|
Položen kamen temeljac za Crkvu hrvatskih mučenika u
Udbini
U povijesti je naše kolektivno iskustvo. To je
nešto slično kao i s pojedinačnom osobom. Ako
netko stavi prst na peć pa se opeče i to odmah
zaboravi, ponovno će se opeći. Jednako tako ako je
zapamtio kako je nešto uspješno riješio, može se
tim pamćenjem i poslije koristiti.
Kako to pjesnik zgodno reče, onaj koji ti želi napakostiti uđe u tvoju
povijest i sve poremeti. Zar nemamo dovoljno iskustva da su oni koji su nas
htjeli drukčijima krenuli mijenjati nam prošlost. Tko uspije zagospodariti
tvojom prošlošću, bit će gospodar i tvoje sadašnjosti!
|
Ideja o memorijalnom centru povezana je s Papinom
porukom na prijelazu u treće tisućljeće, kada je
pozvao cijeli kršćanski svijet da popiše svoje
svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se to kao
dragocjeno blago prenijelo preko praga tisućljeća i
idućim generacijama poslužilo kao uzor.
Prije dvije godine, točnije 9. rujna
2003., navršilo se 510 godina od tragedije na
Krbavskom polju, što je biskupa Milu Bogovića navelo
na ideju o izgradnji memorijalnog centra upravo na
Krbavskom polju, u Udbini. Nakon dvije godine,
projekt se počeo ostvarivati. 9. rujna ove godine
položen je kamen temeljac za Crkvu hrvatskih
mučenika, kojeg je blagoslovio papa Ivan Pavao II. u
Rijeci 8. lipnja 2003. godine. Svečano euharistijsko
slavlje na 512. obljetnicu Krbavske bitke predvodio
je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u
zajednici s gospićko-senjskim biskupom Milom
Bogovićem, a prisutni su bili hrvatski biskupi,
predstavnici Biskupske konferencije BiH, više
stotina svećenika, državni predstavnici i veliki
broj vjernika pristiglih sa svih strana.
Teško je bilo koju tragediju u
hrvatskoj povijesti usporediti s onom na Krbavskom
polju 9. rujna 1493., kada je u nešto više od
jednoga sata poginulo gotovo deset tisuća
branitelja. Nerazumljivo je zato da nikada i nigdje
u okolici nije postavljen ni najmanji znak spomena.
Od biskupa Bogovića saznajemo da je tu ideju gajio
jedan stranac, general Laudon, koji je na Krbavskom
polju zasadio hrastove u obliku vojne postrojbe. Na
sadašnjoj je generaciji da odradi svoju obvezu, da
nas ne okrive oni koji će iza nas doći, što smo
propustili ono što nismo smjeli, poručuje biskup
Bogović. Bilo je prijedloga, kaže on, da se na
spomen Krbavske bitke postavi negdje na Krbavi jedna
ploča ili neko drugo spomen obilježje. Mislim da bi
smo se time slabo odužili svima onima koji su se i
na Krbavi i drugdje po Hrvatskoj žrtvovali za one
koji će za njima doći, što znači i za nas. Na putu
između hrvatskog sjevera i juga potrebno nam je
jedno svratište, jedno duhovno odmorište, nešto što
bi povezivalo ne samo naš prostor nego što bi
također povezivalo i sažimalo našu povijest u svom
najpozitivnijem vidu, koje bi bilo trajni spomen na
one koji su branili ove prostore od vanjskih i
unutarnjih opasnosti (svjedoci-mučenici), a ujedno
bi nas podsjećalo i na posjet velikog našeg
prijatelja pape Ivana Pavla II.
Pod povijesnim vidom, osim već
spomenute činjenice krbavske bitke, valja istaknuti
rezultate istraživanja našeg vrsnog pravnog
povjesničara akademika Luje Margetića. On je u
svojim radovima dokazao da se misao o samostalnoj
hrvatskoj državi počela u Hrvata naglo razvijati
upravo nakon Krbavske bitke, t.j. u ona vremena kada
su opasnosti bile tako velike da su nam prijetile
nestankom. Tada se javlja najprije (sve)hrvatski grb
i nešto poslije zastava. Zagreb postaje hrvatska
metropola. Pod vidom državotvornosti i formiranja
nacionalnog identiteta mogli bismo to vrijeme
usporediti s još nekim dionicama naše povijesti sve
do najnovijih vremena. Stvaranjem samostalne
hrvatske države sveukupna javnost postala je
osjetljivija za vremena naročite ugroženosti
hrvatskog bića za preduvjete koji su u prošlosti
postavljani da bi se jednog dana izgradila hrvatska
državna samostalnost.
Priredila D. Gaupp, DO broj 97,
prosinac 2005
(korišteni
materijali: pismo biskupa M. Bogovića, časopis Vila
Velebita, fotografije sa internet stranice
http://hr-mucenici.hbk.hr/)
14.09.2010. |
