Srbe je držao porijeklom Slavenima kao i Hrvate, ali s
jednom razlikom između njih, bitnom, a ta je, da su
Hrvati naselili obalu Jadranskog mora i rubne dijelove
Balkana, nasljedujući mediteransku antičku kulturu i
prihvaćajući kršćanstvo papinskog Rima, dok su Srbi kao
slavenski narod naselili samo srce Balkana, samo srce
balkanskog velegorja, kojim tisućama godina prije
dolaska Srba vlada zakon palice, pračke i otrovne
strijele, zakon plemenskog vis a tergo, zakon
predindoeuropskih plemenskih nagona samoodržanja.
Nažalost, taj balkanski plemenski pranagon, odnosno
plemena koja su Srbe dočekala u balkanskom mračnom
velegorju, bitno su utjecala na Srbe tako, da su Srbi
još prije dolaska Turaka na Balkan bili u znatnoj mjeri
deslavenizirani.
Da Šufflay Hrvate nije smatrao
Neslavenima, da nije prilazio istraživanjima s
unaprijed određenim zaključcima, da je smatrao kako su
svi Slaveni došli s azijskih (iranskih) visoravni,
svjedoči i ovaj mali ulomak iz Šufflayevog članka
"Novi pogledi na staru hrvatsku povijest":
"Kao i ostali Slovjeni donijeli su i
Hrvati, spustiv se s dalekih hladnih poljana na topli
Jadran, u svojim žilama posudu praslavenske baštinske
mase, kako se je ona kroz duge vijekove, daleko od
gora i mora, izradila na golemom i ravnom pragu Azije.
U socijalnom pogledu ta se prabaština na čitavom
području od Sudeta (gorje na sjevero-zapadu današnje
Češko-slovačke) i Praga do Budve u Crnoj Gori očituje
poglavito u tri jaka fenomena (pojave): u instituciji
ili ustanovi mladih kraljeva, u sudskom pečatu i u
pristavu."
Šufflaya zanimaju činjenice, a ne ono
što bi on ili bilo tko drugi priželjkivao; on proučava
povijest Balkana da bi Hrvate upozorio što će im se
dogoditi, priušte li sebi duži boravak u zajedničkoj
državi sa Srbima i drugim balkanskim narodima -
izgubit će svoj narodni identitet, deslavenizirat će
se, izgubit će svoju pripadnost kulturi i civilizaciji
Mediterana i Zapada, izgubit će svoju vjeru, te će
postati pleme s palicom, pračkom i otrovnom strijelom
u ruci, zauvijek izgubivši Europu. A kolikoje
plemenski vis a tergo balkanskog velegorja snažan,
Šufflay n am pokazuje na primjeru Albanije i Albanaca,
koji su na Balkanu dosta duže od Srba. Iako je
Albanija i mediteranska zemlja, koja je prošla kroz
nekoliko visokih kultura (grčku, latinsku, bizantsku),
te kulture nisu uspjele ni dodirnuti albanske
gorštake, koji i danas imaju u ruci palicu, pračku i
otrovnu strijelu. Jer, kada se jednom plemenski vis a
tergo ukorijeni, nema te visoke kulture koja bi ga
mogla iskorijeniti.
Za Šufflaya, tragedija albanskog
naroda kao mediteranskog naroda, zarobljenog u
balkanskoj mišolovci za visoke kulture Mediterana, ona
je tragedija koja prijeti Hrvatima ako se ne oslobode
političkog zagrljaja mračnog balkanskog velegorja,
koje je domovina jedino palici, prački i otrovnoj
strijeli.
Stoga je Šufflayu bilo važno pokazati
hrvatskoj inteligenciji, za koju se pretpostavljalo da
čita "Obzor", da Zapad razlikuje hrvatsku kulturu od
balkanske negacije svake kulture, te da tako hrvatsku
inteligenciju ohrabri u pružanju otpora zamisli Zapada
da Hrvate drži sa Srbima u jednoj državi.
Šufflay je pratio pisanje novinara Zapada, a prije
svega pisanje britanskog, odnosno engleskog tiska, o
tri političke teme: britanskoj unutrašnjoj politici,
britanskoj vanjskoj politici te o Hrvatima i hrvatskim
susjedima. To, da je Šufflay pratio britanski
politički tisak te da je njemu dao prednost u odnosu
na novinske listove drugih država Zapada nije nimalo
neobično, budući da je Velika Britanija dvadesetih
godina XX. stoljeća još uvijek biia prva sila Zapada,
kralježnica njegova. Ali, Šufflaya je zanimala i
kultura Velike Britanije, od londonskih klubova do
najstarijeg glazbenog društva na svijetu, od engleske
književnosti do britanske enciklopedistike. Zanimao se
i za tradicije britanskog parlamentarizma, za rad
engleskih obavještajnih službi, za englesku
leksikografiju. Dr. Milan Šufflay bio je ljubitelj
engleske kulture i cijenio je njezina visoka
ostvarenja, ali je bio i hladni analitičar hladne
britanske politike, pogotovo vanjske, te je u
zagrebačkim dnevnim listovima donosio takva zapažanja
o toj politici, prema kojima su novinski napisi o
politici Zapada, objavljivani na kraju burnog XX.
stoljeća u zagrebačkom tisku, tek blijeda sjena.
Dr. Milan Šufflay bio je samozatajan
znanstvenik domoljubnog srca. Bio je mudar. Svoj je
pisanje prilagođavao novinama za koje je pisao. U
"Obzoru"je objavio više od osam stotina članaka svih
mogućih tema, a one koji su trebali prezentirati
politiku Zapada prema Hrvatskoj i Balkanu, te
recepciju hrvatske kulture u zapadnom novinstvu, pisao
je s vrlo malo komentara, prevodeći pomno odabrane
ulomke, koji su tadašnjem akademski obrazovanom
hrvatskom građanstvu trebali mnogo toga reči. U
"Hrvatskom pravu" Šufflayevi su komentari vrlo
otvoreni i oštri, ali nepotpisani, kao i svi članci
takve vrste u "Obzoru'. U "Jutarnjem listu" piše
slično kao u "Obzoru". O svjetskoj diplomaciji, u
kojoj se velesile hladno poigravaju sudbinama "malih"
naroda, piše u "Obzoru" i "Jutarnjem listu" između
redaka, diplomatski, kako dolikuje. A "Hrvatsko
pravo", kao list "desne", nacionalne stranke, smije si
dozvoliti otvorenije pisanje o političkim potezima
velesila.
U "Obzoru" je Milan Šufflay objavio
niz prevedenih ulomaka iz mahom britanskih novina o
Hrvatima i hrvatskoj kulturi. Ti tekstovi su danas
izuzetno vazni, jer neće nam mnogo toga otkriti o
nama, Hrvatima, ali će nam zato vrlo mnogo reči o
Velikoj Britaniji, o britanskoj politici, o "slobodi
medija" na Zapadu, o tada stožernom svjetonazoru na
Zapadu, od kojeg se Zapad do danas nije mnogo
odmaknuo, o tome kako je pisanje o kulturi uvijek
podređeno političkim interesima velesila.
Neke od navedenih tvrdnji lako ćemo
provjeriti u člank u "Times" o Hrvatima i Srbima. U
uvodnom dijelu članka Šufflay napominje sljedeće o
dopisu britanskog novinara iz Zagreba: "Dopis ističe i
analizira kontrast između modernog Donjeg i starog
Gornjeg grada, opisuje Jelačićev trg i život na njemu.
Dopisnik se divi hrvatskoj nošnji, od koje taj trg
pred podne izgleda kao polje karanfila. Spominje
zasluge Ženske Udruge za očuvanje tog narodnog blaga."
Nakon toga Šufflay prevodi "Timesov" tekst:
"Nekada je rečeno, da Istok započima pri kraju bečke
Landstrasse. Ova rečenica mnogo je izgubila na istini.
Ipak još i danas u njoj imade više realne podloge,
nego u definiciji, da međa između Evrope i Istoka teče
kroz Suez. U Carigradu, Ateni, Sofiji, pa čak i u
gradu dalekog Zapada, u Beogradu često se čuje, kako
ljudi govore da idu 'u Evropu' ili raspravljaju o
onom, što se događa 'u Evropi'. Ovakovo izražavanje
potječe još iz vremena, kada su Turci kroz stoljeća
vladali nad tim gradovima. No to nije potpuno
tumačenje. Ti balkanski narodi, koji su se tako snažno
borili za nezavisnost od Turaka, nisu pokazali jednako
oduševljenje da iskoriste svoju nezavisnost i da uvedu
zapadne ideje i administraciju. Kad čovjek nad
pojavama flagrantnog nepoštenja i političkih spletaka
izrazi svoje čuđenje, kako se to može trpjeti. dobiva
uz skretanje ramena fatalistički odgovor: 'Pa što
očekujete? Ta mi smo na Balkanu'. Ni jednom stanovniku
Zagreba ne pada ni na kraj pameti, da govori o putu 'u
Evropu' i time porekne solidarnost sa Zapadom. Zagreb
se ponosi time, da je pun evropskih ideja i zapadne
materijalne civilizacije. Danas nakon postignuća
političke nezavisnosti i prosječno naobražen Hrvat
priznaje dug prijašnjoj Austro-ugarskoj monarhiji, čak
ga uvečava, samo da time istakne kako današnja uprava
u mnogom pogledu manje zadovoljava. Da doista imade
korupcije među srpskim činovništvom, to nažalost
izgleda istinitim.
Nepristrani Srbi dopuštaju, da je njihova uprava
vrlo nedostatna. Može biti, da će zemlja morati
čekati, dok isčeznu stanoviti stariji državnici stare
Srbije, pa da odlučujući faktor u kraljevini bude
pripravljen, da sluša tužbe i savjete svojih većma
westerniziranih partnera. Interesantno bi bilo
studirati, što čeka Jugoslaviju u slijedećih par
godina. Kad sam nedavno bio u Subotici, jedan moj
madžarski poznanik kvalificirao je svoje zadovoljstvo
sa sadašnjim režimom time, što je rekao: 'Mi se pomalo
balkaniziramo'. Takove primjetbe nije dobro čuti.
Balkanizacija je korov brzog rasta i dubokog
korijenja. Mnogo zavisi o kolaboraciji obrazovanih
faktora ove zemlje, a napose Srba i Hrvata, da li će
'Evropa' biti nošena mnogo milja na jugoistok ili će
duh Balkana napredovati čak i preko njegovih
geografskih granica."
Prvo ćemo u dopisu britanskog novinara
provjeriti svoje odredbe balkanizma, dobivene na
temelju Šufflayevih istraživanja povijesti Balkana. U
"Timesovom" članku odmah ih uočavamo: neprihvaćanje
visoke europske kulture, korupcija državne
administracije prouzročena brigom samo za svoje
obiteljsko pleme. a ne i za domovinu, širenje
plemenskog virusa vis a tergo na narode koji od
balkanskog mračnog velegorja nisu odijeljeni čvrstom
granicom.
Britanski novinar primjećuje da je
Zagreb europski grad, prema shvaćanju svojih
stanovnika, dok stanovništvo Beograda ne doživljava
svoj grad europskim. Svakako je nama danas vrlo
zanimljiv kraj članka, u kojem se propisuje kako se
smije i kako se ne smije govoriti o kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca, te se obećava Hrvatima i Srbima,
budu li "dobri", integracija u Europu. Ne zvuči li nam
to nekako poznato?
Čitanje ovog članka "Timesovog"
novinara, napisanog u Zagrebu 1926. godine, trebalo bi
Hrvate na početku XXI. stoljeća uzbuniti. Naime, danas
se u Zagrebu govori "idemo u Europu", danas je u
Hrvatskoj znatna korupcija u državnim službama, danas
su Hrvati u velikoj mjeri balkanizirani. Stoga je
danas pred hrvatskim narodom odluka, presudna za
sudbinu Hrvatske, presudna za naše unuke, potomke: ili
će se Hrvati odlučno oduprijeti konačnoj i potpunoj
balkanizaciji Hrvatske, koja je Hrvatskoj ponuđena u
obliku regionalne političke povezanosti s Balkanom,
ili će se malodušno prepustiti događajima koji će
Hrvate kao narod uništiti i učiniti Balkancima, gdje
ime "Hrvat" neće značiti ama baš ništa drugo, nego ime
člana nekog plemena iz mračnog balkanskog velegorja,
kojemu se "kultura" temelji na palici, prački i
otrovnoj strijeli.
Za uvid u britansko razmišljanje o
Hrvatima i Srbima i razlikama među njima vrlo je
zanimljiv članak Hrvati i Srbi. u kojemu Šufflay
prevodi pisanje engleskog novinara Brucea Lockharta:
"Kultura je najviša u Sloveniji, i pada postepeno
prema jugu, pa postizava najniži stepen u Makedoniji.
Hrvati, inteligentniji, umjetničkih nagnuća, imadu
višu kulturu od Srba. Oni daju veliku većinu
inteligencije u narodu, mozak i kapital za financije i
industriju. Nu Hrvati su stekli svoju kulturu iz Beča
i Budimpešte i u tom procesu asimilirali su neke
značajke Austrijanaca, a neke Mađara. Oni vole
udobnost i zabavu, više su teoretičari nego
praktičari."
Zanimljivo je pogledati u kakav model
britanski novinar stavlja Srbe, nasuprot Hrvatima,
koji su ocijenjeni kao miroljubiv narod:
"Srbin naprotiv je u prvom redu vojnik. Imade malu
ili nikakovu kulturu, ali je ambiciozan i željan
nauke. Priučen je na disciplinu sličnu pruskoj i
sposoban je da snosi sve tegobe. Ponosan je i prilično
trom, ali smionost i samopouzdanje stoje izvan dvojbe.
Svoju rasu smatra on dominantnom u Jugoslaviji i imade
volju i snagu da nametne svoju vlast."
"E, tu smo'" mogli bismo uskliknuti.
Jer, priznaje Lockhart, hrvatska je kultura mnogo viša
od srpske, ali to Hrvatima neće pomoći u politici.
Hrvatima neće pomoći to, što imaju mnogo vrjedniju
umjetničku baštinu od srpske, ni to, što su dali
velike prinose europskoj znanosti, ni to, što se
razumiju u poslovanje velikih tvrtki, ni to, što su
dobri bankari. Neće im pomoći zato, jer to u politici
nije važno. Važno je nešto drugo, a to je, čija je
rasa jača, važno je tko će dominirati nad susjedima, a
dominirat će onaj, tko ima više samopouzdanja, tko je
spreman na tegobe radi postizavanja svoga cilja, tko
ima više nacionalnog ponosa, tko je ambiciozan, a ne
onaj, kako nam tumaći engleski novinar, koji voli
udobnost i zabavu, koji je teoretičar.
U tome je uzrok vječnih nesporazuma
između Hrvata i Europe. Hrvati misle kako Europa nije
prepoznala njihovu visoku kulturu, njihovu
plemenitost, pa stalno viču Europi: "Ta pogledajte
samo kako smo lijepi! Pogledajte naše stare gradove,
pogledajte naše crkve, pogledajte naše slikarstvo, ta
čitali su vaši stari slavnog Hrvata Marula, zar ne da
smo krasni!? A kako tek možemo biti dobri, kako
poslušni!" A Europa sluša to hrvatsko dodvoravanje,
zavaljena u ogromni naslonjač, jedva se suzdržavajući
da ne zijevne od dosade, jer joj je sve to poznato, i
pita u sebi Hrvatsku:
"U čemu je problem, mali? Znamo da si lijep, ali to
si i bez svoje države! Mi ne trebamo lijepu državu, mi
trebamo jaku državu, koja će biti naša batina u
cijeloj regiji; a ovakav njezni Ijepotan ne može
nositi veliku batinu, zato nas ostavi na miru, idi se
zabavljati, sviraj i pjevaj u svojim konobama,
zabavljaj naše turiste kada vam ih pošaljemo, a
politiku, koja je ozbiljan posao, ostavi nama!" Tako
razmišlja britanski lord, zavaljen u svoj engleski
imperijalni naslonjač, dok puši lulu i smišlja nove
imperijalne poteze.
Zaista je zadnji čas, ne žele li
potonuti u balkanskoj topionici naroda, da se Hrvati
trgnu, da shvate kako Europa odlično poznaje hrvatsku
kulturu, ali da same kulturne vrijednosti nekog naroda
nemaju ama baš nikakav značaj u politici, nažalost.
Stoga se Hrvati trebaju ujediniti, te odlučiti
podnijeti sve tegobe da bi došli do cilja, a taj je,
definitivno odvajanje od svih političkih savezništava
s balkanskim državama, savezništava s
predindoeuropskim plemenskim nagonima samoodržanja,
savezništava s onima, koji iza leđa nose palicu,
pračku i otrovnu strijelu. Za to će Hrvatima trebati
mnogo "samopouzdanja", a oni to "samopouzdanje" imaju
već više od tisuću godina ponuđeno u pouzdanju u Boga
i Majku BOŽJU, zaštitnicu Hrvata. Vjere Hrvati
trebaju, ufanja i ljubavi, vjere u Katoličku crkvu,
koja je sačuvala hrvatski narod u svim dosadašnjim
patnjama; u vjeri katoličkoj izvor je hrvatskog
narodnog ponosa, u vjeri je sigurnost, u vjeri je
snaga, u vjeri je hrabrost, u vjeri je herojstvo, u
vjeri je nada, u vjeri je budućnost, u vjeri je jedini
izlaz.
I članak "Times" o lijepotama dalmatinske obale
pokazuje, kako Englezi cijene bogatu hrvatsku kulturu
i slavnu prošlost. Engleski novinar, u prijevodu
Milana Šufflaya, divi se pomorskoj tradiciji Boke
kotorske:
"Slava Boke Kotorske pripada prošlosti, te danas
njeni mali gradići lagano umiru, upropašteni pobjedom
pare nad jedrima. Još iz vremena ilirskih gusara, pa
do konca prošlog stoljeća, bila je Boka Kotorska dom
velikih kapetana jedrenjača Sredozemnog mora. Za mnoge
Engleze biti će jedna novost, da su Hrvati za vrijeme
Venecije bili takovi mornari, da su bili vrijedni, da
ih se usporedi u svakom pogledu s Englezima.
Kako je Boka Kotorska davala najbolje
mornare na Jadranu, tako je Perast davao najbolje
mornare u Boki. U ovom mjestu u prošlosti gradili su
veliki hrvatski i venecijanski kapetani svoje palače i
crkve. Jer je usprkos prisustva pravoslavnih Cmogoraca
u susjednim lukama, Perast bio jedan skroz katolički
grad, pa su i danas njegovi građani ostali vjerni
djedovskoj vjeri. Oni nijesu bili samo vrsni mornari
nego i dobri borci koji su se čitav život borili
protiv Turaka. Kada bi vrhovni venecijanski pomorski
zapovjednik krenuo sa svojim galijama, njegovu su
zastavu uvijek čuvali 12 najhrabrijih muškaraca iz
Perasta."
Ali, čak ni takav članak, pisan s
divljenjem hrvatskoj pomorskoj ratničkoj tradiciji, ne
može završiti bez napomena o "sudbinskoj" vezanosti
Hrvata za Balkan:
"Ipak su stanovnici mirni i resignirani. Njihova se
politika ograničava na duboko nepovjerenje prema
Italiji i na pobožnu nadu, da će mnogo raspravljena
željeznička veza Beograd - Kotor popraviti donekle
njihovu sudbinu. Kotor, vrata Crne Gore, ima i sam
izgled jednog umirućeg grada."
Bez Beograda, rekli bismo, Hrvati bi
umrli. "Times" je bio, i sada jest, bez obzira na
razvikanu tzv. "slobodu medija", poluslužbeno glasilo
britanske vlade. "Times" je uvijek, koji put između
redaka, na diplomatski način, a koji put otvoreno i
grubo, već prema potrebama politike, koja je uvijek u
jednoj ruci nudila mrkvu, a u drugoj pokazivala
batinu, donosio stav britanske vlade o nekom
vanjskopolitičkom pitanju, a pogotovo u člancima koji
su upoznavali britansku javnost s kulturama pojedinih
naroda. Jer, tu se stav vlade može zapakirati u
najljepši omot, tako da taj stav ne zaboli previše
pogođenu stranu. A hrvatska slavna pomorska prošlost
vrlo je lijep omot. Ne boli previše. Umjereno. I još
nešto. Članak preporučuje eventualnim stranim
investitorima u Jugoslaviji, da investiraju u one
gospodarske pothvate, koji jačaju srpsku dominaciju
nad Hrvatima (željeznička pruga Beograd - Kotor).
Godine 1927. britanska je vlada ipak
smatrala da si može priuštiti, pomoću "Timesa", da se
gotovo otvoreno ruga hrvatskoj politici te da vrlo
otvoreno podržava srpsku dominaciju nad Hrvatima.
Članci britanskih dopisnika iz Jugoslavije nisu bili
slučajno u to doba tako intonirani. Jer, kao što ćemo
vidjeti u zadnjem poglavlju ove rasprave, politika
Stjepana Radića nervirala je britansku vladu. Stoga je
trebalo Stjepana Radića, kao hrvatskog političkog
vođu, provocirati, da bi možda učinio neki jednostran,
nepromišljen politički potez. U tu je svrhu "Times"
17. rujna 1927. objavio članak o izgradnji Beograda, u
kojem se tvrdi, da nijedna balkanska prijestolnica
nije nakon Velikog rata tako materijalno napredovala
kao Beograd, sve zahvaljujući hrvatskim novcima.
Šufflay je preveo članak te ga objavio u "Obzoru" 21.
rujna. Evo ulomka iz "Timesovog" članka:
"Beograd izašao je iz rata gotovo kao
veliko, granatama razoreno selo.
Kad čovjek danas ponovno čita staru ratnu
lileraluru, nalazi dosta razrađenu teoriju, kako bi
Srbi dobro učinili u vlastitom interesu, kad ne bi
ustrajali na ujedinjenju s Hrvatskom, jer da bi daleko
razvijeniji Zagreb potisnuo Beograd u sjenu, a Srbi,
stavljeni u intimniji dodir s austro-ugarskom
civilizacijom, da bi pošli u smjeru gubitka svojih
odličnih, iako primitivnih, rasnih kreposti
(podcrtao Z. V.).
Ovakovo shvaćanje pokazalo se je vrlo
neozbiljnim. Jedva imade gradova jednakog opsega, gdje
bi bilo vidno manje grijeha i poroka. Kabarete, od
kojih vrve Beč i Budimpešta, ovdje je moći nabrojiti
na prste jedne ruke, pak je opće poznato, da njihovi
vlasnici svoj zanat ne smatraju unosnim. Baš je izašao
redarstveni pravilnik za ove polumrtve i slabokrvne
lokale, a neoženjenim ljudima ili udovcima zabranjeno
je da u svojoj privatnoj službi imadu ženske
namještenice ispod 30 godina. (...)
Ni s političkog gledišta nije se
ovakova bojazan pokazala opravdanom. Ako su Hrvati
ikada imali izgleda da zavladaju mladom trojednom
kraljevinom, to je bilo za prvih mjeseci nakon mira,
dok su još Srbi glavinjali od strahota rata. Ali
Hrvati propustil su da uhvate priliku i bilo bi zaista
čudno, kad bi se ova ikada više javila. (podcrtao
Z. V.). Može biti, da će biti dana široka autonomija
sastavnim provincijama, ali temeljna unifikacija i
centralizacija čitave uprave sada je čvrsto uzeta u
ruke. Svake godine Beograd se sve jače ustaljuje kao
prijestolnica i jasno shvaćanje ove činjenice odražava
se u svim građevinama i drugim poboljšanjima, što su
izvedena.
Irnade dosta starih gradova, kojih je modernizacija
gledana sa žaljenjem. Beograd u tom pogledu ne valja
žaliti. Starih spomenika, koji bi imali pravu
historičku ili arhitektonsku vrijednost imade začudno
malo u tako staroj varoši. (...) Velike banke i
poslovne kuće stoje danas po glavnim ulicama. Nove
javne zgrade su prostrane i dostojanstvene. Krasni
blokovi stanova uzdižu se nad malim jedno i
dvospratnim starim kućicama, koje podsjećaju na sve
ono, što je još nedavno bio Beograd. Uslijed svog
zasebnog topografskog položaja Beograd se teško može
podvrći redovitoj shemi izgrađivanja gradova, a možda
imade još odviše turskog mentaliteta, da tomu posveti
dužnu pažnju. Izgleda, da tu imade vrlo malo nadzora
nad stilom arhitektonskim. Posljedica toga je neko
"macedonie de batiments', u kojem se francuski,
neo-münchenski, ruski i turski stil miješaju
međusobno, bezbrižno i glomazno.
Nu daleko najgora crta grada jest pločnik. Kaldrma
beogradska jest nedvojbena baština turske okupacije."
Prvo ćemo u ovom "Timesovom" članku
promotriti razlike u kulturi između Hrvata i Srba. O
samoj hrvatskoj kulturi ne govori se izravno, jedino
se napominje, da Hrvatska pripada "austro-ugarskoj
civilizaciji". Hoće se reči, jednoj propaloj
civilizaciji. Mediteranska komponenta hrvatske kulture
uopće se ne spominje. No, da vidimo što znaju Englezi
o srpskoj, odnosno balkanskoj "civilizaciji". Čini se,
u prvi čas, malo. "Timesov" se dopisnik čudi nad time,
što u Beogradu ne nalazi starih zgrada koje bi imale
spomeničku vrijednost. Međutim, opaža nešto vrlo
značajno za balkansku "civilizaciju": nove četvrti
koje se grade u Beogradu "spoj" su nespojivih stilova
gradnje, stilski kaotične, zbrka svih mogućih stilova.
To nije neobično. Balkanac, kojemu su korijeni u
mračnom balkanskom velegorju, ne voli gradove, jer
grad znači stil, znači kulturu gradnje, znači
umjetnost, znači susret s ljudima, znači život
oplemenjen arhitekturom. Stoga Balkanac gradi gradove
tako, da ga podsjećaju na gorje Balkana - bez ikakvog
reda niču "krasni blokovi stanova", koji svojim
neredom u stilu građenja podsjećaju na nered među
gorjem Balkana. A u neredu se Balkanac najbolje
snalazi. Samo u stilskom, kultumom i civilizacijskom
neredu može vladati zakon palice, pračke i otrovne
strijele.
Da Beograd nastanjuju Balkanci
engleski novinar izravno kaže kada piše o "odličnim,
iako primitivnim, rasnim krepostima" Srba. U Beogradu,
kaže on, nema gradskih poroka, kojih ima u Beču, nema
kabareta, nema nočnog urbanog života. Stanovnici
Beograda su rasno čisti jer odlaze rano spavati, ne
odlaze u "slabokrvne lokale" koji onečišćuju "jaku"
krv balkanske rase, predindoeuropsku krv plemenskih
pranagona, krv mračnih velegorja, krv palice, pračke i
otrovne strijele. Jednostavno rečeno, britanski
novinar piše s divljenjem o "rasnoj kreposti"
Beograđana kao pristalica ideologije fašizma, kao
fašist. Ne treba se tome čuditi. Ne treba se čuditi ni
tome, da takav članak izlazi u "Timesu". Jer, fašizam
nije nikakva talijanska, njemaška ili pak japanska
posebnost. Ideje fašizma prihvatili su mnogi
Europljani dvadesetih godina čudnog XX. stoljeća.
Divili se Mussoliniju. Jer, krv bijele rase bila je
bolesna od Velikog rata pa ju je trebalo ozdraviti. A
zdravije treba potražiti u nezagađenim velegorjima, u
primitivnoj prošlosti, gdje nema nikakve civilizacije
ni kulture, jer civilizacije i kulture zagađuju krv.
Svježu krv treba potražiti među onima, koji još drže u
ruci palicu, pračku i otrovnu strijelu. Oni će
preporoditi Europu. Da bi se Europa mogla preporoditi
na kršćanskoj vjeri, to nije bilo na dnevnom redu
nakon Velikog rata, a nije ni sada, na početku XXI.
stoljeća. U stvari, čini se da Europu još uvijek (ili
ponovo?) oduševljavaju oni koji pripadaju
predindoeuropskim praplemenima. Samo da Europa ne bi
opet izgubila previše krvi u potrazi za svježom
krvlju.
Kraj
Vezani
članci:
|
