U Skupštini grada Zagreba 22. veljače 2011. g. vijećnici su jednoglasno usvojili prijedlog udruge Žene u Domovinskom ratu, koji je iznijela zamjenica predsjednika gđa. Tatjana Holjevac i proglasili

"18. siječanj Danom mirovnih inicijativa"

u povodu 20 godišnjice prve mirovne inicijative žena Zagreba 17.-18. siječanj 1991. g.

Kad vam netko zaprijeti, ako ne potpišete izjavu da je to bio ratni zločin, kada vam netko zaprijeti da će vam glavom lupati u radijator, i da će službeno izvješće biti da sam se sam zaletio i da sam se sam ubio, tu više nema nikakvih razgovora ni priča. Potpisao bih i da sam planirao atentat na predsjednika Tuđmana i na Papu. Ili ćete potpisati ili vas neće biti.

1.  Osnovni preduvjet izlaska Hrvatske iz krize jest da se na narednim (redovnim ili izvanrednim izborima) smjeni postojeća vlast na nivou države. Prije izbora, postavlja se kao povijesni i politički imperativ - prethodno bezuvjetno ujedinjenje svih hrvatskih demokratskih domoljubnih snaga u domoljubni izborni blok, tako da se poluči natpolovična izborna pobjeda (makar djelomično i uz pomoć zdravog dijela HDZ-a).

Svaka ona politička stranka ili udruga koja samu sebe drži za demokratsku i domoljubnu i koja se ne odazove na poziv na ujedinjenje za spas Domovine - treba je javno obilježiti kao stranku ili udrugu koja domoljublje ima samo na riječima, a ne na djelu. Preuzimanje vlasti od strane domoljubnog bloka s čestitim ljudima - jest preduvjet svih preduvjeta za izvlačenje Hrvatske iz sveopće krize.

Čitajući komentare o političkoj svijesti političara u nekadašnjoj Jugoslaviji, a moglo bi se proširiti i na veći dio istočne Europe, no ja ću se zadržati na ovom komadu zemlje, jer sam za nju vezan pupčanom vrpcom što je mnogi nazivaju nostalgija.

Kažem - političkoj svijesti, jer se još borim sa odabirom riječi kako bi nazvao ovo političko orgijanje nesvijesti naših političkih izabranika. To me dovelo do jednog razmišljanja o općem moralu i posljedici kao grižnji savjesti. Postoji li takvo nešto, opći moral, nekakva skupina pravila koja bi nas učinila ljudima kada to prestajemo biti, a možda nismo ni svjesni toga?

Koje kriterije možemo uzeti i tko može uopće odlučivati o tako nečemu, postoji li ona apsolutna pravda o kojoj ne treba diskutirati. Moram priznati, teško će se ovo ugurati u moju Posavsku niskoprofilnu i usku glavudžu. Prvo što ne mogu objasniti sam sebi,od čega dolazi tolika indiferentnost političara naspram svog biračkog tijela, ta bezosjećajnost u svom ponašanju i političkom djelovanju. Mene osobno zanima, jesu li oni zaista tako bezosjećajni kako ih mi vidimo ili su ljudi koji osjećaju, ali ne pokazuju te svoje osjećaje zbog osobnih interesa.

Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya

Nijedna vlada u politici, kao što nijedan trgovac u trgovini,

ne pozna plemenitost i velikodušje.

1. Skica za Šufflayev portrait

Pljuštala je hladna kiša kada je jedne večeri zagrebačke kasne jeseni godine 1930. Milan Šufflay uletio u mračni ulaz zgrade u Gundulićevoj ulici 27 i, stresavši kišobran, koji je u tom višekratnom i brzom otvaranju i zatvaranju oživio - kao što u takvim trenucima oživljuju svi kišobrani, jer tada podsjećaju na dugodlake pse pri izlasku iz vode, u času kada brzim pokretima tresu vodu sa sebe - popeo se zurno na prvi kat, vraćajući se doma, kao i svake večeri, u isto doba, oko 20 sati.

Prije ulaska u stan skinuo je baloner. Nije morao otključavati vrata jer ih je, čuvši zvukove pred vratima, otvorila Marija Tomašić, žena s kojoni je živio i koja ga je svaku večer dočekivala kod kuće. Šufflay je ušao u predsoblje, a Marija je uzela mokri baloner i kišobran i zadržala ih u ruci.

U sitnoplemićkoj zagorskoj obitelji u Lepoglavi 1879. godine rođen je povjesničar Milan Šufflay. U Zagrebu je završio gimnaziju, a potom studirao povijest na Folozofskom fakultetu.

Na studiju se počeo zanimati za balkanologiju i albanologiju, što će mu u kasnijem znanstvenom radu ostati glavno područje bavljenja. Godine 1901. doktorirao je s disertacijom "Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1035-1180)".

Od 1902.-1903. Radio je na Institutu za austrijsko istraživanje povijesti u Beču, a od 1904.-1908. u Mađarskom državnom muzeju u Budimpešti. 1908. se vraća u Zagreb gdje dobiva katgedru za pomoćne povijesne znanosti, na kojem će mjestu ostati sve do umirovljenja 1918. godine.

18. veljače 1931. - 18. veljače 2011.
Velesrpski atentat u središtu Zagreba - Dalmatinska ulica

80 GODINA OD MUČENIČKE SMRTI DR. MILANA PL. ŠUFFLAYA

U Velikoj dvorani Matice Hrvaske, Strossmayerov trg 4 u Zagrebu, održana je u petak, 18. veljače 2011. godine akademija povodom 80-te obljetnice smrti dr. Šufflaya.

Zločin bez kazne: u partizanskim logorima od gladi i bolesti umrlo je gotovo 70 tisuću folksdojčera

Proljeće 1945. godine nagovještavalo je kraj dugog i krvavog Drugog svjetskog rata u kojemu je poginulo između 55 i 70 milijuna ljudi. Na prostoru bivše Jugoslavije nova zvjerstva tek će uslijediti. Brojne izbjeglice, među njima i dijelovi poraženih vojski, krenut će prema Austriji bježeći pred partizanima i Crvenom armijom.

Jedan dio uspjet će se probiti i pronaći sigurnost izvan granica Jugoslavije,no neki nisu bili te sreće.

Predsjednici Josipović i Tadić idu u proces pomirenja na pogrešnim temeljima. Oni mogu biti prijatelji, dovoditi u Zagreb cajke, ali u stvarnosti to pomirenje puca kao kokice u mikrovalnoj

Srbija sustavno destabilizira Hrvatsku uoči ulaska u EU. Eto najnovije izjave srbijanskog ministra dijaspore Srđana Srećkovića da će Srbija zatražiti za pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj status konstitutivnog naroda jer da su ga izgubili 1990. godine.

Točno je, međutim, da Srbi u Hrvatskoj nikad nisu ni imali taj status ako se malo bolje pogleda Ustav SRH, ali inzistiranje na njemu bilo je jedan od potpaljivača srpske pobune u Hrvatskoj i agresije JNA i srpskih paravojnih skupina.

Hrvatska službena politika, nezrela da shvati i nesposobna da se suprostavi igrama koje se vode u Bruxellesu, već deset godina nema strategiju razvoja, osim rasprodaje svega što vrijedi - od banaka, telekomunikacija, medija, nafte, itd.

Rezultat je više nego očit: politička, moralna i kospodarska kriza

Redoviti profesor zagrebačkog fakulteta dr. Miroslav Tuđman nedavno je imao zapaženo izlaganje na predstavljnju Zbornika radova "Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvatska kroz stoljeća", koje je ostalo bez odjeka u hrvatskim tiskanim i elektronskim medijima. Budući da se u Hrvatskoj sve više pokušava ugasiti drugo mišljenje, pogotovo kritički glas hrvatskih intelektualaca, zamolili smo ga za razgovor kroz koji je iznio neke od stavova prezentiranih u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest.

Pozivamo

sve hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata, sve hrvatske građane, posebno obespravljene radnike, seljake i domoljube, da se odazovu na javno iskazivanje nezadovoljstva jalovoj politici Vlade i Državnog odvjetništva RH prema hrvatskim braniteljima i vrednotama proizašlih iz Domovinskog rata kao i opčim nezadovoljstvom gospodarsko socijalnog stanja u koju je dovedena država.

Prosvjed će se održati u subotu, 26. veljače 2011. godine u 13,00 sati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Vraćam se iz Vukovara, boli me glava, zvoni mi u ušima. Pet dana slušala sam žene nad kojima je izvršeno strašno nasilje, priznali su ga kao ratni zločin. Govore mi svoju tešku životnu istinu s nadom da postoji bar netko tko to želi čuti. Ako netko sluša i zapisuje onda taj užas možda neće prekriti zaborav.

Ohrabruje ih nada da će se možda od negdje pojaviti pravda, možda će netko ipak priznati da je to što su proživjele strašno, nehumano, neljudski, da im je teško samima živjeti s tim.

Dok su prolazile pakao pada Vukovara bile su potpuno nezaštićene. Bile su vlasništvo poremećenih umova koji su radili od njih što su htjeli. Prošle su istinski pakao.

Tada ih nismo mogli zaštititi, sačuvati od tog strašnog životnog iskustva. Bili smo slabi, nemoćni, Domovina je tek ovim žrtvama i životima mnogih dobila mogućnost preživjeti.

KAKO JE DARKO SAGRAK RAZBIJAO NEKE DUGOGODIŠNJE MITOVE U SVEZI S NEZAVISNOM DRŽAVOM HRVATSKOM

Knjiga Nezavisna Država Hrvatska - prijepori i mitovi, autora i urednika Darka Sagraka, neprijeporno spada u dosada relativno mali broj publicističko-znanstvene literature, koja je "srušila" nekoliko desetaka vrlo markantnih stereotipa o NDH, koja je - svidjelo se to nekome ili ne - ipak prethodnica naše današnje Republike Hrvatske (za koju u preambuli Ustava, ali ne i u tekstu, piše da ima svoj korijen u ZAVNOH-u, tj. AVNOJ-u).

Darko Sagrak je u okviru pravila struke nepobitno dokazao da je NDH bila pravni subjekt koji je početkom Drugog svjetskog rata, što de iure, de facto ili konkludentnim činom priznalo više od 23 europskih, azijskih i južnoameričkih država. Nemojmo zaboraviti da je 1941. godine u svijetu bilo međunarodno priznatih ne više od 58 država (npr. Australija, Kanada, Novi Zeland, Južnoafrička Unija, Indija itd., nisu bile države, već pripadnici Britanskog dominiona!). Time je ostavio bez daljnjih argumenata neke istaknute povjesničare, među kojima ima akademika: Petar Strčić, Dušan Bilandžić, sveučilišnih profesora: Ivo Goldstein, Neven Budak, pa i jedan, od docenta na brzinu stasali sveučilišni profesor - Tvrtko Jakovina, koji opetovano tvrde da NDH nije bila država ni Hrvatska.

Prema predaji o sv. Jurju, u maloazijski grad Silenu došao je zmaj koji je u zahtjevu za hranom postojao sve izbirljiviji tako da je zatražio i nevinu djevojku. To je bio vrhunac zloće i sv. Juraj ubija zmaja. To je starodrevna poruka o zloći koja ljudskom suradnjom postaje sve jača i opasnija. Poruka je veoma aktualna i u našim prilikama i na našim hrvatskim prostorima.

Ovih dana mnogo se govori o slučaju jednog vukovarskog branitelja koji je uhićen kad je prešao iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu jer je za njim raspisao međunarodnu tjeralicu - agresor na Vukovar. To je, dakako, političko pitanje i nije ovo mjesto da se daju preporuke kako bi se ono trebalo rješavati po normama političke uspješnosti. Po srijedi su moralna i etička načela po kojima se trebaju ravnati svi, bili oni u politici ili izvan nje. Zato smatram da se svi trebamo ozbiljno zamisliti nad tom činjenicom jer se u događaju odražavaju stavovi i odnosi koji zadiru u temeljna prava osobe uhićenoga, ali i sviju nas kao pojedinaca i kao hrvatskih građana. Valja dobro paziti da se u sveopćoj premreženosti raznim pravnim normama i sustavima ne zaboravi temeljne moralne i etičke postavke. Ne smije se zaboraviti pravna maksima da se može napraviti najveća nepravda i onda kada se slijepo držimo nekih pravnih propisa (Summum jus - summa injuria!).

Ako ne želimo izgubiti svoj jezik, moramo ga prigrliti. Jezik je živ, moramo ga njegovati. Mislim da hrvatske škole koje djeluju u Švicarskoj više nisu dovoljne. Treba probuditi i ostale, ne samo djecu.

Kada upoznamo svoj jezik i zaljubimo se u njegove posebnosti, nitko više neće moći tvrditi da on ne postoji!

Dobrodošli u 'jezični kutak', Vaša Anela

"... Iz Zagreba sam otišao posjetiti ostarjelu majku i sestru jedinicu, ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti... Ali u razgovoru s majkom i sestrom pobuđivali mi se kao iz sna slatki izrazi djetinjske dobe i nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh prilično sam opet naški govorio."

Napisao je to Petar Preradović u svom autobiografskom radu "Nacrt moga života", 1862. godine.

Poštovani

Iako za sada bez sredstava na računu Udruge mi smo započeli s pripremama po našim Projektima.
Aktivnosti koje za sada poduzimamo ne iziskuju značajna sredstva pa naši članovi svojim volonterskim radom počinju s pripremama kako bi projekti, kada dođe vrijeme njihova ispunjenja, mogli biti i dovršeni. Nadamo se da ćemo do tada dobiti dotacije i subvencije Grada Bjelovara i ostalih Gradova, Županije i MOBMS.

S poštovanjem Nenad Šantalab

crtež: Krunomir Dvorski

Kao što lijepe, šarene opravice u gradskom izlogu zanesu oči djevojčice pa ih zaželi pošto-poto posjedovati, odjenuti, tako i oku ugodne naslovnice knjiga zanesu čitatelja pa, ne sluteći što se krije na stranicama knjige, počnu ju čitati. To se i meni dogodilo s knjigom Marijana Karabina "Usputna stajališta".

Zasićena i razočarana tužnom hrvatskom svakidašnjicom u tuđini i u Domovini, tiskovinama koje obasipaju kupce golotinjom već ogoljele jave ili pak ponavljanjem već ponovljenog, nisam ni pomislila da će me sadržaj knjige Marijana Karabina toliko zainteresirati da ću ju i po drugi put, pa čak i u nekoliko navrata, početi iznova čitati, sve više i dublje prodirući u autorove odnose prema istini o ljudima i događajima koje iznosi hrabro, ne uljepšavajući, ali i ne krivotvoreći činjenice.

Premda knjiga "Usputna stajališta" nije ni roman, ni pripovijest, ni pjesma, ni ogled, ni drama, ni basna, već od svega toga ponešto, ona ostavlja dojam zrelog, promišljenog i snagom iskrenog domoljublja prožetog književno-dokumentarnog djela koje neizravno poučava, a često i dira senzibilnošću izraza, kao i iskrenošću i čistoćom kazivanja.

Pozdravljam

vas u HKZ i kažem hvala na informacijama koje dajete nama Hrvatima u Švicarskoj na ovim vašim stranicama. Vi ste jedini kod kojih se može pročitati i nešto pametno i korisno, a ne samo najave utakmica, veselica i onda izvještaje sa njih uz milijun slika.

Za mene je vijest o prljavim poslovima telekomunikacijskih firmi bila od posebne važnosti jer sam direktno pogođen njihovim makinacijama. Moja je kčerka u mladenačkoj nepromišljenosti pala na jednu od mnogobrojnih prevarantskih manipulacija s kojima ta firma mami naivce u svoju novčanu zamku.

Poštovani,

Večernji list je (u priopćenju je naveden nadnevak) u svojem odnedavnom nizu "Ratni kvadrati" objavio na dvije stranice priču koja ostavlja na čitatelja klevetnički dojam i traži dodatno objašnjenje. Premda je VL tri dana nakon toga (utorak, 8. veljače) objavio očitovanje vlč. Joze Marija Tolja o tome, ono nije ni približno onako raskošno niti uočljivo kakva je bila senzacionalistička reportaža. Nije samo oklevetan još jedan svećenik, nego je takođr obezvrijeđeno 35 godina apostolata i mukotrpnog evangelizacijskog rada Zajednice MI, udruge Hrvatski katolički zbor MI, kao i glasila MI. Zato Vas molim da objavite na svome portalu sljedeće priopćenje kolege Tolja.
Unaprijed zahvaljujem, srdačno pozdravljam i želim Božji blagoslov!

Don Angelo

Neobičan intervju

U jutarnjem programu američke televizije, voditeljica programa Jane Clayson intervjuirla je kčerku Bilija Grahama povodom tragedije u New Yorku 11. rujna 2001. godine.

Upitala je: Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?

Anne Graham je pronicljivo odgovorila:

Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života.

Pismo je pisano prije 4 godine, ali je sadržaj jednako aktualan i danas.

OTVORENO PISMO DRŽAVNIM I STRANAČKIM ČELNICIMA U DOMOVINI POVODOM PETNAESTE OBLJETNICE MEĐUNARODNOG PRIZNANJA NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE

Ovo pismo običnog građanina upućujem Vama čelnicima ne obraćajući Vam se poimence. Vaša imena nisam u naslovu izostavio zato što bi se možda bojao Vas, vaše moći i utjecaja već jednostavno zato što vas ima više. Imenujući svakog od Vas morao bi voditi računa o važnosti položaja koji zauzimate, ili dužnosti koju obnašate (ili oponašate) i redati Vaša imena onim redom koji Vam po protokolu pripada.

Savo Štrbac osobe ubijene u međusobnom obračunu pijanih četnika prikazao kao žrtve hrvatskih snaga

Savo Štrbac voditelj je organizacije 'Veritas', srpske 'tvornice' laži, krivotvorina i poluinformacija na temelju kojih su podignute brojne optužnice protiv hrvatskih branitelja, od kojih su neki već osuđeni, a protiv drugih je suđenje u tijeku. Savo Štrbac odigrao je veliku ulogu u pripremanju optužnica protiv hrvatskih generala u Haagu, između ostalog i protiv generala Ante Gotovine, a svojim krivotvorenim dokumentima uporno želi agresora prikazati kao žrtvu, što mu, na žalost, uglavnom i uspijeva.

Društvo koje je ravnodušno na desetke (možda i stotine) tisuća žrtava komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima, te država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za te zločine, ma koliko danas malobrojni i stari oni bili, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim, demokratskim ili proeuropskim.

Takvo društvo i takva država još uvijek žive u strahu - onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom.

Ni Vukojevićeva komisija ni Crkva nisu istražni organi, a u istraživanju zločina u ratu i poraću ipak je bilo stanovitih uspjeha od pada komunizma. No, ovdje nije riječ o znanstvenom istraživanju nego o otkrivanju zločina, po mogućnosti i počinitelja. Ovdje je metodologija sasvim drugačija i ne može se diskreditirati pozivom na Vicu Vukojevića. Osim toga, može li policija ignorirati bilo koje pronađeno mrtvo tijelo? Zar ona po zakonu ne mora istražiti sve okolnosti svake nasilne smrti? A ovdje se upravo to preporuča i gotovo redovito događa.