Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (5. - završetak)

Pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol, pa po lojtrici gor i ...

Vrhovni sud Švicarke završio igru presudivši u korist HKZ-e

Konačni rezultat: 4 : 2 za HKZ

Najprije kratko objašnjenje za sve one iz naših južnih i bosanskohercegovačkih krajeva nevičnim kajkavskom narječju i koji prema tome možda nisu razumjeli poantu poznate, gore citirane kajkavske popevke: lojtra znači ljestva, ljestvica (dolazi od njemačkog Leiter).

Igra je završena. Sudac je odsvirao kraj. Kraj igre, koja je stvarno naličila na staru zagorsku popevku: penjali smo se po švicarskoj sudbenoj ljestvici od početka (Bezirksgericht) do vrha (Bundesgericht), da bi se po toj istoj ljestvici vratili na početak, pa onda "Jovo nanovo".
Jovo doslovce, jer se proces zvao Jović i drugi protiv HKZ-a.

Konačno dospjevši opet do vrha ljestvice Vrhovni sud je udovoljio našoj zamolbi, citat iz naše apelacije: "Nach gut drei und halb Jahren Jo-jo Spieles rauf und runter durch alle gerichtlichen Instanzen sind wir des Prozessierens etwas müde geworden und würden gern das Spiel beenden" i završio igru.

Za one koji se bolje snalaze u športskim natjecanjima moglo bi se reči: 4:2 u korist HKZ, a čitav tok igre bi izgledao ovako:

Početak utakmice: 30.11.1999. (Podignuta tužba protiv HKZ zbog isključenja iz iste)

447.   dan: 1:0 za HKZ, prvostupanjski sud (Bezirksgericht) odbacuje tužbu.
710.   dan: 1:1 drugostupanjski sud (Obergericht) odlučuje u korist tužitelja.
940.   dan: 2:1 za HKZ , vrhovni sud (Bundesgericht) odbacuje glavni argument drugostupanjskog suda i vraća mu predmet na doradu. Ovaj loptu   vraća na prvostupanjski sud.
1260. dan: 3:1 za HKZ, prvostupanjski sud ponovo daje pravo HKZ-i
1613. dan: 3:2, drugostupanjski sud ostaje tvrdoglavo pri prvoj presudi u korist tužitelja
1836. dan: 4:2 za HKZ, vrhovni sud odlučuje ponovo i definitivno u korist HKZ.

Kraj utakmice: 09.12.2004., odnosno utakmica je trajala 5 godina i 8 dana.

Kao što se vidi igralo se kao u tenisu, ne na vrijeme nego na rezultat. Samo za razliku od svih meni poznatih športskih natjecanja prethodni poeni nisu bili važni, odlučujuće je bilo tko je zabio zadnji gol.

Ali da se vratimo na početak. Povremeno smo izvještavali pod gornjim naslovom u Društvenim obavijestima o uzrocima i rezultatima sudskih procesa (DO br. 87, 89, 90 i 91). Obzirom da se proces iznad svih očekivanja vremenski otegnuo, prestali smo obrađivati tu temu nakon br. 91 čekajući krajnji ishod.

Prisjetimo se davne pozadine i razvoja tog slučaja

Nastankom naše države nastale su i nesuglasice u vodstvu Hrvatske kulturne zajednice. Uz opću politizaciju rada udruge tome su posebno pridonijele nezadovoljene političke ambicije pojedinaca, koji su u Društvenim obavijestima (DO) beskrajno kritizirali sve u Hrvatskoj, posebno pokojnog Predsjednika, pa čak i sam Domovinski rat.

Na izbornom Saboru u ožujku 1999., u ozračju predizborne borbe za glasački potencijal iseljeništva, ta je grupa, suočena sa drugim kandidatima, a ne želeći surađivati sa drugomišljenicima, napustila Sabor i proglasila ga nelegalnim i ništavnim. Želeći zadržati kontrolu nad udrugom, a posebice nad DO, ta je grupacija, u kojoj su bili bivša tajnica, blagajnica i urednica DO, odbila predati dokumentaciju novo izabranim članovima Upravnog odbora i uredništva DO, zadržala kontrolu blagajne i bankovnih računa, te promijenila bravu na poštanskom pretincu udruge kako novo izabrano vodstvo ne bi moglo dizati poštu.

Njihova argumentacija da su oni legalni predstavnici društva bila je neuvjerljiva između ostalog i zato, što su iz svojih redova isključili neistomišljenike iz starog vodstva, primjerice člana nadzornog odbora dr. Vladu Šimunovića i bivšeg predsjednika Aleksandra Kršnjavog.

Ovo potonje ima naročitu težinu, jer po statutima društva predsjednika izabire direktno Sabor. Nakon nekoliko mjeseci neuspjelih pokušaja primopredaje i time prouzročene blokade rada društva, Glavni odbor (Upravni odbor i predstavnici ogranaka) zaključio je, da je samovoljno produženje mandata i odbijanje primopredaje nedopustivo, te je donio odluku o isključenju odgovornih iz članstva.

Isljučene osobe podigle su na švicarskom sudu tužbu protiv udruge zbog isključenja, odbivši sve pomirdbene prijedloge Zajednice prije i u toku procesa. U toku procesa tužitelji su uz pomoć svog odvjetnika primjenjivali sve moguće jurističke trikove kako bi odužili proces i time financijski slomili udrugu. I stvarno, HKZ je bila prisiljena iz novčanih razloga već u listopadu 2001. otkazati svom odvjetniku i daljnu obranu povjeriti piscu ovih redaka, osobi bez ikakve jurističke naobrazbe, a da ne govorimo o poznavanju posebnih proceduralnih kvaka, specifičnih za kantonalni proces u Zürich-u. Time je HKZ bila nedvojbeno stavljena u neravnopravan položaj prema tužiteljima, što proizlazi i iz slijedeće izjave samog suda, citat:
"obzirom na kompleksnost pravnih pitanja trebala bi imati pravobranitelja kako bi njezini interesi mogli biti primjereno zaštićeni, tim više što su tužitelji zastupljeni odvjetnikom" (er angesichts der Komplexität der Rechstfragen zur gehörigen Wahrung seiner Interessen eines Rechtsbeistandes bedürfe, zumal auch die Kläger anwaltlich vertreten sind).

Usprkos tome sud nam nije mogao dodijeliti besplatnog branitelja, jer to zakon ne predviđa za pravne osobe kao što je jedna udruga. Ono odvjetničkih troškova što ih je HKZ imala, pokriveno je uglavnom odštetom u visini od Fr. 10'750, koju smo dobili nakon prvostupanjske presude u korist HKZ-e godine 2001. Obzirom da tužitelji moraju preuzeti enormne sudske troškove (28'128 Fr., bez odvjetničkih troškova), HKZ nema nikakvih direktnih troškova procesa zahvaljujući tome što se slijedeće 4 godine sama branila. Dapače, odštete za ostale procese koje su nam dodijeljene nakon prve i druge, ovog puta definitivne, odluke Vrhovnog suda, poboljšale su financijsku situaciju udruge.

Ali, na ovim brojkama se i očituje nelogičnost zakona o odštetama, koji ne predviđa praktički nikakvu odnosno minimalnu odštetu u slučaju kad stranka nema odvjetnika. Time je financijski slaba stranka, kao ovaj puta HKZ, u trostruko neravnopravnom položaju:

prvo, izgledi procesa su slabiji bez pravobranitelja, drugo, mora uložiti daleko više truda i vremena nego profesionalac u svoju obranu i treće, ako dobije proces nema adekvatne odštete za to izgubljeno vrijeme.

Drugim riječima, da smo zadržali odvjetnika tužitelji bi nam morali platiti odštetu, koja bi se mjerila desetcima tisuća. Ustvari bi nam trebali biti duboko zahvalni i dio ušteđenog novca uplatiti u jednu od slijedećih akcija HKZ-a, kad već nisu dali za orgulje u Vukovaru. Ta suma bi bila i tako beznačajna u usporedbi sa ukupnim troškovima, koje tužitelji snose i za koje su sa sigurnošću potrebne tri znamenke. I tu se očiuje besmislenost tog petogodišnjeg sudskog maratona.

Zbog isključenja iz jedne udruge, na što bi svaki drugi čovjek odmahnuo rukom, vodio se proces u kojem su pređene po dva puta sve sudske istance. Vjerojatni švicarski unikum na kojem će studirati nekoliko slijedećih generacija studenata prava.

I pri tome ne mogu, a da opet ne podsjetim na pomirdbeni prijedlog, koji je HKZ uputila tužiteljima još davne 2000. godine: povlačenje odluke o isključenju uz međusobnu ispriku obiju strana, sazivanje izvanrednog sabora, podjelu dotadašnjih sudskih troškova i preuzimanje vlastitih odvjetničkih troškova svake strane (vidi DO br. 89). Tužitelji su to odbacili, oni su htjeli parničenje. Dobili su ga. Sad imaju i račun.

Međutim, kao neposredno involviran moja kritika ne staje kod tužitelja. Njihovog odvjetnika ne mogu kritizirati, jer je radio najbolje za svoj džep. Ali, svojom inžinjerskom logikom, koju moram svakodnevno podvrgnuti presudi oštrog, ali najpravednijeg sudca, naime prirodnim ili božjim zakonima, ne mogu sasvim slijediti jurističke akrobacije drugostupanjskog suda, koji je oba puta odlučio u korist tužitelja. U prvoj odluci mogu još uz velike napore naći pojašnjenje u tome, da se nisu dovoljno potrudili proučiti opsežne akte za taj, za njih nezanimljiv i banalan balkanski slučaj.

Međutim, nakon što su bili ukoreni od Vrhovnog suda, ta su gospoda bila tako uvrijeđena, to se jasno očitovalo iz stila njihovih dopisa, da su očito odlučili kazniti te exjugose, koji su se drznuli sumnjati u odluke njihovih veličanstava. Osim toga moram priznati, ne razumijem sasvim ni Vrhovni sud. Jer on je sa istim pojašnjenjem, s kojim je presudio u drugom naletu, mogao okončati tu našu kalvariju već i u prvoj presudi bez vraćanja na nižu instancu. Ali, ima to i dobrih strana.

Sad je Hrvatska kulturna zajednica dva puta zabilježena u analima Vrhovnog suda. Zbog njihove važnosti, odvjetnici proučavaju presude Vrhovnog suda, kako bi ih upotrijebili za slične procese. Tako će često naići i na naš slučaj, koji će im služiti kao primjer i biti zasigurno citiran na mnogim procesima, a pridonijeti će saznanju da se Hrvati znaju braniti od nepravednih postupaka i optužaba. Ako ništa drugo neka znaju da nas ima. „

Dipl. ing. Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 96, svibanj 2005.

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (1.)

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (2.)

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (3.)

Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (4.)