Igra je završena. Sudac je odsvirao kraj. Kraj igre,
koja je stvarno naličila na staru zagorsku popevku:
penjali smo se po švicarskoj sudbenoj ljestvici od
početka (Bezirksgericht) do vrha (Bundesgericht), da bi
se po toj istoj ljestvici vratili na početak, pa onda
"Jovo nanovo".
Jovo doslovce, jer se proces zvao Jović i drugi
protiv HKZ-a.
Konačno dospjevši opet do vrha ljestvice Vrhovni sud
je udovoljio našoj zamolbi, citat iz naše apelacije:
"Nach gut drei und halb Jahren Jo-jo Spieles rauf und
runter durch alle gerichtlichen Instanzen sind wir des
Prozessierens etwas müde geworden und würden gern das
Spiel beenden" i završio igru.
Za one koji se bolje snalaze u
športskim natjecanjima moglo bi se reči: 4:2 u korist
HKZ, a čitav tok igre bi izgledao ovako:
Početak utakmice: 30.11.1999.
(Podignuta tužba protiv HKZ zbog isključenja iz iste)
447.
dan: 1:0 za HKZ, prvostupanjski sud (Bezirksgericht)
odbacuje tužbu.
710. dan: 1:1 drugostupanjski sud
(Obergericht) odlučuje u korist tužitelja.
940. dan: 2:1 za HKZ , vrhovni sud
(Bundesgericht) odbacuje glavni argument
drugostupanjskog suda i vraća mu predmet na doradu.
Ovaj loptu vraća na prvostupanjski sud.
1260. dan: 3:1 za HKZ, prvostupanjski sud ponovo
daje pravo HKZ-i
1613. dan: 3:2, drugostupanjski sud ostaje
tvrdoglavo pri prvoj presudi u korist tužitelja
1836. dan: 4:2 za HKZ, vrhovni sud odlučuje ponovo i
definitivno u korist HKZ.
Kraj utakmice: 09.12.2004., odnosno utakmica je trajala 5 godina i 8 dana.
Kao što se vidi igralo se kao u tenisu, ne na vrijeme nego na
rezultat. Samo za razliku od svih meni poznatih športskih natjecanja prethodni
poeni nisu bili važni, odlučujuće je bilo tko je zabio zadnji gol.
Ali da se vratimo na početak.
Povremeno smo izvještavali pod gornjim naslovom u
Društvenim obavijestima o uzrocima i rezultatima
sudskih procesa (DO br. 87, 89, 90 i 91). Obzirom da
se proces iznad svih očekivanja vremenski otegnuo,
prestali smo obrađivati tu temu nakon br. 91 čekajući
krajnji ishod.
Prisjetimo se davne pozadine i
razvoja tog slučaja
Nastankom
naše države nastale su i nesuglasice u vodstvu
Hrvatske kulturne zajednice. Uz opću politizaciju rada
udruge tome su posebno pridonijele nezadovoljene
političke ambicije pojedinaca, koji su u Društvenim
obavijestima (DO) beskrajno kritizirali sve u
Hrvatskoj, posebno pokojnog Predsjednika, pa čak i sam
Domovinski rat.
Na izbornom Saboru u ožujku 1999., u
ozračju predizborne borbe za glasački potencijal iseljeništva, ta je grupa,
suočena sa drugim kandidatima, a ne želeći surađivati sa drugomišljenicima,
napustila Sabor i proglasila ga nelegalnim i ništavnim. Želeći zadržati kontrolu
nad udrugom, a posebice nad DO, ta je grupacija, u kojoj su bili bivša tajnica,
blagajnica i urednica DO, odbila predati dokumentaciju novo izabranim članovima
Upravnog odbora i uredništva DO, zadržala kontrolu blagajne i bankovnih računa,
te promijenila bravu na poštanskom pretincu udruge kako novo izabrano vodstvo ne
bi moglo dizati poštu.
Njihova argumentacija da su oni
legalni predstavnici društva bila je neuvjerljiva između ostalog i zato, što su
iz svojih redova isključili neistomišljenike iz starog vodstva, primjerice člana
nadzornog odbora dr. Vladu Šimunovića i bivšeg predsjednika Aleksandra
Kršnjavog.
Ovo potonje ima naročitu težinu, jer po statutima društva predsjednika izabire
direktno Sabor. Nakon nekoliko mjeseci neuspjelih pokušaja primopredaje i time
prouzročene blokade rada društva, Glavni odbor (Upravni odbor i predstavnici
ogranaka) zaključio je, da je samovoljno produženje mandata i odbijanje
primopredaje nedopustivo, te je donio odluku o isključenju odgovornih iz
članstva.
Isljučene osobe podigle su na švicarskom sudu tužbu protiv udruge zbog
isključenja, odbivši sve pomirdbene prijedloge Zajednice prije i u toku procesa.
U toku procesa tužitelji su uz pomoć svog odvjetnika primjenjivali sve moguće
jurističke trikove kako bi odužili proces i time financijski slomili udrugu. I
stvarno, HKZ je bila prisiljena iz novčanih razloga već u listopadu 2001.
otkazati svom odvjetniku i daljnu obranu povjeriti piscu ovih redaka, osobi bez
ikakve jurističke naobrazbe, a da ne govorimo o poznavanju posebnih
proceduralnih kvaka, specifičnih za kantonalni proces u Zürich-u. Time je HKZ
bila nedvojbeno stavljena u neravnopravan položaj prema tužiteljima, što
proizlazi i iz slijedeće izjave samog suda, citat:
"obzirom na kompleksnost pravnih pitanja trebala bi imati pravobranitelja
kako bi njezini interesi mogli biti primjereno zaštićeni, tim više što su
tužitelji zastupljeni odvjetnikom" (er angesichts der Komplexität der
Rechstfragen zur gehörigen Wahrung seiner Interessen eines Rechtsbeistandes
bedürfe, zumal auch die Kläger anwaltlich vertreten sind).
Usprkos tome sud nam nije mogao dodijeliti besplatnog
branitelja, jer to zakon ne predviđa za pravne osobe kao što je jedna udruga.
Ono odvjetničkih troškova što ih je HKZ imala, pokriveno je uglavnom odštetom u
visini od Fr. 10'750, koju smo dobili nakon prvostupanjske presude u korist
HKZ-e godine 2001. Obzirom da tužitelji moraju preuzeti enormne sudske troškove
(28'128 Fr., bez odvjetničkih troškova), HKZ nema nikakvih direktnih troškova
procesa zahvaljujući tome što se slijedeće 4 godine sama branila. Dapače,
odštete za ostale procese koje su nam dodijeljene nakon prve i druge, ovog puta
definitivne, odluke Vrhovnog suda, poboljšale su financijsku situaciju udruge.
Ali, na ovim
brojkama se i očituje nelogičnost zakona o odštetama,
koji ne predviđa praktički nikakvu odnosno minimalnu
odštetu u slučaju kad stranka nema odvjetnika. Time je
financijski slaba stranka, kao ovaj puta HKZ, u
trostruko neravnopravnom položaju:
prvo, izgledi procesa su
slabiji bez pravobranitelja, drugo, mora uložiti daleko više truda i
vremena nego profesionalac u svoju obranu i treće, ako dobije proces
nema adekvatne odštete za to izgubljeno vrijeme.
Drugim riječima, da smo zadržali odvjetnika tužitelji bi nam
morali platiti odštetu, koja bi se mjerila desetcima tisuća. Ustvari bi nam
trebali biti duboko zahvalni i dio ušteđenog novca uplatiti u jednu od
slijedećih akcija HKZ-a, kad već nisu dali za orgulje u Vukovaru. Ta suma bi
bila i tako beznačajna u usporedbi sa ukupnim troškovima, koje tužitelji snose i
za koje su sa sigurnošću potrebne tri znamenke. I tu se očiuje besmislenost tog
petogodišnjeg sudskog maratona.
Zbog isključenja iz jedne udruge, na
što bi svaki drugi čovjek odmahnuo rukom, vodio se proces u kojem su pređene po
dva puta sve sudske istance. Vjerojatni švicarski unikum na kojem će studirati
nekoliko slijedećih generacija studenata prava.
I pri tome ne mogu, a da opet ne podsjetim na pomirdbeni prijedlog, koji je
HKZ uputila tužiteljima još davne 2000. godine: povlačenje odluke o isključenju
uz međusobnu ispriku obiju strana, sazivanje izvanrednog sabora, podjelu
dotadašnjih sudskih troškova i preuzimanje vlastitih odvjetničkih troškova svake
strane (vidi DO br. 89). Tužitelji su to odbacili, oni su htjeli parničenje.
Dobili su ga. Sad imaju i račun.
Međutim, kao neposredno involviran moja kritika ne staje kod tužitelja.
Njihovog odvjetnika ne mogu kritizirati, jer je radio najbolje za svoj džep.
Ali, svojom inžinjerskom logikom, koju moram svakodnevno podvrgnuti presudi
oštrog, ali najpravednijeg sudca, naime prirodnim ili božjim zakonima, ne mogu
sasvim slijediti jurističke akrobacije drugostupanjskog suda, koji je oba puta
odlučio u korist tužitelja. U prvoj odluci mogu još uz velike napore naći
pojašnjenje u tome, da se nisu dovoljno potrudili proučiti opsežne akte za taj,
za njih nezanimljiv i banalan balkanski slučaj.
Međutim, nakon što su
bili ukoreni od Vrhovnog suda, ta su gospoda bila tako uvrijeđena, to se jasno
očitovalo iz stila njihovih dopisa, da su očito odlučili kazniti te exjugose,
koji su se drznuli sumnjati u odluke njihovih veličanstava. Osim toga moram
priznati, ne razumijem sasvim ni Vrhovni sud. Jer on je sa istim pojašnjenjem, s
kojim je presudio u drugom naletu, mogao okončati tu našu kalvariju već i u
prvoj presudi bez vraćanja na nižu instancu. Ali, ima to i dobrih strana.
Sad je Hrvatska kulturna zajednica dva puta zabilježena u analima Vrhovnog
suda. Zbog njihove važnosti, odvjetnici proučavaju presude Vrhovnog suda, kako
bi ih upotrijebili za slične procese. Tako će često naići i na naš slučaj, koji
će im služiti kao primjer i biti zasigurno citiran na mnogim procesima, a
pridonijeti će saznanju da se Hrvati znaju braniti od nepravednih postupaka i
optužaba. Ako ništa drugo neka znaju da nas ima.
Dipl. ing. Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 96, svibanj 2005.
Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (1.)
Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (2.)
Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (3.)
Quo Vadis Zajednico? Ili Hrvat protiv Hrvata (4.)
Na ovom mjestu javno zahvaljujemo gospodinu Osvinu
Gaupp na srčanoj i odlučnoj obrani Hrvatske
kulturne zajednice u koju je ugradio nebrojene
sate svog slobodnog vremena i mnoge dane godišnjeg
odmora, a bez ikakve naknade!
Njegovom je zaslugom osiguran opstanak naše
udruge, a to je ono što smo svi priželjkivali i
zahvaljujući njemu dočekali.
HRVATSKA
KULTURNA ZAJEDNICA
Upravni odbor i Nadzorni odbor
|
Tužitelji:
Tihomir Bratoljić,
Željka Bratoljić-Melkay, Jagoda Zenić-Bulatović,
Ljerka Hriberski Dolenc, Mate Ivančević, Marijan
Jakopović, Lovro i Marijana Jonak, Nikola Ivan
Jović, Kristina Križanić, Blanka i Tomislav
Mišulin, Zvonimir Mitar, Vesna Polić, Ivan
Robić, Iris Smokvina, Lera Tomašić
podigli su tužbu protiv
udruge zbog isključenja iz članstva, odbivši sve
pomirdbene prijedloge Zajednice.
Nakon što su izgubili parnicu u prvom stupnju,
odustali su od žalbe svi, osim dole navedenih:
Jović, Smokvina i Polić, koji su tjerali 'mak na
konca' - dva puta do Vrhovnog suda Švicarske, da
bi na koncu i oni izgubili.
|
Bundesgericht, II. Zivilabteilung
Kroatischer Kulturverein der Schweiz,
Beklagter und Berufungskläger,
gegen
Nikola Ivan Jovic, Iris Smokvina, Vesna Polic,
Kläger und Berufungsbeklagte
Gegenstand: Anfechtung von Vereinsbeschlüssen,
Mitgliederausschluss
Das
Bundesgericht erkennt:
Die Berufung wird gutgeheissen, das Urteil des
Obergerichtes des Kantons Zürich, II.
Zivilkammer, vom 30. April 2004. wird
aufgehoben, und die Klage abgewiesen.
Die Gerichtsgebühr von Fr. 2'000.- wird den
Klägern unter Solidarhaftung auferlegt.
Es werden keine Parteikosten gesprochen.
Dieses Urteil wird den Parteien und dem
Obergericht des Kantons Zürich, II. Zivilkammer,
schriftlich mitgeteilt.
Lausanne, 9. Dezember 2004.
|
|