"Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti"
ispričana je u istoimenoj knjizi prof. Miroslava
Tuđmana, izdanje Naklada P.I.P. Pavičić 2002. godine.
Knjiga je nažalost rasprodana, ali sadržaj možete
pročitati u nekoliko nastavaka na našoj stranici. Dunja
Gaupp
Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj
salveti
Uvod: Na rubu pameti
Lord Ashdown
od Norton-sub-Hamdona, odnosno Jeremy John urham
Ashdown, koji se najčešće služi nadimkom Paddy
Ashdown, i hrvatskoj javnosti postaje poznat 1995. po
svojim izjavama o "Tuđmanovoj salveti". Izjavama koje
su niz narednih godina sustavno i planski punile kako
svjetske tako i domaće medije. Prema izjavama Paddyja
Ashdowna, njemu je osobno, u Londonu, 6. svibnja
1995., prigodom obiIježavanja 50. obljetnice pobjede
nad fašizmom, predsjednik Republike Hrvatske dr.
Franjo Tuđman "odao" svoju ekspanzionističku i
aneksionističku politiku spram Bosne i Hercegovine.
Tada je predsjednik Tuđman - na nagovor Paddyja
Ashdowna, kojeg je prvi put sreo u životu - iscrtao
famoznu "salvetu" u kojoj su izričto ocrtane hrvatske
imperijalističke težnje prema Bosni i Hercegovini.
Paddy Ashdown
sa svojom Tuđmanovom salvetom ući će u anale europske
i svjetske povijesti kao jedan od najbesramnijih
primjera međunarodnog političkog mešetarenja s konca
20. stoljeda. Priča je ponavljana po stranim i domaćm
medijima kao nepobitan dokaz hrvatske
ekspanzionističke politike, ponavljana tako uporno i
često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown
ponovi i na Međunarodnom kaznenom sudu za područe
bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.
Ashdownovo "svjedočenje odnosi se u
optužnici na članke 5.0 i 5.1, koji se tiču postojanja
međunarodnog oružanog sukoba, odnosi se na sve točke
teškog kršenja u optužnici, to jest 5, 8, 11, 15, 17 i
19". Svjedočenje lorda Ashdowna, dobilo je svoju
potvrdu u presudi generalu Blaškiću kao dokaz o
"međunarodnom oružanom sukobu". A "nacionalizam
predsjednika Tuđmana i njegove teritorijalne ambicje
postale su očite mnogima s kojima je razgovarao,
uključujuči Lorda Owena i svjedoke Paddyja Ashdowna,
II i X (svjedoka) saslušanih pred sudom (nekad smo
primorani koristiti pseudonime radi zaštite
svjedoka)".
Danas, s
distance od gotovo dvije godine od izricanja
prvostupanjske presude generalu Tihomiru Blaškiću,
cijela konstrukcija tužitelja Harmona i iznijeti
dokazi o ekspanzionističkoj i aneksionističkoj
politici predsjednika Tuđmana izgledaju groteskno. Na
žalost, ta groteska ima tragične posljedice po sudbinu
generala Tihomira Blaškića, ali i drugih Hrvata koji
se nalaze ili bi se po tako konstruiranoj osnovi mogli
naći pred Haškim sudom.
Već jednostavna logička analiza ovog segmenta
optužnice, odnosno presude, ukazuje na njezinu
problematičnost. Naime, jedini svjedoci za
"međunarodni oružani sukob", tj, agresiju Republike
Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu su Paddy Ashdown i dva
tajna svjedoka.
A
Oružani sukob između Muslimana i Hrvata završio je
potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka
1994. Prema tom sporazumu bosansko-hercegovački Hrvati
i Muslimani formirali su Federaciju koja treba ući u
konfederaciju s Republikom Hrvatskom.
B Paddy Ashdown svjedoči o
karti koju je nacrtao predsjednik Tuđman 6. svibnja
1995. Dakle, 14 mjeseci nakon prestanka sukoba i
dogovora o Federaciji, predsjednik Tuđman je "nacrtao
kartu" kao odgovor na upit Ashdowna kako će izgledati
Bosna i Hercegovina za deset godina.
C Salveta na kojoj je
nacrtana karta, krunski je dokaz na temelju kojeg je
donijeta presuda o "međunarodnom oružanom sukobu" koji
je trajao 1993./94. Karta na salveti je "nacrtana"
dvije godine nakon početka, a 14 mjeseci nakon
završetka sukoba.
Pitanje prvo
Kako je lord Ashdown 6. svibnja 1995. za 20 minuta
razgovora s predsjednikom Tuđmanom post festum otkrio
tajnu koju nitko drugi osim njega od predsjednika
Tuđmana nije saznao?
Pitanje drugo
Kako projekcija stanja Bosne i Hercegovine u 2005.
može biti argument o karakteru sukoba 1993./94?
Pitanje treće
Kakav je to "međunarodni oružani sukob" u koji su
uključne dvije države, a za njega znaju samo dva tajna
svjedoka (jedan od njih je Stjepan Mesić), ali ni oni
ne mogu o tome svjedoćiti javno zbog svoje sigurnosti?
Svako od ovih pitanja povlači za sobom
niz novih pitanja. Većina tih pitanja, i mogućih
potpitanja, ima pripremljenu priču kao pokriće. Ali te
prikrivne priče mogu zadovoljiti samo površne i
inertne umove.
Na primjer. Odgovor na prvo pitanje može zvučati
posve logičtio. Predsjednik Tuđman na svečanom banketu
6. svibnja 1995. bio je pijan, jer se vino točilo u
potocma, i u trenutku opijenosti, on je priznao lordu
Ashdownu ono što ni svojim najbližim suradnicima nije.
Ashdown je oslikao atmosferu: "Pošteno je, mislim, ako
kažem da je tamo teklo vino u potocima, i da je
predsjednik Tuđman popio ponešto od toga". A sudac
Riad prihvatio: "Imali ste tu priliku voditi nesputan
dijalog s predsjednikom Tuđmanom i možda je vinski tok
od njega napravio in vino veritas".
Teza "in vino veritas" mogla je nać
svoje mjesto i u presudi, jer se mjesecima vrtjela po
medijima. Mjesecima je stvarana atmosfera koja je
trebala nadomjestiti ono što lord Ashdown nije rekao.
Pažljivim čitanjem njegove izjave, i on je navodio
druge na takav zaključk, a sam je rekao sljedeće: "da
je predsjednik Tuđman popio ponešto od toga", i
"njegova se čaša s vinom činila punom veći dio
vremena"; odnosno "To je napisano - napisano od
čovjeka koji je popio dvije-tri čaše vina i najeo se
dobro".
Dakle,
Ashdown nije rabio uvredljive riječi, jer se radi o
poglavaru države koji je imao ispred sebe čašu s vinom
koja se čnila punom veći dio vremena. Kada kažemo da
netko ima punu čašu ispred sebe želimo reći da ne
pije, a ne da je pijan. Tako Ashdown nije rekao ono
što je rekao: "Pošteno je, mislim, ako kažem da je
tamo teklo vino u potocima", i rekao je ono što nije
rekao "da je predsjednikTuđman popio ponešto od toga".
Odgovor i na drugo pitanje ponudio je sam Jeremy
John Durham Ashdown, bivši mornarički časnik,
zapovjednik komandosa u Belfastu, britanski diplomat u
Genevi, član parlamenta u Ujedinjenom Kraljevstvu i
vođa tamošnje Liberalno-demokratske stranke.
Što je natjeralo lorda Ashdowna da promijeni mišljenje
i organizira tiskovnu konferenciju 7.8.1995, na kojoj
je izjavio: "Vidio sam kartu podjele Bosne"?
"ODGOVOR: ... hrvatski napad na Krajinu, mislim da
sam u pravu ako kažem, 6. ili 7. kolovoza te godine, i
dok sam gledao taj pad, a zapravo gledao kako hrvatske
postrojbe zauzimaju Knin, što je nešto što sam smatrao
da ne mogu napraviti bez velikih gubitaka, postao sam
uistinu vrlo zabrinut da je ono što sam gledao de
facto bila podjela tog područja između Hrvatske i
Srbije, dakle, vjerovao sam ispravno da bih
informaciju koju sam imao trebao staviti u javnost,
jer bi to bio način upozoravanja međunarodne zajednice
o tome što su namjere predsjednika Tuđmana.
Želio sam da ljudi znaju. Jedan je od ciljeva, kao
što jasno kažem ovdje, osigurati da krajinska
operacija, ako je trebala ići dalje, a imao sam
razloga misliti da se to može, ako bi otišla daIje, ne
uđe u Bosnu.... moj cilj je bio upozoriti međunarodnu
zajednicu što sam mislio da su namjere, dugoročne ili
kratkoročne, predsjednika Tuđmana, na osnovi
nformacije koju mi je dao na onoj večeri i o karti."
(Slobodna Dalmacija)
Dakle, Paddy Ashdown otvoreno tvrdi da
je tek tijekom operacije "Oluja", postao zabrinut za
sudbinu Bosne, da mu je 7. kolovoza 1995. postalo
jasno da karta na salveti od 6. svibnja 1995. nije
više procjena o budućnosti BiH, već da su to
kratkoročne i dugoročne namjere predsjednika Tuđmana,
koje on upravo tog dana realizira "napadom hrvatskih
postrojbi na Krajinu" i "zauzimanjem Knina"; da je to
"de facto bila podjela tog područja između Hrvatske i
Srbije". I on je tek tada postao zabrinut da se ta
operacija ne preseli u Bosnu i ne završi onako kako je
to prikazano na salveti.
Dakle, prema rijećima lorda Ashdowna
(bivšeg mornaričkog časnika, člana parlamenta u
Ujedinjenom Kraljevstvu i vođe tamošnje
Liberalno-demokratske stranke) na Haškom sudu u
slučaju generala Tihomira Blaškića; da nije bilo
operacije "Oluja", "napada na Krajinu" i "zauzimanja
Knina", Lord ne bi bio zabrinut za sudbinu Bosne,
Jeremy John Durham Ashdown ne bi organizirao tiskovnu
konferenciju 7.8.1995. i poručio "Vidio sam kartu
podjele Bosne", a Paddy Ashdown se ne bi pojavio pred
haškim tribunalom, te bi svijet ostao prikraćen za
svjedočnje o ekspanzionističkim namjerama predsjednika
Tuđmana, a međunarodna pravda bi ostala bez salvete -
krunskog dokaza o "međunarodnom oružanom sukobu"
završenog godinu i pol dana prije operacije "Oluja" -
a koja je toliko potresla engleskog lorda zabrinutog
za sudbinu Muslimana, za koje nakon "OIuje" nema
mjesta u Bosni, jer to je očito po namjerama koje je
predsjedmk Tuđman počeo ostvarivati kada je zapovjedio
operaciju "Oluja".
Kako je predmet ove analize smo
"salveta", odnosno vjerodostojnost svjedočenja Paddya
Ashdowna, to se nećemo upuštati u raščlambu
svjedočenja dva tajna svjedoka.
Presuda generalu Tihomiru Blaškiću i
uloga Paddyja Ashdowna
Svjedočnje Paddyja Ashdowna u
cijelosti je prihvaćeno kao dokaz koji u potpunosti
tereti generala T. Blaškića. Citirat ćemo onaj dio
presude koji se poziva na Ashdownovo svjedočenje.
"106. Težnje Franje Tuđmana za
pripajanjem 'hrvatskih' područja Bosne nastavile su se
očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6. maja 1995.
predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je
sjedio do Paddyja Ashdowna, predsjednika Liberalne
demokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužilac
pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima
teritorijalne pretenzije prema Bosni. Nakon što je na
poleđini jelovnika ugrubo nacrtao kartu bivše
Jugoslavije koja je prikazivala situaciju za deset
godina, Franjo Tuđman je objasnio g. Ashdownu da će
jedan dio Bosne pripasti Hrvatskoj, a drugi Srbiji. On
je takođe rekao da tada više neće biti muslimanske
oblasti u bivšoj Jugoslaviji, te da će ona biti samo
jedan 'minorni element ... hrvatske države'. Franjo
Tuđman je bio uvjeren da će Srbi na kraju mijenjati
Banja Luku za Tuzlu. Predsjednik Tuđman je takođe
rekao da ima namjeru povratiti Knin i područje Krajine
(što je Hrvatska poslije doista i učinila). Prema
riječima ovog svjedoka, čini se da je između Franje
Tuđmana i Slobodana Miloševića došlo do sporazuma u
pogledu nekih teritorija".
Sud nije prihvatio postavke obrane i
opovrgavanje iskaza lorda Ashdowna od strane obrane:
"107. Odbrana, međutim, tvrdi da je predsjednik
Tuđman izrazio iskljućivo svoje osobne stavove i da
oni ne odražavaju službeni stav Republike Hrvatske.
Razlika između osobnih stavova predsjednika Tuđmana i
službene politike Hrvatske načelno je svakako
opravdana. Međutim, Pretresno vijeće napominje da je
predsjednik Tuđman do te mjere dominirao Vladom
Hrvatske da su njegovi osobni stavovi u stvari
predstavljali stav službenih vlasti. Prema riječima
svjedoka P, predsjednik Tuđman je obavljao svoje
dužnosti u okviru jednog autoritarnog režima u kojem
je jedino on imao vlast. Zbog toga se pomenuta razlika
ne može primijeniti na ovaj slučaj".
Na temelju
ovih navoda moglo bi se zaključiti:
prvo:
kako Paddy Ashdown govori istinu da je predsjednik
Tuđman nacrtao spornu kartu na salveti te se
sporazumio sa Slobodanom Miloševićem o podjeli
teritorija;
drugo:
obrana prihvaća Ashdownovo svjedočenje ali tvrdi da
je predsjednik Tuđman "izrazio isključvo svoje osobne
stavove i da oni ne odražavaju službeni stav Republike
Hrvatske";
treće:
Raspravno vijeće pak smatra da nema razlike između
privatnih i sluižbenih stavova predsjednika Tuđmana
jer je on "obavljao svoje dužnosti u okviru jednog
autoritarnog režima u kojem je jedino on imao vlast".
Na žalost, ove tri strane koje se slažu u bitnome a
ne slažu u nebitnome, u suprotnosti su s činjenicama i
istinom, što ima pogubne posljedice po sudbinu
generala Tihomira Blaškića.
Nastavak slijedi!
1. dio, Na rubu pameti
2. dio, Predsjednik dr. Franjo Tuđman o izjavama Paddyja Ashdowna
3. dio, Strategiski atlas i podjela Bosne
4. dio, Umjesto zaključka
|
