kur'anu na urdu jeziku, naiššla sam na njen otpor: "Ti si obrazovana i možžešš to čitati, ali mi se držžimo onoga kako nas je poučio Muhamed," rekla je. Shvatila sam da ona u stvari ne žželi razgovarati o toj temi. Međutim, vjerojatno je ovaj razgovor prenijela ostalim članovima obitelji jer me je Safdar Shah na diskretan način glede toga ispitivao. On je dolazio dva puta mjesečno i ostajao dan ili dva da provjeri kako se upravlja domaćinstvom i vidi kako sam. Moja je sestra Anis dolazila svakog mjeseca, a Samina iz Rawalpindija, kad god je mogla i ostajala je po nekoliko dana. Bila sam tako pažžena, a ipak tako usamljena.

Safdar Shah je podigao Kur'an na urdu jeziku i rekao: "Drago mi je ššto vidim da si jošš odana naššoj vjeri, Gulshan. Zar si odustala od čitanja Kur'ana na arapskom jeziku kako te je otac naučio?" "Ne, brate. Svakodnevno ga čitam na oba jezika; na arapskom ujutro, a na urdu na večer. ŽŽelim ga razumjeti ššto bolje." Bilo mu je drago. "Pa dobro, nema ničeg loššeg u tome da ga čitašš na oba jezika, ali nemoj odustati od čitanja na arapskom." I tako je otiššao pod dojmom da ja sve dublje zalazim u islam. "Izliječit ću slijepca i gubavca i mrtve ću prožživiti, s Božžjom dozvolom.� Godinama sam odano čitala sveti Kur'an i redovno molila, ali sam postupno gubila svaku nadu da će se moje stanje poboljššati. Pa ipak, sada sam počela vjerovati da je to ššto je napisano o Isusu istinito. da je žživio, da je činio čuda i da me možže izliječiti.

"O Isuse, sine Merjemin, u Kur'anu pišše da si podizao mrtve, liječio gubave, činio čuda. Izliječi onda i mene!" Dok sam tako molila, moja je nada rasla. Bilo je u tome neššto čudno, jer za sve ove godine dok sam molila na muslimanski način, nikada nisam bila sigurna da mogu biti iscijeljena. Uzimala sam tespih koji sam donijela iz Meke i nakon svakog namaza proučavala Bismillu, a potom sam dodavala: "O Isuse, sine Merjemin, ozdravi me!" Postupno se moja molitva promijenila do te mjere da sam između namaza molila na svako zrno tespiha: "O, Isuse, sine Merjemin, iscijeli me!" Što sam višše molila, višše me je privlačio taj nejasan, sporedni lik u svetom Kur'anu koji je imao moć koja Muhamedu nije bila svojstvena. Gdje je bilo zapisano da je Muhamed liječio bolesne i podizao mrtve?

"Kad bih samo mogla s nekim razgovarati," uzdahnula sam. Ali nije bilo nikoga. I dalje sam se nastavila moliti tom proroku Isusu išščekujući da ću biti prosvijetljena. Kao i obično, tog sam se jutra probudila u tri ujutro i sjedila na krevetu čitajući stihove koje sam već znala napamet. Dok sam ih izgovarala, moje je srce ponavljalo uobičajenu molitvu: "O, Isuse, sine Merjemin, iscijeli me! O, Isuse, sine Merjemin, iscijeli me...!" Iznenada sam se zaustavila i naglas rekla misao koja je sve višše prodirala u moj mozak: "Tako se dugo molim, a jošš sam uvijek nepokretna."

U to sam začula spore kretnje nekog tko je ustao da pripremi vodu za umivanje prije jutarnjeg namaza. Uskoro će u moju sobu doći teta. Čak i dok mi je to dopiralo do svijesti, misli su mi grozničavo bile usmjerene na moj problem. Zaššto nisam iscijeljena iako sam molila tri godine? "Dakle, Ti si žživ na nebu i u svetom Kur'anu pišše da si iscjeljivao ljude. I mene možžešš iscijeliti, a ipak sam jošš uvijek nepokretna." Zaššto nema odgovora? U sobi je bila samo olovna tiššina koja se rugala mojim molitvama. Ponovo sam zazvala njegovo ime i u očaju ga preklinjala. Odgovora nije bilo. Tada sam u agoniji uzviknula: "Ako možžešš, iscijeli me - ako ne, reci mi." Nisam dalje mogla ovako nastaviti.

Ono ššto se zatim dogodilo, tešško je iskazati riječima. Znam da se čitava soba ispunila svjetlošću. U prvi sam tren pomislila da dolazi od jake lampe koja se nalazila pored kreveta, ali sam odmah primijetila daje bila mutna. Da možžda nije svitalo? Bilo je još rano. No, tada se ta svjetlost počela pojačavati i pojačavati sve dok nije nadmaššila dnevno svjetlo. Pokrila sam se ššalom. Bila sam vrlo prestraššena.

Tada mi je sinula misao da bi to mogao biti vrtlar koji je vani upalio svjetlo da osvijetli stabla. Činio je to ponekad da bi spriječio lopove da kradu zreli mango ili da bi jošš za mraka vidio navodnjavati. Provirila sam ispod ššala da vidim. Ali vrata i prozori su bili čvrsto zatvoreni s navučenim zavjesama i zatvorenim kapcima. Tada sam postala svjesna likova u dugim haljinama kako stoje usred svjetlosti na nekoliko koraka od moga kreveta. Bilo ih je dvanaest, a trinaesti u sredini bio je veći i sjajniji od ostalih. "O Božže!" uzviknula sam. Probio me znoj. Pognula sam glavu i počela moliti: "O Božže, tko su ovi ljudi i kako su uššli kad su sva vrata i prozori zatvoreni?" Odjednom je glas progovorio: "Ustani! Ovo je put koji si tražžila. Ja sam Isus, sin Marijin, kojega si ti molila. Evo me, sada stojim pred tobom. Ustani i dođi do mene!"

Počela sam plakati. "O, Isuse! Ja sam nepokretna. Ne mogu ustati." "Ustani i dođi do mene! Ja sam Isus," rekao je. Dok sam oklijevala, ponovio je zapovijed. No, kako sam se i dalje dvoumila, rekao mi je i treći put: "Ustani!" I tada sam ja, Gulshan Fatima, koja sam bila prikovana za krevet 19 godina, osjetila kako nova snaga struji mojim obamrlim udovima. Stavila sam nogu na pod i ustala. Načinila sam nekoliko koraka i pala do nogu priviđenja. Kupala sam se u najčistijoj svjetlosti koja je sjala jače od svjetlosti sunca i mjeseca zajedno. Svjetlost je zasjala i u mom srcu i umu, i tog su mi trena mnoge stvari postale jasne. Dok je Isus stavljao ruku na moju glavu, vidjela sam ožžiljak na njegovoj ruci iz kojeg se zraka svjetlosti oborila na moju odjeću, te se moja zelena haljina činila bijelom.

Zatim je rekao: "Ja sam Isus. Ja sam Emanuel. Ja sam put, istina i žživot. Ja sam žživ i uskoro dolazim. Od danas si ti moj svjedok. Ono ššto si sada vidjela svojim očima, morašš prenijeti mom narodu. Moj narod je i tvoj narod. Ostani vjerna da prenesešš mom narodu ono ššto si vidjela. Od sada držži ovu haljinu i svoje tijelo neokaljanim. Kamo god idešš, bit ću s tobom. Od danas morašš ovako moliti: 'Oče našš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime Tvoje! Dođi kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh našš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge našše kako i mi otpušštamo dužžnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla! Jer je Tvoje kraljevstvo, sila i slava u vjeke vjekova. Amen!"

Potom je zatražžio da ponovim molitvu koja se urezala u moje srce i moj um. U svojoj je divnoj jednostavnosti, ali i u svojoj dubini, bila tako drukčija od molitava koje sam od djetinjstva izgovarala. U njoj se Bog naziva Ocem i to je ime koje mi je prionulo uz srce i ispunilo njegovu prazninu. ŽŽeljela sam ostati pored Isusovih nogu moleći novo Božžje ime: "Oč enašš..." ali mi je Isus htio još neššto reći: "Pročitaj ššto pišše u Kur'anu. Ja sam žživ i uskoro dolazim." To sam već znala i to je doprinijelo da vjerujem u ono ššto mi je govorio. Isus mi je rekao jošš mnogo toga. Bila sam izvan sebe od radosti. Bilo je to neopisivo. Pogledala sam u svoju ruku i nogu. Na njima je bilo meso. Ruka nije bila savrššena, ali je u njoj bila snaga i nije višše bila osuššena i bežživotna. "Zaššto me potpuno ne izliječišš?" pitala sam. Odgovor je bio pun ljubavi: "ŽŽelim da budešš moj svjedok."

Likovi su postupno počeli išščezavati iz mog vidika i blijediti. S tugom sam uzviknula, jer sam žželjela da Isus jošš malo ostane. Potom je nestala i svjetlost i ostala sam sama stojeći na sred sobe u bijeloj haljini. Oči su mi jošš bile zaslijepljene od blješštave svjetlosti. Sad mi je čak i lampa pored kreveta zadavala bol u očima, tako da sam ih morala zatvoriti. Tapkajući sam krenula prema komodi koja je stajala uza zid. U njoj sam naššla naočale koje sam nosila kad sam odlazila u dvoriššte. Tek kad sam ih stavila, mogla sam otvoriti oči i gledati.

Pažžljivo sam zatvorila ladicu, a zatim sam se okrenula i pogledala po sobi. Bila je ista kao kad sam se probudila. Sat je i dalje otkucavao na stolu pokraj mog uzglavlja pokazujući da je gotovo četiri sata. Vrata su bila čvrsto zatvorena, a zbog hladnoće su preko prozora bile navučene zavjese. Pa ipak, iako je sve bilo po starom, nisam umislila ono ššto se dogodilo, jer sam na svom tijelu imala dokaze. Napravila sam nekoliko koraka, a zatim jošš nekoliko. Hodala sam od zida do zida, gore - dolje. Nije bilo sumnje, moji su udovi, ranije paralizirani, sada bili zdravi. O, kakvu sam radost osjećala!

"Oče," uzviknula sam. "Oče našš, koji jesi na nebesima!" Bila je to nova, divna molitva. Iznenada sam začula kucanje na vratima. Bila je to teta. "Gulshan," rekla je žžurno, "tko to hoda po sobi?" "Ja, teta!" rekla sam. Potom se začuo lagani uzdisaj pa ponovo tetin glas: "O, to nije moguće. Nisi iscijeljena. Kako onda možžešš hodati? Lažžešš!" "Onda uđi pa pogledaj!" rekla sam. Vrata su se polako otvorila i teta je bojažžljivo uššla u sobu. U strahu i nevjerici, pribila se uza zid dok je razrogačenih očiju buljila u moje ozareno lice.
"Past ćešš," rekla je. "Ne ću pasti," odgovorila sam i nasmijala se osjećajući kako snaga novoga žživota struji mojim venama. Teta je polako s ispružženim rukama krenula naprijed poput slijepe osobe koja pipa put. Zavrnula je rukave moje tunike i zagledala se u ruku koja je sad bila jedra i zdrava. Zatim mi je rekla da sjednem na krevet i zagledala se u moju nogu koja je bila zdrava kao i ona druga.

"Čudno je vidjeti te kako stojišš. Moram se naviknuti na to," rekla je. Poslije je tražžila da joj ispričam kako se to dogodilo. Ispričala sam joj sve od početka, najprije o očevom predskazanju, a zatim o glasu koji sam čula u svojoj sobi nakon njegove smrti. Potom sam joj ispričala kako sam tri godine u Kur'anu čitala o Isusu, a završšila s Njegovim ukazanjem i mojim iscjeljenjem. Kad sam doššla do Isusovih riječi da trebam biti Njegov svjedok, teta me je prekinula: "U Pakistanu nema krššćana da bi im svjedočila, a nema potrebe da idešš u Ameriku ili Englesku. Tvoje svjedočenje trebalo bi se sastojati od davanja milostinje siromaššnima. Kad ti ljudi dođu, podaj im hrane i novca! To će biti tvoje svjedočanstvo."

Do tada nisam povezivala zadatak koju mi je Isus povjerio s odlaskom u Englesku ili Ameriku. Pa ipak su Njegove riječi jošš uvijek bile stvarne i prisutne: "Ono ššto si vidjela svojim očima morašš prenijeti mom narodu. Moj narod je i tvoj narod." U mojoj se glavi počela rađati molitva: "Isuse, gdje je Tvoj narod?"

SLAVA

Kad sam se rodila, moji su se roditelji savjetovali s najumijem koji je otvorio moju ručicu da bi pročitao crte dlana. "Vašša će kći jednoga dana biti poznata," rekao je on nakon ššto je pronicljivo ispitivao moj dlan minutu ili dvije. Roditelji su bili zadovoljni, ali i iznenađeni, i nema sumnje da su ga velikoduššno nagradili za taj podatak. Spomenula sam ovo zato ššto je moj otac kasnije tog najumija proglasio lopovom i laššcem kad me je u dobi od ššest mjeseci zahvatio trbuššni tifus i kad se činilo da ću ostati bogalj do kraja žživota. Ali, praveći svoje prve korake u žživotu u osvit tog siječanjskog jutra, stekla sam izravnu slavu činjenicom da sam hodajuće čudo. Tada nisam imala pojma da se krećem prema "slavi" koju nitko od mojih ukućana za mene nije žželio.

Dotrčale su sluge. Slušškinje su u nevjerici nagrnule na vrata moje sobe dok su im iz usta izlazili uzvici čuđenja: "O, Bibiji, jeste li to vi? Je li vas to Bog naposljetku iscijelio?""Isus Emanuel mi se ukazao u ovoj sobi i izliječio me," rekla sam. Izvan mog vidokruga, sluge su zapanjeni od čuda sluššali. Teta ih je sve otjerala i rasporedila mi moje slušškinje s lijeve i desne strane, brižžljivo motreći moje korake dok sam izlazila iz sobe hodajući po kući i verandi. Pazila je da ne zapnem za krajeve tepiha, da ne stanem na glatke pločice ili neravni cementni pod. Ali moj je mozak preuzeo nadzor nad mojim tijelom i počeo mu slati neophodne signale da bi mu pomogao da se suoči sa stvarnošću fizičkog svijeta.

Postoji ogromna razlika između panja koji ležži na jednom mjestu i čeka vatru i žživog drveta koje stvara žživot za druge. Obuzeta novim osjećajem da sam žživa, odjednom sam shvatila tu razliku dok sam stajala na verandi i razgovarala s tetkom. Motrila sam ga iza dupatte. Bila sam glava kuće, ali se on umjesto mene za sve brinuo. Kako će on gledati na nastanak ovih novih okolnosti? Nisam se trebala brinuti. Bio je odušševljen.

"Za nas si ti danas rođena," rekao je. "Da je tvoj otac žživ, skakao bi od radosti. Mi osjećamo istu radost zbog tebe." Dok je govorio, oči su mu se napunile suzama. "O, hvala ti, tetak," rekla sam s dubokom zahvalnošću." Tvoja mi podršška mnogo znači." Ubrzo sam ga čula kako telefonom razgovara s mojom braćom i sestrama. Na svježžem jutarnjem zraku svi su bili jošš uzbuđeniji kad su počeli shvaćati važžnost onoga ššto se dogodilo. Kad sam po prvi put siššla da doručkujem s ukućanima i dok sam jela bez ičije pomoći, pokuššala sam izvana ostati mirna. Bila sam svjesna pogleda svih za stolom i onih iz kuhinje dok sam pružžala lijevu ruku da dohvatim ššećer i mlijeko ili da neššto dodam djeci. Ona su bila odušševljena i samo ih je ošštri, upozoravajući pogled njihove majke sprječavao da postavljaju suviššna pitanja.

"Sad možžešš ići i pogledati svoju kuću," rekao je tetak dok je odlazio na posao i vodio djecu u šškolu. I tako sam po prvi put u žživotu tumarala kućom ulazeći u svaku sobu i obuhvaćajući pogledom svaki četvorni metar. Na svakom sam se koraku susretala samo s osmjesima radosti. Osjećala sam kao da sam se probudila iz devetnaestogodiššnjeg sna. Sjećam se da sam uzela ključ očeve sobe i u njoj provela izvjesno vrijeme sama. Ona je bila očev produžžetak i davala je neke naznake o njegovoj osobnosti dvokrevetna soba jednostavno namještena sa charpaijem, tepihom bežž boje, dva stolca, zidovima obojenim u zeleno i zavjesama. Na zidovima su bile obješšene njegova velika uramljena fotografija kad je bio mlad, slike Meke i Medine te njegova lovačka pušška koju je koristio kad je odlazio u polje. Suze su mi navrle na oči. Osjećala sam njegovu nazočnost - kao da je upravo ustao iz kreveta i izaššao na trenutak iz sobe, ali će se ubrzo vratiti.

"Vidiš Aba-Jan, tvoje su molitve usliššane," proššaptala sam gledajući u njegov dostojanstveni izraz lica, a potom u slike Meke i Medine. Učinio je za mene najvišše ššto je mogao, višše nego ššto bi mnogi očevi smatrali potrebnim. Pa ipak, u svijetu je djelovala sila veća od one koju je on poznavao i ja sam, njegova slabaššna kći, bila blagoslovljena, dodirnuta i iscijeljena njome. U ovoj sobi koju su nekada dijelili, niššta me nije podsjećalo na majku. Uššla sam u malu sobu do nje koju je majka koristila kao spremnicu. Sada je služžila kao sef u kojem su bili pohranjeni novac, nakit i ukrasni predmeti. Nikad nisam vidjela majku, a u kući nije bilo slike da bi mi pokazala kako je izgledala, jer u to vrijeme nitko nije pomiššljao fotografirati žžene iz našše obitelji. Pa ipak, u tom trenutku sam je osjećala tako blizu da sam gorko zaplakala: "O, Maji, samo da si ovdje! Zaššto su te uzeli tako rano od mene? Sad nema ni tebe ni oca da s vama podijelim svoju radost."

Ali su doššli moja braća i sestre da podijele radost sa mnom. Svi su morali čuti čitavu priču, kako mi je u noći poslije očeve smrti jedan glas rekao da čitam u Kuranu o Isusu, kako sam to činila tri godine moleći Isusa sve očajnije dok mi se nije ukazao u mojoj sobi, dotakao me i izliječio. Po prvi put nakon očeve smrti bilo je istinske radosti u naššem domu. "Moramo prirediti gozbu i pozvati susjede i prijatelje iz grada," rekla je Anis. "Da, naravno," rekao je Safdar Shah kad mu je bio iznesen prijedlog. "Moramo zahvaliti Bogu ššto je usliššao našše molitve. Kad samo pomislim da smo vjerovali da je tvoj put u Meku bio uzaludan! Čitavo je vrijeme volja Božžja bila da te iscijeli."

Taj prvi dan morala sam toliko mnogo stvari naučiti da je moj mozak ponekad izvodio čudne stvari. Zaboravljala sam da mogu hodati i tražžila tetu da mi neššto doda - recimo ššal s drugog kraja kauča. Ona je automatski ustala da bi ga dohvatila i upravo u tom trenutku sam se ja sjetila da višše nisam nepokretna i da ga mogu sama dohvatiti.
Na kraju tog dana sam bila veoma umorna. Godine provedene u bolesničkom krevetu fizički su bile izbrisane, ali duhovno sam jošš uvijek bila invalid. Bit će potrebno vrijeme da se prilagodim na sve kontakte koje odsad moram obavljati s ljudima izvan utočiššta moje spavaće sobe. Sada mi nije smetalo ššto me ljudi gledaju. Moja ruka i noga su bile dobro iako ne potpuno normalne, jer su na njima bili izvedeni brojni pokusi i operacije koje su utjecale na usporavanje rasta nekih prstiju na nogama i rukama. Ali, razlika je bila u tome što su moji udovi sada bili pokretni.

Sljedećih je dana doššao val posjetitelja, među kojima tete s mužževima iz daleka i moja sestra iz Rawalpindija. Gozbu smo organizirali krajem tjedna da bi se mogao okupiti ššto veći broj pozvanih. Svima sam ispričala kako me je Isus izliječio. Moje inzistiranje da to ispričam stvorilo je prvu neugodnost u čitavom slučaju i uznemirilo moju braću. Kad su me čuli da po ššesti put pričamo tome, Safdar Shah je, svjestan titule vjerskog vođe obitelji, prigovorio: "Mi bismo te višše pošštovali kad bi rekla da te je izliječio Muhamed. Taj Isus nije toliko važžan za nas." "Ali ja ne mogu reći da me je izliječio Muhamed. Učinio je to Isus i rekao mi da tako i kažžem." "Isusov narod je u Engleskoj, Americi i Kanadi. To su krššćanske zemlje. No ne ćešš ići tamo da im pričaš kako te Isus iscijelio, a bilo bi mudro da takve stvari ovdje ne objavljuješš."

Safdar Shah je to rekao grubim tonom. Možžda nije imao namjeru da to zvuči kao prijetnja, ali sam ja u tome vidjela čitavo neprijateljstvo koje nam je usadio otac prema narodu Knjige. U pitanju je bila Knjiga Tevrat (Stari zavjet) i Indžil (Novi zavjet) - knjige žžidova i krššćana, sadržžane u Bibliji. Muslimani su tvrdili da oni ugrožžavaju islam i pokuššavali su pokazati da je Kur'an, iako je doššao kasnije, beskrajno moćniji i točniji, i da je ispravio grešške tih knjiga. Prije sam to prihvaćala, ali sam se sad počela pitati: "Ako Isus nije tako važžan, kako to da me je uspio iscijeliti? Zaššto Kur'an, proglaššen za apsolutnog upravitelja našših žživota, tako malo govori o njemu? Je li ova moć iscjeljenja ona ista o kojoj se govori u Kur'anu? Dolazi li to doista od Boga?"

I tako me korak po korak vukla žžeđ za istinom. ŽŽeljela sam sama čitati evanđelje da višše saznam o Isusu. Dok sam ja, s jedne strane, u sebi otkrivala snagu da se u svemu ne slažžem sa svojom obitelji, oni su, s druge strane, otkrivali nove stvari o meni i novi odnos prema meni. Kao bespomoćna i bolesna sestra, za njih sam bila stvorenje bez volje. Znali su gdje će me naći i kako će se ponaššati prema meni. Znali su da ću uvijek popustiti i prihvatiti njihove prijedloge. Nisam imala nikakve moći - bila sam potpuno ovisna o njima. Sada sam, međutim, bila slobodna, i osim toga, sve su višše prepoznavali u meni očevu kćer s vlastitim miššljenjem i dobrim obrazovanjem koje sigurno ne bih imala da sam bila zdrava. Čak sam ponekad u diskusiji mogla pobijediti Safdar Snaha. On je naučio da raspravljati s hodajućim čudom koje ima vlastitu moralnu snagu možže biti vrlo tešško.

Od samog je početka teta bila uporna u tvrdnji da je Isusova zapovijed značila da trebam davati zekat siromaššnima i da će oni ići i svjedočiti drugima o Njemu. Kako sam mogla i pomisliti na neššto drugo? Prema njenom iskustvu jednostavno nije bilo moguće da bi jedna muslimanka napustila kuću i sigurnost obitelji, te otiššla propovijedati drugima. Isusu sam predala pitanja: Tko je Njegov narod? Gdje se nalazi i kako mogu otići do njega usprkos zabrani moje obitelji? U dubini srca sam znala odgovor. Doššao je u vidu glasa: "Ako se bojišš svoje obitelji, ne ću biti s tobom. Da bi mogla otići mom narodu, morašš ostati vjerna meni." To sam čula noću u mraku dok sam klečala na postelji, nakon ššto je ostatak obitelji otiššao na počinak. "Moj narod je tvoj narod i morašš mu odnijeti moju poruku!" rekao je glas.

Svojima nisam govorila o tom glasu, ali su me oni, osjećajući promjenu u mom ponaššanju, stalno nadzirali i dosađivali mi pitanjima. "Ne ćešš valjda napustiti ovu kuću? Zar bi otiššla u Englesku i Kanadu? Sjećašš li se ššto si rekla o Engleskoj kad si se posljednji put vratila?" "Zaššto ne dašš zekat siromaššnima, umjesto da idešš u Englesku? Onda će oni svima govoriti o tvom Isusu." Već sam bila udijelila godiššnji zekat od pedeset tisuća rupija prosjacima koji su doššli na našša vrata. I sada sam za dva ili tri tjedna dala jošš deset tisuća rupija. Nakon toga je doššao tetak da me vidi. "Možžešš biti sretna. Učinila si ono ššto je Bog tražžio od nas da damo milostinju. Ti si je dala velikoduššno." Ali ja nisam bila sretna. Tihim sam glasom rekla: "Ali ja nisam dala sebe, a to je ono ššto On žželi od mene."

Mislila sam da me nije čuo, ali je duboko uzdahnuo: "Sluššaj, Gulshan! Ovo ti govorim kao da sam ti otac nek' mu je rahmet dušši! Sve ššto žželi Isus, podaj mu -imanje ili novac, ali ne napušštaj svoju zemlju i svoju religiju - i ne daj mu sebe." Kako su dani prolazili, postajala sam sve svjesnija da nove, nježžne mladice žživota pupaju u meni. Kad bi kao i obično mujezin s minareta pozivao na molitvu, odlazila bih u svoju sobu zahvalna ššto mogu zatvoriti vrata pred ošštrim tetinim pogledom i ššto mi ne treba pomoć slušškinja. Tako sam se povlačila ne da bih obavljala stari ritual, već zato ššto je moja molitva dobila na dubini i snazi, i jer sam se sada molila Bogu iz srca. Dva sata nakon ššto sam čula molitvu "Oče našš", zapisala sam njene riječi. Svaka je riječ odgovarala potrebi, kao da je napisana posebno za mene. Nisam znala da je to krššćanima dobro poznata molitva.

Preostali dio dana izgovarala sam riječi ove molitve onako kako čine muslimani - okretala sam jedno po jedno zrno na tespihu i na svako od njih izgovarala cijelu molitvu. Na taj sam način mogla moliti gdje i kad sam žželjela, jer je u očima promatrača to izgledalo kao da obavljam namaz,� muslimansku molitvu. Čini mi se da sam tijekom nekoliko narednih dana tu molitvu izrekla tisuću puta i svaki put mi je bila sve lakšša. Dobila sam novi rječnik za razgovor s Bogom. "Oče našš," - kroz te sam riječi vidjela Boga u novom svjetlu. On je bio uzviššeno biće, ali je isto tako bio i Otac kojeg sam izgubila. "Kako je dobro od Tebe ššto žželišš biti moj Otac," govorila sam, dok sam noću plakala i osjećala neizrecivu utjehu ljubavi koja se izlijevala prema meni. Stari je crni strah da je Bog iz nekog razloga ljut na mene, išščezao.

"Sveti se ime Tvoje!" Ovo sam razumjela, jer sam kao muslimanka bila naučena pošštovati sveta imena Allaha navedena u Kur'anu. Muslimani imena Allaha izgovaraju s velikim pošštovanjem dodajući riječi "klanjanja", kao na primjer: "Nek' je blagoslovljeno Njegovo ime." Imena Allaha imaju čak i vizuelnu moć na duh muslimana, jer su gotovo jedini oblik ukrasa dopuššten u džžamiji. Međutim, razlika je u tome ššto sam ja sada osobno vidjela djelić te goruće svetosti. "Dođi kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji!" Sada sam uvidjela da Isus nije neki siromaššan sporedni prorok, već vječni Kralj koji treba doći da uspostavi nebesko kraljevstvo na zemlji. "Kruh našš svagdanji daj nam danas!" Nikada nisam pomislila da bih tražžila kruh od Boga, jer su sve moje potrebe bile i višše nego zadovoljene, ali to pokazuje da se Bog brine za potrebe onih koji ga slave i žželi da se i u tome oslonimo na Njega.

"I otpusti nam duge našše kako i mi otpušštamo dužžnicima naššim." Oprost? Molitve muslimana su pune tjeskobe u pogledu oprosta. Oni misle da Bog kažžnjava vjernike isto kao i greššnike i nevjernike. Čak sam i ja počela vjerovati da sam počinila neki straššan grijeh i da je kazna za njega moja bolest i gubitak roditelja. Jedino zrno nade da će se dobiti neka nagrada bilo je u točnom i potpunom ispunjavanju namaza tijekom cijeloga dana; odlasku na hađđi ispunjenju ostala tri stupa islama. Ali, u ovoj rečenici nije bilo spomena o ritualnom čiššćenju od grijeha, već samo o sigurnosti. Da bi grijeh bio oproššten, treba ga priznati pred Bogom, a onaj koji tražži oprost, treba oprostiti drugima. Usprkos mom besprijekornom vjerskom odgoju, nikada nisam spoznala takvu sigurnost. "I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!" Ovo sam molila jer mi je davalo snagu da ostanem vjerna svojoj viziji Isusa. Jedino On me mogao spasiti od jakog navaljivanja koje je sve jače dolazilo od moje obitelji da se vratim u sigurnost islama.
"Jer je Tvoje kraljevstvo, sila i slava u vijeke vjekova. Amen!"

Ove su veličanstvene riječi bile obične, a ipak silne. Ja sam vidjela tu slavu i zauvijek bila promijenjena. Muslimani nemaju posrednika između sebe i Boga - iako zamiššljaju da Muhamed ima tu ulogu - i zbog toga imaju tako ponizan položžaj tijela dok mole. A meni se ipak činilo da sam dobila posrednika koji mi je pokazao novi pristup Bogu. Kao muslimanka, bila sam odgovorna za svoja djela, i dobra i lošša, i morala sam snositi posljedice. Bilo je razumljivo da me Bog možže poslati u džžehennem zbog mog loššeg ponaššanja. Ali sada sam imala novu viziju Boga. Zvati ga Ocem, značilo je učiniti ga odgovornim za svoj žživot i sreću, bašš kao ššto je bio i moj zemaljski otac. Eto, tako sam razmiššljala i molila, sretna poput djeteta koje je otac naššao nakon ššto se izgubilo u gužžvi bazara. Čeznula sam da višše saznam, čak možžda da dođem do primjerka krššćanske Knjige.

Da sam podigla pogled s tog puta kojim sam korak po korak koračala, mogla bih vidjeti olujne oblake kako se skupljaju iznad moje glave. Deset dana nakon mog spektakularnog iscjeljenja, oluja je izbila dok sam se odmarala u sobi. Moja je obitelj skupila snagu i sastala se u sobi za prijam mušškaraca, iza zatvorenih vrata, da bi mi sudila - tako mi se bar činilo. Oni su to naravno objasnili drukčije. Safdar Shahje održžao kratki uvodni govor: "Okupili smo glave obitelji da te uvjerimo da se odreknešš ekstremnih ideja koje si primila u posljednje vrijeme. Mi prihvaćamo da te je Isus iscijelio. Ali kad to javnost sazna, ne će biti dobro po nas. Mi smo vodeća muslimanska obitelj i ti ćešš nam nanijeti sramotu."

Moju braću i sestre i njihove supružžnike podržžavali su daidžže, adžže, rođaci te tetak i teta koji su, kako sam otkrila, bili okrivljeni da su dozvolili da do toga dođe. Dugo nisam niššta rekla. Pustila sam ih da pričaju, a potom ih upitala: "Zar vam nije drago ššto sam iscijeljena?" "O, da," rekli su. "Stalo nam je do tvog iscjeljenja, ali sada kad se to dogodilo, nemoj ići okolo i pričati da te je iscijelio Isus." Nastupila je kratka stanka, nakon čega je Safdar Shah dodao: "U interesu islama možžemo te ubiti. Tako pišše u svetom Kur'anu." Redom sam ih pogledala. U očima mojih sestara su bile suze. Tetak i teta su problijedili od ššoka i straha. Sive su se brade daidžža i adžža tresle dok su energično klimali glavom, a braća su me vrebala pogledom kao jastreb plijen. Osjećala sam kako se među nama svake sekunde produbljuje jaz. Kako religija možže stvoriti takvu mržžnju da bi me radije vidjeli mrtvu, nego da mi dozvole reći istinu s kojom se nisu slagali?

"I otpusti nam duge našše kako i mi otpušštamo dužžnicima svojim!" U ovome je bila istina koja je imala veću snagu od bilo kojeg islamskog zakona. U tom trenutku nisam osjećala nikakvu mržžnju prema njima, već samo ljubav koja bi, da je mogla, sruššila te prepreke. Nakon kratke stanke, moj je stariji brat rekao: "Ako nastavišš, bit ćešš izopćena iz obitelji i liššena svih udobnosti koje ovdje imašš. Ako odešš krššćanima, i njima ćemo nauditi. Ali naravno, ovdje ih nema." U to vrijeme i ja sam tako mislila.

Uvijek sam bila povučena, skromna i posluššna prema starijim članovima obitelji, a oni su me sada zastraššivali. Stara Gulshan bi popustila, nesposobna da se brani. Ali nova Gulshan je imala unutrašnju snagu koja joj je davala odvažžnost. Nisam ih se bojala. Riječi su mi same potekle s usana: "Pažžljivo sam vas sasluššala i naravno shvaćam vaššu zabrinutost. Ne mogu odgovoriti na sve točke koje ste iznijeli, jer čekam da mi Isus odgovori. On će mi reći ššto trebam činiti. Postupit ću po Njegovom naređenju, čak ako me zbog toga budete i ubili."

U sobi su se začuli glasni uzdasi. "Kakva drskost!" govorili su između sebe daidžže, kao da nisu mogli vjerovati svojim uššima da su čuli takav drzak odgovor. I sama sam bila iznenađena ššto sam se na takav način usudila prkositi obitelji. ŠŠto će sada učiniti? Bio je to opasan trenutak. Brzo sam dodala: "Obećajem da ne ću osramotiti obitelj svojim djelima, ali moram čekati da mi Isus kažže kako da svjedočim. Osim toga, nisam jošš srela nijednog krššćanina i ne znam gdje bih ih naššla." Mušškarci su počeli raspravljati među sobom. Sestre i teta su me izbjegavale pogledati. Niššta nisu govorile, jer nije priličilo da se žžene miješšaju dok mušškarci donose važžne odluke. Pitala sam se planiraju li me ubiti na licu mjesta. Po njima, imali su pravo to učiniti. Nitko ne bi postavljao pitanja, ali budući da me veliki broj ljudi iz našše sredine poznavao i volio, morali bi izmisliti dobro pokriće za moju iznenadnu smrt.

Safdar Shah je izrekao presudu: "U redu. Pričekat ćemo da vidimo ššto ćešš učiniti. Molit ćemo za tebe. Možže biti da si nakon svega poludjela." Trenutno je slučaj bio završšen, ali sam znala da se ne će smiriti dok me ne spriječe da pričam o iscjeljenju. Posluššati ih, značilo bi zanijekati ono ššto mi je Otac otkrio. "ŠŠto žželišš da činim?" zbunjeno sam ga molila. Odgovor je doššao nakon dva dana. S osjećajem krajnje nužžde, molila sam jednostavnim riječima: "Pokažži mi svoj put. O, pokažži mi svoj put!" U jednom trenutku sam podigla glavu i vidjela maglovit stup kako se protežže od poda do stropa. U njemu je bio Isus. Blješštava svjetlost koju sam ranije vidjela bila je ovijena maglom. Nisam spavala niti sanjala.

Isus mi je rekao: "Dođi!" Radosno sam se podigla i krenula prema Njemu. Ispružžio je svoju ruku obavljenu nekom vrstom platna. Ispružžila sam ruku prema Njemu i osjetila da se podižžem od poda, kao da lebdim u zraku. Zatvorila sam oči. Lagano sam bila spušštena na neššto mekano i kad sam otvorila oči, vidjela sam da se nalazim na beskrajnoj zelenoj i svježžoj poljani na kojoj su bili likovi, neki blizu, a neki daleko. Svi su imali krune na glavi i bili su obavijeni svjetloššću koja me je zasljepljivala. Začula sam riječi poput najljepšše melodije. Ljudi su govorili: "Svet!" i "Aleluja!" Ova je posljednja riječ za mene bila nova, jer je muslimani ne koriste. Ljudi su jošš govorili: "On je žžrtveno janje. On je žživ!" Tada sam shvatila da svi gledaju u Isusa.

Isus mi je rekao: "Ovo je moj narod. Ovo je narod koji govori istinu. Ovo je narod koji zna kako treba moliti. Ovo je narod koji vjeruje u Sina Božžjega." Jedno se lice izdvajalo u skupini. Pažžljivo sam pogledala u čovjeka koji je sjedio. Isus je rekao: "Idi petnaest kilometara prema sjeveru i ovaj će ti čovjek dati Bibliju!" Dok sam gledala u tog čovjeka koji, kao i sve osobe koje sam promatrala, nije bio svjestan moje nazočnosti, lica su išščezla i ja sam doššla k sebi. Bila sam na koljenima u svojoj sobi, okružžena poznatim predmetima. Ponovo sam se mislima vratila na ono ššto sam vidjela i čula, te me obuzelo ushićenje. Pitala sam ga da mi pokažže ššto da radim i evo, dobila sam odgovor da idem i svjedočim tom čovjeku o Isusovom ukazanju meni i da tražžim od njega Bibliju.

Ali, gdje da ga nađem? Tada se sam se nečega sjetila. Razija je stanovala u Jhang Sadaru koji se nalazio sjeverno od nas. Tijekom svetkovine dogovorila sam se da ću je uskoro posjetiti. To je bilo to! Negdje blizu njene kuće žživio je čovjek spreman da mi da Bibliju. Morat ću ići sama. Kad bi moja obitelj saznala za to, pokuššali bi me spriječiti. Kad sam donijela tu odluku, brižžljivo sam sve isplanirala, a da uopće nisam bila svjesna da je taj korak neopoziv i da će on potpuno promijeniti moj žživot.

KNJIGA

Tri tjedna nakog iscjeljenja, skupila sam hrabrost da u djelo sprovedem plan za nabavku Biblije. Teti sam rekla da idem posjetiti Raziju. "Vodišš li sa sobom Salimu?" upitala me teta, jošš uvijek nenaviknuta da me vidi da organiziram svoj žživot kako mi odgovara. "Ne, teta," rekla sam uz osmjeh. "Mislim da sam sad dovoljno odrasla da idem sama i da nitko o meni lošše ne misli. Molim te, možžešš li zamoliti Munshija da mi pripremi automobil." Teta je otvorila usta kao da je htjela raspravljati sa mnom, ali ih je potom čvrsto zatvorila. Nova Gulshan se jošš manje od stare brinula ššto će drugi misliti.

Majeed je dovezao sjajni plavi mercedes i svečanim pokretom otvorio zadnja vrata. U autu su bile navučene zavjese da me zašštite od radoznalih pogleda. Kad smo izlazili kroz glavna vrata, čitavo je njegovo držžanje pokazivalo zadovoljstvo zbog ovakva obrta događaja. Nasmijani je vratar zatvorio vrata za nama i mi smo krenuli na put.
Razija je očekivala moj posjet, ali nije znala da moram posjetiti jošš nekoga. Otpustila sam Majeeda rekavšši mu da dođe po mene poslije ručka. Krenula sam u susret svojoj učiteljici koja je bila odušševljena ššto me vidi tako dobra zdravlja i koja je imala dosta pitanja za mene. Bila je razočarana i pomalo radoznala kad sam joj rekla da hitno moram posjetiti jednu osobu na drugom kraju grada.

"Ne treba me nitko pratiti," rekla sam. "Radi se samo o poslu koji moram dogovoriti." Ostavila sam je zbunjenu na verandi. Pratila me pogledom dok sam žžurila prema glavnoj ulici. Osjećala sam se nelagodno. Nikada prije u žživotu nisam pokuššala nekoga prevariti, no ovo je bio jedini način da dođem do Biblije. Tek kad sam se naššla na ulici, primijetila sam da sam zaboravila burku - feredžžu. Činilo se kao da je to znak slobode koja je rasla u meni. Ugledavšši tongu - fijaker kako mi dolazi u susret, viknula sam starom vozaču da stane. "Tražžim jednog čovjeka, krššćanina, koji žživi u ulici Kacharv. Poznajete li ga?" Kao da niššta ne čuje, gledao je ravno preda se u točku između uššiju starog konja, te sam brzo dodala: "Moram obaviti neki posao." Pokazao mi je rukom prema sjeveru. "Ima jedno mjesto, vrlo staro mjesto, koje je postojalo prije nastanka Pakistana. Ne znam žživi li tu neki krššćanin, ali ako žželite, odvest ću vas." "Molim vas, odvezite me tamo!" rekla sam i uššla u tongu. Kočijašš je potjerao mrššava konja te smo lagano krenuli.

Tijekom polusatne vožžnje imala sam vremena razmisliti o tome ššto činim. ŠŠto bi rekle moje sestre da vide svoju voljenu sestru Gulshan kako se sama na otvorenom vozi u tongu? Dosad se tako neššto nije dogodilo u naššoj obitelji. Ali nisam imala izbora. Isus me poslao na ovaj put i vjerovala sam da će ga On izvesti na dobro. Stigli smo do jedne velike zgrade - krššćanske kapele, kako sam kasnije saznala. Uz nju se iza visokog zida nalazila velika kuća. Kočija se zaustavila pred vratima u zidu.

"To je ovdje," rekao je kočijašš. Platila sam mu i kroz vrata uššla u ograđeni prostor zasađen drvećem. Uputivšši se prema kući, ugledala sam čovjeka kako s hrpom knjiga na stoliću pored sebe sjedi na suncu. Kad sam mu se približžila, podigao je glavu. U tom mi je trenu poskočilo srce od iznenađenja. Bilo je to lice koje sam vidjela u viziji kad mi je Isus rekao: "Ovaj će ti čovjek dati Bibliju." Napola se podigavšši, učtivo je rekao: "Ako ste doššli vidjeti moju žženu, ona nažžalost nije kod kuće. Otiššla je u Lahore." Užžurbano sam mu odgovorila: "Nisam doššla vidjeti vaššu žženu. Doššla sam kod vas da mi date Bibliju. Vidjela sam vas u jednom od viđenja koje sam imala."

Čovjek je izgledao zapanjen i pomno me promatrao nastojeći pogledom prodrijeti ispod dupatte koju sam nesvjesno navukla preko obraza ulazeći u dvoriššte. Sada sam pustila ššal da padne s obraza i pogledala u njega. "Tko ste vi? Koje ste vjere? Čija ste kći?" pitao me. "Stanujem petnaestak kilometara odavde i potječem iz jedne muslimanske obitelji."

Kad sam to rekla, primijetila sam da se uplaššio. Kakvu će mu nevolju navući na vrat ova čudna muslimanka tražžeći Bibliju? "Da sam na vaššem mjestu, vratio bih se kući i nastavio čitati Kur'an," rekao je. "Ono ššto je u njemu, dobro je za vas, a ono ššto je u mojoj Bibliji, dobro je za mene. Nije za vas da se time bavite," rekao je i podigao se da me isprati.

Ali ja sam ostala stojeći dok mi se srce stezalo i uzbuđenje nestajalo. Zamiššljala sam da će me s radoššću prihvatiti i da će možžda biti pripremljen za moj posjet. "Isus Emanuel me je poslao k vama. Molim vas, vjerujte mi." Pomno me je jedan trenutak promatrao, a potom mi je rekao da sjednem. Počela sam svoju priču, na početku stidljivo, a poslije sve žživlje. Ukratko sam mu opisala kako je izgledao moj žživot devetnaest godina dok sam bila nepokretna. Ispričala sam mu o putovanju u Meku i o molitvama koje se nisu ostvarile. Spomenula sam i tragičnu smrt mog oca koja je imala zapanjujuću posljedicu - objavio mi se Isus i rekao da čitam Kur'an.

Nagnuvšši se naprijed, čovjek me je pažžljivo promatrao. Nikada prije me netko nepoznat nije tako pažžljivo ispitivao - s tim da mi se ovaj čovjek nije činio strancem. Potom sam mu ispričala o čudesnoj objavi Isusa u mojoj sobi i o svom iscjeljenju. "A zatim sam," rekla sam, "vidjela vas. Isus mi se ponovo objavio i pokazao mi svoj narod u kom ste bili i vi. Rekao mi je da idem kod vas po Bibliju. I ako mi jošš uvijek ne vjerujete, posluššajte molitvu koju me je Isus naučio.� Ponovila sam riječi molitve Očenašš. Kad sam završšila, nastupila je tiššina. Moj je prijatelj sjedio s rukom prebačenom preko naslona stolca, te pognuvšši glavu na prsa, utonuo u duboke misli.

"Je li to moguće?" rekao je obraćajući se višše sebi nego meni. Duboko je uzdahnuo i podigao se. "Ostanite tu jedan trenutak. Moram se povući i pomoliti glede toga, jer ako vam dam Bibliju, bit će to ozbiljan korak za nas oboje." Uššao je u kuću, a ja sam ostala sjediti na suncu dok su kolibrići letjeli među stablima maššući tako brzo svojim tanašnim krilcima da se činilo da lebde u zraku. Nakon izvjesna vremena koje se meni činilo dugo, a koje je vjerojatno trajalo manje od pola sata, moj je prijatelj izaššao iz kuće i rekao mi: "Molio sam i pitao Gospoda ššto trebam učiniti i On mi je rekao da vam dam ššto tražžite. Ali morate znati da je put kojim mislite krenuti težžak i da možžete biti izbačeni iz obitelji. Morat ćete mnogo pretrpjeti i mnogo izgubiti, ali ako ostanete vjerni, dobit će te žživot vječni."

"Sve to znam," rekla sam. "Ali to je put kojim moram krenuti. ŽŽelim slijediti Isusa Emanuela koji me je iscijelio i koji mi je pokazao put Ljubavi." Nasmijao se i rekao; "Razmislite ponovo o tome! Kad se odreknete onoga ššto morate zbog Isusa, šejtan će vas napasti. On će vam stvarati mnoge prepreke koje će te morati svladati. Nastat će jako suprostavljanje. Moguće je da će vam čak i sami krššćani stvarati tešškoće." Oči su mi se napunile suzama: "Ja ne razmiššljam o tim zaprekama. Znam samo ono ššto mi je Isus Emanuel otkrio. On me iscijelio i dao mi svjetlo. ŽŽelim saznati višše o Njemu i On me poslao do vas da mi pomognete. Molim vas, pomozite mi!"

Na ove riječi mi je dao Novi zavjet na urdu jeziku i knjigu pod naslovom "Mučenici Kartage". Zatim je izmolio divnu molitvu čije su jednostavne riječi iskazivale osjećaj bratstva i dobrote, te me to ojačalo. Ponovo sam uzela tangu da bih se u vrijeme ručka vratila do Razije. Nisam joj dala nikakva objaššnjenja glede mog posjeta, jedino sam rekla: Dobila sam ššto sam tražžila, ali problem jošš nije riješšen." Potom sam promijenila temu. Smijale smo se i ćaskale kao da se niššta nije dogodilo, sve dok nije doššao Majeed da me vrati kući. Teta me je čekala. Prodorno me je pogleda, ali sam se ja okrenula, jer sam bila sigurna da moje lice pokazuje iskustvo koje sam upravo dožživjela.

"Kako je Razija?" upitala me. "Dobro. Ima dobre učenike i sretna je ššto joj se sestra udala." "Velika je ššteta ššto i nju nisu udali, ali pretpostavljam da obitelj nema za nju miraza." "To je istina. Ona jošš uvijek mora poučavati učenike da bi pomogla ocu koji posve malo zarađuje." Prije bi nas takvo čavrljanje najmanje dva sata ugodno zabavilo, ali nova Gulshan je imala važžnijeg posla. Ispričala sam se i povukla u sobu zatvarajući za sobom vrata. Legla sam na krevet da bih se odmorila jer sam se i fizički i emotivno osjećala iscrpljenom. Te sam noći u tajnosti počela čitati Novi zavjet. Kakav je bio? Isto kao da žžedna čovjeka pitate kakva je voda ili bebu kakvo je majčino mlijeko. Ja, koja sam bila hranjena ljuskama, sada sam naššla kruh za svoju glad. Na tim sam stranicama čitala istinu o ljudskom žživotu i sudbini. Isus mi je rekao: "Ja sam put, istina i žživot." Njegove su riječi u evanđeljima prosvijetlile moj um.

Bez nečijeg vodstva, nikada u potpunosti nisam mogla razumjeti Kur'an. Ali ova je knjiga bila drukčija od ostalih. Otvorila mi je duhovne oči. Dok sam je čitala, priče iz nje su ožživljavale. Upoznala sam dvanaest apostola koji su bili uz Isusa u mom čudesnom viđenju. Naššla sam od riječi do riječi molitvu koju sam naučila do nogu Isusa Emanuela. Pronaššla sam značenje tog dragocjenog imena otkrivenog mi u viđenju: "Ja sam Isus. Ja sam Emanuel... Bog s nama."

Odgoj me je naučio da mislim da je Bog dalek i nedokučiv. U ovoj je Knjizi napokon bila objašnjena Isusova božžanska moć i Njegovo poslanje. On je mogao podizati mrtve jer je bio Gospodar žživota. On će ponovo doći jer je zauvijek žživ. Posjeduje vječnu silu jer je Bog, a ne običan prorok. "Ja sam put, istina i žživot." Sada sam shvatila te riječi, one su bile pravo značenje Isusove osobe. Tijekom čitanja doššla sam do odlomaka koji su govorili o kršštenju. U Markovom evanđelju 1,9-11 sam pročitala da je Isus bio krššten. U Rimljanima 6,4 je stajalo: "Dakle, s njim smo zajedno ukopani po kršštenju u smrt da bismo, kao ššto je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi žživjeli novim žŽivotom." Novi žživot! Upravo tako sam se ja osjećala - kao da sam bila uronjena u svježže uskovitlane izvore vode koji su donosili gorući žživot u sve dijelove mog bića. Dakle, krštenje je bilo znak i pečat tog novog žživota.

Dok sam razmiššljala o tome, pred oči mi je doššla slika mlade i tužžne djevojke kako sjedi na tronoššcu dok je slušškinje polijevaju vodom s izvora Zamzen. Voda žživota nije oprala moje grijehe niti je vratila žživot mom usahlom tijelu. Isus mi je dao duhovnu vodu žživota za moje bolesno tijelo i za duššu. Sada sam s Njim žželjela biti ukopana kršštenjem. Razmiššljala sam o tome, a da nisam u potpunosti shvaćala značenje onoga ššto sam namjeravala učiniti niti kakve će to promjene donijeti u moj žživot. "Svjedočila sam," rekla sam sama sebi. "Učinila sam ono ššto je Isus od mene tražžio. Mogu biti kršštena i vratiti se ovamo, te nastaviti žživjeti, zar ne?" Pitanje je visjelo u zraku bez odgovora. U to se predamnom pojavilo očevo lice te sam osjetila bol kao da mi je zaboden nožž u srce. "O oče, oprosti mi, ali ja moram slijediti Isusa koji me je iscijelio." U bolu, govorila sam na glas. Istog me je trenutka obuzeo duboki mir i bila sam sigurna da je to ispravan put. Nitko i niššta me sada nije moglo zaustaviti.

Do 12. ožžujka sam pročitala čitav Novi zavjet i knjigu "Mučenici iz Kartage". Bila je puna priča o ranim krššćanima koje su bacili lavovima, spalili na lomači ili mučili na neki drugi neopisiv način, ali koji su ostali vjerni. Shvatila sam poruku koja mi je bila poslana, ali ona ni najmanje nije promijenila moje namjere. Sutradan sam ponovo posjetila Raziju i od nje produžžila do Majorovih, kao i proššli put. Ovaj put je gospođa Major bila kod kuće. Pokazala sam na tekstove koje sam naššla. "Evo, ovdje pišše da se moram krstiti," rekla sam. "Molim vas, hoćete li me krstiti?" Gospodin Major je odrečno okrenuo glavom. "Kćeri moja, mi u naššoj zajednici ne krstimo." Pogledao me s čudnim izrazom. "Shvaćate li ššto se možže dogoditi ako to učinite? Možžda se višše nikada ne ćete moći vratiti kući. Vašša bi obitelj čak mogla pokuššati i ubiti vas. O da, i obitelj puna ljubavi kao ššto je vašša možže se potpuno promijeniti kad vidi da jedan od njenih članova napuššta muslimansku vjeru.�

Nastala je kratka tiššina. Pokuššala sam zamisliti takvu situaciju. Biti izbačena iz obitelji, čak i ubijena... Sjetila sam se posljednjeg obiteljskog skupa... prijetećih lica okrenutih prema meni. Potom sam pomislila na očeve posljednje riječi upućene mojoj braći: "Brinite se o sestri!" Sigurno će na kraju ipak posluššati ovu posljednju svetu zapovijed. Ako to i ne učine i ako mi uistinu pokuššaju našškoditi, ja ipak moram nastaviti ovaj put. Isusove su se riječi ukorijenile u mom žživotu u kom su sada svježžina, vitalnost i rast zamijenili neplodnost religije utvrđene u proššlosti.

Da ne bi posumnjali u moju odluku, odgovorila sam im odlučno: "Isus Emanuel mi je rekao da moram biti Njegov svjedok i zbog toga je kršštenje moj sljedeći korak. Moram posluššati ili ću izgubiti mir koji sada imam. Bolje je umrijeti s Kristom, nego žživjeti bez Njega." Gospodin Major i njegova žžena su razmijenili poglede, nakon čega je ona lagano klimnula glavom. On se okrenuo prema meni i rekao mi: "Neka bude tako. Ako vam je Isus tako jasno govorio, onda ne smijete ići protiv Njegove volje. Ipak, ne bi bilo mudro da vas vide da idete sa mnom u Lahore. Ići ćete s mojom žženom autobusom. Ona svakako mora odvesti naššu kćer u šškolu. Ja ću ići za vama."

"Naravno, bit će mi drago da vas otpratim, Gulshan," rekla je gospođa Major naginjući se naprijed da mi stisne ruke. Bio je to topao dodir kojim mi je dala dobrodoššlicu u obitelj moje nove vjere. Tako sam bez velikih emocija napravila planove, kao da se nije radilo o mom vlastitom žživotu. Često se kažže da je islam rođen u pustinji i da su u toj tešškoj i strogoj šškoli njegovi sljedbenici naučili biti posluššni ciljevima važžnijim od svojih osobnih. Osobni osjećaji nikada nisu bili dovoljan motiv ni za kakva skretanja. Zbog toga sam u odluci da slijedim Isusa mogla primijeniti tu dugogodiššnju naviku posluššnosti tamo gdje bi me ljudski osjećaji mogli izdati.

Pa ipak, u svojim se planovima nisam mogla odlučiti da potpuno zatvorim vrata svojoj obitelji. Da budem pošštena, nadala sam se da ću se nakon kršštenja vratiti kući i nastaviti žživjeti svoj žživot. Kao neiskusan vjernik, vjerovala sam da su koraci koje poduzimam sve što Isus od mene tražži, to jest, da nađem krššćane i svjedočim im o svom iscjeljenju, te da budem kršštena.

Gospodin Major je ipak vidio dalje od mene. "Nemojte nositi ni novac ni nakit. U suprotnom, netko bi nakon kršštenja mogao protiv krššćana podići tužbu." Govorio je ozbiljno i ja sam pogledala u njega ispravno si tumačeći značenje njegovih riječi. Pričao je o potpunom raskidu, kao da ću iza sebe morati sve ostaviti. Sve? Novac, nakit, kuću, zemlju, obitelj, ljubav, podrššku? Je li Isus zaista mogao to od mene tražžiti? Je li me iscijelio samo zato da bi mi oduzeo sve ostalo ššto mi je drago u žživotu?

"Mogu li vas ponovo posjetiti za dva dana?" upitala sam Raziju kad sam se tog dana vratila k njoj. "Naravno," rekla je Razija. "Bit ću ovdje." Kod kuće sam teti i tetku rekla da za dva dana namjeravam ponovo otići kod Razije i da ćemo možžda ići u Lahore: "Ispunit ću ček na 75'000 rupija, tako da možžešš platiti sve račune dok sam odsutna," rekla sam tetku. "Gdje ćešš odsjesti u Lahoreu?" pitala me je teta čiji je mrki pogled pokazivao da se ne slažže s ovim planom. Ali nije mi mogla odbiti dopušštenje. Sada sam bila slobodna, a povrh toga, ja sam bila ta koja je potpisivala čekove. "Možžda ću odsjesti kod sestre ili brata," rekla sam nemarno. "Napisat ću vam pismo."

Sljedećeg dana sam zamolila tetu da me otprati na očev mezar. Ona je pohvalila ovaj znak odanosti. Iz vrta smo uzele cvijeće. Položžila sam ga na mezar s osjećajima koje je tešško opisati. Poštovanje prema uspomeni na oca miješšalo se sa spoznajom da vječnost nije ono ššto me je on naučio - džžennet nisu materijalni užžici, već Isusova nazočnost.

Zadnje večeri sam izaššla u vrt gdje sam često sjedila dok sam bila nepokretna. Stojeći na mjestu gdje je položžen očev lijes, ponovo sam dugo i s tugom mislila na njega. Sunce je tonulo u crvenom plamenu bacajući odsjaj na zidove kuće. ŠŠetala sam između cvijeća, voća i liššća udiššući miris ružža pomiješšan s mirisom narančina cvijeta. Listovi naranče i manga ššušštali su noššeni blagim noćnim povjetarcem, dok je nebo iznad mene bilo obojeno purpurnim i modrim tonovima. Pojavio se mjesec velik kao dinja, dok su se zvijezde poput sitnih dijamanata rasule u naborima baršunaste noći.

U kući iza mene svjetla su bila upaljena. Sve je sjajilo dajući osjećaj topline i sigurnosti. Jošš sam se malo zadržžala na imanju. Sada kad sam ga trebala napustiti, činilo mi se da ga vidim prvi put. Čak ni sjenkama koje su puzale ispod drveća nisam dozvolila da me preplašše. "Zaššto to činiti? Isusov sljedbenik možžeš biti i bez toga. Tim činom možžeš sve izgubiti." Ta je misao dolazila iz tame, ali mi je kao odgovor na nju poput blagog glasa u misli doššao redak koji sam pročitala: "Tko višše ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan... Tko ne uzme križž svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan." (Mt 10,37-38). Ponovo sam pogledala na kuću i sjetila se ne samo sretnih vremena, već i onih kad sam se osjećala kao zatvorenik koji se nada da je na putu za džžennet. Glasno sam izgovorila svoje misli: "Sve se mijenja. No, uvijek ću u srcu nositi ovo mjesto." Potom sam napustila vrt i uššla u kuću da se spremim.

Sljedećeg sam jutra ispunila dva čeka - jedan na 75'000 rupija koji sam dala tetku za trošškove domaćinstva da ne bi ostao bez novaca i da ne bi prerano doššao po mene, i drugi na 40'000 rupija koji sam namjeravala dati Raziji da u svom planu osiguram njenu suradnju. To mi je ostavljalo odškrinuta vrata u slučaju da se odlučim vratiti kući.
Petnaestog ožžujka sam se oprostila od tetka koji je odlazio na posao i zadržžavajući suze, poljubila tetu i moje sobarice Salimu i Semu. Teta mi je rekla: "Zaššto idešš ovako? Uzmi sa sobom u Lahore vozača i auto. Kako ćešš se tamo kretati? Jesi li sigurna da ne trebašš povesti svoje sobarice? Tvoj tetak uopće nije zbog toga zadovoljan."
"Molim te, teta, nemoj se brinuti," rekla sam. "Napisat ću vam pismo." Teta se s tim morala zadovoljiti.

Majeed je dovezao automobil i ja sam sjela. Kad smo doššli do zavoja, jošš sam jednom pogledala tu bijelu kuću obavijenu mirom, a onda mi se izgubila iz vida. Posljednje ššto je vratar vidio bila je moja ruka kako mašše iza zavjesa na prozorima mercedesa. Nije mi bilo tešško uvjeriti Raziju da se pokori mojim žželjama kad sam joj dala novac, ali joj nisam rekla pravi razlog svog čudnog ponaššanja... da kupujem vrijeme da nitko ne spriječi kšrštenje. "Ovo je za vas jer ste bili moja učiteljica i jer ste bili tako dobri prema meni. Idem u Lahore kod prijatelja. Sada ne ovisim ni o kome i dosta mi je da tetku i teti stalno objaššnjavam sve ššto činim. Rekla sam svojima da vi idete sa mnom da se ne bi brinuli."

Na Razijinom lijepom licu se odražžavala sumnjičavost: "Naravno, učinit ću sve ššto mogu da vam pomognem, ali ššto ako vas vašša obitelj dođe tražžiti i nađe me ovdje?" Brzo sam rekla: "Molim vas, ako netko od njih dođe do vas i pita za mene, pravite se da ste sa mnom u Lahoreu. Neka vašša majka izađe i razgovara s njima, a vi ostanite unutra. ŽŽao mi je ššto vam ne mogu višše od toga reći." Razija je izgledala iznenađena, ali je brzo rekla: "Naravno, Gulshan. Učinit ću ššto tražžite od mene. Mislim da se dobro poznajemo i da možžemo vjerovati jedna drugoj." Pitala sam se ššto bi mislila da zna moje prave namjere?

Rastala sam se od nje kao i proššli put i uzela tongu da me odveze do kuće u ulici Kacharv. Major i njegova žžena su me toplo dočekali. Tog istog dana su me autom odvezli u Lahore u kuću koja je primala obraćene muslimane, a koju su vodili pastor Aslam Khan i njegova žžena. Tako je počelo novo razdoblje moga žživota kao nove krššćanke među krššćanima. No, to uopće nije bilo ono ššto sam očekivala.

Nastavak slijedi 3. adventa

1. PREMA MEKI

2. ŽŽALAC SMRTI

3. KRŠTENJE

4. NAPASNIK

www.hkz-kkv.ch