Postavila ga je
kriva osoba: branitelj optuženog generala, iako je
zahtjev za sudjelovanjem u prijevari i obmani došao od
strane tužitelja.
Sud je očito potvrdno odgovorio na
pitanje, a posljedica takve odluke je da se isključe
mediji, odnosno sud javnosti iz praćenja sudskog
procesa.
Pitanje ukazuje i na vrstu prijevare i
obmane: svjedočenje će biti tajno, argumenti i dokazi
o podjeli Bosne i Hercegovine te međunarodnom sukobu -
skriveni od medija i javnosti, a samo presudaće biti
javna.
Pitanje mora li Sud sudjelovati u prijevari i
obmani, također pita mora li Sud istražiti istinu,
provjeravati činjenice i utvrživati dokaze javno i
pred javnošću ili to uopće neće raditi.
Pitanje mora li Sud sudjelovati u prijevari i
obmani, također pita mora li Sud istražiti istinitost
navoda svjedoka ili će tajno prihvatiti ono što je
svjedok (Ashdown) govorio javno?
Nije li tajnost postupka garancija da se neće
dovoditi u pitanje i provjeravati ono što su svjedoci
tvrdili u javnosti?
Čak ako i
postoji s formalnog stajališta prijevara i obmana,
bitno je pitanje da li postoji stvarna prijevara i
obmana ako svjedoci svojim autoritetom trebaju
potvrditi pred sudom ono što je u medijima prisutno, i
prihvaćeno od javnosti kao dio javnog mnijenja i
javnih predodžbi?
S čim je zapravo suočen Haški sud? S utvrđivanjem
činjeničog stanja ili sa suočavanjem i potvrđivanjem
javnih predodžbi? Preciznije: je li Paddy Ashdown
svjedok koji može posvjedočiti planove predsjednika
Tuđmana o podjeli BiH, ili Paddy Ashdown treba
potvrditi predodžbu kako predsjednik Tuđman i hrvatska
politika žele podijeliti BiH?
Nema sumnje da je tužiteljstvo Paddyja Ashdowna (i
Stjepana Mesića) dovelo kao svjedoke koji će potvrditi
predodžbe koje postoje i u britanskom parlamentu i u
dobrom dijelu medija.
Tužiteljstvu nije bilo od interesa utvrditi činjenično
stanje o autorstvu karte na Tuđmanovoj salveti.
Citirali smo odgovore predsjednika Tuđmana koji su
objavljeni u nizu stranih medija. Strategijski atlas
(Editions Complexe, 1994.) nalazi se u mnogim
knjižarama i knjižnicama i haški istražitelji imaju i
sredstava i načina doći do njega. Ali i do mnogih
drugih izdanja koja su mougća biti citirana.
Primjera radi. Samuel Huntington u svojoj knjizi
Sukob civilizacija (1997.), donosi kartu "Istočne
granice zapadne civilizacije" (str. 199). Uz kartu ide
i bibliografski podatak: 'W. Wallace: The
transformation of Westem Europe, London, Pinter, 1990.
Crtež Ib Ohlsson za Foreign Affairs. Karta "Istočne
granice zapadne civilizacije" preklapa se gotovo u
cijelosti s kartom 1. iz Strategijskog atlasa. To
znači da je i na ovoj karti BiH "podijeljena" i da
zapadni dio BiH pripada "zapadnoj civilizaciji" a
istočni dio istočnoj. Prema tome, Ashdown je 6.
svibnja 1995. čuo od predsjednika Tuđmana ono što je
mogao pročtati u nizu strategijskih i znanstvenih
rasprava.
S druge pak strane, i činjenično stanje u BiH u
svibnju 1995. bilo je takvo da je vrijedio
Washingtonski sporazum prema kojem je BiH
"podijeljena" u dva entiteta, s time da je Federacija
u konfederaciji s Republikom Hrvatskom. Kakva je to
onda politika pripajanja, koja bi trebala potvrditi
ono što je tada međunarodna zajednica priznala kao
rješenje?
Zašto ni tužiteljstvo ni obrana nije
upozorilo na povijesnu činjenicu postojanja Federacije
i planirane veze Federacije i Hrvatske? Zašto se
prikaz povijesne stvarnosti i granica između istoćne i
zapadne civilizacije ne može argumentirati pred haškim
tribunalom?
Koncem
1980-ih raspao se komunistički sustav, nestao je
Varšavski pakt i bipolarna podjela svijeta. Početkom
1990-ih poćinju se raspadati višenacionalne zemlje:
SFRJ, SSSR, Čehoslovačka. Time se nije samo raspao ili
nestao jedan svjetski poredak, nego su razbijene mnoge
predodžbe, pogažene mnoge vrijednosti, obezvrijeđena
mnoga vrednovanja, zastarjela mnoga politička rješenja
- onih koji su tim promjenama izgubili ili im se nisu
uspjeli prilagoditi.
Time je također
doveden u pitanje, u mnogim svojim dijelovima, korpus
javnog znanja i javnih predodžbi, koji je bio proizvod
ili mehanizam (re)produkcije prijašnjih ideologija i
sustava; također, prikazivanje i zaštita starih
nacionalnih interesa po zakonu inercije imali su svoje
zagovornike iako su vremenom okolnosti pokazale da su
ti stavovi krivi ili pogrešni.
Direktor Odjela za obrambene studije
Kraljevskog instituta u Londonu, dr. Jonathan Eyal
otvoreno priznaje:
"Možemo biti otvoreni; bilo je dosta nezadovoljstva
u Francuskoj i Velikoj Britaniji zbog Hrvatske, prije
svega zato što su Hrvatsku podržavali Nijemci. Ah, to
je sada stvar prošlosti;... Taj izazov je postojao
1991. i 1992. godine kada su London i Pariz na
Hrvatsku gledali kao na njemački satelit na Balkanu...
Međunarodna zajednica, odnosno Europa počinila je
također niz krivih poteza i političkih pogrešaka prema
regiji... Prva pogreška: nikada ljude u regiji
smatrati normalnima kao što smo mi. Druga pogreška:
nije bitno što oni žele, nego je bitno što želi grupa
diplomata koji sjede u Londonu, Bruxellesu ili
Washingtonu... Velika je pogreška bila vjerovati da je
Slobodan Milošević bilo kakav faktor, a četvrta
pogreška bila je uspoređivati bivšu Jugoslaviju s
bivšim Sovjetskim Savezom i nastojati ih zadržati
takvim."
Za predsjednika Tuđmana Jonathan Eyal
kaže: "Kao i za sve vođe koji su stvarali državu,
nikada ne možete reči da je on bio zločinac, ali niti
da je uzor... On je bio prava osoba u pravom trenutku
za povijest Hrvatske. Ne mislim da ga se treba
smatrati ratnim zločincem."
Dovođenjem
Paddyja Ashdowna kao svjedoka optužbe Haški je sud
suočen sa zahtjevom: prihvatiti Ashdowna kao svjedoka
krivih predodžbi i predrasuda (koje u pojedinim
sredinama i kulturama postoje kao opće mjesto) ne samo
o predsjedniku Tuđmanu nego i o Hrvatima općenito, ili
usporeditt njegove iskaze s činjeničnim stanjem i
povijesnom stvamošću?
Prvostupanjskom presudom Haški se sud odlučo za prvu
opciju.
Ako to ostane tako unatoč činjenicama i materijalnim
dokazima, slučaj generala Blaškića u povijesti
međunarodnog sudstva vrlo će se brzo uspoređivati sa
slučajem Sacco i Vanzetti. Ili s drugim slučajevima
kada se pod pritiskom javnosti, zbog vladavine
predrasuda i pogrešnih uvjerenja, sudilo ljudima zbog
onoga što oni nisu činili ili govorili, već zbog toga
što su se usudili suočti i suprotstaviti vladajučim
mitovima i predrasudama.
Na žalost, rijetki su oni koji se usude suočiti i
suprotstaviti pritisku političke i medijske javnosti.
U slučaju Blaškić, Haški sud ima još jednu priliku.
Prihvatiti svjedočenje lorda Ashdowna, britanskog
diplomata i parlamentarca, vođe Liberalno-demokratske
stranke, kao svjedoka (sada samo dijela) britanskog
političkog i javnog mnijenja; ili, procijeniti
vjerodostojnost Ashdownova svjedočenja provjerom onoga
što je i drugi sugovornik rekao o tom razgovoru.
Presuda je bila nemilosrdna prema generalu Blaškiću,
ali sud i struke i javnosti bit će nemilosrdni prema
Haškom sudu ako propusti provjeriti ono što je
predsjednik Tuđman rekao Paddyju Ashdownu: "Ograničio
sam se na to da podsjetim na tu povijesnu stvarnost
koja je odigrala važnu ulogu u bosanskoj krizi, i to
mnogo više nego brojne teorije i znanstvene
stratregije. Nažalost, rijetki su oni koji se usude
suočti s tim problemorn. Treba ipak priznati da taj
sukob sudara dvije civilizacije: Istok i Zapad. Što se
tiče ostaloga, ponavljam jednom zauvijek: nikada nije
bilo navodnog dogovora o podjeli Bosne između
Miloševića i mene." F. Tuđman, Hrvatska riječ svijetu,
Zagreb, 1999., str. 451.
prof. dr. Miroslav Tuđman
Kraj
1. dio, Na rubu pameti
2. dio, Predsjednik dr. Franjo Tuđman o izjavama
Paddyja Ashdowna
3. dio, Strategiski atlas i podjela Bosne
4. dio, Umjesto zaključka
www.hkz-kkv.ch/dg |
