Na to polje puca pogled s kruništa podno zdanja crkve,
s toga polja i malene kapele kreće križni put do
izvana već potpuno dovršene crkve hrvatskih mučenika,
skladne bijele ljepotice na visu koja ima daleki uzor
u starohrvatskoj crkvi sv. Križa u Ninu u kojoj se
nalazila krstionica kneza Višeslava postavljena 800.
godine poslije Kristova rođenja.. Replika te
krstionice stavljena je u središte hrama u Udbini, na
stamenu staklenu ploču kroz koju se vidi prostrana
kripta. Na hrvatskim je kiparima i slikarima zadaća da
oni najbolji ukrase crkvu najboljim djelima, kako bi
postala i umjetnički trezor, uz trezor sjećanja na sve
oni koji su se žrtvovali za slobodu Hrvatske.
Nakon mise pjevana je hrvatska
himna, kao uvod u nekoliko političkih govora.
Poslije ličkoga župana Milana Jurkovića, govorio je
predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić. O tome ću
govoru poslije opširnije, a sada o odjecima u
medijima, barem onima koje sam vidio ili jedva
pronašao.
Medijska pozornost
Kamere Hrvatske televizije bile su
na brdu negdašnje Crobaviae, potom Udbine, pa je
cijeli događaj izravno prenesen gledateljima. No ne
gledaju svi prijenos u subotnje prije podne, ali
gotovo svi gledaju Dnevnik HTV-a, pa da vidimo kako
je Dnevnik prikazao svečanost.
U više nego skromnoj minutaži
ponešto je rečeno, no kardinal Puljić nije pušten
tonski, a ni predsjednik Hrvatskoga sabora. Zašto
nije kardinal, ne zna se, a zašto nije Bebić,
objasnit ću poslije. Navodno centristički "Večernji
list" objavio je sramotnih nekoliko redaka na
neuglednom mjestu u listu, a navodno posve lijevo
orijentirani "Jutarnji list" ipak je pisao na dva
stupca, spomenuo da će Crkva hrvatskih mučenika
ubuduće biti Nacionalno svetište hrvatskih mučenika,
nabrojao čak i neke od nazočnih poput dr. Mire
Tuđmana, Luke Bebića, Milana Bandića, Josipa Lucića,
a izvjestitelj se usredotočio na "kardinalovu
kritiku medija", posebno interneta. Korektno je
prenesena Puljićeva misao o kompleksima hrvatskoga
naroda.
Pod članak potpisanom M.P. treba
priznati da je lijepo sročio tekst, i usput ga
upozoriti da ne postoji "kardinal vrhbosanski" kako
je napisao, nego je kardinal Puljić naravno
vrhbosanski nadbiskup. Oprema je vjerojatno
urednička, u naslov izvučena točna Puljićeva
rečenica da nam mediji ne daju misliti svojom
glavom.
Kako komu, rekao bih. Mnogi su od
nas odgojeni i školovani u doba komunističkog
totalitarizma, a gotovo nitko od nas nije podlegao
komunističkoj indoktrinaciji, a ako se činilo da
jest, radilo se o licemjernom komformizmu. Tako i
sada. Hrvatski je narod među najpismenijima na
svijetu, znači znade čitati, te mu nitko ne može
isprati mozak. Ali da se manjinska (hrvatska)
medijska klatež nasilno nameće većini, apsolutno je
točno i ujedno besmisleno arogantno, jer mi smo to
što jesmo i čvrsto smo toga svjesni, a oni ne znaju
što su i zato ih držimo duhovno i nacionalno
raseljenim osobama za koje imamo metlice za muhe
kada postanu dosadni.
Glede Puljićeva slova o međumrežju
(internetu) riječi nisu u medijima točno prenesene
jer je dobroćudni i uporni nadbiskup vrhbosanski i
te kako jasno rekao da internet ima i dobrih strana,
što je i za Crkvu neupitno, te se njime svi služe,
od pape do župnika. No da je internet ne samo
površan nego i izvor nove indoktrinacije, spomenuti
dnevni list pokazuje u istom broju velikim
razgovorom s Andrewom Keenom koji je prvi bio
ustvrdio da tzv. Web 2.0 zaluđuje mase poput
komunizma, da se radi o kultu amatera i digitalnoj
narcisoidnosti. A s njim se slažu sada sve više i
oni koji su Keena držali "neprijateljem Weba".
U nas je o skrovitim namjerama
nositelja globalne moći i njihovu utjecaju preko
međumrežja, znanstveno potkovano, pregledno i točno
govorio dr. Miroslav Tuđman u knjizi "Informacijsko
ratište i informacijska znanost" (2008.) o čemu sam
pisao na ovim (internetskim) stranicama. Nastavak
međumrežja u facebookovskom obliku samo je
drugorazredna i diletantska manija koja snižava već
ionako nisku razinu kulture i vodi prizemnom
relativiziranju svega i svačega.
O tomu je govorio kardinal Puljić,
na svoj jednostavan način. Ali je govorio još o
koječemu, o radosti života, o žalosti što vidi oko
sebe depresivna lica ljudi koje susreće, o hrvatskim
navadama da pljuju i po svojim velikanima, a ne samo
o hrvatskim kompleksima prema žrtvama iz prošlosti.
Štoviše, potonje ne bih nazvao kompleksima. Narod
sve pamti i poštuje svoje mrtve, ali im ne može
odati počast kako bi htio jer nema potporu svoje
države, odnosno državne vlasti, te je skrb o
kolektivnom sjećanju prepuštena ponekim
intelektualcima i prvenstveno Crkvi u Hrvata, kao
što je pokazao blagoslov Crkve hrvatsih mučenika.
Zašto je prešućen govor Luke
Bebića?
Ama baš svi su izvjestitelji i
urednici, posebno novinski, prešutjeli govor
predsjednika Hrvatskoga sabora Luke Bebića. Zašto?
Zato jer je bio ne samo dobar, nego i vrlo
indikativan. Shvatio sam ga kao najavu promjene
državne politike prema komunističkim zločinima.
Pisac govora prošetao se kroz hrvatsku povijest
prepunu žrtava, ali se zadržao ponajviše na
rezolucijama Vijeća Europe o osudi komunističkih
žrtava i najnovijoj o savjesti - na dokumentima koje
bi prevladavajuća političko-medijska korporacija
rado zaboravila i sakrila pod crvena sjedala stolica
u državnim tijelima i institucijama. Radi li se samo
o prigodnom govoru pred crkvom hrvatskih mučenika,
ili o svijesti da se ne može u budućnost
ignoriranjem prošlosti, da se ne može naprijed s
ovim podjelama u hrvatskom društvu koje imaju
stožernu točku u Bleiburgu, da je pomirba nemoguća
na lažima i prešućivanju zločina jednoga
totalitarnog režima i da se ne može ostvariti samo
na osudi zločina drugoga.
Novi smjer znači i vađenje iz ladica
one kamilice od rezolucije (ili što je već bila )
Hrvatskoga sabora, koji je više-manje prepisao
europsku i smatrao da je time ispunio svoju zadaću,
te više nitko ne će pitati što je s tim dokumentom u
praksi, posebno jer se u jednoj rečenici stidljivo
spominje i sudska odgovornost, čega se "antifašisti"
užasavaju. Samo jedan proces doveo bi do stotina i
tisuća drugih, a to vladajući establishment ne može
dopustiti jer onda puca remen sedla na kojemu jaše i
sve što je na konju pada u vodu. Jedan jedini proces
za stotine tisuća ubijenih Hrvata.
Susret pred kriptom
Pred kriptom Crkve hrvatskih
mučenika susrećem poznanika Slovenca koji prati
napore (prekidane kad politika zahtijeva) u
susjednoj nam zemlji, u susjednom nam velikom
grobištu Hrvata. Očito je da se primjerice Huda Jama
želi zaustaviti jer su užasi toliki da nadilaze sve
što je drugdje po Sloveniji, po svijetu i u svim
vremenima zabilježeno. No ipak se se pedesetak
metara od ulaza, u kapelici, može vidjeti vizualna
bilješka prvih desetak metara Hude Jam, kaže mi
poznanik. Pa, poći ću u Laško, nije ni tako daleko
od Udbine. Autoceste su prekrasne, i u Hrvatskoj i
od novijega doba u Sloveniji. Koliko je ondje pod
njima hrvatskih žrtava?
Hrvoje
Hitrec. Portal
Hrvatskog kulturngo vijeća
pogledajte odličnu fotoreportažu Ljubomira Škrinjara
Fotorafije
Damir Borovčak
13.09.2010. |
