Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

SULDA TEZA O PODJELI BIH IZMEĐU PREDSJEDNIKA TUĐMANA I MILOŠEVIĆA  4. dio        22.10.2010.

UMJESTO ZAKLJUČKA
"Sad postavljam pitanje bi li Sud morao sudjelovati u toj vrsti prijevare i obmane?"

Stjepan Mesić jedan je od dvojice tajnih svjedoka u slučju BIaškić. On se pred Haškim sudom pojavio 16. ožujka 1998. Tužitelj Harmon od suda je tražio za Mesića status zaštičenog svjedoka, ali i prikrivanje njegova svjedočenja pred medijima. Na to je branitelj generala Blašlića odvjetnik Hayman, zapitao sud:

"Činjenica da Mesić ima sastanak s pisanim medijima u vezi svog svjedočenja u o vom drugom slučaju postavlja prilično očito pitanje, a to je da će ga se pitati: 'Jeste li bili svjedokom u slučju Blaškić?' On će očito lagati hrvatskim novinama i reči: 'Ne, nisam; tamo sam svjedočio u drugom slučaju. Sad postavljam pitanje bi li Sud morao sudjelovati u toj vrsti prijevare i obmane."

Sve se nerazriješene proturječnosti Ashdownova svjedočenja mogu razumjeti ako se shvati što je krivo u pitanju: 'Sad postavljam pitanje bi li Sud morao sudjelovati u toj vrsti prijevare i obmane? A u tom pitanju sve je naopako.
To pitanje upučeno je na krivu adresu: prema Sudu i traži se sudjelovanje Suda, pa time i suodgovornost Suda, za prijevaru i obmanu, a da bi se oslobodio odgovornosti Stjepan Mesić za svoje laganje hrvatskim medijima i svjetskoj javnosti.

 

Postavila ga je kriva osoba: branitelj optuženog generala, iako je zahtjev za sudjelovanjem u prijevari i obmani došao od strane tužitelja.

Sud je očito potvrdno odgovorio na pitanje, a posljedica takve odluke je da se isključe mediji, odnosno sud javnosti iz praćenja sudskog procesa.

Pitanje ukazuje i na vrstu prijevare i obmane: svjedočenje će biti tajno, argumenti i dokazi o podjeli Bosne i Hercegovine te međunarodnom sukobu - skriveni od medija i javnosti, a samo presudaće biti javna.
Pitanje mora li Sud sudjelovati u prijevari i obmani, također pita mora li Sud istražiti istinu, provjeravati činjenice i utvrživati dokaze javno i pred javnošću ili to uopće neće raditi.
Pitanje mora li Sud sudjelovati u prijevari i obmani, također pita mora li Sud istražiti istinitost navoda svjedoka ili će tajno prihvatiti ono što je svjedok (Ashdown) govorio javno?
Nije li tajnost postupka garancija da se neće dovoditi u pitanje i provjeravati ono što su svjedoci tvrdili u javnosti?

Čak ako i postoji s formalnog stajališta prijevara i obmana, bitno je pitanje da li postoji stvarna prijevara i obmana ako svjedoci svojim autoritetom trebaju potvrditi pred sudom ono što je u medijima prisutno, i prihvaćeno od javnosti kao dio javnog mnijenja i javnih predodžbi?


S čim je zapravo suočen Haški sud? S utvrđivanjem činjeničog stanja ili sa suočavanjem i potvrđivanjem javnih predodžbi? Preciznije: je li Paddy Ashdown svjedok koji može posvjedočiti planove predsjednika Tuđmana o podjeli BiH, ili Paddy Ashdown treba potvrditi predodžbu kako predsjednik Tuđman i hrvatska politika žele podijeliti BiH?
Nema sumnje da je tužiteljstvo Paddyja Ashdowna (i Stjepana Mesića) dovelo kao svjedoke koji će potvrditi predodžbe koje postoje i u britanskom parlamentu i u dobrom dijelu medija.

Tužiteljstvu nije bilo od interesa utvrditi činjenično stanje o autorstvu karte na Tuđmanovoj salveti. Citirali smo odgovore predsjednika Tuđmana koji su objavljeni u nizu stranih medija. Strategijski atlas (Editions Complexe, 1994.) nalazi se u mnogim knjižarama i knjižnicama i haški istražitelji imaju i sredstava i načina doći do njega. Ali i do mnogih drugih izdanja koja su mougća biti citirana.


Primjera radi. Samuel Huntington u svojoj knjizi Sukob civilizacija (1997.), donosi kartu "Istočne granice zapadne civilizacije" (str. 199). Uz kartu ide i bibliografski podatak: 'W. Wallace: The transformation of Westem Europe, London, Pinter, 1990. Crtež Ib Ohlsson za Foreign Affairs. Karta "Istočne granice zapadne civilizacije" preklapa se gotovo u cijelosti s kartom 1. iz Strategijskog atlasa. To znači da je i na ovoj karti BiH "podijeljena" i da zapadni dio BiH pripada "zapadnoj civilizaciji" a istočni dio istočnoj. Prema tome, Ashdown je 6. svibnja 1995. čuo od predsjednika Tuđmana ono što je mogao pročtati u nizu strategijskih i znanstvenih rasprava.


S druge pak strane, i činjenično stanje u BiH u svibnju 1995. bilo je takvo da je vrijedio Washingtonski sporazum prema kojem je BiH "podijeljena" u dva entiteta, s time da je Federacija u konfederaciji s Republikom Hrvatskom. Kakva je to onda politika pripajanja, koja bi trebala potvrditi ono što je tada međunarodna zajednica priznala kao rješenje?

Zašto ni tužiteljstvo ni obrana nije upozorilo na povijesnu činjenicu postojanja Federacije i planirane veze Federacije i Hrvatske? Zašto se prikaz povijesne stvarnosti i granica između istoćne i zapadne civilizacije ne može argumentirati pred haškim tribunalom?

Koncem 1980-ih raspao se komunistički sustav, nestao je Varšavski pakt i bipolarna podjela svijeta. Početkom 1990-ih poćinju se raspadati višenacionalne zemlje: SFRJ, SSSR, Čehoslovačka. Time se nije samo raspao ili nestao jedan svjetski poredak, nego su razbijene mnoge predodžbe, pogažene mnoge vrijednosti, obezvrijeđena mnoga vrednovanja, zastarjela mnoga politička rješenja - onih koji su tim promjenama izgubili ili im se nisu uspjeli prilagoditi.

Time je također doveden u pitanje, u mnogim svojim dijelovima, korpus javnog znanja i javnih predodžbi, koji je bio proizvod ili mehanizam (re)produkcije prijašnjih ideologija i sustava; također, prikazivanje i zaštita starih nacionalnih interesa po zakonu inercije imali su svoje zagovornike iako su vremenom okolnosti pokazale da su ti stavovi krivi ili pogrešni.

Direktor Odjela za obrambene studije Kraljevskog instituta u Londonu, dr. Jonathan Eyal otvoreno priznaje:
"Možemo biti otvoreni; bilo je dosta nezadovoljstva u Francuskoj i Velikoj Britaniji zbog Hrvatske, prije svega zato što su Hrvatsku podržavali Nijemci. Ah, to je sada stvar prošlosti;... Taj izazov je postojao 1991. i 1992. godine kada su London i Pariz na Hrvatsku gledali kao na njemački satelit na Balkanu... Međunarodna zajednica, odnosno Europa počinila je također niz krivih poteza i političkih pogrešaka prema regiji... Prva pogreška: nikada ljude u regiji smatrati normalnima kao što smo mi. Druga pogreška: nije bitno što oni žele, nego je bitno što želi grupa diplomata koji sjede u Londonu, Bruxellesu ili Washingtonu... Velika je pogreška bila vjerovati da je Slobodan Milošević bilo kakav faktor, a četvrta pogreška bila je uspoređivati bivšu Jugoslaviju s bivšim Sovjetskim Savezom i nastojati ih zadržati takvim."

Za predsjednika Tuđmana Jonathan Eyal kaže: "Kao i za sve vođe koji su stvarali državu, nikada ne možete reči da je on bio zločinac, ali niti da je uzor... On je bio prava osoba u pravom trenutku za povijest Hrvatske. Ne mislim da ga se treba smatrati ratnim zločincem."

Dovođenjem Paddyja Ashdowna kao svjedoka optužbe Haški je sud suočen sa zahtjevom: prihvatiti Ashdowna kao svjedoka krivih predodžbi i predrasuda (koje u pojedinim sredinama i kulturama postoje kao opće mjesto) ne samo o predsjedniku Tuđmanu nego i o Hrvatima općenito, ili usporeditt njegove iskaze s činjeničnim stanjem i povijesnom stvamošću?


Prvostupanjskom presudom Haški se sud odlučo za prvu opciju.
Ako to ostane tako unatoč činjenicama i materijalnim dokazima, slučaj generala Blaškića u povijesti međunarodnog sudstva vrlo će se brzo uspoređivati sa slučajem Sacco i Vanzetti. Ili s drugim slučajevima kada se pod pritiskom javnosti, zbog vladavine predrasuda i pogrešnih uvjerenja, sudilo ljudima zbog onoga što oni nisu činili ili govorili, već zbog toga što su se usudili suočti i suprotstaviti vladajučim mitovima i predrasudama.


Na žalost, rijetki su oni koji se usude suočiti i suprotstaviti pritisku političke i medijske javnosti. U slučaju Blaškić, Haški sud ima još jednu priliku. Prihvatiti svjedočenje lorda Ashdowna, britanskog diplomata i parlamentarca, vođe Liberalno-demokratske stranke, kao svjedoka (sada samo dijela) britanskog političkog i javnog mnijenja; ili, procijeniti vjerodostojnost Ashdownova svjedočenja provjerom onoga što je i drugi sugovornik rekao o tom razgovoru.
Presuda je bila nemilosrdna prema generalu Blaškiću, ali sud i struke i javnosti bit će nemilosrdni prema Haškom sudu ako propusti provjeriti ono što je predsjednik Tuđman rekao Paddyju Ashdownu: "Ograničio sam se na to da podsjetim na tu povijesnu stvarnost koja je odigrala važnu ulogu u bosanskoj krizi, i to mnogo više nego brojne teorije i znanstvene stratregije. Nažalost, rijetki su oni koji se usude suočti s tim problemorn. Treba ipak priznati da taj sukob sudara dvije civilizacije: Istok i Zapad. Što se tiče ostaloga, ponavljam jednom zauvijek: nikada nije bilo navodnog dogovora o podjeli Bosne između Miloševića i mene." F. Tuđman, Hrvatska riječ svijetu, Zagreb, 1999., str. 451.

prof. dr. Miroslav Tuđman

 

Kraj

 

1. dio, Na rubu pameti

2. dio, Predsjednik dr. Franjo Tuđman o izjavama Paddyja Ashdowna

3. dio, Strategiski atlas i podjela Bosne

4. dio, Umjesto zaključka

www.hkz-kkv.ch/dg

13 - 2010

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch